Wikipedija

Irshad Manji

Irshad Manji (fonetski Iršad Mandži, arapski: إرشاد مانجي‎ ‘Irshād Mānjī, gudžarati: ઇરશાદ માનજી Irshād Mānji; rođena 1968), kanadska novinarka, publicistkinja i aktivistkinja. Pisala je članke za nekoliko kanadskih i američkih časopisa, sudjelovala je na izradi epizode jedne dokumentarne miniserije, te potpisuje tri knjige. Najpoznatija je po knjizi "Nevolja s islamom [danas]" (engl. The Trouble with Islam [Today]) koja je stekla široku popularnost i višestruke prijevode, ali i univerzalne porazne kritike u akademskim krugovima.[1][2][3][4][5][6][7][8][9][10][11][12][13][14][15][16][17][18][19][20][21][22][23][24][25][26][27][28][29][30]

Iršad Mandži
Iršad Mandži 2007.
Rođenje1968. (dob: 55–56)
okolica Kampale, Uganda
Nacionalnostkanadska
Alma materUniverzitet u Britanskoj Kolumbiji
Zanimanjenovinarka, publicistkinja, aktivistkinja
Poznat/a poknjizi The Trouble with Islam [Today]
Suprug/aLaura Albano (v. 2016)
Potpis
Website
www.irshadmanji.com

Biografija uredi

Mandži je rođena 1968.[18] kod Kampale u Ugandi,[3][10][27] u muslimanskoj porodici južnoazijskog[3] tj. bengalskog porijekla.[25] Zbog pritisaka na cijelu južnoazijsku zajednicu od strane režima I. Amina,[10][27] četverogodišnja Mandži i njena porodica 1972. sele se u kanadski grad Vancouver gdje je provela djetinjstvo.[3][10][27] U susjednom Richmondu pohađala je javnu i vjersku školu, koju u svojim djelima pogrešno naziva medresom.[10][25][27] Zajedno s majkom i sestrama, u mladosti je bila izložena porodičnom nasilju od strogog i autoritativnog oca, što se kasnije skupa s negativnim iskustvima iz vjerske škole odrazilo na njen publicistički opus.[3][7][10][15][22][25][27][28] Studirala je historiju ideja na Univerzitetu u Britanskoj Kolumbiji i 1990. stekla titulu prvostupnice, nakon čega započinje novinarsku karijeru i tokom 1990-ih piše za lokalne aktivističke časopise.[3] Za političko-religijske teme počela se interesirati tokom rada za medije M. Znaimera.[7]

Godine 1997. objavila je svoju prvu knjigu, "Riskiranje utopije: na rubu nove demokracije" (engl. Risking Utopia: On the Edge of a New Democracy),[31] u kojoj izlaže koncept radikalnog oblika demokracije nazvanog Utopija kompleksnosti.[31] Prvi dio knjige ("Podjele") govori o tome kako se individua može pronaći van prevladavajućeg političkog diskursa i fokusira se na neuspjeh feminizma u ostvarivanju ženske ravnopravnosti.[31] Mandži isto tako kritizira politiku identiteta temeljenu na tendenciji krutih podjela grupa i navodi da to predstavlja problem ljudima s višestrukim identitetima, ističući sebe muslimansku lezbijku kao primjer.[31] Na kraju dijela tvrdi da je došlo vrijeme da se prevaziđu i feminizam i politika identiteta, odnosno da se stvori alternativna vizija.[31] U drugom dijelu ("Vrijednosti") Mandži identificira tri temeljne vrijednosti za koje vjeruje da su neophodni za preobrazbu koju želi – empatija, djelovanje i odgovornost, te ih obrazlaže pričama o različitim društvenim i političkim aktivistima s kojima je provodila vrijeme.[31] Treći i posljednji dio knjige ("Vizija") posvećen je prezentaciji njene verzije utopije, vrste demokracije koja gura svoje stanovnike na upoznavanje kompleksnosti društva i uključuje stalnu interakciju, fleksibilnost i strpljenje bez poniranja u kaos, a rezultat svega je kontrola bez dominacije.[31]

Svoju drugu knjigu Mandži objavljuje 2003. pod naslovom "Nevolja s islamom: Probuđeni poziv na iskrenost i promjenu" (engl. The Trouble with Islam: A Wake-up Call For Honesty and Change), dvije godine kasnije preštampanu kao "Nevolja s islamom danas: Muslimanski poziv na reformu njene vjere" (engl. The Trouble with Islam Today: A Muslim's Call for Reform in Her Faith).[10][26][27] Djelomično autobiografski traktat,[21][25] monografija predstavlja samu sebe kao otvoreno pismo muslimanima, pozivajući ih da razmišljaju kritički o svojim vjerskim uvjerenjima i kulturnim praksama.[3][25] Mandži u knjizi nudi vlastito tumačenje historije islama[10][14][24][25][27] i tvrdi da suvremenim islamom dominira fundamentalistička struja vahabizma,[3][7][21] te da je islam kao takav nasilan, netolerantan, mizoginijski i antisemitski,[3][7][9][12][15] odnosno da urušava civilizaciju od Zapada do Afrike i Azije.[3] Nadalje, knjiga opisuje muslimane kao robotske poslušnike kod kojih navodno prevladava pustinjski plemenski mentalitet, zbog čega ih Mandži poziva na buđenje[3][15][25] i nudi vlastiti program "Operacija Idžtihad" (engl. Operation Ijtihad) s ciljem oslobađanja i liberalizacije.[3][21][22][25] Mandži pritom samu sebe prezentira kao hrabru učiteljicu i reformistkinju,[3] tvrdeći da će do revolucionarnih promjena doći uz individualnu interpretaciju tekstova i fokusom na emancipaciji žena uz pomoć zapadnjačkog kreditiranja raznih nevladinih organizacija.[3][7][15][21][25] Pozitivan prijem knjiga je ostvarila kod novinara, dok su stručne recenzije bile izrazito negativne. Knjiga je ubrzo postala bestseler[3][7][25] i do 2007. prodana je u 60.000 primjeraka.[10][27] S engleskog je prevedena na 15 jezika[3][26] – njemački, katalonski, nizozemski, finski, portugalski, španski, francuski, danski, italijanski, hebrejski, norveški, poljski, bugarski, švedski i slovenski, a Mandži je na svom web-sajtu Muslim-Refusenik ponudila i samizdate na arapskom, indonezijskom, perzijskom i urdskom jeziku.[3]

 
Iršad Mandži 2012.

Zahvaljujući stečenoj popularnosti Mandži je ostvarila suradnju s raznim institucijama i trustovima mozgova:[10][26][27] obnašala je poziciju gostujuće predavačice o sigurnosnim studijama na Univerzitetu Yale,[10][20][25][27] vodila je projekt "Moralna hrabrost" (engl. Moral Courage Project) na Univerzitetu New York[15][20][25] čiji je deklarirani cilj bio stvaranje lidera koji će izazivati tzv. političku korektnost, intelektualni konformizam i autocenzuru,[26] bila je viša suradnica Evropske zaklade za demokraciju (EFD) i pozivana je da govori u Pentagonu.[20] Tokom 2010-ih njene kolumne objavljivali su The New York Times, Newsweek, The Boston Globe, The Wall Street Journal, Los Angeles Times i brojni drugi časopisi,[3] a redovno je davala intervjue za CNN, CBS, PBS, Fox News, BBC i Haaretz.[3][21] Na temelju svoje druge knjige Mandži je 2007. izradila TV-epizodu "Vjera bez straha: Istraga Iršad Mandži" (engl. Faith Without Fear: Irshad Manji's Quest)[21][23][26] koja je prikazivana u sklopu PBS-ove dokumentarne miniserije "Amerika na raskrsnici" (engl. America at a Crossroads).[21]

Mandžina treća knjiga "Alah, sloboda i ljubav" (engl. Allah, Liberty and Love) izdana je 2011. i dobila je manje pažnje u odnosu na prethodnu.[22] Uz francuski i švedski prijevod, prevedena je i na malajski jezik iako je naposljetku zabranjena odlukom malezijskog suda.[32] Novu knjigu Mandži je promicala u gradovima širom Evrope, prilikom čega su zabilježeni i incidenti. Predavanje u nizozemskom Amsterdamu, održano u decembru 2011. s političarom T. Dibijem, naprasno je prekinuto od strane aktivista iz belgijske salafističke grupe.[33] U aprilu 2012. Mandži je knjigu promovirala i na Balkanu, posjetivši pritom Sarajevo, Tuzlu, Banja Luku, Zagreb i Beograd.[34] Njenu turneju Bosnom i Hercegovinom, Hrvatskom i Srbijom organizirala je S. Broz, aktivistkinja i direktorica nevladine organizacije GARIWO.[34] U BiH ugostili su je komunikolog B. Spahić, tuzlanski imam[35] i lokalni političari,[34] a u Zagrebu aktivist Z. Pusić. Posjet Beogradu organiziran je uz pomoć srpskog Helsinškog odbora za ljudska prava, dok su promociji su učestvovali orijentalist I. Kostić i sociolog S. Barišić.[36] U maju 2016. Mandži se na Havajima vjenčala s dugogodišnjom partnericom Laurom Albano.[32]

