Rat u Iraku 2003.

Rat u Iraku (od 2003. do decembra 2011.) bila je serija vojnih intervencija u svrhu okupacije Iraka od koalicije od 48 zemalja koju je predvodila SAD. Sama invazija je trajala od marta do maja 2003., u kojoj je koalicija okupirala Irak i svrgnula Sadama Huseina, dok su se od druge faze vodile borbe protiv napada pobunjenika koji su se borili protiv okupacije, a koji su trajali preko tri godine. Sam rat izazvao je brojne kontroverze, iako SAD tvrdi da je legitiman.

Karta invazije koalicije na Irak

PovodUredi

U septembru 2002. pojavila se kriza zbog tvrdnje američkog predsjednika Georgea W. Busha da Irak posjeduje oružja za masovno uništenje, pomaže teroristima (te je i implicirao da je Irak stajao iza napada 11. septembra 2001.) te da se nije razoružao prema rezolucijama UN-a. Još je ranije naveo da su "Irak, Iran i Sjeverna Koreja osovine zla". Irak je izjavio da ne posjeduje nikakva oružja za masovno uništenje. U novembru 2002. UN-ovo Vijeće sigurnosti je odobrilo rezoluciju 1441 kojom se zahtijeva da Irak surađuje sa svojim obavezama za razoružanje što je ta država prihvatila, na što su UNMOVIC inspektori počeli sa svojim pretragama.

 
Zarobljeni bivši diktator Saddam Hussein

2003. vođa inspektora Hans Blix otišao je u Irak i nije našao nikakve tragove zabranjenih oružja. 7. mart a 2003. Blix je objavio da Irak ne samo da sarađuje, nego je i vrlo kooperativan.

No američki predsjednik George W. Bush nije bio zadovoljan, tvrdivši da Irak skriva svoj arsenal od inspektora i da pomaže teroristima. Državni sekretar SAD-a Colin Powell čak je održao prezentaciju u UN-ovom Vijeću sigurnosti i prezentirao navodne dokaze o tome kako Irak posjeduje pokretne kamione/laboratorije u kojima proizvodi antraks te da planira nabaviti nuklearno oružje [1][2]. I britanski premijer Tony Blair je snažno zagovarao vojnu intervenciju, navodeći kako se pod Huseinovim režimom kršilo humanitarno pravo te je nastradalo oko 400.000 ljudi [3] te kako Irak ima oružje koje je sposobno doseći i Veliku Britaniju. Nakon neuspjelog pokušaja da se u UN-u dobije rezolucija koja podržava upotrebu vojne intervencije, SAD je 17. marta 2003. objavio ultimatum - Saddam Hussein mora napustiti Irak u roku od 48 sati ili će doći do rata[4]. Kada se to nije dogodilo, SAD i Velika Britanija započeli su sa koalicijom drugih država rat sa Irakom, navodno kako bi se riješili diktatora Saddama Husseina i stabilizirali regiju.

Tok rataUredi

 
Karta država koje su bile uključene u koaliciju rata u Iraku

Koalicija od 48 država koju je predvodila SAD, a uključivala je i države kao što su Japan, Australija, Poljska, Danska, Filipini, Afganistan (pod kontrolom SAD-a), Italija i Španija, brojala je oko 263.000 vojnika, dok je Irak imao snagu od 375.000, ali je bio oslabljen zbog dugogodišnjih sankcija. Pošto koalicija nije dobila dozvolu napasti Irak sa Turske, invazija je krenula 20. marta 2003. sa teritorije Kuvajta, nazvana "Operacija sloboda Iraku". Tog datuma su se čule eksplozije u Bagdadu, nedugo nakon isteka ultimatuma, a prva meta je bio sam Saddam Hussein i njegovi visoki dužnosnici u njegovom bunkeru kojeg su gađale rakete sa vojnih brodova u Perzijskom zaljevu[5]. Idučeg jutra Hussein se pojavio na televiziji živ te je održao govor svom narodu, a neki britanski stručnjaci su zaključili da se radi o njegovom dvojniku. Irak je prvih dana vodio popriličan otpor na jugu zemlje te je zapalio izvore nafte uz granicu sa Kuvajtom kako bi izveo kaos, dok su na sjeveru Kurdi već odavno izmakli autoritetu zemlje pa je Turska poslala dodatne vojnike kako bi čuvali granicu.

