Glasinačka kultura

Glasinačka kultura je najizrazitija grupa bronzanog i željeznog doba na području srednjeg i zapadnog Balkana, sa nizom lokalnih karakteristika. Kako je glasinačka visoravan na istoku Bosne i Hercegovine bila prvo i najznačajnije područje odakle je došao najveći dio do sada pronađenog arheološkog materijala, čitava ta kultura nosi naziv Glasinačka kultura. Osnovne karakteristike ove kulture su tumuli, čineći nekropole, grupirani oko gradina s ostacima suhozida.[1]

Glasinačka kultura

RasprostranjenostUredi

Geografska rasprostranjenost područja Glasinačke kulture i ilirskog plemena Autarijata obuhvatala je veći dio zapadnog i centralnog Balkana. Matično područje počinje od planine Romanije, duž platoa Glasinca i okoline Rogatice do Drine. Istočno od Drine to je područje planina Tare i Zlatibora do Zapadne Morave, uzvodno duž rijeka Lima, Uvca, Pive i Tare. Preko zapadne Morave ovaj predio se nadovezuje na Moravu i komunikaciju Egejsko more-Dunav. U periodu svoje najveće rasprostranjenosti, Glasinačka kultura je obuhvatala i istočnu Hercegovinu, veliki dio današnje Crne Gore, Kosova i sjevernu i srednju Albaniju.

Do sredine XX vijeka za nosioce kulture smatrali su se Desidijati (Karl Pač, Alojz Benac i Borivoj Čović). Intenzivnija arheološka istraživanja u zapadnoj Srbiji potvrdili su činjenicu o srodnosti i kompaktnosti materijalne kulture u jugoistočnoj Bosni i jugozapadnoj Srbiji. Milutin Garašanin, govoreći o velikim ukrašenim pojasevima od srebrenog lima tipa Mramorac i njihovoj pojavi u dolini Velike Morave, objasnio je kao znak seobe Autarijata na istok poslije pobjede nad Tribalima.

Fanula Papazoglu u studiji o paleobalkanskim plemenima, iznijela je predpostavku da bi se Autarijati mogli povezati sa Glasinačkom kulturnom grupom, čiji su centri bili u istočnoj Bosni oko visoravni Glasinac i u zapadnoj Srbiji oko Užica, u neposrednoj blizini rujeke Tare i planine Tare, po kojima je pleme dobilo ime.[2] Od sredine 60-tih godina Autarijati se smatraju kao narod koji je bio nosilac Glasinačke kulture.[3][4]

Kao nosioci južne varijante smatraju se: Ardijejci, Plereji, Dokleati, Labeati i Daorsi (u svojoj prethelenističkoj fazi), dok su nosioci Mati-segmenta u današnjoj Albaniji bili Taulanti.[5]

 
Bronzana glasinačka kultna kolica - danas u Prirodnoistorijskom muzeju u Beču

Arheološka istraživanjaUredi

Nalazišta na GlasincuUredi

Na visoravni Glasinac, istočno od Sarajeva, kao i oko same visoravni, otkriveno je više hiljada grobnih humki (tumula, gromila) i stotinak gradina – utvrđenih naselja na brežuljcima, [6] čija su istraživanja počela nakon ulaska Austro – Ugarske u Bosnu i Hercegovinu i trajala sa različitim intenzitetom do kraja 20. og stoljeća. [1]

Poručnik Johan Leksa, arheolog amater je, prilikom izgradnje puta Han Podromanija-Rogatica, otvorio prve tumule na visoravni (lokalitet Glasinačko polje-Bjelosavljevići) i tom prilikom je u jednom tumulu iz grupe kraj rijeke Rešetnice naišao među ostalim nalazima i na čuvena brončana glasinačka kultna kolica koje «vuku» dvije ptice. Glasinačka kolica, koja se čuvaju u muzeju u Beču su postala dio udžbenika, knjiga i literature širom svijeta. Od kraja 19. stoljeća istraživanja organizuje Zemaljski Muzej u Sarajevu.

