Demokracija ili demokratija (grč. δημοϰρατία: vladavina naroda), 1) oblik upravljanja u kojem se političke i druge odluke donose odlukom većine, najčešće direktnm odlučivanjem ili referendumima, u kojima sudjeluju svi građani," a koji su zakonskim ograničenjima onemogućeni u većini država u svijetu[1][2] 2) pojam 'demokracija' se javnosti nameće kao sinonim za zapadni kapitalistički oblik vladavine: predstavničku, 'liberalnu' demokraciju, čiji zagovornici čak priznaju i postojanje demokracije koja nije tzv. liberalna. "Liberalna demokracija" se obično odnosi na liberalnu apologetiku kapitalističkog poretka, na shvaćanje ustava i interpretaciju ljudskih, odnosno građanskih prava, ali se također koristi i za opisivanje nekih drugih aspekata društvenog života. Definicija demokracije se s vremenom proširila i na aspekte društva i političke kulture koji se direktno ne odnose na oblik vladavine. Većina liberalnih 'demokracija' su parlamentarne, odnosno predstavničke demokracije, ali postoje mnoge varijacije demokracije, neke čisto hipotetičke. Izraz "demokratski" odnosno demokracija se u širem smislu koristi kako bi se opisao način odlučivanja u različitim društvenim organizacijama.[3][4][5]

2019 Democracy index.svg

Pojam 'demokracija' je postalo perje za kićenje, sredstvo političke, tj. ideoške manipulacije jer niti jedna država na svijetu, po svojoj prirodi, nije, niti može biti nešto što nam se nameće kao 'demokracija'. Obzirom da se pojam demokracija jedino može primijeniti na pojedine izolirane samoupravne (anarhističke) komune, možemo govoriti samo o demokratskijim i manje demokratskim društvima, a osnovno je mjerilo koliko podanici bilo kojeg poretka mogu utjecati na vlast, tj. u kojoj mjeri mogu sami upravljati bilo kojim društveno-političkim procesom.

Porijeklo riječiUredi

Riječ demokracija dolazi iz grčke riječi δημοκρατíα, koja pak dolazi od δημος, što znači "narod", i κρατειν, što znači "vladati", te sufiksa íα. Dakle, doslovno "vladavina naroda".[6]

Značenje i definicija u praksiUredi

Razvitak demokracijeUredi

Pojam 'demokracija'—ili, točnije, izvorna (starogrčka) varijanta te riječi —skovan je u staroj Ateni u V. st. prije n.e.. Atenska se država općenito smatra prvim primjerom sustava koji odgovara nekim današnjim predodžbama o demokratskoj vlasti. Ipak, mnogi ne smatraju staru Atenu demokracijom, s obzirom da je samo mali dio stanovništva smio glasati jer žene, robovi i stranci nisu imali to pravo. Pretpostavlja se da je samo oko 16% ukupnog stanovništva imao pravo glasa. Glasanjem su se u staroj Ateni donosile odluke izravno, umjesto da se biraju zastupnici kao u današnjem prakticiranju demokratskije vladavine.

S vremenom se značenje 'demokracije' promijenilo, a suvremena se definicija jako mijenjala od XVIII. st., otkad su se uvodili razni "demokratski" sustavi u mnogim državama.[7]

Prvi savremeni oblik nešto demokratskije države su bile Sjedinjene Američke Države uspostavljen 1789. godine na osnovi filozofije doba razuma, ali obirom da velik broj populacije nije imao pravo glasa govori se o povojima demokatskije vladavine

Francuski filozof Montesquieu (1689-1755) jeste veoma uticao na promoviranje i utemeljenje ideja o demokratskoj vlasti u periodu Francuske buržoaske revolucije i stvaranja SAD. Montesquieu je vjerovao da je najbolji način da se osigura da vlast služi općoj dobrobiti ako se učine sljedeći koraci:

  • Razdijeliti vlast na različite ogranke i dijelove, tako da nijedan ogranak nema svu vlast.
  • Izbalansirati autoritet između ovih ogranaka tako da ni jedan ne može kontrolirati ostale ogranke.
  • Omogućiti svakome ogranku da provjerava načine na koje se drugi ogranci koriste vlašću.

