Muhamed (arapski: محمد; punim imenom: Abu al-Qasim Muhammad Ibn Abd Allāh al-Hashimi al-Qurashi) je bio islamski prorok i halif koji je živeo u Arabiji od oko 570. do 632. godine. Muslimani ga smatraju za poslednjeg Božjeg poslanika.

Muhamed

{{{opis_slike}}}

Puno ime Abu al-Qasim Muhammad Ibn Abd Allāh al-Hashimi al-Qurashi
Datum rođenja 26. april 570.[nedostaje referenca]
Mesto rođenja Meka
Datum smrti 8. jun 632.
Mesto smrti Medina
Titula Halif Arabije
Prethodnik -
Naslednik Abu Bekr
Poreklo i porodica
Otac Abdulah
Majka Amina
Supružnik 13 supruga
Deca Fatima

Godine 610. Muhameda je, prema islamskom predanju, u pećini blizu Meke posetio anđeo Božji, koji mu je navodno objavio prve sure Kurana, nakon čega je Muhamed počeo propovedati i širiti islam. U Meki su islam prvo prihvatili siromašni, dok su bogati trgovci uglavnom bili protiv. Stanje muslimana u Meki se neprestano pogoršavalo, što je kulminiralo 622. godine Muhamedovim prelaskom iz Meke u Medinu, zajedno sa pristalicama. Između dva grada dolazi do rata, nakon čega Muhamed sa vojskom osvaja Meku.

Iz Meke Muhamed širi granice islamske države, koja ubrzo obuhvata pola Arabije. Godine 630. u bici kod Hunajna, preostali delovi Arabije prihvataju savez s njim. Za manje od deset godina on je ujedinio čitavo Arapsko poluostrvo. Umro je 8. juna 632. godine, a njegov grob se nalazi u Prorokovoj džamiji u Medini.

Detinjstvo i mladost uredi

Muhamed je rođen 26. aprila 570. godine, u okolini Meke u plemenu Kurejš.[1] Njegov otac Abdulah je umro oko šest meseci pre njegovog rođenja, pa je ostao samo sa majkom i dedom.[2] Kao mali, živeo je van grada u pustinji, kao što je tad bio običaj u Arabiji. Kada je bio šest godina star, majka mu je umrla, a samo dve godine kasnije umro mu je i deda. Tada ga je prihvatio njegov stric, mlađi brat njegovog oca Abu Talib, vođa klana Banu Hašim od plemena Kurejši, i Muhamed je počeo da živi sa njim.[3] S njim je još kao dečak sa trgovačkim karavanom putovao u Siriju gde je susreo hrišćanske monahe i askete. Prema predanju, jedan od njih, Bahira, je prepoznao njegovu izabranost kao Božjeg proroka.[4]

 
Mladi Muhamed sreće sirijskog monaha Bahiru.

Otprilike u dvadesetoj godini života stupio je u službu bogate trgovačke udovice Hatidže, pa je s njenim karavanima po svojoj prilici još dva puta boravio u Siriji. Stupivši u brak sa Hatidžom, koja je bila desetak godina starija od njega, Muhamed se oslobodio materijalnih briga i mogao se posvetiti dokolici i razmišljanju. U tom razdoblju on je posinio Aliju, sina svoga strica Abu Taliba, i mladog oslobođenog roba Zaida ben Harisa, koji je pripadao jednom hrišćanskom arapskom plemenu iz sirijske pustinje. U isto vreme Muhamed se zainteresovao za shvatanje arapskih monoteista hanifa koji su priznavali Avrama kao svoga preteču i verovali u jednog boga. Muhamed je u vreme kad se približavao svojoj četrdesetoj godine doživeo svoje prve vizije. Prema predanju, čuo je da ga doziva glas s neba i naređuje mu da u božje ime progovori svome narodu kao božji prorok. Svoje doživljaje je poverio samo svojoj ženi Hatidži i ona je smesta poverovala u njegov proročanski poziv.[5] To ga je ohrabrilo, i on je uskoro za svoja shvatanja pridobio svoje usvojene sinove Aliju i Zaida kao i nekolicinu drugih najbližih rođaka i prijatelja.[5]

Počeci Kurana uredi

Glavni članak: Kuran
 
Pećina Hira u koju je Muhamed, prema islamskom predanju, primio otkrovenje.
 
Gavrilo objavljuje Kuran Muhamedu, persijska ilustracija, 1307. god.

