Japodska božanstva
Japodska božanstva, kao dio njihove kulture, zbog nepostojanja pisanih tragova, mogu se jedino pronaći u prikazima na raznim ostacima materijalne kulture iz nekropola i naselja. Kroz dugi praistorijski period 1. milenijuma p.n.e, prikazi su uglavnom prožeti simbolikom za koju se, bez određene rezerve, ne može znati šta tačno predstavlja.
Praistorijski period uredi
U nekropolama je vidljiva posebna briga o načinu pokopavanja, rasporedu i vrsti priloga, a sve to ukazuje na pogrebni obred prilagođen kultu mrtvih. Rijetki ali bogato ukrašeni dijelovi ratničke opreme pronađeni u grobovima krajem 4. do 1. st. p.n.e, upućuju na to da su Japodi štovali više božanstava nepoznatih imena.[1]
Prema nalazima iz lokaliteta u Prozoru kod Otočca, vidi se da su Japodi štovalii nebesko/solarno božanstvo. Često zastupljeni motivi koluta, kružnica, koncentričnih krugova i ptica močvarica dobivaju višeznačenje kad se usporede s prizorima solarne tematike na bronzanim oplatama izrazito velikih trapezoidnih pojasnih kopči, koje su se nosile tokom 3. i 2. stoljeća. Jasno su vidljive antitetično postavljene ptice, okrugla glava s krilcima iz koje izbijaju valovite linije i šiljci nalik sunčevim zrakama. Jedan od najvećih motiva je i koplje zabodeno u tlo.
Simbolika ovih motiva govori o božanstvu koje spaja nebo i zemlju, tj. o Suncu s njegovim oplođujućim djelovanjem tokom bogatih godina, ali ubojitim djelovanjem tekom sušnih godina. Ovi motivi su vrlo česti u prikazivanju solarnih božanstava širom Evrope, ali i kroz više perioda.[2]
Izrada terakota sa boljom ukupnom izradom, veličinom i kompletnošću prikaza tjelesnih odlika pružaju oslonce za uvrštavanje među kultno-religijske objekte. Prizmatična terakota specifičnim oblikom i, vjerovatno položajem tijela, uz isticanje nagosti i ženskih polnih odlika, kao i brižljivim označavanjem svih tjelesnih otvora, predstavlja jedinstvenu pojavu ne samo među japodskom, već i među istovremenom, pa i starijom antropomorfnom plastikom iz okruženja. Pretpostavljeni sjedeći položaj figure i veličina, kao i posebni objekt na glavi, ukazuju na to da prikazuje neko od važnijih ženskih božanstava japodskog religijskog sistema.[3]
Liku konja pripada posebno mjesto u likovnoj umjetnosti Japoda. Osim samostalnih figurica — privjesaka i fibula sa cijelom figurom konja ili samom glavom konja posebno čest motiv japanske umjetnosti su dvije antitetično postavljene figure konja, od kojih su prikazani samo glava i vrat. Ovaj motiv nalazimo na kopčama kaiševa i na jednoj posebnoj vrsti nakita — velikim kombinovanim privjescima. Uloga konja u staroj indoevropskoj mitologiji i religiji je poznata. Nije isključeno da je ovaj element bio posebno izražen u vjeri i kultu Japoda.[4]
Interpretatio romanum uredi
Religijske predstave japodskog stanovništva produžile su svoj život pod Rimljanima dijelom neizmjenjene, a dijelom u novom obliku i ruhu. Rimljani su se brzo uvjerili da među brojnim domaćim božanstvima postoje i takva koja u mnogo čemu odgovaraju božanstvima iz njihove vlastite religije. Prevođenje autohtonih božanstava u rimski panteon i predijevanje njihovih domaćih imena na latinske poznato je kao interpretatio romanum.
Bind uredi
Jedino japodsko božanstvo čije ime je poznato je Bind-Neptun (staroindijski bindu,h - kaplja), naveden na kamenim spomenicima. Godine 1895, prilikom opravke puta iz Bihaća u Golubić, kod izvora Privilice, otkriveno je jedno veliko svetilište na otvorenom (sub divo) iz 1. vijeka, u vrijeme rimske vlasti. U svetištu su postavljeni žrtvenici od strane 4 prvaka japodskih zajednica (praepositi et principes Iapodum) domorodačkog porijekla. Veliku ulogu i značaj svetilišta ilustriraju žrtvenici koje su domaći uglednici japodskih zajednica (praepositi et principes Iapodum) posvetili u čast boga Binda (sačuvalo se, devet ara i brojni ulomci). Sve to podvlači i značaj naselja u susjednom Golubiću koje je, po svoj prilici, bilo centar jedne japodske župe (civitas). U Privilici je nađert i fragmentarni natpis jednog prefekta (praefectus civitatis?).[5]
Jedno od najznačajnijih nalazišta bilo je svetište Binda-Neptuna na vrelu Pri-vilice, uzvodno od Bišća, s brojnim oltarima posvećenim ovom božanstvu,58 ali nisu nadeni tragovi zidanom hramu, pa se očito radilo ο posvećenom gaju (temp-lum sub divo).59 Veliku ulogu i značaj sanktuarija ilustriraju žrtvenici koje su domaći uglednici praepositi i principes Iapodum posvetili u cast boga Binda (sačuvalo se, devet ara i brojni ulomci). Sve to podvlači i značaj naselja u susjednom Golubiću koje je, po svoj prilici, bilo centar jedne japodske župe (civitas). U Privilici je nađen i fragmentarni natpis jednog prefekta (praefectus civitatis?). Jesu li prefekte zamijenili prepoziti, kako smatra Karl Pač ili su prepoziti upravljali pojedinim župama pod nadzorom prefekata, ne zna se.
