Japodi ili Japudi (grč. Iapydoi; lat. Iapodi, Iapodes, Iapudes, Iapydes) su venetsko-ilirska plemenska etnogrupa iz starog vijeka. Uz Liburne jedna su od najranije poznatih ilirskih etničkih grupa; po vijestima grčkih pomoraca na Jadranu iz VI stoljeća p.n.e. prvi ih spominje Hekatej (Hekataios).

Karta koja približno pokazuje razmještaj ilirskih plemena

Geografija i etnografija uredi

Uglavnom su naseljavali područje sjeverozapadne Ilirije u zaleđu jadranske obale i istočno od Istre, između rijeka Kupe (antička Colapis), Une (Oeneus), Sane i Zrmanje i planine Velebit do Jadranskog mora.

Matično područje uredi

Središnje japodsko područje bilo je: današnja Like, Ogulinsko-plaščanska udolina i Gorski kotar u Hrvatskoj. Susjedi na jugu, na velebitskoj obali i Kvarnerskim ostrvima (Insulae Liburnicae) su im bili primorski Liburni s kojima su povremeno ratovali oko teritorija. Na zapadu su graničili i povremeno se sukobljavali s istarskim Histrima, držeći povremeno i obalno područje od Rijeke do Jablanca o čemu je pisao Strabon.

Do kraja 5. vijeka p.n.e proširili su se i na slovensku oblast Belu krajinu, s najvažnijim nalazištima: Vinica, Črnomelj i Podzemelj. Vjerovatno su neko vrijeme naseljavali i Notranjsku, koju su izgubili od Kelta. Najveću ekspanziju su dosegli u periodu između VIII i IV stoljeća p.n.e. Jedno vrijeme držali su i prevoj preko Okre, preko kojeg su obavljali trgovinu sa plemenima iz Italije i drugih udaljenijih krajeva ili su tuda Japodi odlazili u pljačkaške pohode.[1]

U Pounju uredi

Japodi su nastanjivali i središnji dio Pounja sa glavnim nalazištima: Ribić, Jezerine i Golubić. U Nacionalnom parku Una je sojeničko naselje koje je bilo jedan od centara razvoja japodske kulture.[2] Na ovom prostoru ostvarili intenzivan razvoja figuralike pa do pravljenja sojeničkih naselja. Takva naselja predstavljaju rijetku pojavu ne samo na prostoru Balkana nego i cijele Evrope, jer je ovaj tip naselja uglavnom karatkterističan za prostor sjeverne Evrope.[3]

Njihovi odnosi s plemenom Mezeji istočno od Une slabije su poznati. Južnu granicu činili su gornji tokovi Une, Krke i možda Zrmanje sa plemenom Diciona, prvenstveno na Grahovskom polju.

Japodi su kao narod bili sastavljeni od većeg broja srodnih plemena, međusobno povezanih višestrukim krvnim, ekonomskim i kulturnim vezama i prilično labavom političkom organizacijom, o čijem pravom obliku se gotovo ništa ne zna. Težište političkog života bio je unutar ovih malih plemena, a vrlo je vjerovatno da se klica grada (kao zanatskog, trgovačkog i političkog centra) se počela formirati na teritoriji svakog od njih. Takav grad se svakako nije mogao uklopiti u uski okvir većine starih praistorijskih gradina.

Prema nekim izvorima njihov poznati grad Metulum se nalazio kod Otočca, a prema drugima kod današnjeg mjesta Šmihel, kod Postojne, u Sloveniji.

Arheološka istraživanja su potvrdila kontinuiranu naseljenost Japoda na području Like oko IX stoljeća p.n.e. Nakon pada pod rimsku vlast, Japodi su dijelom romanizirani i većinom nastavili živjeli na tim prostorima bar do propasti Rimskog carstva, ukupno skoro petnaest stoljeća. Iako su Rimljani, a pogotovo Grci, za kontinentalne Japode ostavili znatno oskudnije zapise nego za susjedne primorske Liburne i Dalmate, arheološka ostavština Japoda je vrlo obilna pa je iz toga dosad razrađeno više opsežnih monografija o njihovoj kulturi i historiji (Hiller 1991, Raunig 2004, Olujić 2007).

Porijeklo Japoda uredi

Rezultati arheoloških istraživanja smještaju kulturu Japoda kao prijelaz između kultura sjevernijih plemena Panonaca prema "pravim" Ilirima na jugoistoku, pa se Japodi (slično kao i mlađi Dalmati) uslovno mogu smatrati "Poluilirima".

Prvo veće i dobro ispitano arheološko nalazište sa teritorije Japoda je pećina Bezdanjača kod Otočca u Lici, Hrvatska. To je kraška jama, koja se jednim skoro vertikalnim hodnikom spušta u utrobu zemlje, a onda se širi na nekoliko dvorana.Nalazi iz ove pećine pripadaju stanovništvu iz vremena XIII i XII stoljeću pne, za koje se može reći da su učestvovali u obrazovanju Japoda. Utvrđeno je da je to teško pristupačno mjesto služilo za polaganje mrtvih. Nisu ih pokapali već su ih ostavljali u odjeći, sa nakitom, pored stijene jedne od nekoliko dvorana, prilažući im posude sa hranom i pićem. U jednoj od dvorana nađeno je vatrište sa ostacima pepela, ugljenisanog drveta, životinjske kosti i zemljani sudovi. Ovakav način sahranjivanja potvrđen je u još nekim pećinama i svi pritadaju dobu neolita.

