Ardijejci (antgrč. Ἀρδιαῖοι [Ardiaei] — Ardijeji ili Οὐαρδαῖοι [Ouardiaei]; lat. Vardiaei — Vardeji), su ilirski narod koji je prvobitno nastanjivao područje doline kojom protiče rijeka Neretva (Narenta), dio uz jadransku obalu (pretežno područje koje danas zauzima južna Dalmacija) do Boke Kotorske, i po nekim izvorima bili su susjedi drevnim skadarskim Ilirima Labeatima (Labeatae) još dalje na jug, do rijeke Vojuše (Vjosa), u današnjoj Albaniji. Bili su vrsni brodograditelji i pomorci, a svoje vještine stekli su upravo na rijeci Neretvi. Gradili su male i brze brodice, slične onima po kojima su bili poznati Liburni, čiji je izum kasnije bio u širokoj upotrebi od strane Rimljana, kao uostalom i tuniku "Dalmatika" (vidjeti mozaik s prikazom Cara Justinijana u crkvi San Vitale u Ravenni).

Karta koja približno pokazuje razmještaj ilirskih plemena u Iliriji

Ardijejci su dijelili rijeku Neretvu koja se tada zvala Narenta/Naron/Narona sa ilirskim narodom po imenu Narensi; veza između imena Narensi i rijeke Neretve se čini očiglednom. Ardijejci su bili susjedi i Daorsima, čije ostatke grada Daorsona još uvijek možemo vidjeti u Ošanićima kod Stoca. Ardijejci, za razliku od Daorsa, nisu kovali svoj novac, ali su svakako bili značajna ilirska zajednica u drevnom svijetu i osnivači jednog od najuticajnijih kraljevstava drevnog Balkana-ilirskog kraljevstva kralja Agrona; stari Grci, a potom i stari Rimljani su ih smatrali jednim od najmoćnijih ilirskih naroda.[1]

Zahvaljući neposrednom dodiru starih Rimljana sa Ardijejcima i sačuvanim zapisima njihovih historičara danas imamo o njima nešto više podataka u odnosu na ostale ilirske narode. Grčki historičar Strabon (oko 63. pne. – 24. n.e.) navodi Ardijejce kao jedan od tri najjača ilirska naroda, uz Autarijate i Dardance, i kaže da su se ilirske teritorije prostirale od Panonije preko bosanskih planina do zaliva Rhizon (Risan).

Uprkos opisu Ardijejaca koji su dali drevni rimski i grčki autori, a koji itekako mogu biti pristrasni i neobjektivni, obzirom da su se Iliri generacijama uspješno opirali asimilaciji od strane drevnih Helena a kasnije i Rimljana, nije teško izmedju redova izvući i nešto objektivniji opis Ilira kao naroda.

Ilirske kraljevine (Kraljevina Ardijejaca i Kraljevina Dardanaca) u vrijeme kralja Agrona i kralja Longara

Prva postojbina uredi

Glavni članak: Autarijati i Ardijejci

Autarijati i Ardijejci su bili dva susjedna ilirska plemena koji su se vijekovima sukobljavali na liniji planina: Treskavica-Bjelašnica-Visočica-Lelija-Zelengora-Maglić-Durmitor. Razlog sukoba su bogate zone za ispašu i slana vrela neophodna za brigu o stoci.

Dugotrajno sukobljavanje trajalo je sve do konačnog ujedinjena autarijatskih zajednica u jedinstveni politički entitet do kojeg je došlo krajem VI vijeka p.n.e. Nakon toga došlo je do ekspanzije Autarijata širokog obima.

Ardijejci su potisnuti od masiva Prenja, Zelengore i Maglića, i formiraju novi centar u Gatačkom polju. Većina istoričara smatra da su se nakon toga preselili u područje Delte Neretve. Poljski istoričar Pajakovski je mišljenja da su se Ardijejci, nakon sukoba sa Autarijatima, naselili na područje sjeveroistočne Crne Gore i oblast Metohije na Kosovu.[2] Od kraja IV. st. p. n. e. presudno utiču na razvoj etničkih, narodnosnih i geopolitičkih procesa koji su se odvijali na prostoru između Neretve, Boko-kotorskog zaliva i sve do Skadarskog jezera.[3] Iz jedne od ove dvije nove postojbine Ardijejci su se nametnuli za vladare Ilirske države, počevši od Pleurata II, oko 270, god pne. Svi slijedeći vladari Ilirije bili su iz ardijejske dinastije. Tek poslije poraza od Rima u Trećem ilirskom ratu, godine 155. su se povukli prema ušću Neretve.

