Otvori glavni meni
Karta koja približno pokazuje razmještaj ilirskih plemena u Iliriji (na engleskom)

Japodi ili Japudi (grč. Iapydoi; lat. Iapodi, Iapodes, Iapudes, Iapydes) su venetsko-ilirska plemenska etnogrupa iz starog vijeka. Uglavnom su naseljavali područje sjeverozapadne Ilirije u zaleđu jadranske obale i istočno od Istre, između rijeka Kupe (antička Colapis), Une (Oeneus), Sane i Zrmanje i planine Velebit do Jadranskog mora. Središte njihove države nalazilo se u na području današnje Like u Hrvatskoj. Susjedi na jugu (velebitska obala i Kvarnerska ostrva (Insulae Liburnicae) su im bili primorski Liburni s kojima su povremeno ratovali oko teritorija. Na zapadu su graničili i povremeno se sukobljavali s istarskim Histrima, dok su njihovi odnosi s plemenima Mezeji i Dicioni istočno od Une slabije poznati. Najveću ekspanziju su dosegli u periodu između VIII i IV stoljeća pne.

Japodi su nastanjivali i središnji dio Pounja. U Nacionalnom parku Una je sojenička naselja koje je bilo centar razvoja japodske kulture. Japodi su na ovom prostoru ostvarili intenzivan razvoja figuralike pa do pravljenja sojeničkih naselja. Takva naselja predstavljaju rijetku pojavu ne samo na prostoru Balkana nego i cijele Evrope, jer je ovaj tip naselja uglavnom karatkterističan za prostor sjeverne Evrope. [1]

Prema nekim izvorima njihov poznati grad Metulum se nalazio kod Otočca, a prema drugima kod današnjeg mjesta Šmihel, kod Postojne, u Sloveniji.

Arheološka istraživanja su potvrdila kontinuirano naseljavanje Japoda na području Like oko IX stoljeća pne. a nakon pada pod rimsku vlast, Japodi su dijelom romanizirani i većinom nastavili živjeli na tim prostorima bar do propasti Rimskog carstva, ukupno skoro petnaest stoljeća. Iako su Rimljani, a pogotovo Grci, za kontinentalne Japode ostavili znatno oskudnije zapise nego za susjedne primorske Liburne i Dalmate, arheološka ostavština Japoda je vrlo obilna pa je iz toga dosad razrađeno više opsežnih monografija o njihovoj kulturi i historiji (Hiller 1991, Raunig 2004, Olujić 2007).

Sadržaj/Садржај

Porijeklo JapodaUredi

Rezultati arheoloških istraživanja smještaju kulturu Japoda kao prijelaz između kultura sjevernijih plemena Panonaca prema "pravim" Ilirima na jugoistoku, pa se Japodi (slično kao i mlađi Dalmati) uslovno mogu smatrati "Poluilirima".

Prvo veće i dobro ispitano arheološko nalazište sa teritorije Japoda je pećina Bezdanjača kod Otočca u Lici, Hrvatska. To je kraška jama, koja se jednim skoro vertikalnim hodnikom spušta u utrobu zemlje, a onda se širi na nekoliko dvorana.Nalazi iz ove pećine pripadaju stanovništvu iz vremena XIII i XII stoljeću pne, za koje se može reći da su učestvovali u obrazovanju Japoda. Utvrđeno je da je to teško pristupačno mjesto služilo za polaganje mrtvih. Nisu ih pokapali već su ih ostavljali u odjeći, sa nakitom, pored stijene jedne od nekoliko dvorana, prilažući im posude sa hranom i pićem. U jednoj od dvorana nađeno je vatrište sa ostacima pepela, ugljenisanog drveta, životinjske kosti i zemljani sudovi. Ovakav način sahranjivanja potvrđen je u još nekim pećinama i svi pritadaju dobu neolita.

U nekoliko drugih pećina sa tog područja konstatovano je prisustvo dva kulturna sloja. Stariji je povezan sa nalazima iz Dalmacije, Hercegovine, Crne Gore, a u mlađem su nalazi koji su identični nalazima iz kasnog bronzanog doba u Panoniji (nosiocima kulture polja sa urnama). Slično je i u nalazištima gradinskog tipa (Veliki i Mali Obljaj kod Vrhovina, Stražbenica kod Vrebca).