Opus uredi

  • Risking Utopia: On the Edge of a New Democracy, Vancouver: Douglas & McIntyre, 1997, ISBN 9781550544343
  • The Trouble With Islam: A Wake-up Call For Honesty and Change, New York: St. Martin's Press, 2003, ISBN 9780312326999
    • The Trouble with Islam Today: A Muslim's Call for Reform in Her Faith (2. izdanje), New York: St. Martin's Griffin, 2005, ISBN 9780312327002
      • Der Aufbruch: Plädoyer für einen aufgeklärten Islam (njemački prijevod: Susanne Aeckerle), Frankfurt: Eichborn Verlag, 2003, ISBN 9783821855677
      • Els Problemes de l'Islam: Una veu per la tolerància i el canvi (katalonski prijevod: Librada Piñero), Barcelona: Proa, 2004, ISBN 9788484377283
      • Het Islam dilemma: Een oproep tot verandering en tolerantie (nizozemski prijevod: Ineke van den Elskamp), Utrecht: A.W. Bruna, 2004, ISBN 9789022988169
      • Islamin kahdet kasvot: Hätähuuto suvaitsevaisuuden ja muutoksen puolesta (finski prijevod: Tiina Sjelvgren), Helsinki: Tammi, 2004, ISBN 9789513130763
      • Minha Briga com o Islã: O clamor de uma mulher muçulmana por liberação e mudança (portugalski prijevod: Dinah de Abreu Azevedo), São Paulo: Editora Francis, 2004, ISBN 9788589362542
      • Mis dilemas con el Islam: Una mujer a favor de la tolerancia y la honestidad (španski prijevod: Mónica Rubio), Madrid: Maeva, 2004, ISBN 9788496231320
      • Musulmane mais libre (francuski prijevod: Pierre Guglielmina), Pariz: Librairie Générale Française, 2004, ISBN 9782253115298
      • Problemet med islam (danski prijevod: Kristian Ditlev Jensen), Aarhus: Jyllands-Postens, 2004, ISBN 9788791389719
      • Quando abbiamo smesso di pensare? Un'islamica di fronte ai problemi dell'Islam (italijanski prijevod: Agnese Giusti), Parma: Guanda, 2004, ISBN 9788882467630
      • Ha-Tsarah im ha-Islam: Kol kore le-henut ule-šinui (hebrejski prijevod: Inbal Sagiv), Or Jehuda: Kinneret Zmora-Bitan Dvir, 2005
      • Hva er galt med islam? En oppfordring om ærlighet og forandring (norveški prijevod: Stian Bromark i Marit O. Bromark), Oslo: Cappelen Damm, 2005, ISBN 9788202239107
      • Kłopot z islamem (poljski prijevod: Maciej Świerkocki), Varšava: Cyklady, 2005, ISBN 9788360279014
      • Problemut s Islama: Priziv za probuždane, čestnost i promjana (bugarski prijevod: Vladimir Germanov), Sofija: Izdatelstvo Vesela Ljutskanova, 2005, ISBN 9789543110315
      • Det muslimska problemet: En maning till uppriktighet och förändring (švedski prijevod: Margareta Eklöf), Stockholm: Fri Tanke, 2008, ISBN 9789197709439
      • Kaj je narobe danes z islamom? Poziv k poštenosti in prenovi (slovenski prijevod: Senta Šetinc), Petrovče: Društvo Znamenje, 2008, ISBN 9789619022092
  • Allah, Liberty and Love: The Courage to Reconcile Faith and Freedom, New York: Free Press, 2011, ISBN 9781451645200
    • Allah, liberté et amour: Le courage de réconcilier la foi et la liberté (francuski prijevod: Thibault Malfoy), Pariz: Editions Grasset, 2012, ISBN 9782246790037
    • Allah, frihet och kärlek (švedski prijevod: Elin Isberg), Stockholm: Fri Tanke, 2014, ISBN 9789186061678

Priznanja i nagrade uredi

Na temelju prve knjige i ranog aktivizma, Mandži je 1997. od strane časopisa Ms. imenovana "feministkinjom za 21. vijek".[7] Njen politički angažman sažet u knjizi "Nevolja s islamom danas" (engl. The Trouble with Islam Today) dobio je gotovo opću podršku kod konzervativnih i liberalnih medija u Sjedinjenim Državama.[3][25] Američki novinar T. Friedman pohvalio je knjigu kao "hrabru" i njen aktivizam doveo u izravan kontekst "procesa demokratizacije" u Arapskom svijetu, prema njegovom tumačenju otpočetom američkom invazijom Iraka.[3] Novinarka i spisateljica G. Brooks knjigu opisuje "nužno oštro kritičkom" i tvrdi da će "uzdrmati uspavani, retrogradni i ugnjetavački muslimanski svijet", te hvali poziv na korištenje idžtihada nakon "godina uspavanosti" kao i inicijativu za jačanje prava žena putem kreditiranja NVO-a.[3] Brooks dodaje da je Mandžino djelo jedno od "najpoštenijih osvrta" o Arapsko-izraelskom sukobu koje je ikad vidjela.[3]

Knjigu su hvalili još konzervativni gej novinar A. Sullivan,[3][4][7] opisavši je vrsnom kritikom i "dosta zakašnjelom",[3] zatim neokonzervativni aktivist D. Pipes[7][9][12][26] koji je Mandži nazvao "vizionarkom",[26] a C. Hitchens "staloženim i racionalnim glasom u Ratu protiv terorizma".[14] Neposredno nakon objavljivanja prvog izdanja, kanadski nacionalni časopis Maclean's imenovao ju je jednim od sto "lidera za sutrašnjicu".[7] Godine 2004. Mandži je postala prva dobitnica nagrade Chutzpah, priznanja koje Oprahin časopis O dodjeljuje ženskim aktivistkinjama, uz obrazloženje da se "suprostavlja islamskim nasilnicima i teroristima".[7][25] Njena TV-epizoda "Vjera bez straha: Istraga Iršad Mandži" (engl. Faith Without Fear: Irshad Manji's Quest) bila je 2008. nominirana za televizijsku nagradu Emmy u kategoriji vijesti ili dokumentarca.[26] Mandži je također nagrađena etičkom humanističkom nagradom od Njujorškog društva za etičku kulturu (2012),[37] te počasnim doktoratima od američkog metodističkog Univerziteta Puget Sound (2008)[26][38] i kanadskog Univerziteta Bishop's (2014).[39] U decembru 2015. zajedno s R. Kadirov i A. Hirsi Ali podijelila je nagradu zaklade "Lantos".[28]

Kritike uredi

Prva knjiga

U stručnim recenzijama, Mandžina prva knjiga "Riskiranje utopije: na rubu nove demokracije" (engl. Risking Utopia: On the Edge of a New Democracy) opisana je korisnom za društvene i političke aktiviste, ali ne i naučnike koji se bave utopijskim studijama.[31] Riječ je o utopiji samo u smislu njenog prijedloga o verziji demokracije zvane Utopija kompleksnosti.[31] Iako Mandži implicira da je riječ o novom i originalnom konceptu, to zapravo nije slučaj s obzirom da su brojni teoretičari i aktivisti već ranije razvijali vrlo slične ideje procesa i sudjelovanja.[31] Mandžina knjiga ne pokazuje nikakvu svijest o literaturi na temu utopije, odnosno slabu svijest o literaturi na temu demokracije.[31] Naime, citira se mali broj stručnjaka (npr. Rorty i Elshtain), nasumično odabranih iz nedokučivih razloga.[31] Usprkos tvrdnjama da su njene ideje globalno moguće, sociopolitički koncept Utopije kompleksnosti u stvarnosti je geografski ograničen, usvojiv samo u Kanadi.[31]

Druga knjiga i aktivizam

Mandžina knjiga "Nevolja s islamom [danas]" (engl. The Trouble with Islam [Today]) dobro je primljena u masovnim medijima,[3][25] međutim, stručnjaci humanističkih i društvenih nauka negativno su ocijenili njeno djelo i popratni aktivizam, ističući da sadrže elemente klasičnog orijentalizma[2][9][10][12][15][17][20][22][25][27] i suvremenog neoorijentalizma,[6][10][25] pseudohistorije i revizionizma,[10][14][16][24][25][27] islamofobije[9][12][14][18][22][28][30] i arabofobije,[7][14][25] te ekstremističkog cionističkog i neokonzervativnog politikanstva.[9][12][14][17][19][20] Knjiga je sveobuhvatno opisana kao senzacionalistička,[6][8][22][28] polemičarska,[9][10][12][25][27] samoslužeća,[3][21] djetinjasta i neozbiljna,[10][27] zbirka stereotipova,[3][22][25][30] antiintelektualni i populistički napad na islam,[3] a karakteriziraju je preuveličavajuća osobna svjedočenja,[10][27][28] namjerna iskrivljavanja,[5][10][25][27] simplificiranja,[9][12][21][25] golem broj faktografskih netočnosti[9][10][12][25][27] i opća lišenost historije.[1][2][7][10][14][15][16][21][22][25][27]

Nema ničeg neutralnog u Mandžinoj preferenciji etici umjesto politici, pozivajući muslimane da se vrate intelektualnim korijenima i preispitaju vlastita etička pitanja. To je zato što, bez historije, ta etika postoji u vakuumu. Umjesto toga, sve se svodi na pitanja individualnosti, kako muslimana ili muslimanke nadahnute od Mandži za postavljanje nezgodnih pitanja o njegovoj odnosno njezinoj vjeri, ili same Mandži. Sve je personalizirano kroz njezinu samomitologizaciju kao borbene govornice istine o islamu. (...) Oslanjanje na individualno preoblikovanje i nepostojanje složenog razumijevanja historije, uključujući one interne islamske borbe tokom uspona i padova, svrstava "Nevolju s islamom" među samoslužeće knjige, a ne ozbiljnu političku i teološku raspravu.

