Liburni

Liburni (grč. Λιβυρνοί) su antička venetsko-ilirska pomorska etnogrupa koja je živjela na jugozapadu današnje Hrvatske na obalama sjeveroistočnog dijela Jadranskog mora između rijeka Raše i Krke, tj. na području Kvarnera i sjevernoj Dalmaciji do velebitskog primorja. Kao poznatija naselja mogu se izdvojiti naselja: Aenon (Nin), (Nadin), Asseri (Podgrađe kod Benkovca), Varvara (Bribir) i Iader (Zadar), koji je bio najznaĉajnija "zajednica".[1]

Ilirska plemena
Mapa koja prikazuje približan razmještaj ilirskih plemena na historijskom području Ilirije.

Liburni su bili savremenici italskih Etruraca i levantskih Feničana i smatra se da su se doselili na navedene teritorije oko IX stoljeća pne. Njihovi susjedi na zapadu su bili Histri, sjeverno u zaleđu Japodi, a istočno Dalmati. Liburni su jedno vrijeme bili "gospodari Jadrana".

U jugoslavenskoj i starijoj literaturi Liburni se navode kao Iliri ili su smatrani za pripadnike venetske grupe. U današnjoj hrvatskoj historiografiji smatra se da su se Liburni kao zajednica u velikoj mjeri razlikovali od Ilira, dok se njihovim svrstavanjem u jevernojadransku skupinu naroda prikazuje i njihovo jezično srodstvo s Histrima i Venetima. Takva liburnska antroponimija u okviru sjevernojadranske ima svoj zaseban, prepoznatljiv imenski korpus i zato ih treba tretirati kao samostalnu i samosvojnu cjelinu.[1]

HistorijaUredi

Liburni su najvjerojatnije imali trgovačke odnose s italskim Etrurcima i levantskim Feničanima koji su već prije Grka doplovili do Jadrana. O feničanskom prisustvu nema historijskih dokumenata ali rijetki arheonalazi ipak ukazuju na moguću trgovačku razmjenu sa domaćim stanovništvom. U prva dva stoljeća prvog milenijuma Liburni su zagospodarili Jadranskim morem. Imali su uporište na Krfu i Epidamnusu (Dirahija - Drač u Albaniji). U području današnje Ankone na italijanskoj obali imali su nekoliko naselja, sve dok ih nisu potisnuli Umbri.

Prvi zapisi o Liburnima napravili su Grci. Strabon navodi da su nakon sukoba sa korintskim tiranina Hersikratom 734. g. pne, Iliri istisnuti sa Krfa, a starosjedioci Dirahija protjerali su Liburne iz svojga grada oko 627. g. pne (Apijan). U naredna 4 stoljeća Liburni i Grci vodili su borbe za prevlast u Jadranu. Tek kada su Grci ovladali višim nivoom tehnike gradnje brodova, i organizacijom flote i suvozemne vojske, zauzimaju i ostrva u srednjem Jadranu: Hvar, Vis i Korčulu i tu uspostavljaju svoje kolonije, a Liburne potiskuju na sjever Jadrana. Liburni su 385. ili 386 bez uspjeha pokušali povratiti Hvar.[2]

Od IV stoljeća pne. iz dalmatinskog zaleđa upadaju i ratoborni Dalmati koji također potiskuju Liburne iz srednjodalmatinskog primorja i preotimaju im grad Promona. Kako su postali ugroženi i s kopna i mora, Liburni se okreću k Rimu a 167. godine pne. postaju njihovi saveznici.

Sudbina LiburnaUredi

Nakon propasti Rimske Imperije 476. godine, romanizirani potomci Liburna pred uzastopnim navalama barbara iz kopnenog primorja sklanjaju se na ostrva ili u Italiju, a oni preostali na kopnu bivaju ili uništeni ili asimilirani. Liburni na otocima opstaju sve do kasnog slaviziranja, jer su poluromanski govori u gradovima Krku i Rabu postojali sve donedavna. Na ove tvrdnje upućuju i nova biogenetička istraživanja kojim je utvrđeno da se genomi stanovnika Kvarnera razlikuju od onih iz ostalih dijelova Hrvatske (npr. Tolk i sarad. 2000, Barač i sur. 2003, Lovrečić i sur. 2005, Yoshamya 2005, Lovrić i sur. 2007).

Također nove analize ostrvskih toponima i dijalektalnih arhaizama kvarnerskog cakavizma pokazuju da se uz djelomičnu romanizaciju i potom slaviziranje, na Krku i Rabu donedavno očuvao manji dio predslavensko-neromanskog rječnika Liburna, najviše u pradijalektu „Gan-Veyan“ iz brdskih sela na Krku i u mnoštvu čudnih toponima oko velike i još neistražene srednjovjekovne gradine Korintija (domaće: Uri-Kworyta) između Vrbnika i Baške. Čak je moguće da se u tom gradu sve do XV. stoljeća još govorilo poluslavensko-neoliburnijski.