Nalazišta u SrbijiUredi

Do otkrića dva srebrna pojasa i jedne zlatne grivne, iz sela Mramorca u jaseničkom kraju, došlo je još 1887 god, koje je Milutin Garašanin obradio tek 1949. god. Ovo otkriće vremenski korespondira sa počecima istraživanja na glasinačkom području.

Milutin i Draga Garašanin su sredinom šeste decenije prošlog stoljeća vršili istraživanja u Ražanima i Krivoj Reci. Monumentalni tumuli u Novom Pazaru i Atenici su istraženi od 1957. do 1962. god. Posebno vrijedne nalaze dala je kampanja tokom 70-tih godina na lokalitetu Pilatovići koja je vodio Aleksandar Palavestra. Istraživanja u Metohiji, u drugoj polovini šeste decenije XX. st. su vodili Jovan Glišić, Jovan Todorović, Dragoslav Srejović, Nikola Tasić, Lj. Dašić, Natalija Đurić, i ona su najviše bila orijentirana na iskopavanja na lokalitetima Romaja (vršena u periodu 1970-1973) i Pećka Banja.

Sva ova istraživanja i obrada materijala pronađenog su dodatno potvrdila prisustvo ilirsko-autarijatske komponente, i osvijetlila njen kulturni i narodnosni razvitak duboko na području istočno od Drine.

Ostala nalazištaUredi

U Bosni i Hercegovini su: Borajni kod Čajniča, Štrpci kod Rudog, Ždrijelo kod Goražda, Gubavica kod Mostara, Mazlumi kod Gacka, Mosko i Plana kod Bileća, Ljubomir kod Trebinja, Vranjevo selo kod Neuma i Radimlja i Vidoštak kod Stoca.[5] Nalazišta u Crnoj Gori su Pljevlja i monumentalni grob Lisje polje kod Ivangrada.

Hronologija Glasinačke kultureUredi

Tokom eneolita djelimično, a početkom bakarnog doba intenzivno, Balkan je izložen migracijama. Dolazi do mješanja starosjedilačkog neolitskog stanovništva iz vremena Vinčanske kulture i pridošlica u okvirima Kostolačke i Vočedolske kulture, a vremenom i do stvaranja substrata, koji je Alojz Benac nazvao Prediliri. Etnogenezom tih zajednica, do željeznog doba stvoriti će se narodnosne zajednice. Jedna od njih su Autarijati čiji je neprekidni razvoj rezultirao stvarenjem Glasinačke kulture. [7]

Glasinačka grupa se jasno izdvaja kao određena kulturna cjelina u svim svojim razvojnim fazama. Prvu hronologiju glasinačkih nalazišta izradili su Alojz Benac i Borivoj Čović, a kasnije djelimično dopunio Salmedin Mesihović, na osnovu historijskih podataka i materijala iz vladarskih grobova Atenica, Novi Pazar i Pilatovići.

  • Glasinac I - rano bronzano doba ili pred ilirski period (1800. – 1500. p.n.e.)[8]
  • Glasinac II - srednje bronzano doba ili proto ilirski period (1450. – 1300. p.n.e.)
-faza II-a
-faza II-b
  • Glasinac III - kasno bronzano doba ili rano ilirski period (1300. – 800. p.n.e.)[9]
-faza III-a
-faza III-b1
-faza III-b2
-faza III-c1
-faza III-c2
-faza III-d
-faza IV a=800. god. do 725. god. p. n. e. (faza oblikovanja)
-faza IV b=725. god. do 625. god. p. n. e. (faza uspona)
-faza IV c-1=625. god. do 550. god. p. n. e. (faza objedinjavanja)
-faza IV c-2=550. god. do 500/450. god. p. n. e. (faza ekspanzije)
-faza V a=500/475. god. p. n. e. do 335. god. p. n. e.(faza stagnacije)[2][3]
-faza V b=335. god. p. n. e. do 310. god. p. n. e. (faza nestanka)[3]

Glasinačka kultura bronzanog dobaUredi

U bronzano doba se na Glasincu javlja više manje skromnih zajednica koje su djelimično pokazivale sličnosti među sobom. Dvije su osnovne karakteristike toga doba: gradinska naselja i sahrana pod tumulima (neki i sa keramikom cetinske kulture), sa dominantnom inhumacijom i uz manji procenat incineracija (spaljivanje). Izgrađen je veliki broj gradina koje će biti naseljene i u željeznom dobu.