Montesquieu je, kao i mnogi drugi, vjerovao da, ukoliko je vlast podijeljena, izbalansirana i provjeravana, nijedan od ogranaka ne može kontrolirati cijelu vlast. U tom slučaju nijedan ogranak ne može koristiti vlast za svoje osobne i sebične interese. Rezultat takve situacije bi bio da vlast djeluje u cilju unapređivanja zajedničke dobrobiti. Zajednička dobrobit znači da je nešto za dobro zajednice kao cjeline.

Pored direktne demokratije, postoje dvije vrste demokratskije vladavine:

1) reprezentativna demokratija u kojoj narod ima samo prividno vlast koja se svodi na to da u parlamentarnom sistemu se narod može izjasniti između ponuđenim im stranačkim opcija i tu prestaje svaki utjecaj na vlast i jedina opcija je iskazivanje protesta na koje vlastodršci često najokrunije reagiraju. Iz razloga što u buržujskim režimima u biti vladaju oni koji imaju osnovni kapital u svojim rukama, suvremena je povijest borbe za demokraciju i ljudska prava prepuna krvavih žrtava.

2) Drugi vid demokratskijeg upravljanja bio je model samoupravnog socijalizma u kome su pored, delegatskog parlamentarizma, radni ljudi upravljali sredstvima za proizvodnju, raspodjeljivali višak rada (profit) i u svim onim institucijama u kojima su djelovali (npr. u raznim SIZ-ovima). Ta je demokracija srušena krvavim građanskim ratovima kako bi se restaurirao kapitalizam, tj. nasilno uspostavila prvobitna akumulacija i vladavina svjetskih posjednika kapitala.

Politička jednakostUredi

U principu, to asimiliramo sa sistemom "jedna osoba jednako jedan glas". Taj princip je općenito smatran kao fundamentalan za demokratiju. Ipak iako je u teoriji ovaj sistem priznat i prihvaćen u stvarnosti situacija je drugačija, rijetko se primjenjuje jer njegova upotreba za jedne je veoma neefikasna, naprimjer tehnički i ekonomski je izvodivo da se čitava populacija jedne zemlje konsultuje (recimo referendumom) oko gradnje bazena u jednom gradu te zemlje ali su male šanse da to bude za opće dobro populacije. Isto tako ovaj sistem predstavlja opasnost za manje etničke ili nacionalne grupe.

Jednakost se može također mjeriti važnošću koju objekt političke odluke realno ima za glasače. Da bi se riješili problemi a zadržao se sistem "jedna osoba jednako jedan glas" rješenje uobičajeno korišteno jeste njegova implikacija na geografski podijeljenim dijelovima. Teoretski gledano postoji još jedna loša strana sistema "jedna osoba jednako jedan glas", a to je da prakticirajući isti sistem dolazimo do (po definiciji) konačne odluke koja za sobom povlači konstataciju da oni koji su bili protiv te odluke ustvari su dio sistema "jedna osoba jednako nula glasova" jer je naprimjer njihov prijedlog odbačen a usvojen drugi. Slobodni izbori su isto jedan od uvijeta demokratije.

Izborna farsaUredi

Izbori sami po sebi nisu dovoljan uvjet za postojanje demokracije, a sve veća apstinencija i bojkotiranje izbora bez izbora ukazuje na suštinu kapitalističkog poretk - sofisticiranu diktaturu vladajuće klase.

Izbore se najčešće zloupotrebljavaju, kako kod autoritativnih režima tako i kod kapitalističkih režima tzv. 'liberalne demokracije' kako bi se ostave lažan dojam demokracije. Za izbore bez izbora postoji više metoda:

  • sivilo na režimskom izbornom tržištu u kome su ponuđene samo stranke među kojima su minimalne razlike u programima (osim u imenima kandidata) i koje u praksi provode istu politiku dirigiranu iz centara moči
  • proizvodnja javnog mnijenja pomoću medija u vlasti države (stranaka) ili kapitalista
  • ograničenje profila kandidata
  • zabrana ili ograničenje lijevih stranačkih opcija sa socijalnim programima
  • ograničenje stvarne vlasti koju smiju imati izabrani zastupnici ili politike koju smiju voditi dok su na vlasti od strane posjednika kapitala
  • glasanje koje zapravo nije slobodno ni pošteno (npr. kroz zastrašivanje onih koji žele glasati za određene kandidate)
  • ili, najizravnije, krivotvorenje rezultata izbora

