Otvori glavni meni
Rimska osvajanja
Oktavijanova osvajanja 35. g. p.n.e.
Oktavijanova osvajanja 34. g. p.n.e.

Oktavijanovi ratovi sa Ilirima vođeni su u periodu 35. - 33. g. p.n.e. Nakon pobjede nad Pompejem, sređivanja situacije u Italije i učvršćivanja rimske vlasti na uskom području istočnog Jadrana, sam Oktavijan poveo je jaku vojsku na Balkansko poluostrvo i Panoniju u namjeri da snažnim udarcem zauvijek riješi neugodne odnose sa Ilirima.

Osnovni razlog Oktavijanovog vojnog pohoda, kao i svih drugih, je širenje rimskog imperijalizma. Drugi razlog je činjenica da su se trijumviri u Brindiziju dogovorili da Oktavijanu pripada zapad rimske države, a Marku Antoniju istok pa se Oktavijan želio osigurati od mogućih upada Marka Antonija u Ilirik. Treći razlog je uvježbavanje trupa i njihovo izdržavanje na tuđi račun.

Najprije je likvidirao gusare sa Korčule i Mljeta, a Liburnima oduzeo brodove. Bila su u toj kampanji savladana i brojna manja plemena na jugu: Pirusti i Taulanti, Besi, Dokleati, Karni, Naresi i Glindicioni. Nakon toga u rat krenuo je i sam Oktavijan.[1] Ima mišljenja da se u Senj iskrcala mornarica a da je pješadija došla kopnenim putem iz pravca Trsta.[2]

Ratovalo se na širokom frontu, od Alpa do Panona. Najviše muke Rimljanima zadavali su Salasi, prilikom čega su zahvaćeni Karni i keltski Taurisci, pa Japodi sjeverno i sjeveroistočno od Kapele i Plješivice, pa Segestani oko Siscije, a zatim Dalmati, Desitijati i Panoni.

Borbe sa JapodimaUredi

Samo u posljednjih dvadesetak godina (52, 48/47. g.) Japodi dva su puta iz svoje zemlje protjerali rimske posade. Često su uznemirivali, ponekad i s Panonima i Histrima, oblasti sjeverne Italije oko Trsta i Akvileje, pa je od njihovih pljačkaških napada strijepila cijela sjeverna Italija.

Najiscrpniji izvještaj o tom vojnom pohodu ostavio je rimski istoričar Apijan. Rimljani su se iskrcali iz bojnih brodova na području današnjeg Senja, te započeli pohod u unutrašnjost Like. Japodi su se povukli u brda i šume, te iznenadnim napadima pružali Rimljanima snažan otpor i nanosili velike gubitke. Do odlučujuće bitke došlo je kod Metuluma, glavnog japodskog grada.

Metulum se nalazio na šumovitom brdu, a bio je položen na dvije susjedne glavice. Branilo ga je oko tri hiljade ratnika. Opsada ovoga grada bila je dugotrajna i teška, jer su se Metuljani junački branili, a posjedovali su i obrambene ratne naprave. Rimski vojnici naposljetku su, preko nasipa podignut s vanjske strane budema, ipak potisnuli branitelje s prvog gradskog zida. No, drugi zid nisu uspijevali osvojiti niti uz pomoć nasipa, ljestava i mostova.

Da ohrabri vojnike, Oktavijan je izišao na čelo vojske i prvi krenuo u juriš na ljestve. Pod teretom napadača, ljestve su popustile, a Oktavijan i njegovi saborci pali su na zemlju. Pri padu, Oktavijan je teško ozlijedio desnu nogu i obje ruke, ali je i ranjen nastavio predvoditi napad. Vidjevši da su se namjerili na odlučnog i upornog protivnika, Japodi su napokon pristali na primirje i pregovore.

Dogovoreno je da se rimska vojska smjesti na jedno uzvišenje unutar grada na kojem će imati svoj logor. No Rimljani su po ulasku unutar utvrđenja zatražili od Japoda da se bezuslovno predaju. Uvidjevši da su prevareni, Japodi su se odlučili na očajnički otpor do smrti. Žene i djeca su se zatvorili u građevinama, a muškarci su krenuli u posljednji napad. Kako se rimska vojska već utvrdila na višem brdu, lako su nadvladati japodski juriš. Uvidjevši da je poraz neminovan, branitelji su zapalili kuće u kojima su bile žene s djecom kako ne bi živi pali u ruke Rimljanima i postali njihovi robovi. Svo stanovništvo Metuluma nestalo je u plamenu ili u borbi, a grad je razoren i pretvoren u zgarište.

