Baton

Baton je bio vođa velikog ilirskog ustanka protiv Rimljana od 6. - 9. god. pne. Rođen je između 35. i 30. godine p.n.e. i pripadao je Dezitijatima koji su naseljavali područja današnje centralne Bosne i Hercegovine. Od 33. godine p.n.e Dezitijati su bili pod rimskom vlašću u okviru rimske provincije Dalmacije čije je sjedište bilo u Saloni, na obali Jadranskog mora, sa statusom civitas peregrini (naziv za slobodno stanovništvo koje je imalo određenu administrativnu i teritorijalnu autonomiju ali bez statusa građana Rima). Smatra se da je Batonova porodica bila uticajna a da je on kao odrastao muškarac bio politički i vojni zvaničnik Dezitijata (princeps).

Ime Baton (Bato, oJ Βαvτων) bilo je rašireno među |Ilirima, a od historijskih ličnosti nosili su ga dardanski kralj Bato, drugi vođa ustanka Baton Breučki i Baton Dezitijaski.

Batona spominje pet antičkih pisaca i to Strabon, Ovidije, Velej Paterkul, Svetonije, Kasije Dion, a ime mu je zabilježeno i na jednom veronskom natpisu. Ni jedan od izvora ne govori izričito o Batonu prije 6. god, pa se ne zna vrijeme i mjesto njegovog rođenja.

Pripreme za ustanak

Dok se glavnina rimskih legija koncentrirale na Dunavu, i prodirala na teritoriju germanskog plemena Markomana, u unutrašnjosti provincije Ilirik, na teritoriji Dezitijata, na osnovu rimskih naređenja, vršeno je regrutiranje i skupljanje pomoćnih jedinica sa prostora provincije. Među vojnicima su se našli zajedno i mnoge domorodačke vojne i političke starješine, i donijeli odluku o podizanju ustanka, koja se zasnivala na činjenicama:

• među ilirskim populacijama vladalo je nezadovoljsvo položajem u novoj državi
• odsustvo glavnine rimske vojske na teritoriji Ilirika, negdje na Dunavu
• regrutacijom i okupljanjem stvorena je na jednom mjestu u kratkom roku brojna naoružana i ustrojena ilirska oružana sila, koju su rimljani namjeravali takođe poslati na Dunav, u rat sa Markomanima.

Zbog svojih javnih radikalnih i oštrih stavova, vojničko-zapovjednog i političkog autoriteta i ugleda u matičnoj civitates, za vođu ustanka izabran je Baton Desitijatski.

Četvrta godina ustanka: Tiberije se iz tri pravca spušta ka obali i stavlja pod kontrolu cijelo ustaničko područje.

Ustanak

Prvi strateški cilj bio je zauzimanje provincijskog centra Salone, čime bi bio uništen rimski upravni sistem i preuzela kontrola na jadranskoj obali. Ovaj plan nije uspio, a Baton je ranjen kod Salone. Podstaknuti ustankom u Dalmaciji, Breuci u Panoniji su krenuli u ustanak, pod vodstvom svojih prvaka Pinesa i Batona Breučkog.

Ipored naglog širenja ustanka koje je poprimalo masovan karakter i eliminiranja čitavog niza rimskih pozicija u unutrašnjosti, što su bili nesumnjivi uspjesi, ustanici već u samom početku oružanog nastupa nisu ostvarili svoj najvažniji strateški cilj, zauzimanje gradova i najvažnijih uporišta kao što su Salona, Sirmijum i Siscija.

Nakon početnih neuspijeha, ustanici mijenjaju taktiku borbi na otvorenom prsa u prsa, te se zatvaraju i sklanjaju na brda i planine vodeći gerilski rat, čime je ustanak dobio defanzivnu strategiju. Tiberije, budući rimski car, koji je predvodio rimske snage, dlučio je da prvo pacifizira Panoniju kako zbog lakšeg terena za ratište jer je tlo ravničarskog karaktera, tako i zbog toga što se najveća koncentracija ustanika tada nalazila u dunavskoj oblasti. Ključna bitka odigrala se kod Vulkajskih močvara, negdje u jugoistočnoj Slavoniji. Rimljani su pobijedili, ali i pretrpili ogromne gubitke pa je Tiberije promijenio strategiju. Započeo je s taktikom spaljene zemlje, paleći usjeve i naselja. Time je izmorio i izgladnio ustanike koji su time izgubili volju za ustankom.

Baton Breučki se predao u ljeto 8. godine n. e. na rijeci Bathinus, a zauzvrat je dobio od Rimljana dozvolu da upravlja Breucima. Kod iste rijeke se vjerovatno odigrao i čin predaje Pinesa, breučkog kralja, ali pisani izvori ne preciziraju u detalje šta se to zapravo dogodilo. Baton Dezidijatski je porazio snage Batona Breučkog a njega zarobio. Prema Kasiju Dionu, Baton Breučki je izveden pred okupljenu vojsku, koja mu je glasanjem presudila smrtnu kaznu.

Iz Velejeva opisa se vidi da je Tiberije u ljeto 9. godine n.e. na čelu jake vojske prodro i u zemlje Dezitijata i Pirusta, s ciljem da uhvati Batona i porazi ustanike. Baton je pronašao utočište u Andetrijumu, gdje ga je Tiberijeva vojska opkolila. Bitka za Andetrij se pretvorila u jedno od najtežih bitaka koje je Tiberije vodio u toku ovog ustanka.