Tradicionalni primjeri iz svijeta su 'izbor bez izborai' u SAD, falsificiranje izborne pobjede PCI (Komunističke partije Italije) u Italiji nakon II. svj rata. Širenje antikomunističke histerije u Evropi nakon pada Berlnskog zida kojima su uništene sve ljevičarske stranke u korist režimskih stranaka tzv. "lijevog i desnog centra"

"Liberalna demokracija"Uredi

Demokracija je kada mnoštvo nesposobnih izabere nekoliko korumpiranih - A. Schopenhauer

Kako se obično u medijima riječ demokracija često se propagandno naturava kao sinonim za liberalnu demokraciju kapitalističkih režima. Dok sama demokracija nije sistem vladavine već upravljanja, "liberalna demokracija" može uključivati tzv. ustavni liberalizam, gdje se određena kulturno subjektivna prava pojedinaca štite od pukog glasa većine; s druge strane, u neliberalnim "demokracijama" takva ograničenja ne postoje. Ovo su neke od formalnih, samo teoretskih osobina "liberalnih demokracija" koji u velikoj većini kapitalističkih režima uopće ne funkcionira:

  • Ustav koji ograničava moć vlade i štiti mnoga građanska prava
  • Opće pravo glasa, koje svim građanima jamči pravo glasa bez obzira na rasu, spol ili imovinsko stanje
  • Sloboda govora
  • Sloboda tiska i pristup nedržavnim izvorima informacija
  • Sloboda okupljanja
  • Jednakost pred zakonom i pravo na suđenje prema zakonu
  • Obrazovanje koje građane upućuje u njihova prava i građanske obaveze
  • Široko i duboko utemeljeno građansko društvo
  • Neovisno sudstvo
  • Sustav međusobnog nadzora među granama vlasti
 
Demonstracija stranke u Indiji

Ova definicija obično ima neke ograde. Odluke koje se donose putem izbora ne donose svi građani nego samo oni koji žele sudjelovati glasanjem. Osim toga, pravo glasa obično nemaju svi građani. Većina zemalja daje pravo glasa onima koji su stariji od određene dobi, obično iznad 18. godine. Neke zemlje imaju i druge kategorije ljudi koji ne smiju glasati (npr. zatvorenici ili bivši zatvorenici).

Ponekad je sustav vlasti tzv. "liberalna demokracija", ali formalno se zove drugačije: na primjer, Kanada je kraljevstvo, ali zapravo zemljom vlada demokratski izabran parlament.

Neki ukratko definiraju demokraciju kao "vladavina većine uz prava manjine."

Anarhističko i markstičko poimanje demokracijeUredi

Anarhizam i komunizam (kao posljednji stupanj društvenog razvitka) jesu politička učenja koja teoretski koriste samo izravnu demokraciju ukidanjem svih oblika više ili manje demokratske vladavine, a država kao organ prisile ne postoji, već samo narod koji upravlja. Put prema besklasnom društvu se kod anarhista i komunista razlikuje. Dok marksisti govore da je svaki vid demokratske vladavine u biti diktatura jedne određene klase (pa tako i radničke klase u socijalizmu) pa će ukidanjem klasa nestati svaka više ili manje demokratska vlast, politička institucija vladavine određenih klasa.

Za razliku od njih, anarhisti se suprostavljaju bilo kojem vidu vladavine na putu prema besklasnom društvu, suprostavljaju se korištenju proizvoda prisile klasnih režima, a to je država, za ukidanje klasa i zagovaraju samoupravljanje ukazujući na opasnost i devijacije više ili manje demokratske diktature radničke klase.