Dolazak kulture polja sa urnama uredi

U nekoliko drugih pećina sa tog područja konstatovano je prisustvo dva kulturna sloja. Stariji je povezan sa nalazima iz Dalmacije, Hercegovine, Crne Gore, a u mlađem su nalazi koji su identični nalazima iz kasnog bronzanog doba u Panoniji (nosiocima kulture polja sa urnama). Slično je i u nalazištima gradinskog tipa (Veliki i Mali Obljaj kod Vrhovina, Stražbenica kod Vrebca).

Sve ovo govori da je područje na kojem će se formirati narod Japoda u jednom kratkom periodu bio naseljen novim stanovništvom iz Panonije, koje je sa sobom donijelo i novu kulturu. Kraj II milenijuma prošao je u međusobnom prožimanju starog i novog. Na groblju Kompolje kod Otočca, koje se može označiti kao Japodsko, leže jedni pored drugih pokojnici sahranjeni po starom običaju u ispruženom položaju (poneki i u grubom sanduku od dasaka) i urne sa pepelom spaljenih koje svojom formom svjedoče o panonskom porijeklu tog novog običaja. Smatra se da je to početak istorije Japoda.[4]

 
Ilirska plemena prija dolaska Kelta u Panoniju

Dolazak Kelta u Panoniju uredi

Rimski historičar Strabon je na osnovu nejasnih izvora smatrao Japode za miješanu grupu Kelta i Ilira, mada nema jasnih dokaza o učešću keltske komponente osim nešto keltskog oružja pronađenog najviše uz rijeku Kupu, koje je tu dospjelo trgovinom sa susjednim sjevernim Tauriscima.[5] Ovi Kelti su se doselili u blizinu Japoda u IV stoljeću p.n.e. kada su Japodi već imali razvijenu sopstvenu kulturu, uključujući i metalurgiju i rudarstvo.

U jezgri, te u južnim i istočnim dijelovima japodskog područja (današnja Lika i dijelovi sjeverozapadne Bosne) gotovo da nije bilo keltske etničke primjese. Ne mogu se uočiti nikakve promjene u načinu života, u pogrebnom kultu i drugim elementima materijalne i duhovne kulture koje bi bile uzrokovane keltskim utjecajem. Naprotiv, autohtoni razvoj, započet prije nekoliko vijekova, nastavio se tu tokom četvrtog i narednih vijekova, sve do rimskog osvajanja japodske teritorijee, 35. godine stare ere. Japodi od IV stoljeća p.n.e. ulaze u fazu opadanja.[4]

 
Oktavijanova osvajanja 35. g. p.n.e.

Japodi i Rim uredi

Za razliku od ratničkih Dalmata i drugih jugoistočnih Ilira, Japodi su u određenoj mjeri manje ratovali (ali i insistirali na svojoj nezavisnošću) i više su se bavili poljoprivredom, rudarstvom, metalurgijom i trgovinom. Međutim, Rimska imperija je trebala rudnike metala Japoda za proizvodnju svog oružja i prolaz kroz njihove teritorije za dalje osvajanje Panonije i srednje Evrope

Tako su Rimljani isprovocirali sukobe koje je započeo konzul Gaj Kasije Caius Cassius) 171. p.n.e, pa opet Junije Brut 129. godine p.n.e. nametnivši im prisilni vojni savez (foedus) i podložnički porez (tributum). Napokon su ratovali i protiv Gaja Koskonija (Caius Cosconius) 78-76. godine p.n.e. Vojni savez nije dozvoljavao ni jednom pripadniku Japoda primanje rimskog građanskog prava.

... /Gali/ uložiše žalbu pred Senatom na C. Cassiusa, koji bješe konzul prethodne godine a sad je služio kao vojni tribun u Makedoniji... za uništenje polja alpskih plemena koja su bila prijatelji Rima i odvođenje hiljada u ropstvo... Požalili su se i Karni, Histri i Japodi. Obavijestili su Senat da je Cassius prvo zatražio da mu daju vodiče prema Makedoniji... a onda se okrenuo i napao njihovu teritoriju, prolijevajući krv, silujući i paleći...; Livije u Ab Urbe Condita, 43.5

Nakon njegove pobjede Japodi sklapaju mir s Rimom i plaćaju danak, ali su se od 52-47. godine p.n.e. ponovo pobunili i prekinuli savezništvo.

Od ranih pisanih izvora najvažnija su antički zapisi Apijana (Appianos, oko 95-165. godine) i Dijona (Dion Kassios) o ratovanju rimskog cara Oktavijana protiv Japoda.

Oktavijanov pohod pokazao je svu slabost političke organizacije Japoda u cjelini. Prva dva plemena — Uoentini i Avendeati — predala su se bez borbe; njihovi susjedi Arupini su se pripremili za gerilski otpor, povlačeći se u šume, ali do ozbiljnog sukoba nije došlo - i smirili su se kada je Oktavijan poštedio njihov glavni "grad" od uništenja. Na sličan način, Oktavijan je osvojio i jedno od plemena "onostrane" Japodije, čije je središte poznato kao Terpon.[4]

Tokom 35. godine pne. Oktavijan je počeo rat protiv Japoda u kojem je konačno zauzeo i uništio japodsku prijestolnicu Metulum (danas gradina Viničica kod Josipdola), uz veliki broj civilnih žrtava.