P. Morey[21]

Recenzenti kao jedan od primarnih problema ističu Mandžin neprofesionalni pristup[7][10][11][15][21][22][25][27][30] i izostanak bilo kakvih akademskih kvalifikacija ili iskustva o islamskim studijama i kulturama koje obrađuje.[7][14][26][30] Zamjera joj se i to što se na svom web-sajtu Muslim-Refusenik lažno predstavlja kao "ekspert",[3][25][26] koristeći medijsku eksponiranost kao pokriće,[3] te nudi "stručna mišljenja" za muslimanske države, narode i društva,[25] islamsko pravo i egzegezu, fundamentalizam i terorizam, prava žena, odnos islama i demokracije, Arapsko-izraelski sukob, itd.[3] U predgovoru knjige Mandži se veliča kao "glas naroda" i tvrdi se da predstavlja osvježenje u odnosu na akademske stručnjake, opisane "nerazumljivima, arogantnima i elitističkima".[3]

Samoproglašena ekspertiza i sadržaj knjige legitimitet crpe na Mandžinom nasilnom i traumatičnom djetinjstvu[3][7][10][15][22][25][27][28] i islam se stoga često pojavljuje personaliziran u ulozi njenog despotskog i nasilnog oca,[3][10][27] a to osobno iskustvo pokušava preslikati na čitav islamski svijet i sve muslimanke.[3][7][10][15][25][27][28] Ipak, čak i njena individualna svjedočenja analitičari navode kao preuveličana,[10][27][28] pseudoautobiografska[28] i fiktivna.[6] S obzirom da se njena priča prezentira kao autobiografska naracija, to je tobože oslobađa akademskih pravila pa smatra da nije dužna navoditi reference, ne mora imati historijsku podlogu i može slobodno predstavljati mišljenja i pristranosti kao činjenice.[30] U knjizi se tako ignoriraju stručnjaci[3][22] i promoviraju šarlatani,[14][24] stihijski se citiraju stavovi o religiji, historiji i kulturi, poneki stihovi Kurana, a za potporu postavljenoj tezi koriste se i pošalice, izreke ili čak opažanja s internetskog chata.[3]

Mandži se služi klasičnom orijentalističkom metodologijom kružnog referenciranja, uzimajući za izvore samo ono što ide u prilog tezi o rasnoj i kulturnoj inferiornosti muslimana,[25] a isti selektivan pristup primjetan je i pri obradi većine pojedinačnih izvora – iz konteksta se vade dijelovi rečenica koji ju potvrđuju odnosno izostavljaju se oni koji ju negiraju.[14] Tekst knjige brzo i iznenada skreće u prošlost i sadašnjost, kroz različite vremenske periode i kulturne kontekste, ispreplićući rasprave o religiji, opise historijskih događaja i priče o djetinjstvu sa srditim i konfrontacijskim retoričkim pitanjima, izravnim interpelacijama, klevetničkim opaskama, sarkastičnim komentarima i drugim retoričkim alatima, čime djelo gubi na koherentnosti, strogosti i dosljednosti.[3] Produkt svega navedenog je irelevantna proza nesistematičnog i novinarskog stila,[3][6][22] zbir komentara i prigovora koji više podsjećaju na neorganiziran blog[3] nego na književno djelo ili ozbiljnu političku i teološku raspravu.[21][29]

Islam

Analiza islama u Mandžinoj knjizi navodi se bližom orijentalističkoj tradiciji 19. ili ranog 20. vijeka negoli suvremenom naučnom pristupu na sjevernoameričkim univerzitetima.[22] Polazeći od teze da su "interpretacije Kurana odbačene prije više vijekova" i da su "određeni rigidni Arapi uzurpirali položaje islamskih autoriteta",[10][21][27] Mandži reducira islam na fundamentalizam[3][7][21][25] (ili njenim riječima "pustinjski islam")[3][21][25] i subjektivno koncipira njegov "statičan i jednoličan" dominantni pravac,[5][10][17][21][27] inherentno "nasilan, netolerantan i tiranski antiintelektualan",[3][10][21][27] te na temelju svega naposljetku tvrdi da mu je potrebno "prisilno čišćenje"[17][21] i nudi svoju viziju "reforme".[3][21][22][25] Kao rješenje za ovaj zamišljeni intelektualni ponor predstavlja se tzv. "Operacija Idžtihad" (engl. Operation Ijtihad), povratak tradiciji individualnih kritičkih preispitivanja,[21] dok samu sebe Mandži uzdiže kao "hrabru učiteljicu i reformistkinju"[3] koja vodi islam i muslimane u "prosvjetiteljstvo 16. vijeka".[15]

Mandži u knjizi uopće ne objašnjava pravne korijene idžtihada, centralnog koncepta reforme na kojeg se opetovano poziva,[22] a cjelokupni osvrt o istom zapravo se svodi na kruto iskrivljavanje historije islamskog prava.[25] Tvrdnjama da je "srednjovjekovni Bagdad zatvorio vrata idžtihadu i nezavisnoj misli" i time doveo do "zamrzavanja debate unutar islama čije se posljedice osjećaju do današnjeg dana", Mandži parafrazira zastarjele orijentalističke klišeje o "zatvaranju vrata razumu" koji su naučno odbačeni.[10][25][27] Naime, recenzenti ističu da su moderna sistematska i kronološka proučavanja pravnih primarnih izvora (od 8. vijeka nadalje) osporila takve tvrdnje i da među islamolozima vlada konsenzus da su posve neutemeljene i netočne.[10][25][27] Odbacivanje idžtihada u suvremenom kontekstu prisutno je samo kod određenih salafističkih pokreta koji čine margine među islamskim pravcima,[10][27] no iako Mandžine opaske o jačanju utjecaja saudijskog vahabizma nisu sporne, nipošto se ne može govoriti o prevladavajućoj struji ili njihovom "preotimanju islama".[7] Osim toga, srodni fenomeni i u historijskom smislu predstavljaju iznimke, a ne pravilo.[5] Slične greške javljaju se i kod Mandžine analize hadisa koje u potpunosti odbacuje kao nevjerodostojne.[10][27] Takav stav postoji kod određenih muslimanskih pokreta poput kuranista, međutim, Mandži se poziva na tvrdnje da su hadisi kroz historiju "krivotvoreni od strane uleme zbog držanja puka u pokornosti", što je ponovo prevaziđeni orijentalistički mit.[10][25][27]

Pitanja o islamskom učenju, osobito pitanja o vlastitoj suštini, svrsi i opsegu, u središtu su muslimanskih globalnih debata o vjerskoj reformi. Međutim, takve rasprave malo podsjećaju na dijagnoze islama postavljene od Mandži ili američkog Državnog sekretarijata. Tvrdnja da je islamska intelektualna tradicija nekako izbjegla proces prilagodbe kritičkom preispitivanju kroz koji su uspješno prošli kršćanstvo i judaizam, lažan je problem.

Z. Grewal[25]

Glede Kurana, Mandži tvrdi da je sam "podloga fundamentalizmu",[7] da "nije podložan nikakvim interpretacijama" i da se reformističko rješenje krije u "trganju problematičnih stranica".[25] Analitičari ovo opisuju ne samo iskrivljavanjem nego i zavaravanjem zapadnjačke publike jer ih se uvjerava da je Mandži hrabra reformistkinja, da je islamu prijeko potrebna reforma kroz koju su već prošli kršćanstvo i judaizam, te da im svete knjige imaju isti normativni status.[25] U prvom redu, ističe se da tekst Kurana decidirano poziva čitatelje na interpretaciju svih ajeta, zbog čega su njene tvrdnje teološki neutemeljene.[25] Nadalje, pozivi na "islamsku reformaciju" nemaju nikakvog uporišta iz višestrukih razloga: tvrdnja da je njihova intelektualna tradicija ostala zakinuta u odnosu na kršćansku ili jevrejsku zapravo je lažan problem,[25] ignorira se duga historija kritika i reformi unutar muslimanskih društava,[15] zanemaruje se činjenica da i sami literalistički pokreti poput vahabizma nisu plod imaginarne kontinuirane tradicije već lokalnih novovjekovnih reformi, a ujedno se pretjerano idealizira nasiljem prožeta evropska reformacija.[15] Konačno, budući da je status Kurana u islamu bliži Isusu nego Bibliji u kršćanstvu, direktiva o trganju stranica među muslimanima se doživljava kao apsurdna i Mandži se njome automatski isključuje iz svake rasprave o reformi.[25] Mandži se uopće ne upušta u suvremene debate o tekstovima Kurana i vodi vlastiti diskurs bez ikakvih dodirnih točaka s raspravama o reformama ili drugim društvenim pitanjima koje se vode među islamskim učenjacima i unutar muslimanskih zajednica.[5][25]

Osim što iskrivljeno interpretira razvoj islamske egzegeze, Mandži se na osnovi toga još služi generalizacijama[2][3][7][10][14][15][21][27] i naziva muslimane raznim omalovažavajućim odnosno pogrdnim imenima: "mrtvim mozgovima", "uskogrudnima", "nesposobnima za razmišljanje", "očajnički plemenskima", "bezumno pokornima autoritetu", "nepopravljivo krutima",[9][10][12][27] "pustinjskim mentalitetom 7. vijeka", "patološki nasilnima, barbarskima i rasističkima",[3][25] "vojskom robota koja maršira u ime Alaha", itd.[3][15][25] Islamski vjernici tako su reducirani na destruktivne i muzealizirane ljude koji nisu sposobni ni stvarati ni transformirati kulturu,[25] a svi koji prakticiraju islam po pravilu su "tribalni i rasistički" odnosno "skloni nasilju i terorizmu".[3][25] Usprkos činjenici da muslimanska populacija broji 1,6 milijardi ljudi razasutih na svim kontinentima i da je izrazito kulturno, jezično i politički heterogena, Mandži navodi da je "sličnija arapskom plemenu nego međunarodnoj zajednici".[14] Njene simplifikacije i generalizacije stručnjaci sveobuhvatno opisuju apsurdnima i bizarnima.[10][14][27] Islamolog A. W. Hughes navodi niz supkultura koje predstavljaju izazov za stručnjake islamskih studija, grupirajući Mandži u lidere javnog diskursa (skupa sa S. Schwartzom) odnosno njen angažman zajedno s aktivnostima islamskih organizacija koje imaju tendenciju PR-a i propagiranja.[26] Među srodne supkulture Hughes navodi ortodoksne muslimanske studente koji odbacuju naučni pristup i svaki vid kritike, druge istraživače koji idealiziraju sve aspekte religije, islamofobe koji inzistiraju samo na negativnim stranama, te kreatore politika koji žele iskoristiti određenu sliku islama ili Arapa za vlastite političke interese.[26]

Historija

Mandžin osvrt o historiji kod recenzenata je opisan kao potpuno dekontekstualiziran[1][2][7][10][14][15][16][21][22][25][27] i prožet pseudohistorijom, revizionizmom i mitovima.[10][14][16][24][25][27] Ironično, alternativna historija u knjizi je predstavljena kao plod "propitkujućeg i nezavisnog duha", razvijenog u mladosti kroz otpor dogmatskoj vjerskoj školi.[21] Iako se deklarira kao muslimanka, prema Muhamedu izražava nedvosmisleno gađenje[25] i njegovu karijeru uspoređuje s bin Ladenovom odnosno napadima 11. septembra, što analitičari opisuju tendencioznim demoniziranjem i ciljanim vrijeđanjem.[10][14][25][27] Protivno tumačenju svih islamskih teologa i islamologa, Mandži tvrdi da navedeni teroristički napad ima podlogu u Kuranu i inzistira da "svi muslimani to moraju priznati".[3][7][14] Tvrdnje o navodnom "diskriminiranom statusu Jevreja i kršćana u historijskom islamskom svijetu" Mandži temelji na pseudonaučnom konceptu zimijstva,[14][24] referencirajući se na djela teoretičarke zavjere i pseudohistoričarke Bat Ye'or (Gisèle Littman).[14][24] Mandži u svojoj knjizi izričito navodi Bat Ye'or kao "historičarku", usprkos činjenici da je dotična bez ikakvog univerzitetskog obrazovanja i akademskih afilijacija.[24]

