Liburni

Liburni (grč. Λιβυρνοί) su antička venetsko-ilirska pomorska etnogrupa koja je živjela na jugozapadu današnje Hrvatske na obalama sjeveroistočnog dijela Jadranskog mora između rijeka Raše i Krke, tj. na području Kvarnera i sjevernoj Dalmaciji do velebitskog primorja.^[1] Kao poznatija naselja mogu se izdvojiti naselja: Aenon (Nin), Nedium (Nadin), Asseri (Podgrađe kod Benkovca), Varvara (Bribir) i Iader (Zadar), koji je bio najznaĉajnija "zajednica".^[2]^[3]

Liburni su bili savremenici italskih Etruraca i levantskih Feničana i smatra se da su se doselili na navedene teritorije oko IX stoljeća pne. Njihovi susjedi na zapadu su bili Histri, sjeverno u zaleđu Japodi, a istočno Dalmati. Liburni su jedno vrijeme bili "gospodari Jadrana".^[4]

U jugoslavenskoj i starijoj literaturi Liburni se navode kao Iliri ili su smatrani za pripadnike venetske grupe. U današnjoj hrvatskoj istoriografiji smatra se da su se Liburni kao zajednica u velikoj mjeri razlikovali od Ilira, dok se njihovim svrstavanjem u sjevernojadransku skupinu naroda prikazuje i njihovo jezično srodstvo s Histrima i Venetima. Takva liburnska antroponimija u okviru sjevernojadranske ima svoj zaseban, prepoznatljiv imenski korpus i zato ih treba tretirati kao samostalnu i samosvojnu cjelinu.^[3]

Historija uredi

Liburni su najvjerojatnije imali trgovačke odnose s italskim Etrurcima i levantskim Feničanima koji su već prije Grka doplovili do Jadrana. O feničanskom prisustvu nema historijskih dokumenata ali rijetki arheonalazi ukazuju na moguću trgovačku razmjenu sa domaćim stanovništvom. U prva dva stoljeća prvog milenijuma Liburni su zagospodarili Jadranskim morem. Tada je počela borbe koja je bila duga i ogorčena. Prednost je u početku bila na strani Liburna: oni su bolje poznavali Jadransko more i svuda su imali svoje baze i svoje saveznike. To je glavni razlog spore i kasne kolonizacije Grka na Jadranu.

Dio italijanske obale, neposredno nasuprot matice Liburna, oko grada Ankone, (antički Picenum, danas pokrajina Marche), Liburni su osvojili i tu podigli nekoliko svojih naselja. Utvrđena je lingvistička srodnost velikog broja toponima s obe strane obale, a arheolozi su pronašli jedan dio tipično liburnskih predmeta u grobovima i ostacima naselja (i u samom gradu Ankoni), što sve potvrđuje da su u ranoj fazi svoje istorije Liburni zaista živjeli na obje obale Jadrana i čvrsto držali njegove pomorske puteve. Kasnije su ih potisnuli Umbri.

Prve zapise o Liburnima napravili su Grci. Strabon navodi da su nakon sukoba sa korintskim tiraninom Hersikratom 734. g. p.n.e, Iliri istisnuti sa Krfa, a starosjedioci Dirahija protjerali su Liburne iz svoga grada oko 627. g. p.n.e (Apijan).

A na sjeverozapadnoj obali Jadrana prva grčka uporišta nastala su tek kada su Liburni izgubili svoja naselja u Picenumu, a Grci ovladali višim nivoom tehnike gradnje brodova, i organizacijom flote i suvozemne vojske, što im je osiguralo potpunu prevlast i na moru i u kopnenoj borbi. Na srednjem Jadranu zauzeli su: Vis, Hvar i Korčulu. Čak ni tada, mali grčki gradovi to nisu mogli postići sami za sebe. Za osnivanje kolonija potrena im je bila pomoć Sirakuze pod Dionizijem Starijim. Liburni su potisnuti na sjever Jadrana a njihov pokušaj povratka ostrva 385. ili 386 završio se neuspješno uz brojne žrtve^[5]