...onda je on /Oktavijan/ napredovao do mjesta zvanog Metulus /Metulum/, glavnog naselja Japoda, smještenog na planini sa veoma gustom šumom, na dva grebena sa uskom dolinom između njih. Tu je bilo oko 3.000 ratnika i dobro naouružanih mladića koji su lako odbili Rimljane što bjehu okružili njihov grad"; Apijan, Historija Rima, 9.4.19.

(Rimski historičar Livije navodi: "(Oktavijan) je porazio Japode, Dalmate i Panonce"; Periochae, knjiga 131).

Na osnovu opisa bitki sa Oktavijanom može se reći da kod Japoda nije bilo centralne političke vlasti i centralnog rukovodstva, ili je njegov autoritet bio preslab. U odlučujućim trenucima prevladavala je snaga unutar pojedinih plemena. Čini se da se svako pleme borilo na svojoj teritoriji i samostalno odlučivalo o svojoj sudbini.

Posljednji otpor Rimu uredi

Glavni članak: Batonski ustanak

U posljednjem ilirskom ustanku od 6-9 god. n.e., poznat kao Batonov ustanak, nakon sloma ustaničkog pokreta u Panoniji, tokom proljeća 9.godine n.e. rimsko zapovjedništvo je svoje strateške zamisli usmjerilo na Pounje.[6]

Pod zapovjedništvom Germanika osvojeni su japodski gradovi Splonum, Retinum i Seretion.[7]

Nakon toga japodske zemlje, tj. današnji Gorski Kotar, Lika, Kordun i Pounje su postali dio jedinstvenog upravnog područja, liburnsko-japodska prefekture formirane u zapadnom dijelu Ilirika , koju je potom na istom području naslijedio sudski konvent sa sjedištem u Skardoni (Skradin). Ostaju trajno pod vlašću Rima sve do njegove propasti. Ekonomski nezanimljivo, japodsko je područje ostalo za cijelo vrijeme rimske vladavine naseljeno pretežno starosjedilačkim stanovništvom, koje je dugo očuvalo svoja predanja i vjerovanja, uključujući se u romanizirani svijet razmjerno sporo. Jedini tuđinski naseljenici pristizali su po sili vojne službe. Prve konstitucije gradskih općina (municipij)uma s latinskim građanskim pravom na tom području bilježe se tek za vladavine flavijevske dinastije, krajem I. st. (naselje Arupij). Metul je postao municipijem tek po sveobuhvatnoj dodjeli rimskoga građanskih prava u Carstvu 212 (constitutio Antoniniana). Retinijum, od Rima najudaljenije japodsko središte, ostaje tradicionalno uređenom starosjedilačkom zajednicom pod upravom rimskog prefekta sve do Vespazijana, kada se na čelu zajednice pojavljuje plemenski prvak, lično od cara obdaren rimskim građanskim pravom, s titulom »princeps i prepozit Japoda (Praepositus Iapodum)«.[8]

Rimska okupacija japodske zemlje nije dovela do oštrih promjena u materijalnoj kulturi. Objekti rimske provincijalne mode upotrebljavaju se ravnopravno s domaćim oblicima, a dostignuća rimske civilizacije, posebno u duhovnoj oblasti (latinski jezik i pismo, kultovi, vjerovanja i dr.) prihvataju u početku samo gornji slojevi japodskog društva. Tokom viševjekovne rimske vlasti Japodi su svakako u određenoj mjeri romanizovani, ali su ipak sačuvali značajne elemente sopstvene kulture koje su, u periodu Seobe naroda, predali starim Slavenima, sa čijim doseljenjem u potpunosti nestaje japodski identitet.

 
Japodska naselja u Lici (21,22,23,24) i Pounju (30, 31,32,33)

Arheološki lokaliteti uredi

  • Sojenička naselja: Ripač,[9] Otoke u Golubiću, Kralje, Ribić i Brekovica
  • Gradinska naselja u Bosni i Hercegovini: Kekića glavica (Gornji Petrovići, Bosanska Krupa), Gradina u Ripču, Gradina Raetinium, Izačić-glavica, Brekovica, Spahići, Sokolac, Lohovo, Doljani itd.
  • Gradinska naselja u Hrvatskoj (u Lici je registrovano oko 150 gradina): Veliki Obljaj (Vrhovine), Viničica (Josipdol), Velika Punta (Hrvatsko polje), Žagareva Glavica (Gornje Kosinje), Gradina na Pećini (Ličko Lešće), Piplica (Lovinac), Veliki Vital (Prozor), Crkvina (Kompolje), Orlov kamen i Lečište [10]
  • Nekropole: Jezerine u Pritoci, Crkvine u Golubiću, Ribić, Privilica, Jezerine, Čavkići, Doljani, Založje, Klokot (Kapitul, Humačke glavica), Kostela u Brekovici, Čehićke Crkvine.[11]
  • Nekropole u Hrvatskoj: Prozor, Velika Popina, Orlov kamen i Lečište (Vrebac), Smiljan, Kompolje, Medak, Široka kula, Šalamunić, Konjsko brdo (Perušić).[1]

Većina nalaza sa ovih nalazišta smještena je u Zemaljskom muzeju u Sarajevu, u Muzeju Unsko-Sanskog kantona u Bihaću, Prahistorijskoj zbirci Naturhistorisches Museuma u Beču i Arheološkom muzeju u Zagrebu.