Ovi podaci se nalaze u natpisu sa samih žrtvenika. Natpisi ne daju nikakva obaveštenja o Bindovim funkcijama ni o kultu vršenom u njegovu čast, ali činjenica da je Neptun njegova interpretatio romana pokazuje da je on bio bog izvora.[6] Jedan od 4 teksta koji je postavio Licinije Teuda glasi:[7]
- BINDO NEPTVNO / SACR / LICINIVS•TEVDA / PRAEP•ET PRI /IA ODVM /V•S•L•M
- Bindo Neptuno / sacr(um) / Licinus Teuda / praep(ositus) et pri[n(ceps)] /Ia[p]odum / v(otum) s(olvit) l(ibens) m(erito)
- Bindu Neptunu Svetom, Licinije Teuda, prepozit i princes Japoda, zavjet ispunio radozasluženo
Božanstvo prije ovih pronalazaka nije bilo poznato, a spomenici Bindu nigdje više nisu nađeni. Iznad votivnog natpisa urezana je slika dva jarca koji su digli desne prednje noge; treći jarac prikazan je ispod natpisa. Predpostavlja se da su jarci bili žrtvene životinje, što je zaključeno po naslagama pepela i kostiju u stratigrafiji svetišta.[8]
Kult ovog božanstva prenesen je i u kasnija vremena običajem hodočašća naroda u ranu zoru, obično u vremenu mladog mjeseca, ka pojedinim izvorima, koji su se smatrali ljekovitim, i ostavljanjem poklona u vidu novca, hrane ili odjeće ovom božanstvu kao žrtve za izlječenje i pomoć. Smatra se da naziv Bihać ima svoj korijen u imenu ovog božanstva.
Silvan i Dijana uredi
Najbrojniji su žrtvenici i votivni reljefi posvećeni Salvanu i Dijani koji se na ovim spomenicima pojavljuju pojedinačno, zajedno ili u društvu dviju nimfa. To je znak da se radi o uglednim božanstvima japodskog (ili ilirskog) mnogobožstva u rimskoj interpretaciji. Rimljani su Silvana primili i izjednačili sa grčkim Panom - zaštitnikom šuma, stada i prirode i pratiocem u lovu. Likovne predstave ilirskog Silvana podsjećaju na biće pola jarac, a pola čovjek. U Založju je posvjedočena kultna zajednica Silvana i nimfi.
U okolini Bihaća javlja se i samostalni kult boginje Dijane. Slike na reljefima je prikazuju kao Artemidu iz grčkog panteona i u svemu po grčkom uzoru: to je boginja lova, u lakoj lovačkoj haljini i u potjeri za šumskom divljači. U okolini Bihaća nosila je epitet Augusta, analogno Silvanovom epitetu Augustus.[2]
Izvori uredi
- ↑ „Ilija Cikač: Japodska i kolapijanska božanstva”. Sveučilište u Zagrebu. Pristupljeno 5. 9. 2023.
- ↑ 2,0 2,1 „Alojz Benac-Đuro Basler-Borivoj Ćović-Esad Pašalić-Nada Miletić-Pavao Anđelić - KULTURNA ISTORIJA BOSNE I HERCEGOVINE”. Veselin Masleša, Sarajevo, 1966. Pristupljeno 9. 2. 2016.
- ↑ „Branka Raunig: UMJETNOST I RELIGIJA PRAHISTORIJSKIH JAPODA”. Djela Akademije BiH, Sarajevo 2004. Arhivirano iz originala na datum 2023-08-20. Pristupljeno 9. 2. 2016.
- ↑ „Borivoj Čović: OD BUTMIRA DO ILIRA – JAPODI, s.136”. Kulturno naslijeđe, Sarajevo, 1976. Pristupljeno 9. 2. 2016.
- ↑ „Ivo Bojanovski: BOSNA I HERCEGOVINA U ANTIČKO DOBA - Petrovačko polje”. Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, 1988. Pristupljeno 9. 2. 2016.
- ↑ „Marić Rastislav: Bind, ilirski bog izvora”. ČUPIĆEVA ZADUŽBINa, Beograd, 1939 -. Pristupljeno 9. 2. 2023.
- ↑ „Salmedin Mesihović, ANTIQVI HOMINES BOSNAE”. Filozofski fakultet Sarajevo, 2011 -. Pristupljeno 9. 2. 2023.
- ↑ „Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine - Tom 2 - Privilica, Bihać”. Filozofski fakultet Sarajevo, 2011 -. Pristupljeno 9. 2. 2023.