Apoteozom islama u knjizi je prezentirana muslimanska Španija tj. al-Andalus,[10][16][21][27] jedno od žarišta zlatnog doba od 8. do 13. vijeka.[21] Knjiga naširoko nabraja andaluske intelektualne, kulturne i umjetničke slobode i ističe tolerantnu interakciju s drugim religijama (posebno Jevrejima), međutim, odbacuje historiografski konsenzus o raspadu države zbog križarske Rekonkviste i ponovo se poziva na vlastitu tezu o imploziji zbog "odbacivanja kritičke misli".[21] Poput arapskih spisateljica F. Mernisi i L. Ahmed, Mandži prezentira al-Andalus svojevrsnom "matrijarhalnom utopijom" i postavlja ju kao kontrapost percipiranom "suvremenom patrijarhatu".[16] Njeno idealiziranje tumači se identifikacijom s navodno "seksulano prkosnom" andaluskom pjesnikinjom Valadom iz 11. vijeka, na temelju koje tvrdi da je propitkivanje seksualnosti bila normalna pojava, što je puki historijski mit.[16] Knjiga ne spominje ni opsežna istraživanja suvremenih stručnjaka o tome da su islam i muslimani historijski uglavnom doživljavani kao "stranci" na judeokršćanskom Zapadu, zbog čega su se njihovi civilizacijski doprinosi sistematski umanjivali ili ignorirali.[22] Umjesto pokušaja kontriranja takvom orijentalističkom pristupu i raznim zastarjelim stereotipovima, Mandži ih naprotiv pokušava konsolidirati.[22] Uz "odbacivanje idžtihada" i "krivotvorenje hadisa", u njenoj knjizi tako se reproducira još jedan popularni i historijski neutemeljen mit, da se islam diljem svijeta "širio mačem" tj. pod prisilom.[25]

Sa srednjovjekovne islamske Španije, Mandžina knjiga naglo skače na najnovije doba odnosno na talibane i al-Kaidu, s ciljem da potkrijepi svoju tezu o "kontinuitetu brutalnosti islama".[7][21] Usto, nasumice se nabacuju razni nasilni i destruktivni događaji: od ubojstava iz časti u Pakistanu do turskog nacionalističkog genocida nad Armencima i etničkih sukoba u Nigeriji, sve odreda opisanih "zločinima islama".[3][10][27] Njenu metodologiju stručnjaci sumiraju kao "sve što muslimani čine je motivirano islamom",[10][22][25][27] bilo da se radi o disfunkcionalnoj porodici, ratu srednjovjekovnih carstava[25] ili tragediji bilo kakve vrste.[10][27] U slučajevima gdje se nemuslimani javljaju kao suučesnici u istom nasilju i diskriminaciji, Mandži ih jednostavno izuzima iz konteksta i nastavlja inzistirati da problem leži u islamu.[10][25][27] Kritičari navode da Mandži zagovara i kolektivnu krivnju jer knjiga sugerira da je svaki musliman individualno odgovoran za postupke svih drugih nominalnih muslimana, neovisno o mjestu i vremenu.[10][27] Osim opće historije, kod obrade ekstremizma u knjizi se ignoriraju i lokalni konteksti, politika i međunarodni odnosi između muslimanskih i zapadnjačkih zemalja,[21][22][25] pri čemu je kritika uvijek jednosmjerna.[22] Mandži tako implicira da bi bilo nepravedno uopće spominjati američku ulogu u Afganistanu kao faktor zbog kojeg je došlo do uspona talibana i uništenja opozicije.[7] Uzimajući u obzir da islam ne postavlja u historiju nego se njime služi za subjektivno tumačenje historije, njena knjiga opisana je metanaracijom.[10][27]

Žene i feminizam

Mandžina analiza položaja muslimanskih žena slijedi isti šablon kao kod subjektivnog tumačenja historije:[15] polazi od teze da je islam "inherentno mizoginijski" odnosno kao takav "zasnovan na praksama 7. vijeka",[21][25] tvrdi da predstavlja "prijetnju ženama"[4] i da je po tom prijeziru najgori među svim religijama,[9][12] te da se "brutalna ponižavanja žena i djevojčica odvijaju u baš svakoj muslimanskoj državi".[7] Kao rješenje za ovu zamišljenu pandemiju, Mandži ponovo nudi vlastite vizije "reforme" i to u vidu strane intervencije odnosno poticanja "bogosvjesnog i feminocentričnog kapitalizma",[7][15][21] konkretno uspostavljanja i zapadnjačkog mikrokreditiranja raznoraznih nevladinih organizacija u muslimanskim zemljama.[3][7][15][21][25] Stručnjaci njeno izjašnjavanje "feministkinjom" ističu isključivo deklarativnim i bez ikakvih osnova,[7][14][15][18][20] a osporavaju joj se i razni samohvalni ili nadjenuti epiteti kao što su "islamska feministkinja",[5][9][12][18][21][25][40] "reformistkinja",[3][9][12][14][15][18][20][25][26] "umjerena"[5][15][22] ili "liberalna muslimanka",[2][3][22] "glas razuma",[25][41] itd.

U prvom redu, recenzenti navode da Mandži nema ozbiljniju feminističku prošlost,[7] niti je upoznata s feminističkom literaturom,[14][15] ženskom historijom[14][15] ili suvremenim ženskim pokretima u zemljama koje kritizira.[7][14][15][22] Drugim velikim problemom ističu se njoj tipična pojednostavljivanja i generalizacije s obzirom da su muslimanke u knjizi svedene na nediferenciranu kategoriju, unatoč činjenici da broje preko pola milijarde žena diljem svijeta.[15] Osim što se ignoriraju najnovija historija i politika, u obzir se ne uzimaju ni važne razlike na lokalnoj i globalnoj razini, pravni i ekonomski konteksti, individualni odnosi žena prema klasi i religiji, te promjene kroz vrijeme.[15] Također, iskrivljavanju je izvrgnut i sam status žena u ranoislamskom periodu kojim se služi za tumačenje današnjice.[14] Da je Mandži uistinu kritički mislilac s iskrenom zabrinutošću za ženska prava u muslimanskim državama, ističu stručnjaci, mogla je upotrijebiti mali uzorak komentara iz publikacija arapskih, iranskih, afričkih i južnoazijskih muslimanskih feministkinja jer su lako dostupne u anglofonim elektroničkim i štampanim izdanjima, međutim, ona ih ignorira i vodi se isključivo vlastitom agendom.[14] Iako time iskazuje nerazumijevanje o globalnom feminizmu tj. smatra da dolazi samo u jedinstvenom (evropsko-američkom) paketu,[15] isto se navodi i za zapadnu kritičku feminističku literaturu o muslimanskom svijetu koja joj je evidentno potpuno strana.[15]

Uzimajući u obzir da nije zasnovana na faktografiji, "reforma" koju Mandži nudi smatra se od ništavne vrijednosti,[3][14][15] a budući da ignorira samo postojanje muslimanskih ženskih pokreta i inzistira na reformi uz pomoć vanjske intervencije,[15][22] niz kritičara prozvao ju je za apologiju u korist američkih političkih jastrebova.[3][9][11][12][14][19][21][25] Isto se ističe i za njene ekonomske prijedloge koji su kongruentni američkim konzervativnim preporukama o dodatnom zaduživanju siromašnih zemalja[25] i koji zanemaruju stručne analize o višestrukim opasnostima mikrokredita, zbog čega ih određeni recenzenti uspoređuju s navodima modnog časopisa Vogue da će "saloni ljepote spasiti Afganistan".[7] Mandžina knjiga se stoga opisuje po mnogočemu sličnom onima O. Fallaci i P. Chesler jer sve tri uz stereotipni prikaz "civiliziranih zapadnjaka" i "barbarskih muslimana" šalju i neoliberalističke poruke da je put od nazadnosti do modernosti zapravo put od percipiranog "plemenskog kolektivizma" do slobodnog tržišta i usvajanja zapadnjačkih vrijednosti, odnosno da je to ujedno i put "oslobađanja potlačenih žena".[7]

Moram ovo izdvojiti kao ključno: svi mi radimo na prepoznavanju, osporavanju i suprostavljanju problematičnim praksama i interpretacijama u islamu i muslimanskim društvima. To je dobro, i nužno. Međutim, također vjerujem da je za nas kao muslimane imperativ identificirati područja u islamu koja predstavljaju duboke izvore mudrosti i suosjećanja za sve nas. Ne vidim da Iršad radi isto.