Arheološko nalazište Prozor (Lika) uredi

Arheološko nalazište Prozor, Lika, satoji se od prahistorijskog naselja, dvojne gradine »Veliki i Mali Vital«, a ispod se nalazi jedna od najvećih japodskih nekropola.

Godine 1881. obavljena su prva istraživanja praistorijske nekropole koje su obavili učitelji Marko Marković, Matija Kolak i Mate Žagrović. Nastavio ih je 1888. Ramberger. Vrlo bogate grobove otkrio je i major F. Dietz u nekropoli sjeverno od Velikog Vitla. Povremeno vodeći iskopavanja, Š. Ljubić je nekropolu uskoro pripisao japodskoj kulturi. Sveukupno je, uz pomoć muzejskih povjerenika, istraživanjima obuhvatio sjevernu nekropolu te dvije nekropole smještene južno od Velikog i Malog Vitla, a arheološki materijal objavio je u Popisu 1889. godine. Pod vodstvom Ružice Drechsler-Bižić, ekipa Arheološkog muzeja u Zagrebu 1971-72. istraživala je dio druge južne nekropole i otkrila 71 kosturni i 5 spaljenih grobova. Umrli su sahranjivani na nekoliko načina, od kojih je najčešće bilo da su stavljani na dasku, ograđivani manjim ili većim neobrađivanim kamenjem i zasipani zemljom (u dva groba umrli su bili prekriveni daskom preko koje se nasula zemlja). Urne su, bez posebne estetske vrijednosti, ukopavane direktno u zemlju ili u kamenje, koje je služilo kao ograda nekog kosturnog groba. Zaključilo se kako je riječ o tipu ravne nekropole sa tri sloja ukopavanja umrlih, što je čest tip nekropole na središnjem japodskom prostoru.[12]

Svi nalazi, izuzev posude Gnathia, koja je importirani predmet, proizvod su domaćih radionica. Kopča svojom izradom očituje utjecaje mediteranskoga, a fibula keltskoga kulturnog kruga, dok se ostali predmeti odlikuju osobinama japodske oblikovne tradicije.

Kompolje uredi

Arheološki lokalitet Kompolje nalazi se u podnožju gradine Crkvina u selu Kompolje. Od 1900. do 1903. istraživao ga je muzejski povjerenik i mjesni učitelj M. Vukelić, u saradnji s Josipom Brunšmidom, prvim hrvatskim stručno obrazovanim arheologom, direktorom muzeja i prvim profesorom arheologije na zagrebačkom sveučilištu. U nekropoli II (poznatiju kao Vlaško polje) i nekropoli I, ukupno su istražili 403 groba. Radilo se većinom o kosturnim grobovima, a iskopavanje je bilo vrlo slabo dokumentirano i grobne cjeline se nisu sačuvale.[13]

Tokom revizijskih iskopavanja 1955. i 1956. godine, pod vodstvom Ružice Drechsler-Bižić, u nekropoli I, otkriveno je 86 kosturnih i 4 paljevinska groba s urnama. Na osnovu načina sahranjivanja i tipoloških osobina izdvojena su dva stratuma:

  • stratum I - dubina 1,90-0,90 m.
  • stratum II - dubina 0,90-0,40 m.

Zaključci istraživanja:

  • Umrli su pokopavani u dva sloja, a u sloju dva prisutan je isključivo kosturni ukop. Najčešće je sahranjivanje polaganje na zemlju bez grobne konstrukcije, dok su neki bili ograđivani kamenjem pri čemu su često prekrivani kamenim pločama. Neki su polagani na daske i zasuti zemljom, a neki stavljeni u svojevrsne drvene sanduke, često koritastog oblika. Nalazi su pokazali kontinuitet sahranjivanja od kraja bronzanog do kraja mlađeg željeznog doba.
  • Kompoljska nekropola pripada vremenu trajanja kulture ilirskog plemena Japoda. Pošto su samo 4 paljevinska groba nađena u 1.sloju smatra se da je to kraj perioda kulture polja sa urnama.
  • Većina nalaza u oba sloja nastala je kao autohtoni japodski proizvod, a uticaji istočnoalpskog i panonskog prostora ogledaju se najviše u ornametici pojedinih predmeta, a manje u njihovim oblicima. Kao karakteristični predmeti jednog određenog stila koji se već može smatrati japodskim pojavljuju se: kape od bronzanog lima, slepoočničarke, podlaktice, lučne fibule sa zrnom jantara na luku, i spiralne naočaraste fibule.
  • Sličnost nekih nalaza u oblasti Picenuma u Italiji objašnjavaju se uticajima balkansko-podunavskih oblasti na formiranje i razvoj istovremene kulture na italskom tlu.
  • Od 4. stoljeća počinje grčka kolonizavija jadranske obale. Helenizam je kulturno povezivao čitavo Sredozemlje pa je prodirao i u unutrašnjost pa i na japodsko područje.
  • Uticaj Kelta skoro da nije vidljiv na ovom nalazištu.[13]

Smiljan uredi

Viktor Hoffiller, poznati hrvatski arheolog, iskopavao je 1904. tumul odnosno nekropolu I, nedaleko gradine Miljača, u Smiljanu pokraj Gospića. Sveukupno je otkrio 22 groba, bez asnih podataka o omjeru kosturnih i paljevinskih grobova.

Ekipe Arheološkog muzeja u Zagrebu 1958. i 1980-1981. otkrila je 15 kosturnih i 3 groba sa urnama. Grobne su konstrukcije najčešće bile od neobrađenog kamenja, a grobovi su mahom bili tek mjestimično ograđeni. Nekropole su iz perioda od perioda HaB3 kasnog bronzanog doba do HaC odnosno HaD1 starijeg željeznog doba.

