Bitka na Sutjesci

Bitka na Sutjesci juna 1943. godine je bila odlučujuća bitka pete neprijateljske ofenzive kojom su jugoslovenski partizani izvršili proboj iz osovinskog obruča, rasturivši njemačke snage u blizini rijeke Sutjeske u jugoistočnoj Bosni.

Operacija Schwarz
Segment Drugog svijetskog rata

Smotra 2. proleterske divizije u Boanu neposredno uoči bitke na Sutjesci, maja 1943. godine.
Datum 15. maj-16. jun 1943.
Lokacija šira oblast Sutjeske i Durmitora
(Hercegovina, Crna Gora, Sandžak)
Ishod partizanska glavnina probila obruč
Teritorijalne
promjene
partizani prešli u istočnu Bosnu i zapadnu Srbiju
Sukobljene strane
 Treći Reich
 Italija
 NDH
Bugarska Bugarska
Partizani
Komandanti i vođe
Treći Reich Alexander Löhr
Treći Reich Rudolf Lüters
Josip Broz Tito
Sava Kovačević
Koča Popović
Peko Dapčević
Snage
127,000 vojnika[1]
300+ zrakoplova
oko 16.000 boraca i oko 3.500 ranjenika i bolesnika[1]
Žrtve i gubici
oko 5.300 izbačenih iz stroja (2.768 Nemaca[2], 411 vojnika NDH[2], preko 2.000 Italijana) 7.543[3]
Nijemci su ubili i oko hiljadu i po civila, seljaka.[4]

Jedinice NOVJ vodile su ogorčene borbe od 27. maja do 15. juna da bi probile neprijateljski obruč. Do 31. maja je sedam brigada prikupljeno na prostoru između Pive i Sutjeske. Prvi pokušaji, 5. i 7. juna, da se front neprijatelja probije u donjem toku Sutjeske, nisu uspeli. Proboj preko nabujale Sutjeske, u njenom srednjem toku, kod Tjentišta, izvršila je 1. proleterska divizija.[5]

10. juna, u ranim jutarnjim satima, Prva proleterska divizija je razbila borbenu grupu Höhne i probila neprijateljski obruč na Sutjesci. Uspeh 1. proleterske divizije 10. juna bio je od presudnog značaja za čitav ishod tridesetodnevne bitke na Sutjesci. Njenim prodorom kroz Zelengoru ka Jahorini bio je osujećen neprijateljski plan okruženja i uništenja glavne operativne grupe, i stvoreni su uslovi za izvlačenje svih ostalih partizanskih snaga.[6] Naredne noći Sutjesku je prešao i Vrhovni štab sa 2. proleterskom divizijom. Odsečena 3. divizija je zajedno s ranjenicima desetkovana u proboju preko Sutjeske 13. juna.[5]

Delovi bolnice su ostali okruženi - poubijani su bez milosti, ranjenici i liječničko osoblje. Ukupno je stradalo oko 7,500 partizana, više od trećine koji su ušli u borbe. Gotovo polovinu poginulih partizana na Sutjesci čine Dalmatinci.[7] Među palim borcima je bilo 597 partizanki, što je "nezabilježeni primjer gubitaka žena-boraca u istoriji ratovanja".[8] I pored gladi, teških gubitaka, ekstremnih fizičkih napora i neprekidnih borbi snage NOVJ zadržale su visok moral i borbenost, što im je priznao i neprijatelj.[9] Njemački glavnokomandujući general Rudolf Lüters je u svom izvješću opisao "komunističke pobunjenike" kao "dobro organizirane, vješto vođene i s borbenim moralom koji izaziva čuđenje".

Operacija Schwarz je završena 15. juna 1943. godine probojem glavnine snaga NOVJ u Bosnu. Odmah po proboju iz obruča NOVJ je prešla u protuofenzivu u istočnoj Bosni, čisteći osovinske utvrde u Vlasenici, Srebrenici, Olovu, Kladnju i Zvorniku tokom slijedećih 20 dana.

Švarm ocenjuje da je partizansko izvlačenje i proboj bila čista pobjeda, ravna čudu.[4] Niti jedna partizanska jedinica nije se predala, niti jedna nije dezertirala.[4] U SFRJ, Sutjeska je postala simbol izuzetnog požrtvovanja, hrabrosti i moralne čvrstine u najtežim iskušenjima.

Sukobljene snage uredi

 
Njemački izviđač u kanjonu Sutjeske, maj 1943
 
Partizanske snage u maršu.

Sukobljene osovinske i partizanske snage su u svakom pogledu bile neravnopravne.