Činjenica jeste da je u pojedinim fazama izgradnje socijalizma te u pojedinim državama dolazilo do degenerativne pojave da se diktatura eksloatiranih nad eksoloatatorima transformirala u opću, antimarksističku diktaturu nad narodom (staljinizam), što se koristi u širenju antikomunističke histerije i u kritici marksističke misli "zaboravljajući" osnovnu marksističku misao o postepenom odumiranju uloge države kao osnovnu pretpostavku demokratskijeg poretka. Osnovni preduvjet za realizaciju demokratskijeg društva jeste uspostava demokracije na radnom mjestu, koja je po mnogim misliocima i sociolozima značajnija od formalne, liberalne 'demokracije'. Povijest je pokazala da je tamo gdje se odbacivao model državnog socijalizma', makar i u povojima (u proizvodnji), primjenjivalo samoupravljanjem, kao u SFRJ, takvo uređenje moralo krvlju rušiti insceniranim građanskim ratovima kako bi se uspostavio kapitalistički režim u kome su državne tvorevine nasilno izvršile eksproprijaciju društvene imovine i zabranjivale demokraciju na radnom mjestu radi prvobitne akumulacije kapitala novopečenih kapitalista ili radi prepuštanja privrednih i financijskih institucija u ruke multinacionalnih monopolističkih korporacija. Kako je restauracija kapitalizma provođena pod propagandnom demagoškom parolom tzv. demokratizacije, u svim tim zemljama je riječ demokracija dobila krajnje pejorativnu konotaciju i postala sinonim za prevaru, pljačku, iskorištavanje i ukidanje stečenih elementarnih ljudskih prava.

 
Izborni kandidat u Britaniji

Bolest "demokracije"Uredi

Kako je pojam demokracije kontradiktoran po sebi s vladavinom predstavničke 'demokracije' (raznim vidovima liberalne i socijalističke 'demokracije') tako su, kako i u teoriji tako i praksi, neminovne negacije i devijacije istinske demokracije koje ukazuju na samu suštinu postojećih poredaka..

Tako niti jedan poredak nije ugradio mehanizme odgovornosti izabranih predstavnika u parlamentu ili bilo kojem drugom predstavničkom tijelu ili u izvršnoj vlasti. Tzv. odgovornost za (ne)izvršenje predizbornih obećanja ili stavova se svodi, po liberalnoj demagogiji, na eventualan neizbor na sljedećim izborima (be izbora). Od tuda slijede sve bolesti ovakve "demokracije" svedene na voluntarizam političata, tj centara financijske moći kao što su partitokracija, plutokracija, kleptokracija, mafiokracija, sofisticirani oblici diktatura i totalitarizama, birokracija..

Takva "vladavina naroda" u kome je narod sveden na pasivne promatrače s građanskim pravom da se doslovno 'glasaju', dovodi do potpunog malodušja, gubljenja vjere u ikakvu suvisliju promjenu u vlasti pod ovakvim poretkom ili do svijesti o suštini prevare nazvanom 'demokracija' te im jedino preostaje apsitinencija na 'izvorima' ili bojkotiranje te farse od demokracije. Jedan primjer neka zamijeni mnoge: na posljednjim 'izborima' u Hrvatskoj (2020.) sudjelovalo je samo 38% građana s pravom 'glasovanja', a to znači da za koaliciju koja je uspostavila vladu se glasovala manjina od 19,5 % građana. Braniteljima ovakog režima jedino preostaje cinična kontatacija da su podanici krivi što ne koriste svoje pravo glasa.

Liberalni 'teolozi' se jako rado u svojim argumentacijma pozivaju na ljudska prava, naravno na ona formalna i deklarativna politička prava, a bježe od osnovnih, onih egzistencijalnih ljudskih prava koja se eventualno spominju samo deklarativno (pravo na raad, obrazovanje, liječenje...), a u praksi se svodi na otvorenu i najagresivniju segregaciju po imovinskom stanju građana. Čak i ona socijalna prava koja su postignuta u takmičenju kapitalističkog vida 'demokracije' sa socijalističkim vidom 'demokracije', se ukidaju ili drastično smanjuju nakon pada socijalističkih država.

Demokratskije uređenjeUredi

Vladavina sama po sebi ne može biti demokratska, a rješenja za uspostavu demokratskijeg poretka postoje, ali činjenica da postoječi režimi se oglušuju na njih i ne žele iz primjenjivati dovoljno govore.

Jedan od tih prijedloga jesu novi izborni zakoni s ugrađenom odgovornošću, a to je da se na izborima sudjeluje sa konkretnim programima (od privredne sfere do obrazovne i kulturne, vanjske politike...) za jednu godinu, dvije i sve do pete godine mandata, a neizvršavanje programa ili odstupanja koja nisu uzrokovana izvanrednim okolnostima se sankcioniraju automatskim oduzimanjem mandata koji može nastupiti na kraju svake godine vladavine pobjedničkog programa ili po odstupanju i u toku godine. Time bi se izbjegao sveprisutni politički dilentatizam, voluntarizam, demagogija, negativna kadrovska selekcija u politici (da jedinične mjere za glupost ili pokvarenost postaju predsjednici ili premijeri), prazna obećanja u korist racionalne i odgovorne vladavine. Kako bi se izbjeglo financiranje izrade takvih programa od strane raznih lobija svi se troškovi izrade financiraju iz državnog budžeta, a medijima se zabranjuje protežiranje bilo kojeg od programa.