 
Nalazi iz Ripča

Arheološka nalazišta kod Bihaća uredi

Arheološka nalazišta kod Bihaća sa arheološkim nalazima karakterističnim za materijalnu kulturu ilirskog plemena Japoda (od X stoljeća p.n.e do II stoljeća n.e.) obavljana su na više lokacija:

Japodska kulturna grupa uredi

Glavni članak: Japodska kulturna grupa

U periodu od 12. do kraja 1.stoljeća p.n.e. na teritoriji Japoda razvijao se cjelovit i jedinstven korpus materijalne kulture. Počeo je krajem bronzanog, trajao tokom cijelog željeznog doba i završio se uklapanjem Japoda u rimski provincijalni sistem. Uočivši istovrsnost arheološke građe arheolozi su ovaj korpus definisali kao japodska kultura željeznog doba. Za cjelovito definiranje pojma najzaslužnija je Ružica Drechler-Bižić koja je razvoj kulture podijelila u 7 razvojnih cjelina. Svoju periodizaaciju radila je više porema nalazima sa ličkog prostora.

Dolina rijeke Une ima nešto drugačiju sliku kulturnog razvoja čemu je uzrok veći uticaj iz područja kulture polja sa urnama. Ovaj prostor najkasnije je u 8. stoljeću pripao Japodima.[14] Na osnovu nekih specifičnosti arheolog Zdravko Marić je iznio hronologiju nalaza i podijelio je u 6 faza.[11]

Naselja i kuće uredi

Japodi su živjeli u tipološki raznolikim naseljima.

Pećine su korištene uglavnom u najranijem periodu istorije Japoda, i to kao sezonska pastoralna staništa.

Najveći dio njihovih naselja čine gradine - izgrađene na brdima i obično utvrđene kamenim bedemima. Neke od njih su vrlo male, sa deset do petnaest kuća. Gradina na Kekića Glavici, sa svojih 11.000 m2, omogućila je siguran smještaj za nešto veću zajednicu od oko tri ili četiri stotine stanovnika. Tvrđava Stražbenica, u selu Vrepcu kod Gospića, čijih osam terasa zauzimaju površinu od nekoliko hektara, bila je velika i naseljena zajednica sa vjerovatno dvije do tri hiljade stanovnika. Na najvišoj tački brda nalazio se posebno utvrđeni centar naselja - akropola.

Kuće su bile od drveta, u osnovi pripadale su tipu brvnara, možda ponekad sa kamenim postoljima. Nema dokaza da su Japodi poznavali razvijeniji tip kuće od jednospratne brvnare sa zemljanim podom. Jednostavno ognjište, vertikalni razboj i vjerovatno još nekoliko predmeta za svakodnevnu upotrebu činili su osnovni namještaj ovih kuća. Na Kekićevoj glavici u dva horizonta otkriveni su dijelovi drvenog poda, napravljeni od pravilno složenih dasaka. Nije velika vjerovatnoća da je cijela etaža izgrađena na ovaj način, ali je očigledno da je jedan dio kuće na taj način popođen.

Pokretna peć uredi

U nekim drugim japodskim naseljima, u prilično velikom broju otkrivena su još dva zanimljiva objekta, koji zajedno sa ognjištem čine osnovni objekat za pripremu hrane. Prvi je tzv. pokretna pećnica, rađena u keramičkoj tehnici, visine 40–50 cm. Donji dio omogućavao je koncentrično i kontrolirano grijanje s relativno malom količinom drva ili drvenog uglja. Iz tog ložišta je kroz 4 otvora strujao zagrejan vazduh u gornji dioo gdje se mogla staviti dublja činija ili lonac sa hranom, kao i mlijeko koje je trebalo prokuvati ili zagrijati na određenu temperaturu (npr. za proizvodnju sira ili neki drugi prerađeni proizvodi). Ova peć je najčešće postavljana na ognjište (u tom položaju se obično nalaze dijelovi ovih predmeta prilikom iskopavanja), ali je mogla biti korištena u bilo kojem dijelu kuće ili izvan nje. Sasvim je moguće da su i pastiri nosili ove peći sa sobom kada su dugo boravili van naselja.

Pekva uredi

Poseban predmet je zemljana pekva poznata kod Ilira od kraja bronzanog doba pa nadalje, posebno među plemenima i narodima koji su preferirali otvorena ognjišta od peći. Korišćene su, kao i danas, za pečenje hljeba na ognjištu. Zanimljivo je da se ni njihov oblik, pa ni detalji (oblik drške, plastični vijenac za čuvanje pepela) nisu mijenjali puna tri milenijuma.

 
Praistorijsko sojeničko naselje

Sojenička naselja uredi

Glavni članak: Japodske sojenice

Japodi su na prostoru srednjeg Pounja ostvarili različita kulturna dostignuća počevši od pravljenja sojeničkih naselja koja su postala glavno obilježje Ripča, gdje je po prvi put otkriveno takvo prahistorijsko naselje u Bosni i Hercegovini. Prema procjeni, naselje je zauzimalo prostor od cca 3.000 m2. Zgrade u naselju bile su međusobno odvojene prilazima za čamce. Otkriveno je preko 2.500 kočeva – soha, približno pravilno postavljenih u pravougaonike širine 6–8 m, i dužine 10–12 m.[15]

Arheološko područje Ripač u selu Ripač kod Bihaća proglašeno je za nacionalni spomenik BiH.[9]

Naselje u Ripču danas se nalazi u lošem stanju i gotovo da više nema nikakvu funkciju, a ostaci sojenica polagano počinju da propadaju zbog izloženosti vremenskim uslovima kao i nemaru ljudi.