O. Safi (Progressive Muslims)[5]

Mandžina samoproglašena uloga "reformistkinje" osporava se još zato jer su njene upute o trganju Kurana neprihvatljive svim islamskim pravcima,[25] kao i iz razloga što ne sudjeluje u diskusijama o islamskoj egzegezi[25] ili o relevantnim problemima i izazovima muslimana u Americi ili diljem svijeta.[5] Potonje kritike upućuju joj i liberalno-progresivistički muslimanski krugovi u Sjevernoj Americi, ističući da se uopće ne bavi identificiranjem i suprostavljanjem spornim praksama u muslimanskim društvima, već napadima na muslimane u suradnji s antiislamskim grupama.[5] Problematičnim se navodi i njen teorijski model jer autor predgovora knjige, novinarski apologeti i sama Mandži vode se načelom bivalentnosti i zajedno sugeriraju da nema prostora za kritiku tj. da će njene prijedloge odbaciti samo "muslimanski ekstremist" ili "elitistički intelektualac", čime se kritička misao u potpunosti isključuje i ne ostavljaju se nikakvi didaktički uvjeti za istinsku reformu.[3]

Spornim se navodi i Mandžino izjašnjavanje "muslimankom" s obzirom da njen odnos prema temeljnim postulatima, Muhamedu i Kuranu, nije svojstven niti jednoj islamskoj struji ili pokretu.[5][21][25] Sama ona sebe naziva "dobrom"[15][22][23][25] ili "jedva muslimankom",[10][25][27] tvrdeći da je zbog neslaganja s muslimanskim predstavnicima razvila "osobni i neformalni tip vjere".[21][25] Međutim, stručnjaci tvrde da je riječ o pukom zavaravanju[40] i da se pravi razlozi njenog izjašnjavanja prije svega kriju u pokušaju stvaranja prividne "unutrašnje perspektive" za potvrdu postojećih predrasuda o islamu (što je tražena roba u zapadnjačkim medijima),[7][9][11][12][13][14][15][17][20][21][23][25][29][30][40][41] odnosno dosezanju publike koju ideolozi poput B. Lewisa i D. Pipesa nisu u stanju.[9][12] Također se ističe da joj izjašnjavanje služi kao alat za ušutkavanje i delegitimiziranje muslimanskih opaski,[5][14][15][21] budući da se ulogom nedenominacijske ili "umjerene muslimanke" stavlja u poziciju da svaku kritiku na svoj račun etiketira kao "uskogrudni dogmatizam"[21] i da im imputira krivicu za "šutnju i laganje" o naravi njihove religije.[14] Mandži osobno odbacuje epitet "umjerene muslimanke" (često nadjenut od strane medija) jer tvrdi da su takvi zapravo "apologeti islamskog ekstremizma", te inzistira na duboko polariziranoj podjeli "dobrih" i "loših" muslimana.[22] Vodeći se ovom binarnom logikom, Mandži i njene novinarske pristalice sve muslimanske kritičare knjige reducirali su na "ekstremiste".[3]

Recenzenti navode da je viktimizacija jedan od oblika njene promocije kao "hrabre i neustrašive kritičarke".[7] U medijima je tako često tvrdila da prima prijetnje smrću,[21] a uoči objavljivanja knjige i da "postoji opasnost od proglašenja fetve" (aluzija na kontroverzu s Rušdijem) zbog čega je kod federalnog advokata zatražila status međunarodno zaštićene osobe, međutim, kanadska vlada odbacila je zahtjev kao neosnovan.[7] S druge strane, također je tvrdila i da prima "iznenađujuće veliku količinu podrške" od muslimana diljem svijeta,[15][21] posebno žena, i to onih mladih.[15] Stručnjaci osporavaju i takve navode, ističući da je sveobuhvatnim istraživanjem utvrđeno da golema većina pohvalnih članaka dolazi od strane nemuslimana sa Zapada[15] (na koje knjiga otvoreno i cilja),[22] odnosno da solidna većina muslimana njenu knjigu smatra raspirivanjem straha, nerazumijevanja i islamofobije.[22] Grupiranje Mandži među "liberale" isto se opisuje bez osnova,[3] ne samo zato što termin često nosi nove ideološke konotacije,[2] već i zato jer ih žestoko napada zbog neslaganja oko američke vanjske politike[22] i multikulturalizma.[3] Mandži ih otvoreno odbacuje kao "slabiće", osobne slobode smatra prijetnjom za nacionalnu sigurnost, te tvrdi da su tolerancija i međusobno uvažavanje u zapadnjačkim demokracijama "mlake i skliske".[3] Njene opaske na račun liberalnih intelektualaca kritiziraju se kao licemjerne jer pokušava ušutkati iste one koji su joj kao imigrantkinji, ženi i lezbijki omogućili glas.[3]

Komparativna analiza
Izvorni informatori A. Hirsi Ali, A. Nafisi i I. Mandži izigravaju autoritet dok govore osvajačima ne ono što trebaju znati već ono što žele čuti. Zauzvrat, američki i evropski liberali zovu ih "disidentskim glasovima" protiv urođenog i trajnog barbarstva islama. Svladali su umijeće simultanog priznavanja i negiranja svog muslimanskog porijekla. Patologija koju oni njeguju raste sa svim zločinima od strane ili protiv muslimana, a nastavlja se i produbljuje svakim američkim i izraelskim ratom. Narodima na listi za "oslobađanje" (Afganci, Iračani, Somalijci, Palestinci, Iranci) šalje se poruka da SAD planira napasti, bombardirati i okupirati te zemlje za njihovo dobro. Međutim, primarni cilj ove propagande prije svega su sami Amerikanci, koje se uvjerava da su dobri, plemeniti i superiorniji ljudi, označeni za spašavanje svijeta od svih zala. Ono čemu svjedočimo, kao rezultat, potpuno je nov način proizvodnje znanja o Orijentu (u osnovi čitavog svijeta izvan Zapadne Evrope i Sjeverne Amerike), oblik znanja proizveden pod prisilom. U klasičnom evropskom orijentalizmu, cijelu priču, diskurs i ideologiju izrađivali su sami imperijalisti kako bi održali svoju dominaciju kao prirodnu i neizbježnu. Izvorni informatori su usvojili i internalizirali takvu retoriku i danas drže predavanja kao autoriteti za zemlje rođenja. Stručno znanje više nije potrebno, sve čujete od njih.

H. Dabaši[11][25]

Analitičari u sadržaju i tematskoj strukturi Mandžine knjige prepoznaju više tradicionalnih književnih žanrova, ali i neke suvremene inkarnacije istih. Njena knjiga tako se svrstava u priče o zatočeništvu, dobro afirmiran žanr u američkoj i evropskoj književnoj tradiciji još od 17. i 18. vijeka.[3] Glavni likovi u takvim djelima najčešće su zapadne žene s iskustvom mučnog zarobljeništva u rukama Indijanaca, opisanih monstruoznim poganima sklonim okrutnosti i nasilju.[3] U Mandžinoj knjizi ova uloga je zamijenjena muslimanima, zbog čega se u modernom kontekstu može usporediti s kontroverznom knjigom B. Mahmoody.[3][14] Njeno djelo također dijeli sličnosti i s pričama o konverziji, posebnim žanrom koji se početkom 20. vijeka javio u Britanskoj Indiji, zasnovanim na osobnim vjerskim iskustvima Indijaca koji su se preobratili na kršćanstvo.[10][27] Bez obzira što se umjesto zapadnjaka u glavnim ulogama javljaju istočnjaci, etnocentrični šablon je u suštini isti i priče su dobro primljene na Zapadu gdje je publika žudila za potvrdom vlastitih uvjerenja kao ispravnih odnosno stranih kao pogrešnih.[10][27] Mandžina knjiga sadrži pregršt elemenata klasičnog orijentalizma,[2][9][10][12][15][17][20][22][25][27] kao i suvremenog neoorijentalizma[6][10][25] koji se smatra sintezom svih navedenih žanrova. Knjiga je reklamirana kao "pogled iz harema" i odražava dugu tradiciju zapadnjačke fascinacije zabranjenim svijetom.[7]

Mandži se navodi kao jedna od najistaknutijih predstavnica tzv. izvornih informatora,[3][9][11][12][14][19][23][25][28][30] dok među ostale spadaju A. Hirsi Ali,[8][9][10][11][12][13][14][15][18][19][20][21][22][23][27][28][29][30] A. Nafisi,[8][9][11][12][13][14][19][20][28][30] V. Sultan,[13][14][15][20][21][29] B. Gabriel,[15][20][29] N. Darviš[15][29][30] i A. Nomani.[14][23] Njihove pristalice tvrde da su samo "kritične o islamu", što stručnjaci drže dalekim od istine.[30] Štoviše, određeni ističu da su ženske studije na temu tzv. muslimanskog svijeta postale jednom od najugroženijih disciplina u Sjedinjenim Državama, i to upravo zbog širenja takve nestručne i izuzetno politizirane literature.[15] Njihova djela ni na kakav način ne pomažu muslimankama već isključivo odmažu,[15] a navodi se i da istinski motivi za pisanje ne leže u zabrinutosti za prava žena nego u oportunizmu i stjecanju profita.[5][7][11][14][21][28][30] Osim žena, ovom krugu pripadaju i E. Husain,[21][41] ibn Varak,[3][11] S. Rušdi i F. Adžami.[11] Posebne slučajeve predstavljaju S. Schwartz, konvertit blizak neokonzervativnim krugovima,[26] odnosno R. Aslan, načelno na suprotnoj strani ali sa sličnim tumačenjima islama kao "ideologije" i tezama o "odbacivanju idžtihada".[10][27] Mandžina knjiga srodna je i opusu O. Fallaci[6][7][14] i P. Chesler,[7] s kojim dijeli identične opise muslimana i neoliberalističke ideje.[7]

Politika

Mandžina knjiga dobila je oštre kritike na račun izraženog politikanstva odnosno strastvene obrane vlada Sjedinjenih Država i Izraela, svih američkih konzervativnih preporuka o unutrašnjoj politici, nacionalnoj sigurnosti i ekonomiji, kao i zagovaranja njihove agresivne vanjske politike prema Bliskom Istoku.[9][11][12][14][19][25] Osim što se služi njihovom argumentacijom, niz recenzenata ističe njenu direktnu povezanost s desničarskim, neokonzervativnim i radikalnim cionističkim organizacijama, zaslužnima za sponzorstvo i promociju Mandži po masovnim medijima.[7][9][11][12][13][14][19][20][26][42] Među njenim najistaknutijim suradnicima i medijskim promotorima izdvaja se D. Pipes, kontroverzni aktivist s kojim se pojavljivala na izraelskim skupovima za prikupljanje sredstava[9][12] i koji je hvalospjevima obasuo njenu knjigu.[7][9][12][26] Njegove pohvale, zajedno s onima od G. Brooks i C. Hitchensa, kritičari navode ne kao stručne i objektivne nego politički motivirane.[3][7][9][12][14] Mandži je promovirana i od strane proizraelske lobističke organizacije MEMRI.[9][12] Godine 2007. glavni donator njenom projektu "Idžtihad" bila je zaklada Samuela i Helene Soref, također proizraelska lobistička grupa koja je sponzorirala i druge srodne neokonzervativne projekte, uključujući WINEP, MEF, TIP i JINSA.[42] Navedene organizacije pojedinačno su dobivale šesterocifrene iznose u američkim dolarima.[42]