Time ne samo da bi se postigla mnogo veća demokratizacija društva te podigla kvasliteta života građana jedne države, nego bi se postigla daleko veća ravnoteža u međunarodnim odnosima pa bi na primjer avanturizam Sarkozija, Berlusconija i ostalih u organiziranju građanskog rata u cilju okupacije libijskih naftnih polja od strane naftnih kompanija bila sankcionirana ne samo trenutnim padom tih vlada, nego i krivičnom odgovornošću. Naravno, liberalni apologeti kapitalističkih režima ne žele takve demokratske promjene i svoj model 'demokracije' proglašavaju najboljim od svih sistema.

Kultura demokracijeUredi

U zemljama koje nemaju tradiciju demokratskijih oblika vladavine, uvođenje slobodnih izbora rijetko je dovoljno da se ostvari prelaz iz diktature u demokratskiji oblik vladavine, sve dok se ne ostvari i šira promjena političke kulture i postepena izgradnja ustanova demokratske vlasti. Ima raznih primjera, kao što su Francuska u doba revolucije ili današnja Uganda ili Nigerije, gdje zemlje mogu održati demokratskije sadržaje samo u ograničenom obliku dok se ne dogode šire kulturne promjene koje omogućuju demokratskiju vladavinu.

Jedan od ključnih vidova kulture demokracije jest suradnja opozicije. Taj je kulturni prelaz posebno teško ostvariti u zemljama gdje je uobičajeno da se vlast mijenja nasilnim putem. U biti, suradnja opozicije znači da se u demokraciji različite strane zalažu za iste osnovne demokratske vrijednosti. Iako se politički suparnici ne slažu, trebaju prihvaćati jedan drugoga i biti svjesni legitimne i važne uloge koju igraju protivnici. Temeljna pravila društva moraju poticati toleranciju i uljudnost u javnim raspravama. U takvom društvu gubitnici prihvaćaju odluku glasača na izborima i mirno prenose vlast. Gubitnici su sigurni da neće izgubiti život ni slobodu, nego da će i dalje sudjelovati u javnom životu. Opozicija ne mora odobravati politiku vlade, ali mora poštivati temeljnu legitimnost države i samog izbornog procesa.

Proporcionalni i većinski sistemUredi

Kako niti jedan režim nema zakonski ugrađenu odgovornost za neispunjavanje predizbornih obećanja ili ponašanje suprotno njima ili poduzimanja mjera koje se moralo najaviti, rasprave se skreću na izvorne sisteme. Neki izborni sistemi, kao što su razni oblici proporcionalnih sustava, nastoje osigurati da sve političke skupine (kao i manjinske skupine koje glasaju za male stranke) budu "pošteno" zastupljene u zakonodavnim tijelima države, u skladu s udjelom ukupnih glasova, a ne udjelom izbornih jedinica gdje mogu dobiti regionalnu većinu (većinski sustav izbora).

Pitanje odnosa između proporcionalnog i većinskog sustava nije samo teoretsko, s obzirom da su oba oblika izbornog sustava raširena u svijetu, a svaki stvara vrlo različitu vrstu vlasti. Jedan od glavnih prijepora je pitanje hoćete li imati nekoga tko izravno zastupa vaše malo područje u državi, ili će se vaš glas brojiti zajedno sa svima ostalima, bez obzira gdje živite u državi. Neke zemlje, kao što su Njemačka i Novi Zeland, nastoje imati i većinski i proporcionalni sustav, kako bi imale koristi od oba.

Tiranija većineUredi

Bez obzira da li pod nekom državom građani imaju dosta široko pravo glasa, vladavina većine može dovesti i do tzv. tiranije većine. Ovo znači da postoji mogućnost da, u demokratskijem sistemu, većina građana da autoritet zastupnicima, koji bi zastupali mišljenje te većine građana, i možda radili protiv manjine. Ovo, naravno, potkopava mišljenje da demokratija predstavlja sve ljude. Na primjer, teorijski je moguće da u tzv. "liberalnoj demokratiji" većina građana izabere zastupnike koji bi odlučili da neku manjinu (religijsku, etničku i druge) kriminaliziraju (direktno ili indirektno).