 
George W. Bush 1. maja 2003. je održao govor na vojnom brodu USS Abraham Lincoln

No s vremenom je koalicija postizala sve veće uspjehe, a vojnici Iraka počeli su masovno dezertirati. Osvojeni su gradovi Basra, Umm Kasr i Nassiriya, a Arapska liga je 24. marta izglasala jednoglasnu rezoluciju kojom se poziva na prestanak okupacije - izuzev Kuvajta koji je htio da se rat nastavi. Ubrzo je koalicija stigla i do grada i Najafa, a SAD je optužio Siriju da je sakrila iračko oružje za masovno uništenje, što je ta država snažno osporila. 4. aprila osvojen je aerodrom u Bagdadu, a sam grad je opkoljen. 9. aprila 2003. pao je Bagdad a 10. aprila su Kurdi osvojili Kirkuk na sjeveru. Civili su većinom na početku pozitivno dočekali koaliciju i oslobađanje od diktature i sankcija, no nastao je i haos među gomilom usred vakuuma moći, tako da su se pojavile pljačke i razaranja vrijednih historijskih spomenika. Bush je 1. maja održao govor na vojnom brodu USS Abraham Lincoln te proglasio kraj većih vojnih operacija, međutim ubrzo su počeli napadi pobunjenika na vojnike koalicije. Iako je bivši irački diktator Saddam Hussein uhapšen 13. decembra 2003., napadi pobunjenika i militanata protiv američkih vojnika i civila nisu prestali i nasilje u Iraku je gotovo postala rutina, a kasnije su se pojavili i sukobi šijita i sunita, što je mnoge navelo da bi mogao izbiti građanski rat. Iako su sankcije skinute sa Iraka, životni standard se nije značajno poboljšao, a radovi na obnovi infrastrukture su se odužili. SAD je odbio predati Irak snagama UN-a uprkos napadima. 2. jula 2003. Bush je na pitanje o tome kako bi se američki vojnici trebali povući iz Iraka zbog otpora odgovorio da se to neće dogoditi. Čak ni nakon uspostavljene nove vlade u Iraku i prvih slobodnih izbora situacija je ostala problematična.

KontroverzeUredi

 
Uklonjen kip Huseina sa trga u Bagdadu

Iako je američki predsjednik Bush izjavio da je rat u Iraku "dio rata protiv terorizma", mnogi stručnjaci smatraju da je invazija bila motivirana drugim razlozima, pogotovo kada oružje za masovno uništenje nikada nije pronađeno. Neki smatraju da je glavni razlog bio kontrola bogatog izvora nafte u Iraku. Uz to pojavile su se i optužbe raznih udruga protiv koalicije zbog kršenja ljudskih prava, iako su američki vojnici trebali "osvojiti srca i umove Iračana", poput u zatvoru Abu Ghraib u kojem su se pojavile slike američkih vojnika kako ponižavaju Iračane, te Mahmudiyah incident u kojem je navodno silovana i ubijena 14-godišnja djevojčica ili ubistva u Hadithu u kojem su navodno ubijena 24 civila, većinom djeca i žene. Iako su mnogi tražili da se zbog toga skandala smjeni Donald Rumsfeld, to se nije dogodilo. Uz to, protesti širom svijeta pratili su rat u Iraku, a i mnoge slavne ličnosti u SAD-u su kritikovale vladine odluke; među njima su i filmski glumci Sean Penn i Tim Robbins, te režiser Michael Moore koji je konflikt opisao u dokumentarcu "Fahrenheit 9/11". Među državama koje su bile izričito protiv rata su bile i Francuska, Njemačka, Rusija, Egipat i Kina, koje su upozorile da će on samo povećati terorizam umjesto da ga smanji.

TroškoviUredi

SAD je do 29. septembra 2006. potrošio 379 milijardi $ na rat u Iraku [6] Arhivirano 2005-10-12 na Wayback Machine-u, što je gotovo 1.000 $ troškova po stanovniku SAD-a ili prosječno 6.4 milijardi $ na mjesec. Velika Britanija potrošila je oko 4.5 milijardi funti[7]. Joseph Stiglitz, bivši ekonomista Svjetske banke, je izjavio da bi se ukupni trošak rata u Iraku mogao popesti na 1 do 2 biliona $[8]. Među troškovima u ratu su i vojna oprema.

ŽrtveUredi

Do 1. septembra 2003., kada je Bush izjavio da je većina vojnih operacija završena, poginuo je 171 vojnik koalicije ( od toga 138 Amerikanaca, 33 Britanaca) te oko 2.300 vojnika u Iraku.

 
Jedna od mnogobrojnih automobilskih bombi u Iraku 2005.

Do 21. oktobra 2006. poginulo je 3.029 vojnika koalicije (od toga 2.791 američkih, 119 britanskih, 33 italijanskih, 18 ukrajinskih i dr.) dok je broj poginulih civila još uvijek upitan - neki stručnjaci tvrde da dostignut broj od preko 100.000 [9], dok drugi tvrde da je taj broj mnogo manji, negdje oko 8.000.

U oktobru 2006. je britanski časopis "The Lancelot" pod Johns-Hopkins fakultetu u Baltimoreu objavio da bi broj mrtvih od početka rata mogao biti čak i do 650.000 ili 2.5% stanovništva[10], čime bi to bio jedan od najkrvavijih ratova u 20. i 21. vijeku. Kao i kod prijašnjih studija, i ovdje se navodi da su statistički rezultati te metode nedovoljno precizni, makar je više ljudi poginulo nego što se do sada mislilo. Bijela kuća je odbacila tu brojku, tvrdeći da je isuviše pretjerana. Uz to je poginulo i 110 novinara u toj državi.

Vanjski linkoviUredi