Religija Autarijata

Religija Autarijata kao dio duhovnog života, odslikava se u pronađenim ostacima njihove materijalne kulture koje čine mnogobrojne nekropole grobova, te pojedini grobni prilozi koji se povezuju sa postojanjem kultova.

Novi način privređivanja, uz upotrebu metala, i sve češće ratovanje donijeli su sa sobom i promjenu u religioznoj svijesti i na ilirskom prostoru što se manifestira stvaranjem muškog božanstva i u novom odnosu prema pokojnicima.

Kult predaka (mrtvih) uredi

Odnos prema pokojnicima, predstavljen u vidu kulta predaka, na prostoru glasinčke kulture je bio vrlo izražen, i imao je i primarnu ulogu u religioznoj i u duhovnoj svijesti. Već u eneolitu, kult predaka (mrtvih) zamijenio je stari kult plodnosti kao dominirajući aspekt religiozne svijesti.[1] Ali to nije značilo i potpuno iščezavanje ovog mediteranskog kulta, jer je našao mjesto i u zajednicama metalnog doba. Odnos između sahranjivanja inhumacijom i incineracijom teško je objasniti. Možda su ta dva načina samo proizvodi različitih shvatanja o odnosu života i smrti, zagrobnom životu i duhu predaka,

Indoeuropske zajednice, kojima je pripitomljavanje konja i upotreba metala kao oružja, potpuno izmijenilo stil života, imale su novi odnos prema smrti, nego neolitski ljudi. Smrt je postala redovna pojava, pa je kult predaka stekao prevagu u odnosu na ostale kultove, ali i da poveća duhovnu snagu, agresivnost i smanji strah od smrti kod ratničkih zajednica.[2]

Umrli članovi zajednice, sahranjuju se u grobnim humkama (tumulima) različitih dimenzija, zavisno od statusa koji je pokojnik uživao. Obred sahrane počinjao je čišćenje vatrom mjesta tumula, zatim bi se obavljale žrtve paljenice u blizini ili nad grobom. Pošto je pokojnik bio pokriven slojem zemlje, vršili bi se obredi magijske prirode. Pojedini predmeti, uglavnom keramički bi bili razbijeni ili samo oštećeni nad grobom, a njihovi ostaci razbacani po grobu ili položeni uz mrtvaca. Naročito je bila uobičajena praksa lomljenja mačeva. Kult predaka ostao je najbitnijih aspekat duhovnog života.

Pažnja koja je prilikom sahranjivana, poklanjana istaknutim pokojnicima ukazuje i na postojanje kulta herosa (χερωσα), odnosno postupnom pretvaranju istaknutih predaka u mitske heroje, polubožanstva.

Kult sunca uredi

U fazu IV b, odnosno VII. st. p. n. e. datiraju se i kultna kolica sa Glasinca. Predstava vodenih barskih ptica na kutnim kolicima, povezuje se sa kultom sunca, tj. sa vjerovanjima vezanim za godišnje cikluse jačanja i slabljenjima sunca.

Funkcija ptica je da vuku kola, koja su modifikacija sunčeve barke, ne na zemlji, nego na nebeskom svodu. Tokom praktičnog izvođenja rituala kultna kolica služila su i kao posuda (odnosno jedna od ptica ustvari je predstavljala posudu) za materiju korištenu u ritualu, a onda bi bile ostavljane sa tom materijom sa pokojnikom kao njegov grobni prilog.[3] Slična kolica nađena su u Austriji i Danskoj.

Barske ptice se u grčkoj mitologiji upravo najčešće nalaze u mitovima vezanim za Apolona, a veze između Apolona i solarnih božanstava kod zapadnobalkanskih naroda su vrlo prisutne i raznovrsne.