Ostali japodski gradovi (oppida): Monetium, Avendo i Aurupium (= Arupio), svi u današnjoj Lici, nisu pružili jači otpor. Vjerovatno je (bar) jedna kolona rimske vojske zahvatila i bosansko Pounje, ali se to u izvorima ne spominje.[1]

Borbe sa SegestanimaUredi

Tada se Oktavijan okrenuo protiv Segestana. Osam dana pustošio je njihovu zemlju, dok nije, usprkos jakog otpora, prodro do Segeste, grad (oppidum) pri ušću Kupe u Savu, kod današnjeg Siska, i bio utvrđen dobrim položajem i branjen od hrabrih branitelja. Oktavijan ga je osvojio nakon tridesetodnevne krvave opsade i pored sagradio vojno uporište Sisciju te u nju smjestio 25 kohorti (pente kai eikosi speirôn) pod zapovjedništvom Fufija Gemina. Izgradnjom Siscije bio je u dubini Panonije osiguran mostobran za dalja osvajanja Ilirije i Panonije.

Borbe sa DalmatimaUredi

Iduće, 34. godine Oktavijan vodi borbe sa Dalmatima, i to upadom sa sjevernog pravca, sa područja Liburna, prema Promoni i odatle dalje u dalmatsku unutrašnjost. Suočivši se sa značajnim, brojnim i snažnim invazionim trupama Dalmati su primjenjivali dvostruku taktiku. Utvrdili su se u svojim gradinskim naseljima, a izvodili gerilske i partizanske napade na rimske trupe. Dalmatski vojskovođa Verzo se ulogorio sa oko 12 000 boraca u gradu Promoni na liburnskoj granici. Došavši pred Promonu, Oktavijan je prvo zauzeo okolne strateške pozicije, a onda je započeo i napad na samo naselje. Drugi dalmatski vojskovođa Testimos je krenuo u pomoć opsjednutom naselju, ali su mu Rimljani uspješno prepriječili put, i prisilili na povlačenje. I pored niza neprilika, i pojedinih uspjeha, Verso i dalmatska vojska u Promoni na kraju su se predali.

Sada je Rimljanima bio otvoren put u samu unutrašnjost dalmatske zemlje. Testimos je pružao otpor primjenjujući gerilsko – partizansku taktiku, pa je često i iznenadno napadao rimske trupe. Kako bi izbjeglo da bude uvučeno u klopku i uništeno, zapovjedništvo oktavijanskih trupa odlučilo je da se napreduje sporo i oprezno. Osvojena su gradinska naselja Sinodium i Andetrium, a onda je oktavijanska vojska stigla i pred Setoviju, gdje se bila uulogorila glavnina dalmatske vojske. U jednom okršaju Oktavijan je ponovo bio ranjen, a onda se i povukao u Rim kako bi preuzeo novo konzulstvo. Nakon preuzimanja konzulstva Oktavijan se vraća pred Setoviju. Opsada naselja je bila uporna i iscrpljeni branioci su na kraju kada je u Setoviji zavladala glad bili prisiljeni da se predaju. Oktavijan je Delmatima nanio teške uvjete. Morali su plaćati danak, predati bojne znake što su ih oduzeli i dati kao taoce 700 mladića.[3]

Za tako krupne ratne i političke uspjehe senat je Oktavijanu 27. g. p.n.e. odobrio ilirski trijumf (thriambon Illyrikon), koji je odr'an istovremeno kad i trijumf posvećen pobjedi u Egiptu.[2] Ni ovim Oktavijanovim doista velikim uspjesima još uvijek nije bila učvršćena i potpuno osigurana rimska vlast u Iliriji.

Bosna i Hercegovina u Oktavijanovim ratovimaUredi

Historijsko doba današnje Bosne i Hercegovine, počinje tek s pojavom rimskih legija na njenom tlu u Oktavijanovu ratnom pohodu na Iliriju. Kako je i kada unutrašnjost Ilirije pala pod rimsku vlast, u nauci nema jedinstvenog stanovišta. Već dugo se vodi rasprava ο tome je li Bosnu i Hercegovinu zauzeo već Oktavijan, kasniji car August, u svom ilirskom ratu, ili je to učinio njegov pastorak i nasljednik Tiberije u svom panonskom ratu (Bellum Pannonicum) od 12. - 9. g. p.n.e.

Stariji istraživači smatraju da je Oktavijan 35. g. dopro do Siska (Siscia) i tu osnovao jako uporište za dalja osvajanja istočne i jugoistočne Ilirije i Panonije. Oktavijan zauzeo je samo zemlje Japoda, i to ne sve, i Segestana u zapadnoj Hrvatskoj, dok je krajeve istočno od Siska, pa tako i Bosnu, pokorio tek Tiberije.[4] Konačno su svi ti prostori okupirani u toku velikog ilirskog ustanka 6—9. g. n. e.(Bellum Batonianum).[5]

Nova teorijaUredi

Noviji autori, na osnovu kazivanja antičkog pisca Apijana, smatraju da je u ovome ratu pao i veći dio Bosne, zapadna Srbija i izbili na Dunav. Sam Oktavijan nije zbog ranjavanja učestvovao u kasnijim borbama, već su njegovi generali završili osvajanja.