Pomorsko naslijeđeUredi

Svi antički tekstovi koji spominju Liburne, navode ih kao vješte pomorce i brodograditelje sklone piratstvu. Osim pomorstva, Liburni su se bavili i poljoprivredom, ribarstvom, i trgovinom. Zbor orkanskih bura na gornjem Jadranu koju spominju i Rimljani, Liburni su morali smisliti brze, čvrste i nepotopive brodove za njihovo olujno more. Nekoliko vrsta plovila koji su gradili Liburni su:

  • Drakofori sa zmajskom glavom na pramcu i krmi bili su desantni ratni brodovi kao kasniji vikinški drakkari.
  • Liburnae su bile bojni brodovi tj. dvoveslarke koje su potom kopirali i razvili Rimljani.
  • Galaia je veći transportno-trgovački brod tj. prototip i imenjak kasnijih srednjovjekovnih galija.
  • Lembul je manji i brzi ribarski brod kao prototip i imenjak dalmatinskih leuta.
  • Paros je manja brodica za prijevoz i lokalni ribolov tj. prethodnik i imenjak današnje barke.

Ratni brod tipa liburnaUredi

Liburne su bile vrsta brzih i okretnih ratnih brodova i to prvobitno sa jednim redom vesala. Liburni i druga ilirska plemena su ih koristili u svojim pohodima na obale Jadranskog i Jonskog mora te piratskim napadima na, između ostalog, grčke kolonije i trgovačke brodove bez obzira pod kojom su zastavom plovili. Moguće je da su Liburni preuzeli dizajn sličnih brodova koji su koristili Briti, odnosno Pikti. Oko I stoljeća pne. i Rimljani su usvojili gradnju ovih brodova i nazvali ih upravo prema plemenu Liburna. Osim toga, Rimljani su originalnu konstrukciju ovih brodova i modifikovali, npr. dodajući još jedan red vesala, pretvarajući ih tako u biremu - "dvoveslarku". Još kasnije, liburne su dobile značajno izmijenjen izgled ali je sam naziv zadržan. Mogle su imati četvorougaono ili trougaono jedro.

Liburne su rekonstruisane na osnovu historijskih zapisa i pronađenijh ostataka kao brod od 15 tona i pedeset veslača koji su vjerovatno imali neku vrstu zaklona. Kontinuirana brzina broda je bila najmanje oko 5 čvorova a maksimalna oko 7,5 čvorova u napadu ili potjeri.

U rimskoj mornarici liburne su imale višestruku ulogu: za izviđanje, komunikaciju između ključnih brodova u floti, obalsku patrolu, odbranu od pirata i sl. Liburne nisu plovile samo morem već svim plovnim rijekama jadranskog (Neretva) i crnomorskog sliva (Dunav) te rijekama koje se ulijevaju u Mediteran i Atlantik (Rajna) u ostalim rimskim provincijama. Kod Mainza je pronađeno nekoliko olupina liburni sa Rajne koje su bile duge oko 16m, imale su jedno centralno jedro i po dvanaestak vesala sa svake strane. Veslači su bili zaklonjeni iza okruglih štitova.

U pomorskoj bici kod Akcija Marko Antonije se sukobio sa Oktavijanom. Oktavijan je izvojevao pobjedu iskoristivši okretne liburne i iskusnu posadu protiv teških i moćnijih brodova Marka Antonija.

Tehnika i kulturaUredi

Iako su Liburni bili nepismeni prije dolaska Rimljana, njihova tehnička kultura u praktičnoj primjeni bila je razvijenija i naprednija od okolnih susjeda između Rima i Grčke. Najveće su uspjehe postigli u brodogradnji, pa su i Rimljani preuzeli konstruktivna rješenja njihovih brodova, a brodograditelji Liburni bili su najviše cijenjeni u carskim pomorskim arsenalima Ravenni i Aquileji. Između Vrbnika i Baške u uvali Malaluka još se vide ruševine ranoga liburnijskog brodogradilišta iz V-IV stoljeća pne. s privezima, stražarnicama i 7 kamenih dokova za brodove.

I oružje Liburna je bilo različito od ilirskih susjeda, koristili su duže mačeve s bočnim spiralnim antenama, kao sjeverniji Germani.

Antički historičari pak često opisuju Ilire, Histre i Liburne kao divljake i pirate. Livije dodaje kako je Rim uzeo veliki broj robova među ovim plemenima i njih se često moglo vidjeti na ulicama Rima kako služe kao nosači obučeni u grube vunene ogrtače ili ovčije runo cuculus Liburnicus. Tako su dobili i naziv horridus Liburnus - "nakostriješeni Liburni". Ova odjeća je možda dio naslijeđa koje je uočljivo prilikom tradicionalnih "maškara".