Pored barskih ptica-selica i predstave svastike simboliziraju Sunce koje se nalazi u pokretu (narukvica od metalnog lima iz Miošića i Potpećine). Na pojasevima mramoračkog tipa postoje stilizirani prikazi koji se sastoje od četiri svastike međusobno veoma spretno uvezane u jednu svastiku, čime se prikazuju sunce i njegove zrake u punoj svojoj snazi. Na knemidama se nailazi i na obilje drugih solarnih simbola, obilježenih kružnicama koje se i same sastoje od niza paralelnih kružnica u okviru i preko kojih se nalaze krstovi različitih oblika sa ispupčenjima u sredini.[1]

Sami pojasevi «mramoračkog tipa» su potpuno neadekvatni zbog svoje metalne krutosti i težine da služe kao obični odjevni predmet. Oni su nesumnjivo svrhu svoga postojanja morali imati u drugačijoj upotrebi, i bili su nošeni samo u specijalnim prilikama najvjerojatnije ceremonijalnog religijsko-magijskog karaktera. U ličnosti autarijatskog vladara bila je objedinjena i institucija vrhovnog sveštenika.

Motiv svastike pronađen je i na ognjištu u Donjoj dolini, a u Lukavcu kod Tuzle nađeni su dijelovi jedne bronzane posude koja je bila ukrašena stiliziranim predstavama sunčevih kola. Pojava klasičnog oblika svastike na objektima koji potiču iz BiH i Srbije rezultat je prodora «grčkih kulturnih i uopše duhovnih elemenata u unutrašnjost ilirskih zemalja.

Postoje dokazi o kontaktima sa grčkim svetilištima i proročištima u kojima su se prinosili darovi, u Apolonovom hramu u Delfima, Dodoni, Olimpiji, Herinom hramu na Korintskoj prevlaci i u svetilištu Artemide Ortije u Sparti. U kasnijim periodima razvio se religijski sistem sličan onim sistemima koji su postojali kod većine mediteranskih naroda, pa je i kod Autarijata došlo do interpretacije njihovih božanstava po modelu Intrepetatio Greaca

Žrtvovanja uredi

Iz pisane građe raspolaže se sa jednim podatkom (Nikola iz Damaska) koji se dovodi sa autarijatskim religioznim životom. Kada su u vojnom pohodu Autarijati su ubijali svoje onemoćale ili teško ranjene ratnike, kako ne bi pali u ruke neprijatelju. Time su sprečavali da njihovi sunarodnici živi padnu u ruke neprijatelja i budu izloženi mučenju, što je kod primitivnih naroda uvijek povezano uz neki religijski ritual i misteriju.[2]

Ovaj podatak govori da je kod Autarijata bilo prisutno žrtvovanje ljudi. To pokazuje i kneževski tumul u Ararevoj gromili gdje je istovremeno sahranjen i sluga, te vladarski tumuli iz Atenice, Pilatovića i Pećke Banje, gdje su u sekundarne tumule sahranjivane žene, u istom vremenu kad i pokojnik u glavnom tumulu. Uz tumul II u Atenici otkriveni su tragovi ritualnog žrtvovanja jednog broja životinja (pas, dvije divlje svinje, tri tura).

Objekti koji bi na simbolički način sugerirali prisustvo kulta zmija, raširenog i karakterističnog za ilirsko područje, na autarijatskom prostoru se ne nalaze u velikom broju.

Kultna mjesta uredi

Kultna mjesta i svetilišta javljaju se u nekoliko oblika. Velike kamene ili zemljane humke bez pokojnika, služile su kao kultna mjesta. Ulomci keramike i životinjski zubi, ostaci su mističkih radnji. Kao kultna mjesta su služile i mnogobrojne manje pećine, pripećci i stijene: Stijena pod Pismom, Kozlogradske stijene i Ledenjača. Veliki broj crteža koji se nalaze na stijenama ili u blizini pećina sugerira da su to bila kultna mjesta.[2]

Reference uredi

  1. 1,0 1,1 „Arheološki leksikon”. Zemaljski muzej, Sarajevo. Pristupljeno 9. 2. 2017. 
  2. 2,0 2,1 2,2 Salmedin Mesihovic - Ilirike
  3. „Alojz Benac –Religijske predstave prastanovnika južnoslavenskih zemalja”. ANUBiH, Sarajevo. 2012. Pristupljeno 9. 2. 2017.