Glasinačka kultura željeznog dobaUredi

Početkom željeznog doba, odnosno krajem 8.og stoljeća zapaža se pojačan intezitet kulturnog razvoja i priliva stanovništva. To je vrijeme kada se formira glasinačka grupa u pravom smislu te riječi. Veliki broj skeletnih grobova sa dosta oružja i nakita javlja se na više mjesta, a gradina je osnovni oblik naselja.[10] Kraj 7.og i prva polovina 6.og stoljeća su vrhunac kulturnog i političkog razvoja glasinačke visoravni. Najveći broj grobova je iz tog vremena. U početku je inhumacija pretežni oblik sahrinjavanja, a od faze IV-c to je incineracija.

Čuvena glasinačka kolica su iz perioda IV-b.

Pojava više “kneževskih” grobova, sa bogatim prilozima u oružju, nakitu, konjskoj opremi, keramici i bronzanom posuđu, vezana je za 6. stoljeće. Najpoznatija je Arareva kneževska gromila, prečnika preko 20m. sa izuzetnim prilozima: korintski šljem, nakit i glavarske insignije i oružje koje nosi sluga sahranjen u istoj humci. [11] Ovo je doba kada se bronza, pored svoje primarne upotrebe za izradu nakita, upotrebljava još i u izradi metalnih dijelova odjeće, konjske orme, te sitnog oruđa i pribora svakodnevne upotrebe. Izostaje upotreba željeza u izradi nakita, ali se zato ono upotrebljava za proizvodnju ofanzivnog oružja (koplja, mačevi, bojne sjekire i noževi), i djelomično za izradu oruđa (sjekire i noževi).

U 5.om i 4.om stoljeću se zapaža opadanje intenziteta na samoj Glasinačkoj visoravni. To se povezuje sa prodorom Kelta na ovo područje, tako da od kraja 4.og stoljeća ne postoje tragovi glasinačke kulture. [5] Tek krajem mlađeg željeznog doba pojavljuju se ponovo nalazi na ovom području pod uticajem helenizacije.

U jugozapadnoj Srbiji i sjevernoj Crnoj Gori otkriveno je više nekropola koje po načinu sahranjivanja i grobnim prilozima u potpunosti odgovaraju oblicima materijalne kulture na Glasinačkoj visoravni i pripisuju se glasinačkom kulturnom kompleksu.

U dolini Poblaćenice kod Priboja i Pilatovićima kod Požege (grob kneginje sa nakitom, bronzanim posudama i keramikom), otkriveni su nalazi koji datiraju od 7.og pa do 4.og stoljeća. U Krivoj Reci kod Čajetine, Ražanima kod Kosjerića, Vranama kod Arilja i Gotovuš kod Plevalja nalazi su iz 6. I 5.og stoljeća. Posebno se ističe velika kneževska humka u Novom Pazaru, u kojoj je, osim tipičnih glasinačkih jednopetljastih bronzanih lučnih fibula, nađeno mnoštvo nakita od zlata i srebra (pojasevi, narukvice i naušnice), što govori o postojanju lokalnih zlatarskih radionica. U tim radionicama je stvoren tip mramoračkog nakita. [11] Milutin Garašanin (arheolog) je predpostavio da veliki, bogato ukrašeni mramorački pojasevi od srebrnog lima, nađeni u dolini Velike Morave označavaju prodor Autarijata na istok jer su slične bronzane narukvice u velikom broju nađene na Glasincu i Zapadnoj Srbiji.