Odjeća i nakit uredi

Glavni članak: Japodska odjeća i nakit

Osnova ženske nošnje bila je platnena zvonolika haljina. U struku je bila stegnuta kožnim pojasom s metalnom kopčom i alkama. Na alke pojasa mogao se objesiti nožić i druge sitne stvari. Ako je bilo hladno, dodavao se vuneni ogrtač. Ova odjeća nije imala ni zatvarača ni dugmeta

Japodski nakit, pogotovo kompleti nakita u grobovima, prilično je težak, posebno u periodu od osmog do petog vijeka stare ere, sav je odisao grubom, varvarskom snagom.

Važna karakteristika japodskog nakita je obilje i raznovrsna upotreba jantara (ćilibara) koji je trgovačkim putevima dolazio sa Baltika. Nakit je bio ukrašen i perlicama od staklene smjese.[16] Na dijelovima nošnje i ukrasima bilo je pričvršćeno mnoštvo privjesaka koji su zveckali pri svakom pokretu. Velik utjecaj na ornamentiku imali su Piceni, italski narod koji je živio na području današnje Ankone.

Uočljivo je mijenjanje ženske nošnje tokom vremena što govori kako nošnja i nije sama sebi svrha, ona se prilagođava protoku vremena, ostvarujući potrebu zajednice za opstankom, kroz identificiranje svojih članova.[12]

Japodi su nosili maštovite i raznolike ukrase koje su dodavali odjeći.

  • Fibule - kopče različitih veličina i oblika[4]
  • Ogrlice - masivni i živopisni nakit, načinjene pretežno od velikih zrna jantara.
  • Pektorale - metalne bronzane pločice koje su se nosile na prsima, ukrašavane glavama konja ili ptica.
  • Privjesci - različitih oblika: štapići, ptice, konji, delfini.
  • Sljepoočničarke – dva metalna ukrasa u ravnini sljepoočnica obješena na traci oko glave.[16]
  • Bronzane kape - najoriginalniji i najjapodskiji metalni ukras, davni je predak poznate ličke kape (crvena kapa).[17]
  • Narukvice i nanogvice - nekoliko metalnih obruča oko ruku i nogu, kompletirale su žensku japodsku nošnju.[12]
  • Pojasni okovi od bronze i željeza

Japodska umjetnost uredi

Glavni članak: Japodska umjetnost

Tokom istorijskog razvoja pojedinih društvenih zajednici u njihovoj kulturi i umjetnosti prepliću se geometrijski i figuralni načini izražavanja u različitom obimu. Japodi predstavljaju jednu od takvih prahistorijskih populacija na sjeverozapadnom Balkanu u čijem je kulturnom izrazu sadržana snažna figuralna komponenta. Ova tendencija japodske kulture najvećim brojem do sada poznatih primjeraka usmjerena je na primijenjenu umjetnost i sitne plastične izrađevine, ali na ograničenom broju objekata dostiže nivo monumentalne figuralne umjetnosti visokog dometa.[16][18]

Ogromnu većinu figuralnih objekata kreirali su sami Japodi, bez obzira na utjecaje sa širih alpskih, mediteranskih i Podunavlje|podunavskih prostora. U isto vrijeme, većina prahistorijskih populacija u bližem i udaljenijem japodskom susjedstvu, svoju likovnost manifestira razvojem geometrijskog stila, dok malobrojni figuralni objekti uglavnom predstavljaju uvozne objekte, a rijetko domaće stvaralaštvo.[19][20]

Razvoj japodske kulture koji je trajao preko 1000 godina, sadržavao je figuralno oblikovanje kako u primijenjenom, tako i u monumentalnom obliku. Likovno oblikovani ili ukrašeni predmeti su raspoređeni prema materijalu: pečena glina, bronza i rijetko srebro, jantar i staklo i kamen). Tihnike izrade su: urezivanje, apliciranje, modelovanje, livenje, iskucavanje). Vrste figura su: predstave predmeta, životinjske i ljudske figure. Brojnost likovnih objekata znatno varira: od desetak objekata od stakla (vjerovatno importovanih), do više stotina predmeta od metala. Objekti od gline i kamena karakteristični su za dolinu Une, dok ih na drugim japodskim prostorima za sada nema.[13][16][18][21]

Privreda uredi

Područje na kojem su živjeli Japodi bilo je bogato šumama, tako da je drvo bilo pretežni materijal koji su koristili za izgradnju svojih nastambi. Kamene građevine su podizali većinom na vrhovima uzvišenja gdje su imali i gradove od 400-3000 stanovnika. Glavni i najveći gradovi Japoda su bili u Lici: prijestolnica Metulum kod Josipdola, Monetium (gradina Humac kod Brinja), Avendo (Latica kod Kompolja), Arupium (Vital kod ličkog Prozora) i drugi manji, a dosad je između Kupe i Une pronađeno oko osamdeset lokacija sa ostacima njihovih naselja.