Ilirska (ardijejska) kraljevina uredi

Glavni članak: Ilirska kraljevina

Ilirski kralj Agron bio je Ardijejac i u vrijeme njegove vladavine kraljevstvo Ilira bilo je najmoćnije, što ne poriču ni grčki ni rimski istoričari. Bio je sin kralja Pleuratusa i vladao je od 250. do 230. godine pne.[4] Pod Agronom, Iliri su bili na vrhuncu svoje vojne moći, i na moru i na kopnu.[5] Niko od susjeda Ilira u to vrijeme nije ni približno bio toliko moćan. Agronovo kraljevstvo se prostiralo većim dijelom historijskog područja Ilirije uključujući i ostrvo Hvar. Ono što je možda i najbitnije u smislu sticanja objektivnije slike o drevnim Ilirima Agronovog kraljevstva je običajno pravo koje je, sudeći po vladavini Agrona, kultivisalo pravičnost kao sistem vrijednosti. Tako je godine 231. pne. Demetrijus II, Makedonski kralj, zatražio vojnu pomoć od Agrona protiv najezde vojno daleko nadmoćnijeg i mnogobrojnijeg napadača - Etolskih Grka.[6] Agron je bez oklijevanja uslišio molbe makedonskog kralja te su Ilirski ratnici natjerali Etolske Grke u bijeg. Pobjednička vojska Ilira se slaveći vratila kući a Agron je bio toliko sretan zbog pobjede da je zbog prekomjernog slavljeničkog uživanja u vinu umro 231. godine p.n.e, mada svakako ne treba isključiti ni daleko manje naivne teoorije njegove smrti, kao npr. trovanje i sl.

Naslijedila ga je supruga Teuta, za vrijeme čije vladavine su počeli sukobi sa rimskom državom. Trajali su sa prekidima do 168. god.p.n.e. i završili se porazom Ardijejaca i nestankom kraljevstva.

Zadnji pokušaj otpora Rimljanima pokazuju Ardijejci i Plereji koji su tridesetak godina nakon završetka rata krenuli u gusarske pohode u krajeve koji su bili pod rimskom zaštitom. Rimljani im šalju poslanstvo i nude im da se predaju. Ardijejci i Plereji odbili su ponuđene uslove, pa je Rim 135. god. p.n.e, uputio vojsku od 10 000 pješaka i 600 konjanika koju je vodio Servije Fulvije Flak, te porazio Ardijejce u blizini poluostrva Pelješac. Raseljeni su u unutrašnjost, negdje oko planine Velež.[7] Od kraja I. st. pne. više se ne spominju u izvorima

Drevni istoričari su također zabilježili da su Iliri "običavali oslobađati svoje ratne zarobljenike, a ovi potonji bi se zauzvrat brzo asimilirali u njihovo društvo" (Wise; Terence: "Armies of the 2nd Punic War", i Strabon, Geografica).

Etimologija uredi

Strukturne jezičke sličnosti povezuju riječ Ardiaei sa riječima nekoliko indo-evropskih jezika. Tako na primjer postoji sličnost između naziva Ardiaei (Ardijeji, Ardijejci itd.) i albanske riječi "ardhja", što znači "dolazak", a koja je opet slična albanskoj riječi "(h)ardhija",(naziv za "lozu"), i predstavlja direktnu konotaciju na riječ "nasljednik".