Muhamed je svake godine po nekoliko sedmica sam meditirao u pećini na planini Hira blizu Meke.[6][7] Predanje kaže da je 610. godine, tokom jednog od svojih meditativnih povlačenja, Muhameda u pećini posetio anđeo (arapski: melek) Gavrilo. On je tad, po legendi, počeo da mu ponavlja Božje reči dok ih Muhamed nije zapamtio. Ovo su bile prve sure i počeci Kurana tako je počeo islam. Jedno vreme, o svojim otkrivenjima i proročkom pozivu, govorio je samo porodici i najbližim prijateljima, ali krug se širio i počinjao svakodnevno da se sastaje.[8] Posle tri godine, Muhamed je počeo javno da širi učenje u Meki, gde su islam prvo prihvatili siromasi. Muhamed je žestoko osuđivao mnogoboštvo, ali i gramzivost bogataša. Pozivao je sve imućne da se odreknu svoga bogatstva i podele ga sirotinji. Zahtevao je da se svi bez razlike jednako podvrgavaju božijoj volji. U neograničenoj pokornosti neosporno je zagovarao društvenu nivelaciju i jednakopravnost među muslimanima. Međutim, trgovci su se bojali da bi nova vera štetila njihovom bogatstvu (trgovci su se bogatili na račun vernika koji su dolazili u Kabu da se mole svojim bogovima) pa su pokušavili da ga isteraju iz Meke. Međutim, imao je jaku zaštitu Abu Taliba i njegovog klana Banu Hašim.[9][10] Kad je Abu Talib umro 619. godine, stanje muslimana Muhameda u Meki se značajno pogoršava. Pri svojim javnim istupima u gradu, oko Kabe, Muhamed je sve češće nailazio na opiranje, grdnje i poruge.[11]

Prema islamskoj tradiciji, oko 620. godine se Muhamedu desilo čuveno „noćno putovanje“ (arapski: الإسراء و المعرا Isra va el Miradž), kada ga je arhanđel Gavrilo čudesnim načinom uzneo do nebesa, gde je razgovarao sa Adamom, Avramom (arapski: Ibrahim), Mojsijem (arp: Musa) i Isusom (arp: Isa) i od samog Boga primio naredbe o verskim pobožnostima muslimana.[12]

Tražeći mesto gde bi se preselio, dobio je prijateljske pozive od nekih klanova iz Jatriba (Medina), grada koji se nalazio na 250 milja severno i u kome je bilo poprilično jevrejskog življa.

Prelazak iz Meke u Medinu uredi

Glavni članak: Hidžra

Vremenom su redovi muslimana rasli, ali i opiranje u Meki, čime je prorokov život doveden u opasnost. Zbog toga su predstavnici dvanaest najvažnijih klanova Jatriba (kasnije Medina), u kome je bilo poprilično jevrejskog življa, uputili poziv Muhamedu da sa svojim pristalicama pređe u njihov grad sa svrhom da tu ukloni međusobne sporove stanovništva i da bude nezavisni arbitar čitavoj zajednici.[13] Njegovi sledbenici su počeli da se tamo preseljavaju, i 16. jula 622. godine, Muhamed i njegov savetnik Abu Bakr prelaze u Medinu. Taj događaj, poznat kao hidžra (preseljenje), obeležava početak islamske ere i prvi dan (1. muharaam) u brojanju godina po islamu.[14]

U narednih deset godina, koliko je Muhamed živeo u Medini, on je nastavio da zapisuje poruke otkrivenja koje, zajedno sa njegovim zapamćenim izrekama i delima, predstavljaju jezgro muslimanske vere. Takođe je razvio i veoma snažnu organizatorsku delatnost. On tu više nije bio samo prorok nego je postao i politički vođa. Veoma je brzo oko sebe okupio brojnu zajednicu pristalica. Uži krug su činili „Muhadžiri“, izbeglice iz Meke, a širi krug „Ansari“, obraćenici koji su pristupili pokretu u Jatribu. Svi su oni postali solidarna celina, među sobom jednaka u islamu. Grad Jatrib, premda je u njemu bila manjina Muhamedovih pristalica koja je prihvatala novu veru, proglašen je za „Prorokov grad“ (Medinaat at Naabi), pa je na toj osnovi nastalo ime Medina. U Medini je Muhamed odmah započeo gradnju bogomolje (mošeje) u kojoj se nalazi „niša“, tj. deo koji je imao obavezni smer klanjanja, a koji je bio okrenut prema Jerusalimu. U medinskom razdoblju Muhamed je i dalje razvijao svoju religiju mnogim novim elementima, sistematizovao je i izgradio nove obrede. Još u prvoj godine nakon preseljenja u Medinu Muhamed je doneo Ustav svoje zajednice pod nazivom „Uma“, odredivši je kao natplemensku organizaciju među sobom jednakih božijih podanika.[14]

Sukobi sa Mekom uredi

 
Muhamedova vojska se sprema za bitku na Bedru.