Sve ovo govori da je područje na kojem će se formirati pleme Japoda u jednom kratkom periodu bio naseljen novim stanovništvom iz Panonije, koje je sa sobom donijelo i novu kulturu. Kraj II milenijuma prošao je u međusobnom prožimanju starog i novog. Na groblju Kompolje kod Otočca, koje se može označiti kao Japodsko, leže jedni pored drugih pokojnici sahranjeni po starom običaju u ispruženom položaju (poneki i u grubom sanduku od dasaka) i urne sa pepelom spaljenih koje svojom formom svjedoče o panonskom porijeklu tog novog običaja. Smatra se da je to početak istorije Japoda. [2]

Japodi su uz Liburne jedna od najranije poznatih ilirskih etničkih grupa; po vijestima grčkih pomoraca na Jadranu iz VI stoljeća pne. prvi ih spominje Hekatej (Hekataios).

Rimski historičar Strabon je na osnovu nejasnih izvora smatrao Japode za miješanu grupu Kelta i Ilira, mada nema jasnih dokaza o učešću keltske komponente osim nešto keltskog oružja pronađenog najviše uz rijeku Kupu, koje je tu vjerojatno dospjelo trgovinom sa susjednim sjevernim Tauriscima.[3] Ovi Kelti su se doselili u blizinu Japoda tek oko 500 godina kasnije, u IV stoljeću pne. kada su Japodi već imali razvijenu sopstvenu kulturu, uključujući i metalurgiju i rudarstvo, štaviše, Japodi od IV stoljeća pne. ulaze u fazu opadanja.

 
Oktavijanova osvajanja 35. g. p.n.e.

Ratovi protiv RimaUredi

Za razliku od ratničkih Dalmata i drugih jugoistočnih Ilira, Japodi su u određenoj mjeri manje ratovali (ali i insistirali na svojoj nezavisnošću) i više su se bavili poljoprivredom, rudarstvom i metalurgijom. Međutim, Rimska Imperija je trebala rudnike metala Japoda za proizvodnju svog oružja i prolaz kroz njihove teritorije za dalje osvajanje Panonije i srednje Evrope

Tako su Rimljani isprovocirali sukobe koje je započeo konzul Gaj Kasije Caius Cassius) 171. pne. , pa opet Junije Brut 129. godine pne. i napokon Gaj Koskonije (Caius Cosconius) 78-76. godine pne.

  „"... /Gali/ uložiše žalbu pred Senatom na C. Cassiusa, koji bješe konzul prethodne godine a sad je služio kao vojni tribun u Makedoniji... za uništenje polja alpskih plemena koja su bila prijatelji Rima i odvođenje hiljada u ropstvo... Požalili su se i Karni, Histri i Japodi. Obavijestili su Senat da je Cassius prvo zatražio da mu daju vodiče prema Makedoniji... a onda se okrenuo i napao njihovu teritoriju, prolijevajući krv, silujući i paleći..."; Livije u Ab Urbe Condita, 43.5“
()

Nakon njegove pobjede Japodi sklapaju mir s Rimom i plaćaju danak, ali su se od 52-47. godine pne. ponovo pobunili i prekinuli savezništvo.

Od ranih pisanih izvora najvažnija su antički zapisi Apijana (Appianos, oko 95-165. godine) i Dijona (Dion Kassios) o ratovanju rimskog cara Oktavijana protiv Japoda.

Tokom 35. godine pne. Oktavijan je počeo rat protiv Japoda u kojem je konačno zauzeo i uništio japodsku prijestolnicu Metulum (danas gradina Viničica kod Josipdola), uz veliki broj civilnih žrtava. (Rimski historičar Livije navodi: "(Oktavijan) je porazio Japode, Dalmate i Panonce"; Periochae, knjiga 131).

U posljednjem ilirskom ustanku od 6-9 god. n.e., poznat kao Batonov ustanak, nakon sloma ustaničkog pokreta u Panoniji, tokom proljeća 9.godine n.e. rimsko zapovjedništvo je svoje strateške zamisli usmjerilo na Pounje.[4]

Pod zapovjedništvom Germanika osvojeni su japodski gradovi Splonum, Retinum i Seretion.[5]

Nakon toga japodske zemlje, tj. današnji Gorski Kotar, Lika, Kordun i Pounje ostaju trajno pod vlašću Rima sve do njegove propasti. Japodsko područje je bilo dio rimske provincije Ilirikum, odnosno Dalmacije, sa ograničenom autonomijom, na čijem čelu je bio domaći romanizirani poglavar tzv. Praepositus Iapodum.