Društveno uređenjeUredi

Liburni u političkom smislu nisu imali državu već su njihovi gradovi bili udruženi u neku vrstu saveza koji antički autori nazivaju dekapolije. Inače, nasuprot većini drugih ilirskih plemena gdje je dominirao patrijarhat, kod Liburna je bilo dosta tragova matrijarhata. Antički izvori su Liburne smatrali nemoralnima, tvrdeći da su njihove žene, slično Etrurcima, prije braka bile slobodne i birale su partnere (čak i strance), da su bile glava porodice i mogle birati zanimanje, uključujući i pomorstvo, jahanje i drugo (Stipčević 1974, Čović 1976, Hiller 1991, Yoshamya 2005).

Gradnja i naseljaUredi

Liburni su gradili uglavnom kuće od kamena u kružno-koncentričnim redovima oko srednjeg trga, a gradovi su im ograđeni velikim kamenim zidinama, npr. Krk i Skradin. Prvi glavni grad Liburna bila je Scardona (Skradin), a ostali veći još Curycta (Krk), Arba (Rab), Gissa (Novalja), Apsorus (Osor), Flanona (Plomin), Aenone (Nin), Iadera (Zadar), itd.[3]

Religija i groboviUredi

Slično kao okolni savremenici, i Liburni su bili mnogobošci, ali zbog baštine matrijarhata sva dosad poznata liburnijska božanstva nose samo ženska imena. Najvažnija božica im je bila Anzotica koja odgovara rimskoj Veneri i grčkoj Afroditi, a Ica je vodena božica izvora i približno odgovara Dijani. Ostale manje poznate liburnijske božice po imenu još su bile npr. Latra, Sentona i Iutossica, ali su njihove uloge nejasne.

Liburni su imali jak kult predaka i to posebno kult lubanje. Svoje mjesto u vjerovanjima Liburna ima i kult sunca.

Po tipu grobova Liburni se jasno razlikuju od susjeda: njihovi kosturi uvijek leže bočno u skvrčeno-sjedećem položaju, a u muškim grobovima nikada nema oružja kao kod drugih Ilira. Osim toga, u klasično rimsko doba nad grobovima Liburna podiže se i poseban spomenik tzv. cippus kakav nemaju ostali Iliri. (Batović 1962. i 1965, Stipčević 1974, Čović 1976, Hiller 1991).

Jezik LiburnaUredi

Kao i kod drugih susjednih Ilira, donedavno za jezik Liburna nije bilo drugih pokazatelja osim oskudne onomastike tj. romaniziranih toponima iz klasične Liburnije koje navode rimski i manje grčki izvori, te vlastitih natpisa liburnijskih imena na njihovim grobnim cipusima. Iz toga je već vidljivo da se liburnijski toponimi dosta razlikuju od većine kopnenih Ilira i bliže je zapadu, tj. Histrima i Venetima.

LiteraturaUredi

  • Liburna iz Mainza[mrtav link]
  • Liburna[mrtav link]
  • Liburna na Enciklopedija Britanika
  • Andrew Dalby: Empire of pleasures, Routlege, 2000, ISBN 0-415-18624-2
  • Š. Batović: Sepultures de la peuplade illyrienne des Liburnes. Bonn 1962.
  • Š. Batovic: Die Eisenzeit auf dem Gebiet des illyrischen Stammes der Liburnen. Archaeologia Jugoslavica 6, Beograd 1965.
  • A. Stipčević: Iliri (povijest, život, kultura). Školska knjiga, Zagreb 1974.
  • B. Čović: Od Butmira do Ilira. Veselin Masleša, Sarajevo 1976.
  • M. Guštin, D. Božič, L. Bakarić: Kelti i njihovi suvremenici na tlu Jugoslavije. Narodni muzej Ljubljana i Arheološki muzej Zagreb, 1984.
  • G. Hiller: Zur japodischen und liburnischen Früheisenzeit. Universität Heidelberg, 1991.
  • H.V. Tolk & al.: MtDNA haplogroups in the populations of Croatian Adriatic Islands. Coll. Anthropol. 24, 2000.
  • L. Barač & al.: Y-chromosomal heritage of Croatian population and its island isolates. European Journal of Human Genetics 11, 2003.
  • L. Lovrečić, M. Peterlin & al.: Human Y-specific STR haplotypes in the western Croatian population sample. Forensic Science International 149, 2005.
  • M. Yoshamya: Gan-Veyan (rječnik, gramatika, kultura i genom Neo-Liburna). ITG, 2. izdanje, Znanstveno društvo za proučavanje porijekla Hrvata, Zagreb 2005.‬
  • A.Ž. Lovrić, Đ. Vidmarović, R. Fureš: Podrijetlo Hrvata, dio 1. Indoiranski iskon, 2. Genetička otkrića, 3. Etnogeneza (zbornici simpozija 2001.-2006.). Udruga Muži zagorskog srca (u tisku), Zagreb-Zabok 2007.

ReferenceUredi