Ilirska plemena
Glasinačka kultura

Autarijati (grčki: Αὐταριάται) su bili lirsko pleme koje je doživjelo svoj uspon između VI i IV stoljeća pne. O njihovom prisustvu u zapadnim i centralnim dijelovima Balkana postoje mnogi historijski podaci, filološki nalazi i veliki broj tragova materijalne prirode. Istraživanja o Autarijatima i Glasinačkoj kulturi (Glasinac, visoravan u općini Sokolac) iz starijeg željeznog doba započela su krajem XIX stoljeća. Sveobuhvatnu studiju o Autarijatima napisao je istoričar Salmedin Mesihović. [1]

HistorijaUredi

Porijeklo Autarijata se može pratiti unazad kroz historiju sve do proto-Ilirskih stanovnika[2] koji su u bronzano doba naseljavali područja u jugoistočnoj Bosni i gornjem Podrinju, u VI stoljeću i oko rijeka Lim, Tara i Piva te planina Povlen i Maljen do Peštera, a u V stoljeću prodrli su dublje u teritoriju današnje Srbije.

Etnogenetski proces nastanka ilirskog etničkog kompleksa otpočeo je sa migracijom Indoevropljana krajem III i početkom II milenija pne. Prodirući na zapadni i sredinji Balkan i srednje Podunavlje, doseljenici su uništavali ili u sebe apsorbovali postojeće starosjedilačke neolitske i eneolitske etnokulturne forme. Time se formirao formirao jedan kompleks (substrat - prema Alojzu Bencu), kulturno, etnički i po porijeklu srodnih zajednica koji se pružao od Jadranskog mora do srednjeg Podunavlja a koji je na ovom području, u bronzanom dobu, održavao dominaciju u trajanju od jednog milenija.

Seobe naroda kulture polja sa urnama(žara) (en.: urnfield people, njem. Urnenfelderkultur) oko 1300. god pne, su značajno izmijenile etničku i kulturnu strukturu Podunavlja ali njihove seobe nisu u značajnoj mjeri uticale na područje glasinačke kulture u kasnom bronzanom dobu. Stabilizacija koja je uslijedila nakon seoba pokrenula je brzi etnički, kulturni i politički razvoj zajednice Autarijata. Kao posljedica toga, njihova društvena i politička struktura postala je složenija; plemenska organizacija je prerasla u principate-kneževine sa utvrđenim teritorijama oko VIII stoljeća pne.[3] U tumulusima napravljenim između VII i VI stoljeća pronađeni su veoma bogati kneževski grobovi u kojima su sahranjivani pripadnici mjesnih dinastija. [4]

Zbog brojnih vanjskih političkih i ekonomskih faktora, zajednice Autarijata su se u kasnom VI stoljeću pne. ujedinile u jedno političko biće. Nakon ujedinjenja, Autarijati se počinju širiti; pretežno na istok, na teritorije plemena Tribali. [1] Osim toga, proširili su se i na jug gdje su nadvladali Ardijejce, njihove stare suparnike s kojima su se dugo vremena borili za kontrolu nad pašnjacima i slanim izvorima. Historičar i arheolog J.J. Wilkes navodi da se jedan od slanih izvora oko koga su se ova dva ilirska plemena sukubljavala nalazio u blizini Orahovice, mjesta u gornjem toku rijeke Neretve, kod Konjica. [5] Djelovanje Autarijata na prelazu između VI i V stoljeća pne. ostavilo je dubok uticaj na susjede koje su bili pogođeni njihovom ekspanzijom. Ardijejci su se pomjerili ka obali Jadranskog mora[6], a Tribali dalje na istok. Ekspanzija Autarijata omogućila im je uspostavljanja hegemonističke kontrole nad datim dijelom balkanskog poluostrva.

NestanakUredi

Vladajuća klasa dostigla je vrhunac svog političkog i ekonomskog razvoja u V stoljeću pne. što se može zaključiti iz velikog broja bogatih kraljevskih tumulusa i grobova iz tog vremena. Nakon dostizanja ovog vrhunca kod Autarijata počinje faza postepenog opadanja.