Liburni i Rimljani uredi

Rimljani su 181. god. p.n.e. ovladali cijelim područjem Venecije i podigli koloniju Akvileju. Već 177. god. uništili su grad Nezakcij, ovladali teritorijom Histra, izašli na rijeku Rašu i postali susjedi Liburna.^[6]]]

Likvidacija Ardijejskog kraljevstva 167. god. p.n.e. i Dalmatski ratovi 156-155. p.n.e. doveli su rimske trupe i na južnu granicu Liburna. Prvi historijski zabilježeni pohod Rimljana kroz teritoriju Liburna desio se 129. god. kada je konzul Gaj Sempronije Tuditan išao u pohod na Japode, Karne i Tauriske. Slijedeći dolazak bio je 84. god. tokom sukoba konzula Sule i njegovih protivnika.

Tokom 78-76. god. Dalmati su iskoristili nerede u Rimu i povratili Salonu. Ovog puta je protiv njih ratovao prokonzul Gaj Koskonije, krenušvi iz Akvileje preko područja Liburna.

Godine 51. Dalmati su krenuli na Liburne i preoteli tvrđavu Promonu.

Tokom građanskog rata između Cezara i Pompeja koji je izbio 49. god p.n.e. Liburni su sa svojim brodovima učestvovali na obe strane. Gradski element je bio na strani Cezara, a zajednice izvan gradskih aglomeracija na Pompejevoj strani.

Godine 35. p.n.e. u konačno osvajanje ilirske teritorije krenuo je Oktavijan. Prije pohoda oduzeo je Liburnima brodove čime je zadao posljednji udarac njihovoj pomorskoj nezavisnosti. Polazno mjesto za rat protiv Japoda bio je liburnski Senj. Slijedeće dvije godine su prošle u krvavim ratovima sa Dalmatima, a nema potvrde da su i Liburni učestvovali, osim što su Rimljani koristili njihovu teritoriju.

U istorijskim izvorima Liburni se ne spominju kao učesnici velikog i posljednjeg ilirskog otpora rimskoj prevlasti u periodu od 6-9. god. p.n.e., poznatog kao Batonov ustanak.^[7]^[8]

Sudbina Liburna uredi

Nakon propasti Rimske Imperije 476. godine, romanizirani potomci Liburna pred uzastopnim navalama barbara iz kopnenog primorja sklanjaju se na ostrva ili u Italiju, a oni preostali na kopnu bivaju ili uništeni ili asimilirani. Liburni na otocima opstaju sve do kasnog slaviziranja, jer su poluromanski govori u gradovima Krku i Rabu postojali sve donedavna. Na ove tvrdnje upućuju i nova biogenetička istraživanja kojim je utvrđeno da se genomi stanovnika Kvarnera razlikuju od onih iz ostalih dijelova Hrvatske (npr. Tolk i sarad. 2000, Barač i sur. 2003, Lovrečić i sur. 2005, Yoshamya 2005, Lovrić i sur. 2007).

Također nove analize ostrvskih toponima i dijalektalnih arhaizama kvarnerskog čakavizma pokazuju da se uz djelomičnu romanizaciju i potom slaviziranje, na Krku i Rabu donedavno očuvao manji dio predslavensko-neromanskog rječnika Liburna, najviše u pradijalektu „Gan-Veyan“ iz brdskih sela na Krku i u mnoštvu čudnih toponima oko velike i još neistražene srednjovjekovne gradine Korintija (domaće: Uri-Kworyta) između Vrbnika i Baške. Čak je moguće da se u tom gradu sve do XV. stoljeća još govorilo poluslavensko-neoliburnijski.