Politička polemika i potraga za opisanim "pustinjskim mentalitetom" u Mandžinoj knjizi dostižu vrhunac prilikom obrade Izraelsko-palestinskog sukoba,[3][7][10][27] temeljene na dojmovima s putovanja po Izraelu iz 2002. godine.[3][15] Šestodnevnu posjetu financirale su joj jevrejske organizacije iz Kanade[10][27] koje sama naziva "cionističkima".[7] Suprostavljeni akteri opisani su u izuzetno crno-bijelom stilu:[3][9][12] Izraelci se idealiziraju kao prosvijećeni, samokritični i tolerantni,[7][9][12] dok se Palestinci demoniziraju kao fundamentalisti, fanatici, prevaranti i skloni viktimizaciji.[3][7][9][12] Mandži poistovjećuje cionizam i judaizam, tvrdi da su Jevreji "najslobodoumniji među svim zapadnjacima", a Izrael joj služi kao antiteza islamu.[3][10][27] Usprkos tome što koristi kulturno-religijske termine "islam" i "judaizam", stručnjaci ističu da je njena okosnica isključivo politika.[10][27] Naime, Mandži vjerno prenosi službene stavove tadašnje izraelske vlade i poziva čitatelje da priznaju njihove tvrdnje o "okruženosti barbarima" i "nužnoj okupaciji".[7] Izrael se tako u knjizi naziva "jedinom demokracijom na Bliskom Istoku",[3][7][15] "bedemom zapadnjačkih vrijednosti",[7][15] a opisuje ga se i oličenjem ljudskih prava, slobode govora i pacifizma.[3] Mandži gorljivo opravdava razne kontroverzne postupke izraelskih vlasti: barijeru na Zapadnoj obali brani kao neophodnu, okupacija palestinskih teritorija ima uporišta u jevrejskom "historijskom pravu",[7] te tvrdi da odgovornost za palestinske izbjeglice snose isključivo arapske zemlje i UN.[7] Izraelska politika prema Palestincima opisana je kao "samilosna",[7][25] diskriminacijske mjere protiv arapskih građana su joj "afirmativna akcija"[3][9][12] i inzistira da "liberali moraju voljeti cionizam".[3]

Palestince pod okupacijom naziva "nezahvalnim zlostavljačima izraelske demokracije"[3] i smatra da ne zaslužuju ni osnovna prava, uz bizarne opaske da se moraju pomiriti sa svojom sudbinom zbog grešaka njihove muslimanske kulture.[10][27] Njihov položaj izvrgnut je i porugama, odnosno šalama da ih "ne želi ni sam Bog".[3] Mandži također ističe "muslimansko suučesništvo u Holokaustu",[3][14][15] tvrdi da su Palestinci "simpatizeri nacizma",[14] te da se Arapi služe nacističkom propagandom za blaćenje Izraela i njegove vojske.[14] Ovo imputiranje antisemitizma Arapima i muslimanima stručnjaci opisuju suvremenim političkim fenomenom i zamjenom historijskih uloga, uzimajući u obzir da nije ukorijenjen u islamu nego na Zapadu.[15] Mandžin osvrt o arapsko-izraelskom sukobu navodi se kao neobjektivan i površan ne samo zato jer ignorira historijske, političke i društvene faktore,[3][15] već i zbog problematičnog izostanka distinkcije između Palestinaca, Arapa i muslimana s jedne, odnosno Jevreja, Izraelaca i cionista s druge strane.[3] Određeni recenzenti ističu i ironiju u tome da Mandži kao samoproglašeni muslimanski disident ubire profit, dok disidenti među izraelskim vojnicima (koje odbija spomenuti) zbog odbijanja služenja u operacijama protiv Pojasa Gaze i Zapadne obale bivaju uhapšeni i zatvarani.[7]

Mandžina omiljena samoidentifikacija muslimanskim otkaznikom (engl. refusenik), terminom korištenim za sovjetske jevrejske disidente, tumači se pokušajem povezivanja islama sa Sovjetskim Savezom,[3][17][22] odnosno muslimanskog svijeta kao novog "totalitarnog" protivnika Zapada.[3][10][17][22][27] Također, navodi se da je usvojila razne oblike neokonzervativne političke terminologije:[3][17] nakon napada 11. septembra pozivala je na "rušenje islamskog totalitarizma",[26] tvrdila da "brojni muslimani naginju Hitleru",[17] pozivala se na Huntingtonovu tezu o (osobnom) "sukobu civilizacija",[7][21] itd. Žestoko se obrušila i na pluralizam i multikulturalizam,[3][25][29] čime je osvojila simpatije onih koji se generalno protive muslimanskoj prisutnosti na Zapadu.[18] Mandži tvrdi da su muslimanski imigranti u Evropi, Sjedinjenim Državama i Kanadi "nezahvalni zbog sloboda koje uživaju"[21] i da "grizu ruku koja ih hrani",[3] zbog čega zagovara strožu imigracijsku politiku, podržava Patriotski zakon i poteze G. W. Busha.[3][25] Više kritičara prozvalo je Mandži za rasizam,[9][12][14][23] navodeći njeno pravdanje rasnog profiliranja muslimanskih građana[14][23][25] i ispade nedvosmislenog gađenja prema Arapima koje se ne može opisati ni retoričkim ni stilskim.[14][25]

Percipirani civilizacijski kontrasti osobito su izraženi u njenoj TV-epizodi "Vjera bez straha", sastavljenoj od stereotipnih prikaza i asocijacija, odnosno čestih rezova između Mandžinog uživanja "zapadnjačkih sloboda" u Kanadi i prizora iz Jemena, jedne od najsiromašnijih muslimanskih država.[21] Epizoda direktno negira tvrdnje iz knjige da "miri islam i Zapad" jer prezentiraju se i razni dekontekstualizirani govori imama i protesti, sugerirajući da je u toku opći sukob civilizacija i da prijete beskrajnim ratovanjem.[21] Srodna polarizacijska retorika javlja se i u knjizi jer sve negativne kulturne karakteristike vezuju se uz islam,[3][13][20][23] dok se sloboda, tolerancija i otvorenost poistovjećuju sa Zapadom.[3][9][12][13][20][23] U potonjem slučaju fokus je ipak na Sjedinjenim Državama za koje Mandži inzistira da su "prvaci ljudskih prava",[19] "predvodnik tolerancije" i da imaju "superiornije integracijske vrijednosti od evropskih", pri čemu ne uzima u obzir nikakve ekonomske faktore.[4]

Najkontroverznijim se pak ističe njeno otvoreno zagovaranje vojnog intervencionizma po bliskoistočnim zemljama,[3][9][11][12][14][19][21][25] obično pod izgovorom "zaštite ljudskih i ženskih prava".[3][11][14][19][21] Mandži inzistira da su Sjedinjene Države "dobronamjerna supersila"[25] i muslimanima poručuje da moraju priznati da "Washington predstavlja nerealizirani san, a ne glavnog kriminalca".[22] Za muslimane, neovisno bili imigranti ili ne, tvrdi da su "barbarski i netolerantni" odnosno da "razumiju samo jezik sile",[3] te da se jedino rješenje krije u potpunom i nepokolebljivom udaru koji će demontirati njihov kulturno-religijski sistem.[3][25] Svoju "Operaciju Idžtihad" naziva nevojnom, navodeći da će zapadnjačka potpora istoj ojačati nacionalnu sigurnost i učiniti je "prioritetom za sve koji žele život oslobođen od fetvi", međutim, dalje u knjizi i intervjuima zapravo se odriče nenasilne naravi.[3] Mandži tako zagovara zbližavanje Evropljana i Amerikanaca u borbi protiv "unutrašnje i vanjske islamske prijetnje", vezujući time svoju kampanju uz Rat protiv terorizma, te naglašava da je "već započela u Iraku i da će se nastaviti u susjednim zemljama".[3][25] Kritičari ističu da Mandži svim navedenim ne samo da reproducira orijentalističke stereotipove o islamu kao "inherentno nasilnom", nego još osnažuje i one okcidentalističke o zapadnjacima kao "križarskoj drugosti" i "istrebljivačima islama".[3] Dok je sam G. W. Bush, jedan od njenih uzora, pokušavao odvojiti Rat protiv terorizma od "rata protiv islama", Mandži ga negira i pokušava dokazati da je drugo temeljna podloga prvom.[3] Poput Hirsi Ali, Mandži je podržavala američke napade na Afganistan (2001) i Irak (2003), a kasnije i izraelsko bombardiranje Libanona (2006), sve u ime "čišćenja muslimanskog svijeta od islamskih fanatika i terorista".[9][12]