 
Praistorijsko sojeničko naselje
 
Nalazi iz Ripča

Japodska kulturna grupaUredi

Japodska kulturna grupa nastala je iz starijeg autohtonog supstrata uz uticaj kulture polja sa urnama. Grupu je definisala Ružica Drechsler-Bižić 1983, a hronologiju nalaza uradio je Zdravko Marić 1968. godine. [6]

HronologijaUredi

  • Faza 1 (Ha B-1 i B-2 – 10. i 9. v. p.n.e), sa dosta izrazitih elemenata preuzetih iz kulture polja sa urnama. Prvu fazu karakterišu ravni grobovi sa urnama. Toj fazi pripada većina nalaza iz Jezerina (Pritoka, Bihać).
  • Faza 2 (Ha B-3 - 8. v. p.n.e), u kojoj japodska grupa razvija vlastiti izraz. U fazama 2-5 inhumacija je dominantna.
  • Faza 3 (7. v. p.n.e), sa izrazito razvijenim vlastitim izrazom
  • Faza 4 (6. v. p.n.e), sa izrazito razvijenim vlastitim izrazom
  • Faza 5 (5. i 4. v. p.n.e), sa izrazito razvijenim vlastitim izrazom
  • Faza 6 i 7 (3. do 1. v. p.n.e), uglavnom se zadržavaju stare japodske forme, a preuzimaju neki strani oblici nakita, prvenstveno keltsko- latenske fibule, narukvice, srebreni helenistički nakit, keramika južnoitalskih radionica i sl. U fazama 6 i 7 ponovo preovladuju nekropole sa urnama. Otkrivene su pretežno ravne nekropole sa 946 grobova, (692 spaljena s urnom ili bez nje, 254 sa skeletom).

Razvoj japodske kulture koji je trajao preko 1000 godina, sadržavao je figuralno oblikovanje kako u primijenjenom, tako i u monumentalnom obliku. Likovno oblikovani ili ukrašeni predmeti ovdje su raspoređeni prema materijalu: pečena glina, bronza i rijetko srebro, jantar i staklo, kamen. Primijenjene tehnike su: urezivanje, apliciranje, modelovanje, livenje, iskucavanje. Vrste figura koje su prikazane: predstave predmeta, životinjske i ljudske figure. Brojnost likovnih objekata znatno varira: od desetak objekata od stakla (vjerovatno importovanih), do više stotina predmeta od metala. Objekti od gline i kamena karakteristični su za dolinu Une, dok ih na drugim japodskim prostorima za sada nema.

Arheološki lokalitetiUredi

  • Sojenička naselja: Ripač, Otoke u Golubiću, Kralje, Ribić i Brekovica
  • Gradinska naselja u Bosni i Hercegovini: Kekića glavica (Gornji Petrovići, Bosanska Krupa), Gradina u Ripču, Gradina Raetinium, Izačić-glavica, Brekovica, Spahići, Sokolac, Ripač, Lohovo, Doljani itd.
  • Gradinska naselja u Hrvatskoj (u Lici je registrovano oko 150 gradina): Veliki Obljaj (Vrhovine), Viničica (Josipdol), Velika Punta (Hrvatsko polje), Žagareva Glavica (Gornje Kosinje), Gradina na Pećini (Ličko Lešće), Piplica (Lovinac), Veliki Vital (Prozor), Crkvina (Kompolje) Orlov kamen i Lečište [7]
  • Nekropole: Jezerine u Pritoci, Crkvine u Golubiću, Ribić, Privilica, Jezerine, Čavkići, Doljani, Založje, Klokot (Kapitul, Humačke glavica), Kostela u Brekovici, Čehićke Crkvine. [6]
  • Nekropole u Hrvatskoj: Prozor, Velika Popina, Orlov kamen i Lečište (Vrebac), Smiljan, Kompolje, Medak, Široka kula, Šalamunić, Konjsko brdo (Perušić)

Većina nalaza sa ovih nalazišta su u Zemaljskom muzeju u Sarajevu, u Muzeju Unsko-Sanskog kantona u Bihaću, Prahistorijskoj zbirci Naturhistorisches Museuma u Beču i Arheološkom muzeju u Zagrebu.

