Otvori glavni meni

Silvan i Dijana su božanski par ilirskog panteona bogova. Silvan je kod Ilira glavno božanstvo obično prikazan kao grčki Pan, polučovjek-polujarac, po čemu se bitno razlikuje od italskog Silvana, po kojem je u rimskoj interpretaciji (interpretatione Romana) dobio ime. Dijana (Tharial), prikazana je gotovo uvijek u stavu grčke Artemide lovice, s lukom i strijelom, atributima božice lova.[1]

Iliri su, kao i ostali indoevropski narodi, dugo poštovali bezlične duhove u obliku prirodnih pojava (oblak, kiša, grom, vodea, drvo, šuma, nebo, Sunce, Mjesec itd.). O tim religijskim predodžbama Ilira ne zna se ništa, jer se od njihove teogonije i mitologije nije ništa sačuvalo. Do antropomorfiziranja ovih u početku animističkih sila prirode i kod Ilira je došlo tek na višem stupnju društvenog razvitka, pri samom kraju prethistorijskog doba.

Sve što se zna ο vjeri starih Ilira, poznato je po prikupljenom arheološkom materijalu, koji potječe tek iz vremena ustaljene rimske okupacije Ilirije, od rane do kasne antike.

Rascjepkanost ilirskog teritorija, pa plemenska podvojenost, a osobito urođena konzervativnost, nisu uslovili formiranje jedne i jedinstvene religijske ikonografske slike, što potvrđuje da ni predodžbe u svijesti njegovih poštovalaca nisu bile u svim krajevima iste (kanonske), iako se u suštini radilo ο istom božanskom biću. Zbog tih lokalnih shvatanja i proističu na širem ilirskom području, od Morave do Istre, uključujući i Panoniju, i znatnije razlike u prikazivanju ilirskog božanstva (tek kasnije nazvanog Silvan).

Zajedno s latinskim jezikom i ostalim sadržajima duhovne kulture, Iliri su od Rimljana postupno primali i njihovu vjeru koju su donekle prilagođavali svojim vjerskim shvatanjima, naročito kada su u pitanju širi narodni krugovi. Paralelno su u njihovu narodnu umjetnost prodirali i pojedini elementi raznih ikonografskih grčkih i rimskih šema, koje su primjenjivali na prve pokušaje antropomorfiziranja (prikazivanja) svojih božanstava. U takvoj kulturnoj i kultnoj simbiozi nastale su brojne varijacije kultne slike ilirskog božanstva.[2]

Nije poznato koji od grčkih i rimskih likova je izražavao prve Silvanove likove (izglede), iz kojeg bi onda proizašle i sve ostale varijacije Silvanove složene ikonografije.

Tek na reljefu iz Busije u Glamoču prvi put je epigrafski potvrđeno da je u prilici kozolikog božanstva prikazan upravo Silvanus Silvester u kultnoj zajednici s božicom Dijanom i da je to njegova ikonografska šema.

S(ilvano) S(ilvestri) et Dianae/ Au(relius) Platius Var/roni(s) l(ibens) p(osuit),

Na reljefu iz Busije Silvanus Silvester je prikazan kao grčki Pan. To je nagi, rogati i bradati mladi satir, kozorog i kozonog, krupna oka, u donjem dijelu tijela dlakav i, svakako, kao božanstvo plodnosti itifaličan. Njegovi su atributi: pastirski štap (pedum) i svirala(syrinks).

Dijana je na reljefu iz Busije prikazana kao klasična Artemida, koja je u unutrašnjosti Dalmacije kod Dalmata poštovana kao božica plodnosti, šuma i polja i vladarica divljih životinja. U lijevoj ruci drži luk, a desnicom vadi strijelu iz tobolca, koji joj leži na plećima. Uz nju je i ovdje, kao i obično, i njena omiljena košuta, dakle tip koji se razvio pod utjecajem grčkih uzora u okvirima autohtonog ilirskog, posebno dalmatskog, nasljeđa.

SpomeniciUredi

Mnogobrojni drugi nalazi pokazuju da se kult ovih dvaju božanstava kod Ilira uporno održavao i u rimsko doba (usprkos procesa romanizaeije), tako da njihov primat nije mogao ugroziti ni autoritet samog Jupitra, zaštitnika i oličenja rimske moći i veličine. Tako su Silvan i Dijana, božanstva domaćih šuma, stočarstva i lova, i dalje ostali zaštitnici pastirskih domova ruralnog stanovništva.[3]

Reljefi iz splitskog poljaUredi

Na lokalitetu Tršćenica u splitskom polju, otkrivena su dva fragmentarna kamena reljefa; jedan s prikazom Silvana, popularnog domaćeg pastirsko-šumskog božanstva, a drugi s likom njegova ženskog paredra Dijane. Oba su spomenika pohranjena u splitskom Arheološkome muzeju