Pomorsko naslijeđe uredi

Svi antički tekstovi koji spominju Liburne, navode ih kao vješte pomorce i brodograditelje sklone piratstvu.^[9] Osim pomorstva, Liburni su se bavili i poljoprivredom, ribarstvom, i trgovinom. Zbor orkanskih bura na gornjem Jadranu koju spominju i Rimljani, Liburni su morali smisliti brze, čvrste i nepotopive brodove za njihovo olujno more. Nekoliko vrsta plovila koji su gradili Liburni su:

Drakofori sa zmajskom glavom na pramcu i krmi bili su desantni ratni brodovi kao kasniji vikinški drakkari.
Liburnae su bile bojni brodovi tj. dvoveslarke koje su potom kopirali i razvili Rimljani.
Galaia je veći transportno-trgovački brod tj. prototip i imenjak kasnijih srednjovjekovnih galija.
Lembul je manji i brzi ribarski brod kao prototip i imenjak dalmatinskih leuta.
Paros je manja brodica za prijevoz i lokalni ribolov tj. prethodnik i imenjak današnje barke.

Ratni brod tipa liburna

Ratni brod tipa liburna uredi

Liburne su bile vrsta brzih i okretnih ratnih brodova i to prvobitno sa jednim redom vesala. Liburni i druga ilirska plemena su ih koristili u svojim pohodima na obale Jadranskog i Jonskog mora te piratskim napadima na, između ostalog, grčke kolonije i trgovačke brodove bez obzira pod kojom su zastavom plovili. Moguće je da su Liburni preuzeli dizajn sličnih brodova koji su koristili Briti, odnosno Pikti. Oko I stoljeća pne. i Rimljani su usvojili gradnju ovih brodova i nazvali ih upravo prema plemenu Liburna. Osim toga, Rimljani su originalnu konstrukciju ovih brodova i modifikovali, npr. dodajući još jedan red vesala, pretvarajući ih tako u biremu - "dvoveslarku". Još kasnije, liburne su dobile značajno izmijenjen izgled ali je sam naziv zadržan. Mogle su imati četvorougaono ili trougaono jedro.

Liburne su rekonstruisane na osnovu historijskih zapisa i pronađenijh ostataka kao brod od 15 tona i pedeset veslača koji su vjerovatno imali neku vrstu zaklona. Kontinuirana brzina broda je bila najmanje oko 5 čvorova a maksimalna oko 7,5 čvorova u napadu ili potjeri.

U rimskoj mornarici liburne su imale višestruku ulogu: za izviđanje, komunikaciju između ključnih brodova u floti, obalsku patrolu, odbranu od pirata i sl. Liburne nisu plovile samo morem već svim plovnim rijekama jadranskog (Neretva) i crnomorskog sliva (Dunav) te rijekama koje se ulijevaju u Mediteran i Atlantik (Rajna) u ostalim rimskim provincijama. Kod Mainza je pronađeno nekoliko olupina liburni sa Rajne koje su bile duge oko 16m, imale su jedno centralno jedro i po dvanaestak vesala sa svake strane. Veslači su bili zaklonjeni iza okruglih štitova.

U pomorskoj bici kod Akcija Marko Antonije se sukobio sa Oktavijanom. Oktavijan je izvojevao pobjedu iskoristivši okretne liburne i iskusnu posadu protiv teških i moćnijih brodova Marka Antonija.

Tehnika i kultura uredi

Iako su Liburni bili nepismeni prije dolaska Rimljana, njihova tehnička kultura u praktičnoj primjeni bila je razvijenija i naprednija od okolnih susjeda između Rima i Grčke. Najveće su uspjehe postigli u brodogradnji, pa su i Rimljani preuzeli konstruktivna rješenja njihovih brodova, a brodograditelji Liburni bili su najviše cijenjeni u carskim pomorskim arsenalima Ravenni i Aquileji. Između Vrbnika i Baške u uvali Malaluka još se vide ruševine ranoga liburnijskog brodogradilišta iz V-IV stoljeća pne. s privezima, stražarnicama i 7 kamenih dokova za brodove.

I oružje Liburna je bilo različito od ilirskih susjeda, koristili su duže mačeve s bočnim spiralnim antenama, kao sjeverniji Germani.