Sojenička naseljaUredi

Arheološko područje Ripač u selu Ripač kod Bihaća proglašeno je za nacionalni spomenik BiH. [8] Japodi su na ovom prostoru ostvarili različita kulturna dostignuća počevši od pravljenja sojeničkih naselja koja su postala glavno obilježje Ripča, gdje po prvi put otkriveno je takvo prahistorijsko naselje u Bosni i Hercegovini. Prema procjeni, naselje je zauzimalo prostor od cca 3.000 m2. Zgrade u naselju bile su međusobno odvojene prilazima za čamce. Otkriveno je preko 2.500 kočeva – soha, približno pravilno postavljenih u pravougaonike širine 6-8 m, i dužine 10-12 m.[9]

Naselje u Ripču danas nalazi se u lošem stanju i gotovo da više nema nikakvu funkciju, a ostaci sojenica polagano počinju da propadaju zbog izloženosti vremenskim uslovima kao i nemaru ljudi.

KeramikaUredi

Većina pokretnih nalaza iz sojeničkog naselja, kao i gradinskih naselja u Pounju su ulomci ili čitave sjajno crno uglačane keramičke posude. Ukrašene su lažnim vrpčastim ornamentom, dok su stariji primjerci ukrašeni oštro izdvojenim facetama na obodu i drškama. Repertoar oblika je raznovrstan: šolje, zdjele, lonci, urne i drugo.

Među brojnim nalazima ističe se urezana Glava jelena sa razgranatim rogovljem. Sam prikaz ove glave je savršen jer je prikaz vrata, i drugih dijelova glave, predstavljen na idealan način.

Također tu je i predstava zmije sa Gradine u Ripču koja se nalazi na ulomku posude sa talasnim tijelom. Ovo je ujedno i jedini prikaz na keramici, dok su ovakvi tipovi predstava sa zmijama mnogobrojnije na metalnim i kamenim objektima. [10]

Nacionalni spomenici kulture Bosne i HercegovineUredi

Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika kulture proglasila je tri dobra iz vremena Japoda, sa područja opštine Bihać za nacionalne spomenike.

PrivredaUredi

Područje na kojem su živjeli Japodi bilo je bogato šumama, tako da je drvo bilo pretežni materijal koji su koristili za izgradnju svojih nastambi. Kamene građevine su podizali većinom na vrhovima uzvišenja gdje su imali i gradove od 400-3000 stanovnika. Glavni i najveći gradovi Japoda su bili u Lici: prijestolnica Metulum kod Josipdola, Monetium (gradina Humac kod Brinja), Avendo (Latica kod Kompolja), Arupium (Vital kod ličkog Prozora) i drugi manji, a dosad je između Kupe i Une pronađeno oko osamdeset lokacija sa ostacima njihovih naselja.

  „...onda je on /Oktavijan/ napredovao do mjesta zvanog Metulus /Metulum/, glavnog naselja Japoda, smještenog na planini sa veoma gustom šumom, na dva grebena sa uskom dolinom između njih. Tu je bilo oko 3.000 ratnika i dobro naouružanih mladića koji su lako odbili Rimljane što bjehu okružili njihov grad"; Apijan, Historija Rima, 9.4.19.“
()

Japodi su bili kovači, seljaci, pastiri i ratnici. Po političkom ustroju su Japodi vjerojatno imali labavi plemenski savez bez vrhovnog vođe i bez jasnih naznaka o postojanju vladajućeg staleža. Rimljani navode da su u prijestonici Japoda razorili i spalili gradsku vijećnicu u kojoj su poginule japodske žene i djeca. To pokazuje da su japodski gradovi vjerojatno imali organiziranu upravu.

Japodski seljaci su uzgajali razne žitarice, vinovu lozu i bavili se lovom. Ipak, na osnovu načina građenja njihovih naselja oko rubova kraških polja i kamenih torova za stoku moguće je da su prevashodno bili nomadski stočari a ni područje Like nije pogodovalo za neke druge aktivnosti. Njihova umjetnost nije bila naročito drugučija od susjeda i uglavnom je mješavina ilirskih, panonskih i rimskih uticaja. Japodi su imali dodira i s grčkim i etruščanskim trgovcima iz tog su doba što se vidi iz ukrasa i antropomorfnih figurina koje su izrađivali. Koristili su metale i jantar za ogrlice i narukvice sa spiralnim i trouglim privjescima. Navodno je jantar do Japoda dolazio s dalekog Baltika. Stari narodi su posebno cijenili ovaj materijal i oko njega su se plele mitološke priče, a pripisivala mu se i ljekovita svojstva.