Uskoro u Medinu počinju da pristižu i mekanski trgovci, pljačkajući stanovnike i vršeći pljačke po gradu[8]. Pljačkanja karavana su eskalirala u nešto nalik ratu između Meke i Medine. Prva borba se desila 624. kada su medinski muslimani pod vođstvom samog Muhameda napali kod El Bedre veliki karavan trgovaca i mekanske čete, koji su karavanu pritekli u pomoć, nanevši im težak poraz.[15] Muslimani, u bici na Bedru, sa samo 300 vojnika pobeđuju armiju Meke koja je imala između 900 i 1000.

Međutim, malo više od godinu kasnije, muslimani gube bitku kod Uhuda.[16] U bici je sam Muhamed bio ranjen, a trećina boraca je izgubila život. Ipak, poraz nije bio toliko velik, pa se obe strane pripremaju za konačnu odlučujuću bitku.

Dve godine kasnije, Meka šalje 10.000 vojnika na Medinu protiv oko 3.000 branilaca. Opsada grada je trajala dve nedelje, ali na kraju ipak muslimani pobeđuju u toj bici zahvaljujući boljoj strateškoj pripremi.[17]

U februaru 628. Muhamed je sa velikom vojskom pošao protiv svoga rodnog grada, ali je pohod okončan sklapanjem desetogodišnjeg mira koji je, uz ostale odredbe, dopustio muslimanima da naredne godine dođu u Meku i tu nesmetano izvrše verske obrede. Potvrdivši time zasnovanost svoje vere na arapskim tradicijama, Muhamed je veoma ojačao svoj ugled.[18]

Osvajanje Meke uredi

Kada je u Meki 630. godine bio ubijen jedan musliman, Muhamed se okoristio time i preduzeo presudni vojni pohod protiv Meke. Do borbe nije ni došlo. U Meki su shvatili da je otpor islamu beskoristan i da se suprotnosti mogu rešiti sporazumom. Muhamed je priznao Meki položaj svetog grada, ali je Kaba morala biti proglašena svetilištem jedinoga Boga (arp: Alah). Većina stanovnika Meke prelazi na islam i Muhamed uništava sve statue arapskih bogova u Kabi.[19]

Osvajanje Arabije uredi

 
Širenje halifata.

Iz Meke Muhamed širi granice islama i islamske države. Dolazi do podvrgavanja najpre susednih, a zatim i svih udaljenih arapskih plemena Muhamedovom autoritetu. On insistira da njegovi saveznici prihvate islam, i tako je već pola Arabije deo islamske države. Kada 630. godine čuje o velikoj armiji neprijateljskih država, Muhamed odlazi da ih susretne. Sa pobedom muslimana u ovoj bici kod Hunajna, preostali delovi Arabije koji nisu pod Muhamedovom kontrolom brzo prihvataju savez sa njim. Muhamed je umro 8. juna 632. godine, u svojoj šezdesettrećoj godini, pošto je završena objava Kur'ana časnog. Za manje od deset godina on je ujedinio celo Arabijsko poluostrvo. Širenje muslimanske vere u doba Muhameda vršilo se na dva načina: ili je neko pleme priznalo svoju podložnost Umi, ali je zadržavalo svoju veru, pa je stoga moralo plaćati danak (džiziju), ili je prihvatilo islam, uklapalo se u versko-političku zajednicu (Umu) i plaćalo samo versku dažbinu (zekat). Na takvim odnosima bila je ujedinjena gotovo cela Arabija.[20]

Smrt uredi

Deset godina nakon prelaska u Medinu, Muhamed je krenuo na prvi islamski hadžiluk, učeći svoje sledbenike pravilima i običajima godišnjeg hadža.[14] Po svršetku hodočašća, Muhamed je održao čuveni govor, poznat kao Oproštajna beseda (arapski: Khutbat al-Wadaa'). Savetovao je muslimane da se ne drže nekih starih običaja već da žive u novoj islamskoj zajednici.