Predlagači demokratije, na nekoliko načina, pokušavaju da ovu tvrdnju opovrgnu. Oni tvrde da u demokratskijim zemljama postoji ustav koji štiti građane od tiranije većine. Ustav (nebitno da li je pisani ili ne) može prepoznati da li je neka mjera, koja je provedena kroz zakonodavstvo i izvršnu vlast, ustavna ili protivustavna, i ako je protivustavna ona prvo mora proći kroz 'nezavisno' sudstvo da bi bila prihvaćena (te kao nezavisno sudstvo, može vidjeti da je ta mjera neustavna i poništiti je). Još jedan argument je taj da je, i pored rizika, većinska vlast najpoželjniji sistem, i da je tiranija većine, ako postoji, ipak poboljšanje od tiranije manjine. U praksi, historija je puna primjera gdje je vladajuća manjina tlačila većinu (koja nije imala pravo glasa), ali također, i primjere gdje je društvo tlačilo manjinu (koja je imala pravo glasa). Jedan od zaključaka koji možemo vidjeti iz hisitrije je taj da pravo glasa ne mora značiti odbranu od ugnjetavanja ili tlačenja, ali da je ipak bolje imati pravo glasa nego ga nemati nikako.

Ovdje su neki primjeri gdje je većina radila protiv želja manjine u vezi nekih pitanja:

  • U Francuskoj, neki smatraju da je zabrana nošenja religioznih simbola, u javnim školama, povreda ljudskih prava.
  • U Sjedinjenim Američkim Državama:
    • Distribucija pornografije postaje ilegalna ako materija krši društvene standarde o dostojanstvu.
    • Grupe koje se bore protiv pobačaja su okarakterisale nerođenu dijecu kao ugnjetavanu, nemoćnu manjinu bez prava glasa.
  • Većina često stavlja veće poreze bogatoj manjini
  • Konzumenti droga se često vide kao manjina koja je tlačena od većine. Često pobornici legalizacije droge nemaju pravo glasa.
  • Društveno tretiranje homoseksualaca je također u ovom kontekstu. Tokom većine 19. i 20. vijeka vlasti u Britaniji su procesuirali homoseksualce, i ovo je postalo poznato kada su procesuirani Oscar Wilde i Alan Turing.
  • U Sjevernoj Irskoj katolici se predstavljaju kao manjina koja je terorizirana od protestantske većine.
  • Poznati filozof Sokrat, je osuđen na smrt zato što je bio bezbožan i što se protivio vladajučoj demokratiji.

Neki teoretičari se protive korištenju pojma tiranija većine za društva 19. vijeka i ranije. Oni tvrde da je malo zemalja u to vrijeme, uključujući demokratije, imalo u svojoj osnovi pravo glasa za sve. Međutim, drugi debatuju da je termin pogodan, jer opisuje stanje koje se može dogoditi u društvu sa pravom glasa, čak i ako to društvo ne čini čitavu populaciju države.

Za i protivUredi

Tradicionalno, svrha demokratije je da zaustavi preveliko gomilanje moći u rukama jednog pojedinca ili nekoliko njih. Ona treba da stvori ravnotežu koja bi dala dovoljno moći za ono što Alexandar Hamilton naziva snažnom i energetičnom vladom i da izbjegne davanje previše moći tako da se ona zloupotrebi. Neki, kao Winston Churchill, smatraju demokratiju najmanje lošim od svih oblika vladavine (demokratija je najgori oblik vladavine osim svih ostalih koji su bili isprobani sa vremena na vrijeme V. Čerčil). Stvarajući sistem gdje građani mogu smjenjivati vladajuću grupu, bez promjene legalnog temelja vladavine, demokratskije uređenje ipak ne smanjuje političku nesigurnost i nestabilnost. Uvjeravanje građane da koliko se god oni ne slagali s postoječim mjerama, kao imat će šansu da promijene one na vlasti nisu argument da se radi o stvarnoj demokratiji. Parlamentarna demokracija je, također, vezana za ideju ustavne vladavine, stavljajući granicu koju vladajuća većina u vladi ne može priječi.