Prije dolaska Rimljana Japodi nisu imali pismenost a tek nakon rimskih osvajanja i usvajanja latinkog jezika i pisma počinju sa postavljanjem nadgrobnih latiničnih natpisa. Originalni jezik Japoda je ostao uglavnom nepoznat i jedini zapisi o njemu su imena na nadgrobnim spomenicima (tafonimi) i rimski popis japodskih naselja i rijeka (toponimi). I ovi oskudni jezički pokazatelji ukazuju da su Japodi bili između Panonaca i južnijih, "pravih" Ilira.

Vjera i groboviUredi

Slično ostalim Ilirima, izvorni Japodi su po vjeri bili mnogobošci, ali su imali i svoja božanstva. Njihov glavni bog bio je Vodenbog Bindus, ruševine čijeg hrama s više žrtvenika su nađene kod Bihaća i on približno odgovara rimskom Neptunu. Drugo je njihovo božanstvo bio Vidassus tj. bog liječništva, te božica izvora Thana koja je slična rimskoj Dijani i njezin reljef u kamenu je nađen nad izvorom kod Jastrebarskog. Japodski etnički totem je bio konj, a također su obožavali i svete zmije kao duhove svojih predaka.

U rano doba Japodi su često sahranjivali svoje mrtve u pećinama, a kasnije humusno, sa skeletom u drvenim kovčezima u zidanim porodičnim grobnicama i spaljivanjem, sa pepelom pokojnika u pogrebnim urnama. U grobovima Japoda, kao ni u grobovima Liburna i Histra, gotovo nikada nije priloženo oružje, za razliku od grobalja Dalmata i drugih jugoistočnih Ilira gdje je oružje često i obilno prisutno u muškim grobovima. Ovo navodi na zaljučak da su Japodi bili miroljubivi i da im ratovanje nije bio bitan dio života.[7]

Odjeća i nakitUredi

Osim razvoja kultnih predstava izraženih u likovnom obliku veliki broj nalaza su nakit i odjeća. Umjetnički izraz vidi se kroz stoljećima građenu šarolikost metalnih, jantarnih i staklenih oblika nakita, od kojih su neki prvenstveno imali posve funkcionalnu ulogu. Tako je fibula (spona, kopča, broš), od predmeta za pričvršćivanje odjevnih predmeta, poprimila karakteristike ukrasnog detalja estetske vrijednosti, i kao jedini metalni element nošnje, čini najčešću pojavu tokom željeznog doba. Uz fibulu elementi nošnje su: ogrlica, narukvica, pojas, prsten, alka, šivaća igla i sl. Uočljivo je mijenjanje ženske nošnje tokom vremena što govori kako nošnja u nije sama sebi svrha, ona se prilagođava protoku vremena, ostvarujući potrebu zajednice za opstankom, kroz identificiranje svojih članova.[14]

LiteraturaUredi

  • Ž. Rapanić: Arheološka problematika Like (zbornik). Otočac 1975.
  • G. Hiller: Zur japodischen und liburnischen Früheisenzeit. Universität Heidelberg, 1991.
  • T. Kolak: Arheološka topografija Like od prapovijesti do srednjeg vijeka. Muzej Like, Gospić 2001.
  • B. Olujić: Povijest Japoda. Srednja Europa, Zagreb 2007.
  • Irma Čremošnik, Spomenik sa japodskim konjanicima iz Založja kod Bihaća. Glasnik Zemaljskog muzeja (Arheologija), nova serija, sveska XIV, Zemaljski muzej, Sarajevo 1958, 103-111.
  • Branka Raunig, NEKI PODACI O SOJENIČKIM NASELJIMA U BIHAĆKOM POLJU UDK 903.4 (497.6) “6377” “638” Primljeno/Received: 2003. 04. 29 Prihvaćeno/Accepted: 2003. 09. 15.
  • Vaclav Radimský, Nekropola u Jezerinama u Pritoci kod Bišća. Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, V, Sarajevo, Zemaljski muzej, 1893, 37-92.
  • Ćiro Truhelka, Kulturne prilike Bosne i Hercegovine u doba prehistoričko. Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, XXVI, Sarajevo, Zemaljski muzej, 1914, 43-139.
  • Radoslav Lopašić, Bihać i Bihaćka krajina.Zagreb, Matica Hrvatska, 1943.
  • J. Korošec, Ljudske statuete iz Ripča. Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu GZM, n.s. VII, Sarajevo, Zemaljski muzej, 1952, 231-239.
  • Drechsler-Bižić, Novi pogledi na kulturu sojeničkog naselja u Ripču. Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, n.s, VIII, Sarajevo, Zemaljski muzej, 1953,103-110.
  • Borivoj Čović, Gradinsko naselje na Kekića Glavici. Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, (Arheologija), n.s, XVII, Sarajevo, Zemaljski muzej, 1962, 41-61.
  • Zdravko Marić, Japodske nekropole u dolini Une. Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, (Arheologija), n.s. XXIII, Sarajevo, Zemaljski muzej, l968, 5-79.
  • Branka Raunig, Praistorijska nekropola na Gradini u selu Ripač. Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, (Arheologija), n.s.35/36, Sarajevo, Zemaljski muzej, 1981,141-161.
  • Borivoj Čović, Zaključna razmatranja. U: Praistorija jugoslovenskih zemalja– Bronzano doba, IV, Sarajevo, Akademija nauka i umjetnosti BIH i Svjetlost, 1983, 807-829.