Zarobljenik

Baton se predao u septembru 9. god. U bezizlaznoj situaciji poslao je sina Skeuasa Tiberiju, vrhovnom zapovjedniku. Dobio je obećanje da on i sljedbenici neće biti pogubljani, ako se odmah predaju. U toku noći Baton Dezitijatski se pojavio u rimskom logoru u kome se nalazilo Tiberijevo zapovjedništvo i tako se i zvanično predao. Već sljedeći dan, izveden je pred vojni sud. Ovakvu privilegiju da budu izvedeni pred i prezentiraju svoju obranu, nisu imali mnogi rimski protivnici (Jugurt, galski vođa Vercingetorisk), i makedonski kralj Persej. To se objašnjava činjenicom da je bio podanik rimske države. Na Tiberijevo pitanje zašto su se odlučili na ustanak i ratovali tako dugo, Baton je odgovorio: Vi (Rimljani) ste krivi za ovo, vi ste poslali za čuvare vaših stada ne pse ili pastire, nego vukove.

Okvirni datum, odnosno vrijeme u kojem se Baton Dezitijatski predao Tiberiju i tako se i zvanično završio veliki troipogodišnji ustanak naroda Ilirika, može se dobiti na osnovu vremenske korelacije ovog događaja sa porazom Publija Kvintilija Vara ( Publius Quinctilius Varus ) od Germana, pod vodstvom vođe Arminija, u Teutoburškoj šumi. Ta dva događaja odigrala su se u razmaku od 15 dana u septembru 9. god, a vijest o njima u Rim je stigla u razmaku od 5 dana.

Baton i Ovidije

Publije Ovidije Nazon (43. god. p. n. e. – 17/18. god. n. e.), posljednji predstavnik «zlatnog doba» rimskog pjesništva je jedini iz reda slavnih pjesnika augustovskog perioda koji se u zapaženijoj mjeri osvrnuo na dešavanja u provinciji Ilirik (Illyricum) i balkanskim svijetom u svojim djelima Tuga (Tristia) i Pisma sa Ponta (Epistulae ex Ponto).

Godine 8. god. n. e., u vrijeme ilirskog ustanka Ovidije je protjeran u daleki i zabačeni pogranični grad Tomis na Crnom Moru (današnja Konstanca).

Tiberije je tek 12. ili 13. god. proslavio trijumf. Ovidije u prikazu trijumfa izričito spominje i Batona, koji je kao najvrijedniji ratni zarobljenik sproveden u trijumfu. On navodi da je većini ustaničkih prvaka, koji su sprovedeni u trijumfu okovani za vratom, poklonjen život i da su pomilovani. I sam dan kada se održavao trijumf opisuje kao sunčan, daje čitav niz podataka o prikazima zarobljenika, osvojenih utvrđenja (oppida), s prikazima čak ljudi u njima, rijeka i planina pobijeđene zemlje i borbi u gustim šumama. ). Time je jedan pjesnik dao vrlo vrijedne istorijske podatke o ilirskom svijetu, u tome za njih prelomnom periodu, kada su zemlje unutrašnjosti zapadnog Balkana konačno utonule u antičko-istorijsko vrijeme.

Veronski natpis

Baton je u Raveni proveo ostatak života bez ikakvih posebnih problema i neuznemiravan od strane državne vlasti.

U Veroni postoji ploča sa oznakom CIL V 3346 (Verona), koju je prvi objavio Karl Pač 1896. god.

BATONIANOPRAEFVI/ IAPVDIAI· ET· LIBVRN / SIBI· ET· LIBERTIS / T· F· I

bello] /Batoniano praefui[t] / Iapudiai et Liburn(iai) / sibi et libertis / t(estamento) f(ieri) i(ussi)

...u ratu Batonskom predvodio je Japode i Liburne, sebi i oslobođenicima oporuku učini

Nadgrobna ploča

Batonova nadgrobna ploča sa epigrafskim natpisom nalazi se u građom bogatom lapidariju, visočkog franjevačkog samostana. Riječ je o nadgrobnoj ploči Batona i njegovih sinova.

Ploču su pronašli seljani 1938. god prilikom radova na polju, u selu Župča, nadomak Breze. Inžinjer Vinko Mikolji donio ju je u samostan.

Postoji i nešto drugačiji podatak, po kojem je Batonov epigrafski spomenik (stela) pronađen na lokalitetu srednjovjekovne nekropole Vina u Župči kod Breze, i to u sekundarnoj upotrebi, što bi značilo da je možda donesen na ovo područje iz porječja rijeke Stavnje.

Na dobro očuvanoj ploči stoji natpis uklesan na latinskom koji dokazuje postojanje dezitijatske porodice kroz tri generacije, a glasi:

BATONI LICCAI F TEVTA VIETIS SCENO BATONIS F MAXIME NATVS (S)CENOCALO BATONI (SF) (S)CALVE BATONIS F (P)RORADO BATONIS F (S)CENVS BATONIS F (MI)NIME NATVS EX E IS SI(BI ET) (S)VIS DE SVA PECVNIA FIERI F

Batonu, sinu Likaja, Teuta Vietova, Skenu sinu Batona najstariji, Skenokalu Batona sin, Skevi, Batona kćerci, Kalu Batona sin, Proradu Batona sin, Sken Batona sin najmlađi sebi i svojima od svoga novca (je) naložio učiniti (spomenik).

Natpis je nastao sredinom I. stoljeća n.e., nekoliko decenija nakon završetka Velikog ilirskog ustanka, kada još uvijek postoji i funkcionira u svom punom opsegu dezitijatska civitas. Batonova ploča predstavlja najveći epigrafski natpis o Ilirima, najveći katalog ilirskih imena, i najvažniji pisani spomenik ilirske kulture u svijetu.