Ipak, neki vjeruju da ne postoji sistem koji može idealno upravljati društvom i da demokratija nije moralno idealna jer javno mnijenje stvaraju mediji koji su u rukama močnika. Zastupnici ove tvrdnje govore da je u srcu demokratije vjerovanje da, ako se većina slaže, da je legitimno povrijediti manjinu. Oni koji se ne slažu s ovom tvrdnjom vjeruju da u liberalnim demokratijama gdje su manjinske grupe zaštićene, manjine i većine se, ustvari, stvaraju gotovo sa svakim različitim pitanjem.

Moć većinskog glasa je još uvijek najveći problem. Historijski primjer je Hitler u eri koja je predhodila nacističkoj Njemačkoj, koji je bio izabran 1933. od strane manjine njemačkog naroda sa najvećim brojem glasova. Iz tog razloga, neke države su stvorile ustave - zakone koji brane neka pitanja od većinskog odlučivanja (u njemačkom ustavu je donesena stavka koja govori da se demokratski sistem u toj državi ne može više mijenjati). Generalno, da bi se ustav promijenio potrebna je jako velika većina izabranih zastupnika, ili zahtijeva da sudija i porota odluče da su proceduralni standardi ispunjeni od strane države, ili, jako rijetko, referendum određuje promijenu.

Pored zaštita koje garantuje ustav za ljudska prava, neki izborni sistemi uvode proporcionalno zastupništvo da bi svi bili fer zastupljeni.

Demokratija i civilno društvoUredi

Literatura koja govori više o vezama civilnog društva i demokratije ima svoje korijene u ranim liberalnim pisanjima poput onih od Tocquevillea. Inače je govor o civilnom društvu uzeo jačeg maha kod teoretičara 20. vijeka kao što su Gabriel Almond and Sidney Verba koji su identificirali ulogu civilnog društva u demokratskom poretku kao jednu od vitalnih funkcija.

Ovi teoretičari su tvrdnje da svi oblici organizacija civilnog društva unapređuju upućenost i bolju informiranost kod građanstva, tj. civila, koji potom poduzimaju korisnije korake u procesu izbornih glasanja, participiraju u politici i usmjeravanju djelovanje vlade na viši stepen odgovornosti. Statuti ovih civilnih organizacija se često mogu uzimati u mikro-konstitucijskom smislu zbog toga što upućuju građanima-participantima instrukcije o formalnostima demokratskog donošenja odluka.

U novije vrijeme je Robert Putnam izjavio kako su čak i ne-političke organizacije civilnog društva od vitalnog značaja za demokratiju jer tvore društveni kapital, povjerenje i zajedničke vrijednosti, koje kad se prenesu u političku sferu doprinose održavanju zajedništva u društvu, unapređujući tako razumijevanje i međupovezanost društva i interesa koji u njemu obitavaju.

Također kod nekih postoje i dileme kroz postavljanje pitanja koliko je civilno društvo ustvari demokratično. Postoje i primjedbe da akteri u civilnom društvu sada dolaze do značajne političke moći bez toga da je neko za njih direktno glasao ili ih birao. Na kraju, neki analitičari su došli do zaključaka da pošto je koncept civilnog društva u bliskoj vezi s demokratijom i pojavljivanjem na političkoj sceni tako se mogu vrlo lahko povezati s idejama nacionalnosti i nacionalizma.

Vidite jošUredi

ReferenceUredi

  1. Oxford English Dictionary: Democracy.
  2. Democracy - Definition and More from the Free Merriam-Webster Dictionary
  3. Diamond, L., Lecture at Hilla University for Humanistic Studies January 21, 2004: "What is Democracy"
  4. Liberty and justice for some at Economist.com
  5. O'Donnell, G., In Diamond, L.; Morlino, L., Assessing the Quality of Democracy, JHU Press, 2005, p. 3.
  6. δημοκρατία in Henry George Liddell, Robert Scott, "A Greek-English Lexicon", at Perseus
  7. Wilson, N. G. (2006). Encyclopedia of ancient Greece. New York: Routledge. p. 511. ISBN 0-415-97334-1.

LiteraturaUredi

Vanjske vezeUredi

Kritike
Oblici i stilovi vodstva: v. također Oblici vladavine

Ateokracija | Anarhija | Demokracija | Geniokracija | Gerontokracija | Meritokracija | Matrijarhat | Ohlokracija | Panarhizam | Patrijarhat | Plutokracija | Teokracija | Tehnokracija