Pribrojimo li navedenim spomenicima još i natpis sa posvetom nimfama sa splitskog Pojišana, zatim ulomak reljefa iz Duplančića dvora na Lučcu, s prikazanim polunagim nimfama sa školjkama i pastirskim štapom (pedum) koji je pripadao Silvanu, kao i reljef s prikazom Dijane u liku božanstva noćnog svjetla, takođe sa Lučca, može se zaključiti da su Silvan i Dijana i nimfe bili vrlo omiljeni na splitskom području, svakako još znatno prije gradnje znamenite splitske Dioklecijanove palate.[4]

Reljef iz Čitlika kod SinjaUredi

Jedan reljef iz Čitluka (Colonia Claudia Aequum) prikazuje Dijanu i Silvana. Pronađen je 1931. g. uklesan u živoj stijeni, u kamenolomu nedaleko od gradskih vrata antičkog Ekvuma. Prenesen u Zbirku Franjevačkog samostana u Sinju.

Dijana i Silvan smješteni su u prostor omeđen okvirom koji podjeća na nišu. S lijeve strane, na prvom mjestu je Dijana, a s desne je Silvan (iako je na većini prikaza raspored obrnut). Dijana se potpuno uklapa u ikonografiju Lovkinje – nosi kratak, potpasan hiton; u lijevoj joj je ruci luk, dok desnom poseže za strijelom u tobolcu na leđima. Jasno se vidi pojas preko grudi na kojem je obješen tobolac. Frizura joj nema standardni krobylos, nego neku vrst polosa ili dijademe. Frizura je kao Melonentypus i po njoj je cijeli reljef datirao u početak 3. st. Neobična je Dijanina obuća jer ne nosi embade/endromides, koje ima na gotovo svim prikazima. Njezina obuća više je nalik na visoke, ravne vunene čarape bez prstiju, koje se u recentnoj kulturi dinarskog područja nazivaju terluci, ili je nalik na suknene grliće koji se kopčaju s unutarnje strane noge. Silvan je veoma oštećen, ali se ipak dobro vide kozje noge, itifaličke odlike i pedum u njegovoj lijevoj ruci. Moguće je da je u desnoj ruci držao siringu koju je prinosio ustima. On je tipični Silvan iz Dalmacije, rimskog imena i grčke ikonografije Pana.[5]

Dolina gornje NeretveUredi

Do danas su otkrivena samo dva spomenika u čast ovim bogovima. U Trusini kod Konjica pronađen je reljef boga Silvana iz 3. stoljeća, koji predstavlja potpuno novu interpretaciju njegovog lika. Na ovom reljefu Silvan je prikazan sa ogrtačem, sa ljudskim a ne kozjim nogama, sa štapom (pedum). Desno od Silvana prikazan je pas i motivi stada i stabla koji govore o njegovoj ulozi kao božanstvu koje čuva stada i šume.

Drugi spomenik koji prikazuje domaće božanstvo pronađen je u Lisičićima. Pronašao ga je i objavio Karl Pač 1894. Na spomeniku je predstava scene lova sa konjanikom u kojoj se vidi pas kako trči za jelenom koji skače na stablo. Ovaj reljef pripada grupi karakterističnoj za boginju Dijanu.[6]

Dedikanti (naručioci)Uredi

Na temelju proučavanja imena dedikanata i epiteta može se vidjeti odnos broja autohtonih imena dedikanata i imena doseljenika. U katalogu spomenika s dalmatskog područja zabilježeno je 74 imena dedikanata, od toga je 17 imena sigurno autohtono. Najkarakterističnija dalmatska imena su: Bato, Dasas, Paio, Plator, Surus, Titus i Varro. Uz ova imena prisutni su gentiliciji: Iulius, Claudius, Ulpius, Flavius, Aelius i Aurelius (prema carskim dinastijama koje su domaćem stanovništu dodjeljivali status rimskog građanina.

Epigrafski se spomenici javljaju kada autohtono stanovništvo počinje usvajati latinski jezik, budući da svoje pismo nije imalo. Pojava vulgarnog latinskog jezika bila je nužan nusprodukt tog procesa romanizacije. Autohtono stanovništvo ovog područja nikada nije izgubilo svoj domaći jezik koji se zadržao u obiteljskim krugovima, isto kao što su društvene i teritorijalne zajednice zadržale autohtone pojedince kao svoje vođe, s titulama plemenskih poglavara (principes).[7]

LiteraturaUredi

ReferenceUredi

  1. Bojanovski 1988, strana 242
  2. Bojanovski, 1988
  3. Marić, 2013
  4. Rendić, 2007
  5. Milićević, 2008
  6. Marić, 2013, s. 32
  7. Merita Dreshaj, 2015