Prije pohoda na Persiju, Aleksandar Makedonski je u cilju učvršćivanja sjevernih granica carstva, 334. god. pokorio Tračane, Gete i Tribali, a Autarijatima nanio poraz i opustošio im zemlju.[7]

Svojim dolaskom u Donju Panoniju, Kelti su podčinili panonske (sjevernoilirske) narode, posebno one u istočnoj Slavoniji i Sremu. Oko 320. god, Kelti su prodrli dolinama Drine, Kolubare i Morave na autarijatsku teritoriju. Pisani izvori govore da su se Autarijati 311/310. god pne, našli u masovnoj seobi.[8][9][1] Diodor (grčki historičar iz I stoljeća) kaže da ih je grčki vladar Kasandar (vladao Makedonijom od 305-297. godine pne.) raselio oko planina Orbela (Belasica). Nedugo zatim tu su ih asimilirali Dardanci.[7]

Antički historičari o AutarijatimaUredi

Historičar Apijan (oko 95.-165. godine p.n.e) navodi grčku legendu da su Iliri dоbili imе pо mitskom Ilirijonu koji je imao sinove Еnhеlеja, Autarija, Dardana, Mеda, Taulanta i Pеrеba, a kćеrke Partu, Daоrtu, Dasaru i drugе, i svi oni su bili rodonačelnici plemena; redom: Enhilejaca, Autarijata, Dardanaca, Meda, Taulanata, Pereba, Partina, Daorsa i Desareta. Autarijеj jе imaо sina Panоnija ili Pajоna, a Pajоn sinоvе Skоrdiska i Tribala i po njima su dobili svoja imena Skordisci i Tribali. [5]

Pseudo-Skilaks (Skilaks iz Karijande, grčki istraživač iz VI stoljeća pne.) smješta Autarijate sjeverno od "velikog jezera", moguće Skadarskog jezera (ili možda Hutovog blata). Strabon navodi da ih je bilo i u donjem Pomoravlju.

Pseudo-Aristotel je pisao o sukobu Ardijejaca i Autarijata za slana vrela: Kažu da kod Ilira koji se zovu Ardijejci, na granici njihovoj prema Autarijatima (Αὐταριατῶν) , postoji velika planina, i kraj nje stijena iz koje izbija voda, ne uvijek, u proljeće, i to vrlo obilna. Tu vodu hvataju i čuvaju je tokom dana pod krovom, a noću pod vedrim nebom. To rade pet do šest dana i voda se isuši i dobiva se odlična sol, koju čuvaju za stoku.

Diodor Sikulski o najezdi žaba, nakon migracija: a takozvane Autarijate primorale su žabe koje su se izlegle u oblacima i padale mjesto obične kiše da napuste domovinu i da bježe u onaj kraj u kome i danas žive.

Grčki historičar, geograf i filozof Strabon (oko 64. pne. 24. godine n.e.) napisao je u Geografiji o Autarijatima: nekada su bili najveći i najjači među Ilirima... Među onima koji su bili najmoćniji u ranijim vremenima a (sada) su sasvim smireni ili bili uništeni, na primjer imamo među Galima Boje i Skordiske, među Ilirima Autarijate, Ardijejce, i Dardance, i među Traćanima Tribale. Oni su se u početku istrebljivali u međusobnim ratovima, a kasnije pokoreni od Makedonaca i Rimljana.

Teopomp (grčki historičar, oko 380-300. godine pne.) zabilježio je priču koja govori o tome kako su Kelti, budući da nisu mogli nadjačati Autarijate, pribjegli lukavstvu; znajući da im je neprijatelj sklon piću, priredili su gozbu i potrudili se da Autarijati saznaju za nju. Autarijati su napali a Kelti se odmah povukli pa su Autarijati navalili na hranu i piće i toliko se opili da su ih Kelti lako savladali.