Japodi su bili kovači, seljaci, pastiri i ratnici. Po političkom ustroju su Japodi vjerojatno imali labavi plemenski savez bez vrhovnog vođe i bez jasnih naznaka o postojanju vladajućeg staleža. Rimljani navode da su u prijestonici Japoda razorili i spalili gradsku vijećnicu u kojoj su poginule japodske žene i djeca. To pokazuje da su japodski gradovi vjerojatno imali organiziranu upravu.

Japodski seljaci su uzgajali razne žitarice, vinovu lozu i bavili se lovom. Ipak, na osnovu načina građenja njihovih naselja oko rubova kraških polja i kamenih torova za stoku moguće je da su prevashodno bili nomadski stočari a ni područje Like nije pogodovalo za neke druge aktivnosti. Njihova umjetnost nije bila naročito drugučija od susjeda i uglavnom je mješavina ilirskih, panonskih i rimskih uticaja. Japodi su imali dodira i s grčkim i etruščanskim trgovcima iz tog su doba što se vidi iz ukrasa i antropomorfnih figurina koje su izrađivali. Koristili su metale i jantar za ogrlice i narukvice sa spiralnim i trouglim privjescima. Navodno je jantar do Japoda dolazio s dalekog Baltika. Stari narodi su posebno cijenili ovaj materijal i oko njega su se plele mitološke priče, a pripisivala mu se i ljekovita svojstva.

Prije dolaska Rimljana Japodi nisu imali pismenost a tek nakon rimskih osvajanja i usvajanja latinkog jezika i pisma počinju sa postavljanjem nadgrobnih latiničnih natpisa. Originalni jezik Japoda je ostao uglavnom nepoznat i jedini zapisi o njemu su imena na nadgrobnim spomenicima (tafonimi) i rimski popis japodskih naselja i rijeka (toponimi). I ovi oskudni jezički pokazatelji ukazuju da su Japodi bili između Panonaca i južnijih, "pravih" Ilira.

Vjera uredi

Glavni članak: Japodska božanstva

Slično ostalim Ilirima, izvorni Japodi su po vjeri bili mnogobošci, ali su imali i svoja božanstva.[22] Njihov glavni bog bio je Vodenbog Bindus, ruševine čijeg hrama s više žrtvenika su nađene kod Bihaća i on približno odgovara rimskom Neptunu.[23] Drugo je njihovo božanstvo bio Vidassus tj. bog liječništva, te božica izvora Thana koja je slična rimskoj Dijani i njezin reljef u kamenu je nađen nad izvorom kod Jastrebarskog. Japodski etnički totem je bio konj, a također su obožavali i svete zmije kao duhove svojih predaka.

Sahranjivanje uredi

U rano doba Japodi su često sahranjivali svoje mrtve u pećinama, a kasnije humusno, sa skeletom u drvenim kovčezima u zidanim porodičnim grobnicama i spaljivanjem, sa pepelom pokojnika u pogrebnim urnama.[24] U grobovima Japoda, kao ni u grobovima Liburna i Histra, gotovo nikada nije priloženo oružje, za razliku od grobalja Dalmata i drugih jugoistočnih Ilira gdje je oružje često i obilno prisutno u muškim grobovima.[25] Ovo navodi na zaljučak da su Japodi bili miroljubivi i da im ratovanje nije bio bitan dio života.[10]

Literatura uredi

  • Ž. Rapanić: Arheološka problematika Like (zbornik). Otočac 1975.
  • G. Hiller: Zur japodischen und liburnischen Früheisenzeit. Universität Heidelberg, 1991.
  • T. Kolak: Arheološka topografija Like od prapovijesti do srednjeg vijeka. Muzej Like, Gospić 2001.
  • B. Olujić: Povijest Japoda. Srednja Europa, Zagreb 2007.
  • Irma Čremošnik, Spomenik sa japodskim konjanicima iz Založja kod Bihaća. Glasnik Zemaljskog muzeja (Arheologija), nova serija, sveska XIV, Zemaljski muzej, Sarajevo 1958, 103-111.
  • Branka Raunig, NEKI PODACI O SOJENIČKIM NASELJIMA U BIHAĆKOM POLJU UDK 903.4 (497.6) “6377” “638” Primljeno/Received: 2003. 04. 29 Prihvaćeno/Accepted: 2003. 09. 15.
  • Vjenceslav Radimski, Nekropola u Jezerinama u Pritoci kod Bišća. Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, V, Sarajevo, Zemaljski muzej, 1893, 37-92.
  • Ćiro Truhelka, Kulturne prilike Bosne i Hercegovine u doba prehistoričko. Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, XXVI, Sarajevo, Zemaljski muzej, 1914, 43-139.
  • Radoslav Lopašić, Bihać i Bihaćka krajina.Zagreb, Matica Hrvatska, 1943.
  • J. Korošec, Ljudske statuete iz Ripča. Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu GZM, n.s. VII, Sarajevo, Zemaljski muzej, 1952, 231-239.
  • Drechsler-Bižić, Novi pogledi na kulturu sojeničkog naselja u Ripču. Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, n.s, VIII, Sarajevo, Zemaljski muzej, 1953,103-110.
  • Borivoj Čović, Gradinsko naselje na Kekića Glavici. Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, (Arheologija), n.s, XVII, Sarajevo, Zemaljski muzej, 1962, 41-61.
  • Zdravko Marić, Japodske nekropole u dolini Une. Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, (Arheologija), n.s. XXIII, Sarajevo, Zemaljski muzej, l968, 5-79.
  • Branka Raunig, Praistorijska nekropola na Gradini u selu Ripač. Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, (Arheologija), n.s.35/36, Sarajevo, Zemaljski muzej, 1981,141-161.
  • Borivoj Čović, Zaključna razmatranja. U: Praistorija jugoslovenskih zemalja– Bronzano doba, IV, Sarajevo, Akademija nauka i umjetnosti BIH i Svjetlost, 1983, 807-829.
  • Dubravka Balen-Letunić, Japodi: arheološka svjedočanstva o japodskoj kulturi u posljednjem pretpovijesnom tisućljeću - Matica hrvatska, Ogranak, 2006