S druge strane postoji i sličnost sa latinskim korijenom riječi "ard", iz kojeg je proizašlo niz riječi značenja "vatreno", "strasno" ili "žarko". Ipak, ono što je u jezičkom smislu najinteresantnije je veza između naziva Ardiaei, onako kako je zabilježeno u antičkim dokumentima i latinske riječi "Ardea", što doslovno znači "Čaplja". U prilog ovoj tezi ide i činjenica da se grad u dolini Neretve, što je upravo područje koje su nastanjivali starosjedioci Ardijejci zove "Čapljina". To otvara mogućnost da su Slaveni dolaskom na to područje preuzeli naziv mjesta od Rimljana, a upravo se jezikom ovih potonjih (Latinskim) može lako objasniti naziv ovog ilirskog naroda.S druge strane teoriju o latinskoj etimologiji naziva ovog ilirskog naroda (Ardiaei) podriva činjenica da se oni pominju, doduše u grčkoj formi, kao Ardiaioi, mnogo prije nego su Rimljani mogli uopšte izvršiti bilo kakav uticaj na jezik Ilira, tj. mnogo prije nego su Rimljani zvanično okupirali teritorij nastanjen Ilirima. Tako Teopomp, grčki istoričar koji je živio oko 380. god. pne. govori o sukobu izmedju Ardijejaca i Kelta (Kelti). Ardijejci se također pominju i u sukobu sa Filipom II (Filip II), ocem Aleksandra makedonskog (Aleksandar makedonski), koji ih nikada nije uspio pokoriti, uprkos mnogobrojnim napadima sa kojih bi se često vraćao nazad u Makedoniju sa priličnim plijenom. Dakle mnogo prije zvaničnog dolaska Rimljana na ilirsko tlo. Naravno, to je samo jedna teorija koja otvara mnoga druga pitanja na polju etno-jezičkog istraživanja.

Strabon, grčki historičar, geograf i filozof, navodi da su Ardijejce kasnije nazivali i Vardiaei (Geografija, knjiga VII.5). (Naziv Vardiaei možda se može dovesti u vezu sa nazivom rijeke Vardar, u Makedoniji što otvara još jednu mogućnost istraživanja u oblasti etimologije ovog imena.)

Postoji još i keltska riječ "ardu", što znači "visok".

Lično ime Ardian ili Ardijan na području Balkana (prisutno gotovo isključivo među Albancima) potiče upravo od imena Ardijejaca.

Literatura uredi

  1. Stipčević, Aleksandar: "Iliri-Povijest, život i kultura", Školska knjiga, 1989.
  2. Radovi Alojza Benca
  3. Radovi Prof. Envera Imamovića
  4. Room, Adrian: BREWER'S Dictionary of Names, People, Places and Things
  5. Wise; Terence: "Armies of the 2nd Punic War",
  6. Ardian, Adžanela (2004). Cultural Treasure of Bosnia and Herzegovina edition-Prehistoric and Ancient Period- Book 2- Illyrian Bosnia and Herzegovina-an Overview of a Cultural Legacy/ Ancient Illyrians of Bosnia and Herzegovina. Academia. 
  7. Bojanovski, Ivo (1988). BOSNA I HERCEGOVINA U ANTIČKO DOBA. ANUBiH, Sarajevo. 

Reference uredi

  1. „John Wilkes - the Illiyans”. Elektronska verzija. Pristupljeno 9. 2. 2018. 
  2. „Wlodzimierz Pajakovski – Ardijejci i njihova historijska uloga”. ANUBiH - KNJIGA XIV , CENTAR ZA BALKANOLOŠKA ISPITIVANJA Knjiga l2. SARAJEVO, 1975. Arhivirano iz originala na datum 2021-01-24. Pristupljeno 9. 2. 2018. 
  3. Salmedin Mesihović - Ilirike
  4. „Zippel G. 1877. Die Römische Herrschaft in Illyrien”. Pristupljeno 9. 2. 2018. 
  5. „Henri A. Ormerod - Drevna piratstva”. The Johns Hopkins University Press, Baltimor, Maryland, 1997. Pristupljeno 9. 2. 2018. 
  6. „Pierre Cabanes – Od Bardilisa do Gencija”. Zagreb, Svitava, 2002. Pristupljeno 9. 2. 2018. 
  7. Barbara Tovarović - Ilirski ratovi; Sveučilište Osijek, 2019.