 
Tumuli na području Glasinca

Kulturni običajiUredi

Jedan od običaja koji su Autarijati praktikovali bilo je ubijanje slabih i ranjenih članova njihove zajednice. Ovim su vjerovatno pokušali spriječiti da njihovi nejaki pripadnici padnu u ruke neprijateljskih plemena i tamo budu mučeni. Naime, J.J. Wilkes navodi da su Autarijati koristili lobanje neprijatelja kao vrčeve za piće a neprijateljske zarobljenike sakatili i zato nisu željeli da slična ili ista sudbina zadesi i njihove pripadnike.

Autarijati su za sobom ostavili veliki broj tragova materijalne prirode. Do sada je otkriveno više od 100 ostataka gradina u kojima su Autarijati obitavali[10] i nekoliko hiljada tumulusa u kojima su sahranjivani.[11] Najveći broj nalaza je sa visoravni Glasinac, pored Sokolca. Po ovim nalazima čitav period je i nazvan Glasinačka kultura. Velika istraživanja i ispitivanja gromila (tumula) su rađena krajem 19. vijeka, od strane Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Istraživanja su nastavljena u jugozapadnoj Srbiji, u neposrednoj blizini rijeke i planine Tare, po kojima je pleme dobilo ime. Manji predmeti poput nakita (npr. veoma lijepo izrađene i ukrašene narukvice) i oružja (koplja, mačevi, kacige) otkrivaju mnoge posebnosti originalne etno-kulture Autarijata. Autarijati su imali i kontinuiranu tradiciju proizvodnje metalnih i keramičkih predmeta. Pronađene metalne pločice na bogato ukrašenim zlatnim i srebrnim pojasevima tipa Mramorac ukazuju na vrijednost ove tradicije. Pojasevi, po arheologu Milutinu Garašaninu, objašnjavaju pojavu Autarijata u dolini Velike Morave kao znak seobe Autarijata na istok poslije pobjede nad Tribalima. [12]

Ekonomija Autarijata bila je zasnovana na uzgoju stoke[13], obradi metala, rukotvorinama i trgovini. Ovo je ilirsko pleme izražavalo značajnu potražnju za dobrima koja su prizvodili Grci i Italici i to je bio razlog veoma razvijenoj trgovini koju su imali sa grčkim i italskim trgovcima u VII i VI stoljeću pne.[1]

Religija AutarijataUredi

Glavni članak: Religija Autarijata

Autarijati su tipičan primjer naroda "gorštaka" koji je sačuvao i sve karakteristike gorštačkog mentaliteta što je vidljivo iz njihovog pridržavanja uz stara vjerovanja. Dokaz za to su pogrebni običaji spaljivanja mrtvih u tumulima, običaji koji su ostali neizmijenjeni sve do kraja glasinačke kulture. Arheološki nalazi ukazuju da su Autarijati u svojim religioznim običajima poštovali kult predaka i kult boga sunca. Također se mogu pronaći brojni dokazi o postojanju kulta sunca na područjima koja su nekada bila pod kontrolom Autarijata.

U Zemaljskom muzeju u Sarajevu čuvaju se predmeti pronađeni u grobnim gomilama na Glasincu kao dio stalne postavke "Bosna i Hercegovina u prahistorijsko doba". Dobar dio predmeta je u muzejima Beča, među kojima su i čuvena Glasinačka kolica. U zavičejnim muzejima jugoistočne Srbije su predmeti sa tog područja.

NapomeneUredi

  • Mada se smatra da su nosioci glasinačke kulture bili Autarijati i da se čitav kulturni kompleks može vezati za Ilire ima i drugačijih tvrdnji.
  • Tvrdi se da je planina Tara u Srbiji dobila ime prema plemenu Autarijata.