Na Krstačkom polju kod Njeguša u Crnoj Gori pronađeni su: dvije gvozdene sjekire, jedan kratki gvozdeni mač, četiri koplja, krivi nož i pet kalotastih dugmadi od bronze. Slični predmeti pronađeni su na Glasincu, Albaniji i Kosovu. [12] Predmeti su bili položeni kao grobni prilozi u skeletnim grobovima kamenih tuluma. U pogledu datacije pripadaju starijem gvozdenom dobu, faza Glasinac IVc. U nekropoli su se nalazili i ostaci keramike, kao i dvije drške amfora sa obodima (importovana roba).

Nestanak kultureUredi

Glavni članak: Autarijati i Kelti

Od sredine V. st. p. n. e. (faza V a) do oko 335. god. p. n. e. Autarijati završavaju svoju teritorijalnu ekspanziju, društveno-politički, ekonomski i kulturni razvoj. U prvo vrijeme nastaje stabilizacija dostignutih tekovina, a zatim duga stagnacija. Takvo stanje se najbolje manifestira u ostacima materijalne kulture koja ne pokazuje razvoj kao u ranijim periodima. Istovremeno je sve veći priliv importovanog materijala ili se samo preuzimaju tipološke osobine i prikazi drugih kultura. Najbolji primjer je «mramorački» pojas, iz Umčara, najmlađi do sada pronađeni, urađen sa stranim ornamentom. Nekad je ovaj pojas bio jedan od najoriginalnijih i ornamentalnih proizvoda Glasinačke kulture. To govori da je autarijatska svijest o potrebi čuvanja i svojih najtradicionalnijih kulturnih pojava prilično oslabila. Kao godinu kada završava faza stagnacije (faza Va), najbolje je uzeti 335. god., p. n. e. kada je autarijatska zemlja bila izložena pustošenju Langara, kralja peonskih Agrijana, i jednog od vojskovođa Aleksandra Velikog. S tom godinom se definitivno završava period u kome su Autarijati i njihova materijalna kultura stagnirali u razvoju.[13]

Svojim dolaskom u Donju Panoniju, Kelti su podčinili panonske (sjevernoilirske) narode, posebno one u istočnoj Slavoniji i Sremu, nakon čega se okreću prema onim teritorijima koje su se nalazile van granica makedonskog carstva. Prvi na udaru našli su se Autarijati, nedavno poraženi od Aleksandra Makedonskog. Kelti su prodrli dolinama Drine, Kolubare i Morave. Pisani izvori govore da su se Autarijati 311/310. god pne, našli u masovnoj seobi.[14][15]

Za razliku od glasinačke kulture čiji su nosioci bili Autarijati, njen daljnji razvitak na jugu se nastavio. Još od početka IV stoljeća tamošnj Iliri (Taulanti, Labeati, Daorsi, Ardijejci) bili su uvučeni u grčko-makedonska zbivanja i postepeno će padati pod sve veći uticaj helenizacije.

LiteraturaUredi

  • J. J. Wilkes, The Illyrians, 1992., str. 45.