Reference uredi

  1. 1,0 1,1 „Boris Olujić - Povijest istraživanja prapovijesne i antičke baštine u identitetu Like”. Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta, Zagreb. Pristupljeno 9. 2. 2023. 
  2. „Ivo Bojanovski: BOSNA I HERCEGOVINA U ANTIČKO DOBA”. Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, 1988. Pristupljeno 9. 2. 2023. 
  3. „Nacionalni park Una”. Arhivirano iz originala na datum 2015-10-11. Pristupljeno 2016-02-18. 
  4. 4,0 4,1 4,2 4,3 „Borivoj Čović: OD BUTMIRA DO ILIRA – JAPODI, s.136”. Kulturno naslijeđe, Sarajevo, 1976. Pristupljeno 9. 2. 2016. 
  5. „John Wilkes - the Illiyans”. Elektronska verzija. Pristupljeno 9. 2. 2018. 
  6. „Salmedin Mesihović -RIMSKI VUK I ILIRSKA ZMIJA, Posljednja borba”. Filozofski fakultet Sarajevo, 2011. Arhivirano iz originala na datum 2016-03-21. Pristupljeno 9. 2. 2016. 
  7. SVPPLEMENTVM REBELLIO ILLYRICI I – GERMANIKOVA “POUNJSKA OFANZIVA” -Salmedin Mesihović, Historijska traganja, 4, 2009.,str. 9-33 2010
  8. „Istarska enciklopedija: Japodi”. Arhivirano iz originala na datum 2023-08-11. Pristupljeno 2023-08-11. 
  9. 9,0 9,1 „Arheološko područje Ripač”. kons.gov.ba. Pristupljeno 13. 3. 2016. 
  10. 10,0 10,1 „Boris Olujić - POVIJEST JAPODA”. Ministarstvo kulture RH. Pristupljeno 9. 2. 2016. 
  11. 11,0 11,1 „Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine - Tom 1 - Strana 94 - Japodska kulturna grupa”. Filozofski fakultet Sarajevo, 2011 -. Pristupljeno 9. 2. 2023. 
  12. 12,0 12,1 12,2 - SUNČICA ŽAPČIĆ, DIPLOMSKI RAD Zagreb, 2012 -Japodska ženska nošnja u željeznom dobu
  13. 13,0 13,1 13,2 „Ružica Drechsler-Bižić: Rezultati istraživanja japodske nekrople u Kompolju”. Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, 1988. Pristupljeno 9. 2. 2016. 
  14. „Vatroslav Španiček: Kronologija muških grobova japodske kulture tijekom željeznog dob”. Filozofski fakultet - Sveučilište Zagreb, 2017. Pristupljeno 9. 2. 2023. 
  15. „Alojz Benac-Đuro Basler-Borivoj Ćović-Esad Pašalić-Nada Miletić-Pavao Anđelić - KULTURNA ISTORIJA BOSNE I HERCEGOVINE”. Veselin Masleša, Sarajevo, 1966. Pristupljeno 9. 2. 2016. 
  16. 16,0 16,1 16,2 16,3 Arheološki vremeplov: Moda željeznog doba: Kako su se odijevale žene iz naroda Japoda
  17. Hrvatska enciklopedija: Japodi
  18. 18,0 18,1 „Branka Raunig: UMJETNOST I RELIGIJA PRAHISTORIJSKIH JAPODA”. Djela Akademije BiH, Sarajevo 2004. Arhivirano iz originala na datum 2023-08-20. Pristupljeno 9. 2. 2016. 
  19. „Nenad Cambi: BILJEŠKA O JAPODSKIM URNAMA I SARKOFAZIMA”. Sveušilište u Zadru, Zadar, 2003.. Pristupljeno 5. 9. 2023. 
  20. „Antonia Kovač: Japodske urne”. Sveušilište u Zadru, Zadar, 20018.. Pristupljeno 5. 9. 2023. 
  21. „Japodi - Na putu jantara”. Pedagogija i povijest. Pristupljeno 5. 9. 2023. 
  22. „Ilija Cikač: Japodska i kolapijanska božanstva”. Sveučilište u Zagrebu. Pristupljeno 5. 9. 2023. 
  23. „Marić Rastislav: Bind, ilirski bog izvora”. ČUPIĆEVA ZADUŽBINa, Beograd, 1939 -. Pristupljeno 9. 2. 2023. 
  24. „Kult mrtvih kod ilirskog plemena Japoda”. Dunjalučar - Magazin za filozofiju, kulturu i umjetnost - 17.10. 2019. Arhivirano iz originala na datum 2023-09-07. Pristupljeno 5. 9. 2023. 
  25. „Miroslav Glavičić: DVIJE ČETVEROKUTNE KAMENE URNE S NATPISOM IZ DONJEG KOSINJA”. Sveušilište u Zadru, Zadar, 2008.. Pristupljeno 5. 9. 2023.