Antički historičari pak često opisuju Ilire, Histre i Liburne kao divljake i pirate. Livije dodaje kako je Rim uzeo veliki broj robova među ovim plemenima i njih se često moglo vidjeti na ulicama Rima kako služe kao nosači obučeni u grube vunene ogrtače ili ovčije runo cuculus Liburnicus. Tako su dobili i naziv horridus Liburnus - "nakostriješeni Liburni". Ova odjeća je možda dio naslijeđa koje je uočljivo prilikom tradicionalnih "maškara".

Nakit uredi

Starije željezno doba uredi

Među metalnim proizvodima s kraja drugog i prvog stoljeća prvog milenijuma p.n.e. može se izdvojiti nekoliko vrsta nakita koji imaju lokalnu karakteristiku i odražavaju domete liburnske izrade.

Liburnska bronzana naočarasta fibula iz željeznog doba danas u Arheološkom muzeju u Zadru. Nazvana je tako jer se sa svoja dva spiralna diska uklapa u naočale.^[5]

Velika lučna fibula prilično je bila rasprostranjena na Balkanu i Apeninskom poluostrvu, pa se ne može tvrditi da su je izmislili liburnski majstori. Oni primjerci koji su nađeni na liburnskoj teritoriji i istovrsni, otkriveni na drugim mjestima jadranske obale, potjecali su iz liburnijskih radionica. To potvrđuju samo za liburnijske primjerke karakteristične proporcije i neki tehnički detalji. Doba njihove upotrebe i njihova rasprastranjenost podudaraju se s prvom etapom pomorske ekspanzije Liburna.^[10]
Dvodjelna naočarasta fibula je prilično komplikovane konstrukcije čija je izrada zahtijevala visok stepen kovačke vještine i veliku preciznost. Prenesena je s liburnskog područja u zaleđe, kod susjednih Japoda.
Pektoral (ukras za prsa) nastao je na srednjebosanskom tlu odakle se proširio među Liburne i Japode početkom I milenijuma p.n.e. Odatle je ovaj tip nakita prenešen na liburnsku teritoriju Picenum na zapadnoj obali Jadrana, u čijim radionicama su nastali veoma dekorativni primjerci.^[5] ^[11]

Mlađe željezno doba uredi

U ovo periodu uobičajeni liburnski nakit bili su:

prstenje,
pojasne kopče,
pločasta fibula,
tipična liburnska inačica kasne Certosa fibule s dugmetom na nozi koja je proširena i na okolna područja (Japodi, Histri, Dolenjska),
za Liburne također tipična kasnocertosidna fibula sa završetkom noge u obliku boce, poznata i drugdje (kod Japoda, Histra, u Sloveniji),
srednjolatenska koja je najzastupljenija metalna izrađevina u Nadinu,
oblici kasnih ranolatenodnih fibula s kružnim ili vrpčastim presjekom luka, također dugotrajno omiljenih kod Liburna i,
široko rasprostranjena, ali kod Liburna ne česta, kasnocertosoidna fibula (tip Jezerine) s rupom i malim diskom na nozi, negdje iz 2/1.stoljeća p.n.e.

Društveno uređenje uredi

Liburni u političkom smislu nisu imali državu već su njihovi gradovi bili udruženi u neku vrstu saveza koji antički autori nazivaju dekapolije. Inače, nasuprot većini drugih ilirskih plemena gdje je dominirao patrijarhat, kod Liburna je bilo dosta tragova matrijarhata. Antički izvori su Liburne smatrali nemoralnima, tvrdeći da su njihove žene, slično Etrurcima, prije braka bile slobodne i birale su partnere (čak i strance), da su bile glava porodice i mogle birati zanimanje, uključujući i pomorstvo, jahanje i drugo (Stipčević 1974, Čović 1976, Hiller 1991, Yoshamya 2005).