ReferenceUredi

  1. 1,0 1,1 "Alojz Benac-Đuro Basler-Borivoj Ćović-Esad Pašalić-Nada Miletić-Pavao Anđelić - KULTURNA ISTORIJA BOSNE I HERCEGOVINE". Veselin Masleša, Sarajevo, 1966. https://de.scribd.com/document/267288103/Kulturna-Istorija-Bosne-i-Hercegovine. Pristupljeno 9. 2. 2016. 
  2. 2,0 2,1 "Srednjobalkanska plemena u predrimsko doba. Tribali, Autarijati, Dardanci, Skordisci i Mezi". ANUBiH - DJELA KNJIGA XXX , CENTAR ZA BALKANOLOŠKA ISPITIVANJA Knjiga l. SARAJEVO, 1969. http://www.anubih.ba/images/publikacije/djela/CBI/DJELA%20XXX-1%20Papazoglu.pdf. Pristupljeno 9. 2. 2018. 
  3. 3,0 3,1 3,2 "Salmedin Mesihović: Ilirike". Filozofski fakultet Sarajevo, 2014.. https://vdocuments.site/salmedin-mesihovic-ilirike.html. Pristupljeno 9. 2. 2016. 
  4. "John Wilkes - the Illiyans". Elektronska verzija. https://archive.org/stream/15826619JohnWilkesTheIllyrians/15826619-John-Wilkes-The-Illyrians_djvu.txt. Pristupljeno 9. 2. 2018. 
  5. 5,0 5,1 5,2 "Glasinačka kultura". Arheološki leksikon -Zemaljski muzej, Sarajevo. https://de.scribd.com/document/132786670/Arheoloski-leksikon-BIH-tom1. Pristupljeno 9. 2. 2017. 
  6. "Blagoje Govedarica: Otkriće Glasinačke kulture- Gradine". Filozofski fakultet Sarajevo – Freie Univerzitat Berlin. http://tempusbiherit.ba/documents/lectures/Glasinac-2.pdf. Pristupljeno 9. 2. 2016. 
  7. "Alojz Benac – O identifikaciji ilirskog etnosa". ANUBiH Naše starine 1973. http://www.anubih.ba/godisnjak/izdanja/Godisnjak%2011.pdf. Pristupljeno 9. 2. 2016. 
  8. "Alojz Benac - Prediliri, prailiri, protoiliri - neki novi aspekti". ANUBiH Naše starine. https://alldocs.net/the-philosophy-of-money.html?utm_source=alojz-benac-prediliri-prailiri-protoiliri-neki-novi-aspekti. Pristupljeno 9. 2. 2016. 
  9. "Blagoje Govedarica: Glasinac i Glasinačka kultura -Glasinac u neo-enolitu i bronzanom dobu". Filozofski fakultet Sarajevo – Freie Univerzitat Berlin. http://tempusbiherit.ba/documents/lectures/Glasinac-3.pdf. Pristupljeno 9. 2. 2016. 
  10. "Blagoje Govedarica: Glasinac i Glasinačka kultura -Tumuli". Filozofski fakultet Sarajevo – Freie Univerzitat Berlin. http://tempusbiherit.ba/documents/lectures/Glasinac-1.pdf. Pristupljeno 9. 2. 2016. 
  11. 11,0 11,1 "Rastko Vasić: Beleške o Glasincu – Hronologija kneževskih grobova". Arheološki institut – Beograd, 2009. http://www.doiserbia.nb.rs/img/doi/0350-0241/2009/0350-02410959109V.pdf. Pristupljeno 9. 2. 2016. 
  12. "Vladimir Leković – Prilog proučavanju kulture gvozdenog doba u Crnoj Gori". ANUBiH - GODIŠNJAK KNJIGA XVIII , CENTAR ZA BALKANOLOŠKA ISPITIVANJA Knjiga l6. SARAJEVO, 1980. http://www.anubih.ba/godisnjak/izdanja/Godisnjak%2018.pdf. Pristupljeno 9. 2. 2018. 
  13. "Salmedin Mesihović: Historija Autarijata". Filozofski fakultet Sarajevo, 2014.. http://www.ff-eizdavastvo.ba/Books/Historija_Autarijata.pdf. Pristupljeno 9. 2. 2016. 
  14. "Komisija za nacionalne spomenike". Arhivirano iz originala 1. 3. 2016. https://web.archive.org/web/20160301091027/http://kons.gov.ba/main.php?id_struct=6&lang=1&action=view&id=3727. Pristupljeno 26. 2. 2016. 
  15. "SALMEDIN MESIHOVIĆ, Dezitijati 2007". https://books.google.ba/books?id=cK83AwAAQBAJ&pg=PA951&lpg=PA951&dq=bistuae+vetus++bistuae+nova+mesihovi%C4%87&source=bl&ots=2Uh3IcTyUT&sig=OzJ1JXbDoCCvyNl522rGOskO0Oo&hl=bs&sa=X&ved=0ahUKEwjp6qyyofXTAhUH2ywKHTtrBsEQ6AEIIDAA#v=onepage&q=bistuae%20vetus%20%20bistuae%20nova%20mesihovi%C4%87&f=false. Pristupljeno 9. 2. 2016.