Reference uredi

  1. ↑ 1,0 1,1 1,2 (en) Steigerwald, Diane (mart 2004). „Reviews of Books: The Trouble with Islam: A Wake-Up Call for Honesty and Change, Irshad Manji”. Studies in Religion/Sciences Religieuses (Toronto: SAGE Publications; Canadian Corporation for Studies in Religion) 33 (1): 133-134. DOI:10.1177/000842980403300114. ISSN 0008-4298. OCLC 4635492560. 
  2. ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 2,6 2,7 (en) Nouryeh, Christopher (2005). Arab-Muslim Views of the West from the Ninth Century to the Twentieth: The Neglected Bridge Builders. Islamic Studies Series. 2. Lewiston, New York: Edwin Mellen Press. str. 14-16. ISBN 9780773459588. OCLC 62282535. 
  3. ↑ 3,00 3,01 3,02 3,03 3,04 3,05 3,06 3,07 3,08 3,09 3,10 3,11 3,12 3,13 3,14 3,15 3,16 3,17 3,18 3,19 3,20 3,21 3,22 3,23 3,24 3,25 3,26 3,27 3,28 3,29 3,30 3,31 3,32 3,33 3,34 3,35 3,36 3,37 3,38 3,39 3,40 3,41 3,42 3,43 3,44 3,45 3,46 3,47 3,48 3,49 3,50 3,51 3,52 3,53 3,54 3,55 3,56 3,57 3,58 3,59 3,60 3,61 3,62 3,63 3,64 3,65 3,66 3,67 3,68 3,69 3,70 3,71 3,72 3,73 3,74 3,75 3,76 3,77 3,78 3,79 3,80 3,81 3,82 3,83 3,84 3,85 3,86 3,87 3,88 3,89 3,90 3,91 3,92 3,93 3,94 3,95 3,96 3,97 3,98 (en) El-Ariss, Tarek (januar 2007). „The Making of an Expert: The Case of Irshad Manji”. The Muslim World (Hartford, Connecticut: Hartford Seminary; John Wiley & Sons) 97 (1): 93-110. DOI:10.1111/j.1478-1913.2007.00160.x. ISSN 0027-4909. OCLC 5154021959. 
  4. ↑ 4,0 4,1 4,2 4,3 (en) Puar, Jasbir K. (2007). Terrorist Assemblages: Homonationalism in Queer Times. Next Wave. Durham: Duke University Press. str. 232-233. ISBN 9780822341147. OCLC 137324975. 
  5. ↑ 5,00 5,01 5,02 5,03 5,04 5,05 5,06 5,07 5,08 5,09 5,10 5,11 5,12 (en) Safi, Louay M. (2007). „14. Reflections on Ijtihad and Moderate Islam”. u: Muqtedar Khan, Muhammad Abdul. Debating Moderate Islam: The Geopolitics of Islam and the West. Utah Series in Turkish and Islamic Studies. Salt Lake City: University of Utah Press. str. 90-94. ISBN 9780874809015. OCLC 137325127. 
  6. ↑ 6,0 6,1 6,2 6,3 6,4 6,5 6,6 (en) Zine, Jasmin (2007) [2006]. „2. Between Orientalism and Fundamentalism: Muslim Women and Feminist Engagement”. u: Hunt, Krista; Rygiel, Kim. (En)Gendering the War on Terror: War Stories and Camouflaged Politics. Gender in a Global/Local World. Aldershot; Abingdon, Oxfordshire; New York: Ashgate Publishing; Routledge; Taylor & Francis. str. 30. ISBN 9780754673231. OCLC 228040627. 
  7. ↑ 7,00 7,01 7,02 7,03 7,04 7,05 7,06 7,07 7,08 7,09 7,10 7,11 7,12 7,13 7,14 7,15 7,16 7,17 7,18 7,19 7,20 7,21 7,22 7,23 7,24 7,25 7,26 7,27 7,28 7,29 7,30 7,31 7,32 7,33 7,34 7,35 7,36 7,37 7,38 7,39 7,40 7,41 7,42 7,43 7,44 7,45 7,46 7,47 7,48 7,49 7,50 7,51 7,52 7,53 7,54 7,55 7,56 (en) Razack, Sherene Halida (2008). „3. Modern Women as Imperialists: Geopolitics, Culture Clash, and Gender after 9/11”. Casting Out: The Eviction of Muslims from Western Law and Politics. Toronto; Buffalo, New York; London: University of Toronto Press. str. 87-88, 91, 95. i 98-104. ISBN 9780802094971. OCLC 690526146. 
  8. ↑ 8,0 8,1 8,2 8,3 (en) Zine, Jasmin (2008). „Lost in Translation: Writing Back from the Margins”. Journal of Feminist Studies in Religion (JFSR) (Bloomington: Indiana University Press) 24 (1): 110-116. DOI:10.1353/jfs.0.0000. ISSN 8755-4178. OCLC 364124964. 
  9. ↑ 9,00 9,01 9,02 9,03 9,04 9,05 9,06 9,07 9,08 9,09 9,10 9,11 9,12 9,13 9,14 9,15 9,16 9,17 9,18 9,19 9,20 9,21 9,22 9,23 9,24 9,25 9,26 9,27 9,28 9,29 9,30 9,31 9,32 9,33 (en) Mahmood, Saba (2009). „8. Feminism, Democracy, and Empire: Islam and the War on Terror”. u: Herzog, Hanna; Braude, Ann. Gendering Religion and Politics: Untangling Modernities. New York: Palgrave Macmillan. str. 193-215. DOI:10.1057/9780230623378_9. ISBN 9780230613089. OCLC 255888324. 
  10. ↑ 10,00 10,01 10,02 10,03 10,04 10,05 10,06 10,07 10,08 10,09 10,10 10,11 10,12 10,13 10,14 10,15 10,16 10,17 10,18 10,19 10,20 10,21 10,22 10,23 10,24 10,25 10,26 10,27 10,28 10,29 10,30 10,31 10,32 10,33 10,34 10,35 10,36 10,37 10,38 10,39 10,40 10,41 10,42 10,43 10,44 10,45 10,46 10,47 10,48 10,49 10,50 10,51 10,52 10,53 10,54 10,55 10,56 10,57 10,58 (en) Bayoumi, Moustafa (2010). „3. The God That Failed: The Neo-Orientalism of Today's Muslim Commentators”. u: Shryock, Andrew. Islamophobia/Islamophilia: Beyond the Politics of Enemy and Friend. Indiana Series in Middle East Studies. Bloomington: Indiana University Press. str. 79-93. ISBN 9780253221995. OCLC 437301835. 
  11. ↑ 11,00 11,01 11,02 11,03 11,04 11,05 11,06 11,07 11,08 11,09 11,10 11,11 11,12 11,13 11,14 (en) Dabashi, Hamid (2011). Brown Skin, White Masks. London; New York: Pluto Press; Fernwood Publishing. str. 17-21, 32-37. i 111. ISBN 9780745328737. OCLC 916485643. 
  12. ↑ 12,00 12,01 12,02 12,03 12,04 12,05 12,06 12,07 12,08 12,09 12,10 12,11 12,12 12,13 12,14 12,15 12,16 12,17 12,18 12,19 12,20 12,21 12,22 12,23 12,24 12,25 12,26 12,27 12,28 12,29 12,30 12,31 12,32 12,33 (en) Mahmood, Saba (2011). „4. Religion, Feminism, and Empire: The New Ambassadors of Islamophobia”. u: Alcoff, Linda Martín; Caputo, John David. Feminism, Sexuality, and the Return of Religion. Indiana Series in the Philosophy of Religion. Bloomington; Indianapolis: Indiana University Press. str. 80-85. i 98. ISBN 9780253223043. OCLC 641506643. 
  13. ↑ 13,0 13,1 13,2 13,3 13,4 13,5 13,6 13,7 (en) Maira, Sunaina (2011). „7. Islamophobia and the War on Terror: Youth, Citizenship, and Dissent”. u: Esposito, John L.; Kalin, ‎Ibrahim. Islamophobia: The Challenge of Pluralism in the 21st Century. Oxford; New York: Oxford University Press. str. 119. i 124. ISBN 9780199753659. OCLC 589017867. 
  14. ↑ 14,00 14,01 14,02 14,03 14,04 14,05 14,06 14,07 14,08 14,09 14,10 14,11 14,12 14,13 14,14 14,15 14,16 14,17 14,18 14,19 14,20 14,21 14,22 14,23 14,24 14,25 14,26 14,27 14,28 14,29 14,30 14,31 14,32 14,33 14,34 14,35 14,36 14,37 14,38 14,39 14,40 14,41 14,42 14,43 14,44 14,45 14,46 14,47 14,48 14,49 14,50 (en) Sheehi, Stephen (2011). Islamophobia: The Ideological Campaign Against Muslims. Atlanta: Clarity Press. ISBN 9780932863676. OCLC 449891976. 
  15. ↑ 15,00 15,01 15,02 15,03 15,04 15,05 15,06 15,07 15,08 15,09 15,10 15,11 15,12 15,13 15,14 15,15 15,16 15,17 15,18 15,19 15,20 15,21 15,22 15,23 15,24 15,25 15,26 15,27 15,28 15,29 15,30 15,31 15,32 15,33 15,34 15,35 15,36 15,37 15,38 15,39 15,40 15,41 15,42 15,43 15,44 15,45 15,46 15,47 15,48 15,49 15,50 (en) Shehabuddin, Elora (2011). „6. Gender and the Figure of the ‘Moderate Muslim’: Feminism in the Twenty-first Century”. u: Butler, Judith; Weed, Elizabeth. The Question of Gender: Joan W. Scott's Critical Feminism. 21st Century Studies. 4. Bloomington; Indianapolis: Indiana University Press. str. 102, 109, 119-128, 132. i 141. ISBN 9780253223241. OCLC 670482480. 
  16. ↑ 16,0 16,1 16,2 16,3 16,4 16,5 16,6 16,7 (en) Bouachrine, Ibtissam (2012). „In the Absence of Men: Representing Andalusi Women's Sexuality in the Context of Military Conflict”. Journal of Medieval Iberian Studies (Abingdon, Oxfordshire: Routledge; Taylor & Francis) 4 (1): 77-81. DOI:10.1080/17546559.2012.677182. ISSN 1754-6559. OCLC 795225629. 
  17. ↑ 17,00 17,01 17,02 17,03 17,04 17,05 17,06 17,07 17,08 17,09 17,10 (en) Davies, Merryl Wyn (juli – septembar 2012). „Introduction: What We Fear”. u: Sardar, Ziauddin; Yassin-Kassab, Robin. Fear and Loathing. Critical Muslim. 3. London; New York: The Muslim Institute; Hurst Publishers; Oxford University Press. str. 11. ISBN 9781849042222. ISSN 2048-8475. OCLC 799998944. 
  18. ↑ 18,0 18,1 18,2 18,3 18,4 18,5 18,6 18,7 (en) Hasan, Mahmudul (2012). „Feminism as Islamophobia: A review of misogyny charges against Islam”. Intellectual Discourse (Kuala Lumpur: IIUM Press) 20 (1): 55-78. ISSN 0128-4878. OCLC 801500518. 
  19. ↑ 19,00 19,01 19,02 19,03 19,04 19,05 19,06 19,07 19,08 19,09 19,10 (en) Kumar, Deepa (2012). Islamophobia and the Politics of Empire. Chicago: Haymarket Books. str. 178. i 186-188. ISBN 9781608462117. OCLC 801355394. 