LiteraturaUredi

ReferenceUredi

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 "Salmedin Mesihović: Historija Autarijata". Filozofski fakultet Sarajevo, 2014.. http://www.ff-eizdavastvo.ba/Books/Historija_Autarijata.pdf. Pristupljeno 9. 2. 2016. 
  2. "Alojz Benac - Prediliri, prailiri, protoiliri - neki novi aspekti". ANUBiH Naše starine. https://alldocs.net/the-philosophy-of-money.html?utm_source=alojz-benac-prediliri-prailiri-protoiliri-neki-novi-aspekti. Pristupljeno 9. 2. 2016. 
  3. "Blagoje Govedarica: Glasinac i Glasinačka kultura – V. Glasinački kneževi". Filozofski fakultet Sarajevo – Freie Univerzitat Berlin. http://tempusbiherit.ba/documents/lectures/Glasinac-5.pdf. Pristupljeno 9. 2. 2016. 
  4. "Rastko Vasić: Beleške o Glasincu – Hronologija kneževskih grobova". Arheološki institut – Beograd, 2009. http://www.doiserbia.nb.rs/img/doi/0350-0241/2009/0350-02410959109V.pdf. Pristupljeno 9. 2. 2016. 
  5. 5,0 5,1 "John Wilkes - the Illiyans". Elektronska verzija. https://archive.org/stream/15826619JohnWilkesTheIllyrians/15826619-John-Wilkes-The-Illyrians_djvu.txt. Pristupljeno 9. 2. 2018. 
  6. "Wlodzimierz Pajakovski – Ardijejci i njihova historijska uloga". ANUBiH - KNJIGA XIV , CENTAR ZA BALKANOLOŠKA ISPITIVANJA Knjiga l2. SARAJEVO, 1975. http://www.anubih.ba/godisnjak/izdanja/Godisnjak%2014.pdf. Pristupljeno 9. 2. 2018. 
  7. 7,0 7,1 "Srednjobalkanska plemena u predrimsko doba. Tribali, Autarijati, Dardanci, Skordisci i Mezi". ANUBiH - DJELA KNJIGA XXX , CENTAR ZA BALKANOLOŠKA ISPITIVANJA Knjiga l. SARAJEVO, 1969. http://www.anubih.ba/images/publikacije/djela/CBI/DJELA%20XXX-1%20Papazoglu.pdf. Pristupljeno 9. 2. 2018. 
  8. "Salmedin Mesihović: Historija Autarijata". Filozofski fakultet Sarajevo, 2014.. http://www.ff-eizdavastvo.ba/Books/Historija_Autarijata.pdf. Pristupljeno 9. 2. 2016. 
  9. "Komisija za nacionalne spomenike". Arhivirano iz originala 1. 3. 2016. https://web.archive.org/web/20160301091027/http://kons.gov.ba/main.php?id_struct=6&lang=1&action=view&id=3727. Pristupljeno 26. 2. 2016. 
  10. "Blagoje Govedarica: Otkriće Glasinačke kulture- Gradine". Filozofski fakultet Sarajevo – Freie Univerzitat Berlin. http://tempusbiherit.ba/documents/lectures/Glasinac-2.pdf. Pristupljeno 9. 2. 2016. 
  11. "Blagoje Govedarica: Glasinac i Glasinačka kultura -Tumuli". Filozofski fakultet Sarajevo – Freie Univerzitat Berlin. http://tempusbiherit.ba/documents/lectures/Glasinac-1.pdf. Pristupljeno 9. 2. 2016. 
  12. "Rastko Vasić: Beleške o Glasincu - Autarijati". Arheološki institut - Beograd. http://www.balkaninstitut.com/pdf/izdanja/balcanica/balcanica%2035/03%20Vasic.pdf. Pristupljeno 9. 2. 2016. 
  13. "Haskel J. Greenfield - Gradina Kadića Brdo". https://www.researchgate.net/profile/Haskel_Greenfield/publication/285598028_The_zooarchaeological_remains_from_Early_Iron_Age_hill-top_fortress_at_Klisura-_Kadica_Brdo_eastern_Bosnia_a_taphonomic_assessment/links/5661be0708ae4931cd5b0b0b/The-zooarchaeological-remains-from-Early-Iron-Age-hill-top-fortress-at-Klisura-Kadica-Brdo-eastern-Bosnia-a-taphonomic-assessment.pdf. Pristupljeno 9. 2. 2016.