Nakon Delmata, rimske Oktavijanove trupe krenule su prema sjeveru od Dalmata, dublje u zapadnu Bosnu. Od domorodačkih naroda prvo su se sreli sa narodom pod imenom Derbanoi (Deuri), koji su Oktavijanu predali taoce i pristali na snabdijevanje trupa i isplatu danka. Pretpostavlja se da su Deuri prebivali na prostorima gornjeg Vrbasa ili u Petrovačkom polju. Isto se desilo Dicionima, Sardeatima i Mezejima [6]

Sljedeći na udaru a prije pokreta na druge Panone koji su mu isto zadali velikih problema, su ∆αίσιοί (Daisioi). Sasvim je onda logično da se pod Daisioi kriju ustvari Dezitijati iz Gornje Bosne[6] Borbe sa Dezitijatima, i pokret bez većeg otpora preko dijela bosanske unutrašnjosti, vodile su se u periodu proljeća 33. godine. Da je unutrašnjost Ilirije već tada pala pod rimsku vlast, govori i formiranje triju juridičkih konvenata, [5] a u onom u Naroni, iz kojeg se upravljalo rimskom teritorijom u današnjoj Bosni i Hercegovini, nalazilo se čak 89 plemenskih zajednica (civitates).[7]

Svi istraživači se slažu da su Dezitijati i drugi ilirski narodi prilikom izbijanja Batonovog ustanka do 6. god. n. e, priznavali vrhovni suverenitet rimskog naroda ( m a i e s t a t e m p o p u l i R o m a n i c o m i t e r conconserruanto ) i njegovog cara.[6]

Svoje je uspjehe u Iliriji opisao i sam Oktavijan u svojim memoarima O mom životu, a takoder to i isticao u posebnim prilikama. U govoru što ga je svojim vojnicima održao uoči bitke kod Akcija, veličajući slavu rimskog oružja, Oktavijan je između ostalog rekao kako bi bilo nedostojno njihovih otaca, koji su pobijedili Pira, Filipa, Perzeja, Antioha; Numantince i Kartažane, Cimbre i Ambrone, a „nedostojno i nas samih koji smo svladali Gale, pokorili Panone, napredovali do Istra (Dunava), prešli Rajnu i prevezli se u Britaniju", da ih prezire i gazi jedna egipatska žena (Kleopatra). Prema tome, Augustova je vojska još prije bitke kod Akcija (31. g. st. e.) izbila na Dunav (prema novijim saznanjima, bilo je to negdje između Save i Drave). I Mommsen i Zippel smatraju autentičnim ovaj podatak iz navedenog Oktavijanova govora, a to se moglo dogoditi samo u toku njegova ilirskog rata.

LiteraturaUredi

ReferenceUredi

  1. 1,0 1,1 "Ivo Bojanovski: BOSNA I HERCEGOVINA U ANTIČKO DOBA". Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, 1988. https://de.scribd.com/doc/12834705/Ivo-Bojanovski-BIH-u-Anticko-Doba. pristupljeno 9. 2. 2016. 
  2. 2,0 2,1 "Boris Olujić - POVIJEST JAPODA". Ministarstvo kulture RH. https://de.scribd.com/document/134360394/POVIJEST-JAPODA. pristupljeno 9. 2. 2016. 
  3. "Salmedin-Mesihovic-ORBIS-ROMANVS-Udzbenik za historiju klasicne rimske civilizacije -Prvi ilirski rat, s.346 - Drugi ilirski rat, s. 350". 30, Sarajevo, 2015.. https://de.scribd.com/document/258173235/. pristupljeno 9. 2. 2018. 
  4. "Esad Pašalić: Antička naselja i komunikacije u Bosni i Hercegovini". Zemaljski muzej Sarajevo, 1960. https://de.scribd.com/doc/35947788/Pa%C5%A1ali%C4%87-Esad-Anticka-naselja-i-komunikacije-u-Bosni-i-Hercegovini. pristupljeno 9. 2. 2016. 
  5. 5,0 5,1 "Alojz Benac-Đuro Basler-Borivoj Ćović-Esad Pašalić-Nada Miletić-Pavao Anđelić - KULTURNA ISTORIJA BOSNE I HERCEGOVINE". Veselin Masleša, Sarajevo, 1966. https://de.scribd.com/doc/177015405/Kulturna-Istorija-BiH. pristupljeno 9. 2. 2016. 
  6. 6,0 6,1 6,2 "Salmedin Mesihović -RIMSKI VUK I ILIRSKA ZMIJA, Posljednja borba". Filozofski fakultet Sarajevo, 2011. http://www.ff-eizdavastvo.ba/books/sm-rimski_vuk_i_ilirska_zmija.posljednja_borba.pdf. pristupljeno 9. 2. 2016. 
  7. "Arheološki leksikon". Zemaljski muzej, Sarajevo. https://www.slideshare.net/edinveletovac/arheoloski-leksikon-tom-1. pristupljeno 9. 2. 2017.