  20. ↑ 20,00 20,01 20,02 20,03 20,04 20,05 20,06 20,07 20,08 20,09 20,10 20,11 20,12 20,13 20,14 20,15 20,16 (en) Maira, Sunaina (2012). „Islamophobia and Dissent: South Asian Muslim Youth in the United States”. u: Ansari, Humayun; Hafez, Farid. From the Far Right to the Mainstream: Islamophobia in Party Politics and the Media. Frankfurt; New York: Campus Verlag. str. 122-129. ISBN 9783593396484. OCLC 788216272. 
  21. ↑ 21,00 21,01 21,02 21,03 21,04 21,05 21,06 21,07 21,08 21,09 21,10 21,11 21,12 21,13 21,14 21,15 21,16 21,17 21,18 21,19 21,20 21,21 21,22 21,23 21,24 21,25 21,26 21,27 21,28 21,29 21,30 21,31 21,32 21,33 21,34 21,35 21,36 21,37 21,38 21,39 21,40 21,41 21,42 21,43 21,44 21,45 21,46 21,47 21,48 21,49 21,50 21,51 (en) Morey, Peter (juli – septembar 2012). „Assessment: Irshad Manji”. u: Sardar, Ziauddin; Yassin-Kassab, Robin. Fear and Loathing. Critical Muslim. 3. London; New York: The Muslim Institute; Hurst Publishers; Oxford University Press. str. 211-221. ISBN 9781849042222. ISSN 2048-8475. OCLC 799998944. 
  22. ↑ 22,00 22,01 22,02 22,03 22,04 22,05 22,06 22,07 22,08 22,09 22,10 22,11 22,12 22,13 22,14 22,15 22,16 22,17 22,18 22,19 22,20 22,21 22,22 22,23 22,24 22,25 22,26 22,27 22,28 22,29 22,30 22,31 22,32 22,33 22,34 22,35 (en) Sharify-Funk, Meena (2012). „5. Marketing Islamic Reform: Dissidence and Dissonance in a Canadian Context”. u: Zine, Jasmin. Islam in the Hinterlands: Muslim Cultural Politics in Canada. Vancouver: University of British Columbia Press. str. 137-158. ISBN 9780774822725. OCLC 827773508. 
  23. ↑ 23,00 23,01 23,02 23,03 23,04 23,05 23,06 23,07 23,08 23,09 23,10 (en) Akbar, Amna; Oza, Rupal (2013). „7. 'Muslim Fundamentalism' and Human Rights in an Age of Terror and Empire”. u: Satterthwaite, Margaret L.; Huckerby, Jayne. Gender, National Security, and Counter-Terrorism: Human Rights Perspectives. Routledge Research in Terrorism and the Law. London; New York: Routledge; Taylor & Francis. str. 166-167. i 172. ISBN 9780415781794. OCLC 758394451. 
  24. ↑ 24,0 24,1 24,2 24,3 24,4 24,5 24,6 24,7 (en) Bangstad, Sindre (2014). Anders Breivik and the Rise of Islamophobia. London: Zed Books. str. 146-149. ISBN 9781783600076. OCLC 868084691. 
  25. ↑ 25,00 25,01 25,02 25,03 25,04 25,05 25,06 25,07 25,08 25,09 25,10 25,11 25,12 25,13 25,14 25,15 25,16 25,17 25,18 25,19 25,20 25,21 25,22 25,23 25,24 25,25 25,26 25,27 25,28 25,29 25,30 25,31 25,32 25,33 25,34 25,35 25,36 25,37 25,38 25,39 25,40 25,41 25,42 25,43 25,44 25,45 25,46 25,47 25,48 25,49 25,50 25,51 25,52 25,53 25,54 25,55 25,56 25,57 25,58 25,59 25,60 25,61 25,62 25,63 25,64 25,65 25,66 25,67 25,68 25,69 25,70 25,71 25,72 25,73 25,74 25,75 25,76 25,77 25,78 25,79 25,80 25,81 25,82 25,83 25,84 25,85 25,86 (en) Grewal, Zareena (2014). Islam Is a Foreign Country: American Muslims and the Global Crisis of Authority. Nation of Newcomers: Immigrant History as American History. New York; London: New York University Press. str. 17-23. i 361-362. ISBN 9781479800568. OCLC 900440413. 
  26. ↑ 26,00 26,01 26,02 26,03 26,04 26,05 26,06 26,07 26,08 26,09 26,10 26,11 26,12 26,13 26,14 26,15 26,16 26,17 26,18 (en) Hughes, Aaron William (2014) [2012]. „The Failure of Islamic Studies Post-9/11: A Contextualization and Analysis”. u: Arnal, William Edward; Braun, Willi; McCutcheon, Russell Tracey. Failure and Nerve in the Academic Study of Religion: Essays in Honor of Donald Wiebe (2. izd.). Abingdon, Oxfordshire; New York: Routledge; Taylor & Francis. str. 131-135, 140-143. i 145. DOI:10.4324/9781315728780. ISBN 9781845538989. OCLC 944074664. 
  27. ↑ 27,00 27,01 27,02 27,03 27,04 27,05 27,06 27,07 27,08 27,09 27,10 27,11 27,12 27,13 27,14 27,15 27,16 27,17 27,18 27,19 27,20 27,21 27,22 27,23 27,24 27,25 27,26 27,27 27,28 27,29 27,30 27,31 27,32 27,33 27,34 27,35 27,36 27,37 27,38 27,39 27,40 27,41 27,42 27,43 27,44 27,45 27,46 27,47 27,48 27,49 27,50 27,51 27,52 27,53 27,54 27,55 27,56 (en) Bayoumi, Moustafa (2015). This Muslim American Life: Dispatches from the War on Terror. New York: New York University Press. str. 101-117. ISBN 9781479835645. OCLC 906010876. 
  28. ↑ 28,00 28,01 28,02 28,03 28,04 28,05 28,06 28,07 28,08 28,09 28,10 28,11 28,12 28,13 (en) Vanzan, Anna (maj 2016). Naples, Nancy A.. ur. „Veiled Politics: Muslim Women’s Visibility and Their Use in European Countries’ Political Life”. Social Sciences (Basel: Multidisciplinary Digital Publishing Institute (MDPI)) 5 (2). DOI:10.3390/socsci5020021. ISSN 2076-0760. OCLC 7039735640. 
  29. ↑ 29,0 29,1 29,2 29,3 29,4 29,5 29,6 29,7 (en) Yaghi, Adam (2016). „Popular Testimonial Literature by American Cultural Conservatives of Arab or Muslim Descent: Narrating the Self, Translating (an)Other”. Middle East Critique (Abingdon, Oxfordshire: Routledge; Taylor & Francis) 25 (1): 83-98. DOI:10.1080/19436149.2015.1107996. ISSN 1943-6149. OCLC 6894795115. 
  30. ↑ 30,00 30,01 30,02 30,03 30,04 30,05 30,06 30,07 30,08 30,09 30,10 30,11 30,12 (en) Guimond, Amy Melissa (2017). Converting to Islam: Understanding the Experiences of White American Females. Cham, Switzerland: Palgrave Macmillan; Springer. str. 62. DOI:10.1007/978-3-319-54250-8. ISBN 9783319542492. OCLC 970684081. 
  31. ↑ 31,00 31,01 31,02 31,03 31,04 31,05 31,06 31,07 31,08 31,09 31,10 31,11 31,12 (en) McKenna, Erin (1999). „Review: Risking Utopia: On the Edge of a New Democracy by Irshad Manji”. Utopian Studies (University Park, Pennsylvania: Penn State University Press) 10 (2): 279-280. ISSN 1045-991X. OCLC 5542764949. 
  32. ↑ 32,0 32,1 (en) Chan, Mikha (10. maja 2016). „Irshad Manji marries partner Laura Albano”. Petaling Jaya: Free Malaysia Today. Arhivirano iz originala na datum 11. maja 2016. Pristupljeno 18. augusta 2017. 
  33. ↑ (en) Vidino, Lorenzo (2015). „Sharia4: From Confrontational Activism to Militancy”. Perspectives on Terrorism (Lowell, Massachusetts: Center for Terrorism and Security Studies, University of Massachusetts Lowell) 9 (2): 2-16. ISSN 2334-3745. Arhivirano iz originala na datum 2017-08-22. Pristupljeno 2017-08-18. 
  34. ↑ 34,0 34,1 34,2 Alispahić, Fatmir (26. aprila 2012). „Ateistička reforma islama”. Sarajevo: Al Jazeera Balkans. Arhivirano iz originala na datum 2016-02-26. Pristupljeno 18. augusta 2017. 
  35. ↑ Nikolić, Maja (25. aprila 2012). „Hrabri koraci Irshad Manji, kritičarke islamskog fundamentalizma”. Prag: Radio Slobodna Evropa. Arhivirano iz originala na datum 2017-07-23. Pristupljeno 18. augusta 2017. 
  36. ↑ RFE/RL (27. aprila 2012). „Ishrad Manji u Beogradu”. Prag: Radio Slobodna Evropa. Arhivirano iz originala na datum 23. jula 2017. Pristupljeno 18. augusta 2017. 
  37. ↑ (en) NYSEC (2016). „Ethical Humanist Award”. New York: New York Society for Ethical Culture. Arhivirano iz originala na datum 30. juna 2017. Pristupljeno 18. augusta 2017. 
  38. ↑ (en) UPS (ljeto 2008). „Commencement 2008”. Tacoma, Washington: University of Puget Sound. Arhivirano iz originala na datum 19. septembra 2015. Pristupljeno 18. augusta 2017. 
  39. ↑ (en) BU (19. juna 2014). „Town Hall Meeting: Honorary Doctorates”. Lennoxville, Quebec: Bishop's University. Pristupljeno 18. augusta 2017. 
  40. ↑ 40,0 40,1 40,2 (en) El Fadl, Khaled Abou (2009). „Fascism Triumphant?”. Political Theology (Sheffield; London: Equinox Publishing; Routledge; Taylor & Francis) 10 (4): 577-581. DOI:10.1558/poth.v10i4.577. ISSN 1462-317X. OCLC 5144096058. 
  41. ↑ 41,0 41,1 41,2 (en) Morey, Peter; Yaqin, Amina (2011). Framing Muslims: Stereotyping and Representation after 9/11. Cambridge, Massachusetts; London: Harvard University Press. str. 94. ISBN 9780674048522. OCLC 784151414. 
  42. ↑ 42,0 42,1 42,2 (en) Fayazmanesh, Sasan (2013). Containing Iran: Obama’s Policy of "Tough Diplomacy". Newcastle upon Tyne: Cambridge Scholars Publishing. str. 88. ISBN 9781443852470. OCLC 865743873. 

Vanjske veze uredi

Ostali projekti
 U Wikimedijinoj ostavi ima još materijala vezanih za: Iršad Mandži
Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Irshad_Manji&oldid=41864808