Gradnja i naselja uredi

Liburni su gradili uglavnom kuće od kamena u kružno-koncentričnim redovima oko srednjeg trga, a gradovi su im ograđeni velikim kamenim zidinama, npr. Krk i Skradin.^[12] ^[11]^[13] Prvi glavni grad Liburna bila je Scardona (Skradin), a ostali veći još Curycta (Krk), Arba (Rab), Gissa (Novalja), Apsorus (Osor), Flanona (Plomin), Aenone (Nin), Iadera (Zadar), Nadin i.t.d.^[14]

Religija i grobovi uredi

Slično kao okolni savremenici, i Liburni su bili mnogobošci, ali zbog baštine matrijarhata sva dosad poznata liburnijska božanstva nose samo ženska imena. Najvažnija božica im je bila Anzotica koja odgovara rimskoj Veneri i grčkoj Afroditi, a Ica je vodena božica izvora i približno odgovara Dijani. Ostale manje poznate liburnijske božice po imenu još su bile npr. Latra, Sentona i Iutossica, ali su njihove uloge nejasne.

Liburni su imali jak kult predaka i to posebno kult lubanje. Svoje mjesto u vjerovanjima Liburna ima i kult sunca.

Po tipu grobova Liburni se jasno razlikuju od susjeda: njihovi kosturi uvijek leže bočno u skvrčeno-sjedećem položaju, a u muškim grobovima nikada nema oružja kao kod drugih Ilira. Osim toga, u klasično rimsko doba nad grobovima Liburna podiže se i poseban spomenik tzv. cippus kakav nemaju ostali Iliri. (Batović 1962. i 1965, Stipčević 1974, Čović 1976, Hiller 1991).

Jezik Liburna uredi

Kao i kod drugih susjednih Ilira, donedavno za jezik Liburna nije bilo drugih pokazatelja osim oskudne onomastike tj. romaniziranih toponima iz klasične Liburnije koje navode rimski i manje grčki izvori, te vlastitih natpisa liburnijskih imena na njihovim grobnim cipusima. Iz toga je već vidljivo da se liburnijski toponimi dosta razlikuju od većine kopnenih Ilira i bliže je zapadu, tj. Histrima i Venetima.

Literatura uredi

Liburna na Enciklopedija Britanika
Andrew Dalby: Empire of pleasures, Routlege, 2000, ISBN 0-415-18624-2
Š. Batović: Sepultures de la peuplade illyrienne des Liburnes. Bonn 1962.
Š. Batovic: Die Eisenzeit auf dem Gebiet des illyrischen Stammes der Liburnen. Archaeologia Jugoslavica 6, Beograd 1965.
A. Stipčević: Iliri (povijest, život, kultura). Školska knjiga, Zagreb 1974.
M. Guštin, D. Božič, L. Bakarić: Kelti i njihovi suvremenici na tlu Jugoslavije. Narodni muzej Ljubljana i Arheološki muzej Zagreb, 1984.
G. Hiller: Zur japodischen und liburnischen Früheisenzeit. Universität Heidelberg, 1991.
H.V. Tolk & al.: MtDNA haplogroups in the populations of Croatian Adriatic Islands. Coll. Anthropol. 24, 2000.
L. Barač & al.: Y-chromosomal heritage of Croatian population and its island isolates. European Journal of Human Genetics 11, 2003.
L. Lovrečić, M. Peterlin & al.: Human Y-specific STR haplotypes in the western Croatian population sample. Forensic Science International 149, 2005.
M. Yoshamya: Gan-Veyan (rječnik, gramatika, kultura i genom Neo-Liburna). ITG, 2. izdanje, Znanstveno društvo za proučavanje porijekla Hrvata, Zagreb 2005.‬
A.Ž. Lovrić, Đ. Vidmarović, R. Fureš: Podrijetlo Hrvata, dio 1. Indoiranski iskon, 2. Genetička otkrića, 3. Etnogeneza (zbornici simpozija 2001.-2006.). Udruga Muži zagorskog srca (u tisku), Zagreb-Zabok 2007.