ReferenceUredi

  1. Nacionalni park Una
  2. "Borivoj Čović: OD BUTMIRA DO ILIRA – JAPODI, s.136". Kulturno naslijeđe, Sarajevo, 1976. https://archive.org/details/OdButmiraDoIliraBorivojoviiSarajevo1976Latinica/page/n5. pristupljeno 9. 2. 2016. 
  3. "John Wilkes - the Illiyans". Elektronska verzija. https://archive.org/stream/15826619JohnWilkesTheIllyrians/15826619-John-Wilkes-The-Illyrians_djvu.txt. pristupljeno 9. 2. 2018. 
  4. "Salmedin Mesihović -RIMSKI VUK I ILIRSKA ZMIJA, Posljednja borba". Filozofski fakultet Sarajevo, 2011. http://www.ff-eizdavastvo.ba/books/sm-rimski_vuk_i_ilirska_zmija.posljednja_borba.pdf. pristupljeno 9. 2. 2016. 
  5. SVPPLEMENTVM REBELLIO ILLYRICI I – GERMANIKOVA “POUNJSKA OFANZIVA” -Salmedin Mesihović, Historijska traganja, 4, 2009.,str. 9-33 2010
  6. 6,0 6,1 "Japodska kulturna grupa, Strana 95". Arheološki leksikon -Zemaljski muzej, Sarajevo. https://www.slideshare.net/edinveletovac/arheoloski-leksikon-tom-1. pristupljeno 9. 2. 2017. 
  7. 7,0 7,1 "Boris Olujić - POVIJEST JAPODA". Ministarstvo kulture RH. https://de.scribd.com/document/134360394/POVIJEST-JAPODA. pristupljeno 9. 2. 2016. 
  8. "Arheološko područje Ripač". kons.gov.ba. http://old.kons.gov.ba/main.php?id_struct=6&lang=1&action=view&id=61. pristupljeno 13. 3. 2016. 
  9. "Alojz Benac-Đuro Basler-Borivoj Ćović-Esad Pašalić-Nada Miletić-Pavao Anđelić - KULTURNA ISTORIJA BOSNE I HERCEGOVINE". Veselin Masleša, Sarajevo, 1966. https://de.scribd.com/doc/177015405/Kulturna-Istorija-BiH. pristupljeno 9. 2. 2016. 
  10. "Branka Raunig: UMJETNOST I RELIGIJA PRAHISTORIJSKIH JAPODA". Djela Akademije BiH, Sarajevo 2004. https://de.scribd.com/document/46512954/Branka-Raunig-Umjetnost-i-Religija-Prahistorijskih-Japoda. pristupljeno 9. 2. 2016. 
  11. "Arheološko područje Ripač". kons.gov.ba. http://old.kons.gov.ba/main.php?id_struct=6&lang=1&action=view&id=61. pristupljeno 13. 3. 2016. 
  12. "Ulomak kamene japodske urne sa predstavom japodskih konjanika iz sela Založja". kons.gov.ba. http://old.kons.gov.ba/main.php?id_struct=6&lang=1&action=view&id=1330. pristupljeno 13. 3. 2016. 
  13. "Ploča desne bočne strane japodske kamene urne iz sela Golubić". kons.gov.ba. http://old.kons.gov.ba/main.php?id_struct=6&lang=1&action=view&id=1331. pristupljeno 13. 3. 2016. 
  14. - SUNČICA ŽAPČIĆ, DIPLOMSKI RAD Zagreb, 2012 -Japodska ženska nošnja u željeznom dobu