Nekoliko meseci nakon oproštajnog hodočašća, Muhamed se razboleo. Nakon nekoliko dana glavobolje i slabosti, umro je (preselio na ahiret) 8. juna 632. godine u svom domu u Medini, bez muškog naslednika[8]. Sahranjen je u grobnici koja je prvobitni bila u kući njegove njegove žene Aiše, a danas se nalazi u Prorokovoj džamiji u Medini.[21] Pored Muhamedovog groba, nalazi se jedan prazan grob za koji muslimani veruju da čeka Isusa.[22]

Nasleđe i podele uredi

Kada je Muhamed umro, dok su njegov nećak i zet Ali ibn Abu Talib i njegov ujak el Abas pobožno čuvali beživotno telo proroka, drugi sledbenici su se okupili da izaberu naslednika ili halifa (od khalafa - „slediti"). U zoru, posle dugog savetovanja, skupština je odlučila da prvi naslednik prorokov bude Abu Bakr, njegov tast i pratilac na hidžri do Medine, izabran lično od Muhameda da vodi zajedničke molitve. Tokom dve godine svoga halifata, Abu Bakr je učvrstio muslimansku dominaciju u Arabiji, pomirio buntovna beduinska plemena i ratovao protiv vizantijske Sirije. Abu Bakrov naslednik i drugi halif bio je Omer (634-644), koji je osvojio Siriju i deo Egipta i Mesopotamije. Posle Omerove smrti, počele su velike šizme. Sledbenici Alija, prorokovog nećaka i muža prorokove kćerke Fatime, očekivali su od njega da postane novi halif, ali aristokrata Osman (644-656) iz porodice mekijanskih Umajada, bivših prorokovih neprijatelja, je izabran umesto njega. U skladu sa ideologijom revafid (oni koji ne priznaju/prvi halifi), članovi Ši`a Ali (ili „Alijeve stranke"), izjavili su da nasledstvo mora da bude ustanovljeno na osnovu bližih srodničkih relacija: halif mora da bude ne samo iz plemena Kurejš, već takođe iz familije Hašemita i zakonski rođen u braku Fatime, prorokove kćerke, sa Ali ibn Abi Talibom, što je trebalo da znači dinastiju Alid.[8]

Godine 656. naše ere, Umajada Osmana je ubila grupa Alijevih sledbenika. Alija nije poricao njihovu akciju. Izabrani halif (četvrti u suni-nizu), Alija, morao je da se suoči sa bogatim i moćnim umajadskim guvernerom Sirije, Muavijom, i njegovim pronicljivim generalom Amr ibn el Asom, osvajačem Egipta. Kada su Alijeve trupe konačno preuzele vođstvo u bici kod Sifina na Eufratu, Amr ibn el As je zakačio stranice iz Kurana na koplja svojih vojnika i Alijeva vojska je prestala da se bori. Amr ibn el As zatražio je posredovanje između Alija i Muavije, i ovog drugog je zastupao tako uspešno da su Alijevi predstavnici prihvatili Muavijin zahtev za halifatom. Došlo je do nove komplikacije, koja je međusobno podelila Alijeve pristalice, slabeći time još više Alijev položaj. Velika grupa iz Alijeve vojske, karidžiti ili „šizmatici“ (od karidža - otići, izaći), nije prihvatila arbitražu ljudskih bića, jer „nema drugog suda do Božjeg“.[8] Umesto da se bori protiv Muavije, Ali se okrenuo protiv karidžita, i tako je postao njihov smrtni neprijatelj. Godine 661. karidžiti su ga ubili. Nakon toga, halif Muavija je osnovao dinastiju Umajada iz Damaska (661—750).

Reference uredi

  1. Encyclopedia of World History (1998), pp. 452
  2. Josef W. Meri (2005), pp. 525
  3. Watt 1974: str. 7
  4. Armand Abel, Bahira, Encyclopaedia of Islam
  5. 5,0 5,1 Watt 1953: str. 86
  6. Emory C. Bogle(1998), pp. 6
  7. John Henry Haaren, Addison B. Poland(1904), pp. 83
  8. 8,0 8,1 8,2 8,3 8,4 Mirča Elijade, Vodič kroz svetske religije, Narodna knjiga, Beograd, 1996.
  9. Watt 1964: str. 76
  10. Peters 1999: str. 172
  11. Uri Rubin, Quraysh, Encyclopaedia of the Qur'an
  12. Encyclopedia of Islam and the Muslim World (2003), pp. 482
  13. Watt, The Cambridge History of Islam, pp. 39
  14. 14,0 14,1 14,2 Alford Welch, Muhammad, Encyclopedia of Islam
  15. Watt, The Cambridge History of Islam, pp. 45
  16. C.F. Robinson, Uhud, Encyclopedia of Islam
  17. Watt (1956), pp. 36, 37
  18. Vaglieri, Khaybar, Encyclopedia of Islam
  19. Harold Wayne Ballard, Donald N. Penny, W. Glenn Jonas (2002), pp. 163
  20. "Muhmmad", Encyclopedia of Islam and the Muslim world
  21. Leila Ahmed (1986), 665–91 (686)
  22. F. E. Peters(2003), pp. 90

Literatura uredi

Spoljašnje veze uredi

 U Wikimedijinoj ostavi nalazi se članak na temu: Muhammad