Trupe se hrane svježim mesom, kobasicama, ranim povrćem i redovno dobijaju specijalno sledovanje čokolade, sušeno voće, omot koncentrata šećera i vitamina...[10]

– Iz izvještaja intendanta njemačke 369. divizije, tokom "Operacije Schwarz"

Naš jelovnik na Košuru bio je raznovrstan: puževi, bukova kora, bukovo lišće, trava kiselica...[10]

– Iz sjećanja Mare Kusturić, učesnice Bitke na Sutjesci

Nemačka ofanziva uredi

Glavni članak: Operacija Schwarz

Jedinice su dužne i ovlaštene da u ovoj borbi, bez ograničenja, takođe prema ženama i prema djeci, upotrijebe svako sredstvo samo ako ono vodi uspjehu... Nijedan Nijemac koji se bori protiv bandi ne smije zbog držanja u borbi protiv bandi i njihovih pristalica da bude pozvan na disciplinsku ili vojno-sudsku odgovornost.[10]

– Hitlerovo naređenje pred "Operaciju Schwarz"

Operacija Schwarz, poznata kao peta neprijateljska ofenziva, je bila udružena osovinska operacija sa ciljem razoružanja četnika i uništenja jugoslavenskih partizana na teritoriji okupirane Jugoslavije, tokom Drugog svjetskog rata, tokom svibnja i lipnja 1943. godine. Nijemci su imali za cilj razbiti grupe otpora i čvrsto posesti jadransko zaleđe, usled nastupanja Saveznika u Sredozemlju. Sile Osovine su pod Njemačkim zapovjedništvom okupile oko 127,000 vojnika i oklopnih vozila, uključujući Njemačke, Talijanske, Endehazijske i Bugarske, te preko 300 zrakoplova, protiv 18,000 vojnika Jugoslavenske Narodnooslobodilačke vojske.

Ne sluteći ofanzivu većih razmera, Vrhovni štab NOVJ je 14. maja naredio 2. proleterskoj diviziji da oslobodi Kolašin, a 1. proleterskoj da zauzme Ribarevine i preseče komunikacije Bijelo PoljeBerane. Obe divizije su 15. maja krenule da izvrše naređenja. Međutim, nemački komandant za Jugoistok izdao je zapovest za koncentrični napad 15. maja protiv svih oružanih jedinica na ovom prostoru. Istog dana, na istom mestu, u isto vreme, obe strane su počele da ostvaruju svoje zamisli. Rano 15. maja 1943. godine sudarile su se 1. brdska nemačka divizija i jedinice 1. i 2. proleterske divizije — počela je bitka na Sutjesci.[11]

Pošto je otpor Nemcima prilikom masovnog hapšenja četnika izostao, borbe su počele 15. maja, sa partizanima na prostoru Sandžaka i severne Crne Gore. Po vatri, upornosti neprijatelja, sadejstvu pešadije, artiljerije, tenkova i avijacije, komandant 1. proleterske divizije Koča Popović je procenio da to nije samo ispad ili »kršenje sporazuma« sa Nemcima, već dobro pripremljena ofanziva.[11]

U kratkom roku, snage osovine su uspele da opkole Glavnu operativnu grupu Vrhovnog štaba NOVJ na teškom planinskom području Durmitora. Time su snagama NOVJ nametnuli dugotrajne iscrpljujuće borbe, koje su bile suprotne taktici partizanskog ratovanja i, s obzirom na odnos snaga u ljudstvu i tehnici, krajnje nepovoljne po NOVJ. Partizanske snage našle su se zatvorene na malom prostoru neprekidno tučene artiljerijskim i vazduhoplovnim snagama, trpeći ogromne gubitke, bez izvora hrane. 9. juna su Njemci umalo uspjeli likvidirati partizanskog komandanta Tita kad je od eksplozije ranjen u ruku.

Partizani u obruču uredi

 
Ivan Ribar i ranjeni Tito na Sutjesci. "Tito, ranjen u rame komadom bombe, ležao je pod telom svog alzaškog psa. I ja sam bio zakačen: moja leva cipela bila je razneta, hramao sam s lakom ranom na nozi." (Viljem Dikin)[4]
 
Proboj iz okruženja na Sutjesci (od 1. do 25. juna 1943. godine)

Dogod budete čuli na Ljubinom grobu pucanje naših pušaka, Nijemci neće proći. A kad toga ne bude, znajte da na njemu nema više živih proletera.[4] Ovu poruku napisao je Vladan Vlajko Đuranović, narodni heroj iz Martinića, Danilovgrad,

– Poslednja poruka Druge čete Trećeg bataljona Četvrte crnogorske proleterske brigade Vrhovnom štabu

Nijemci nadiru sve jačim snagama i sve upornije. Mi smo izgubili dvije trećine svoga ljudstva, ali računajte na nas kao da smo u punom sastavu.[4]

– Poruka Druge dalmatinske brigade Vrhovnom štabu

Operacija "Švarc": vreme oblačno, kišovito. Jake komunističke snage pružaju žilav otpor pred 1. brdskoj diviziji.[12]

– Ratni dnevnik Vrhovne komande Vermahta od 18. maja 1943.

Na mestima: Tjentište, Ljubin Grob, Vučevo, Bare, Ličke Kolibe, Košuta, Popov Most, Milinklade, Suha, Vrbnica, Maglić i Volujak, koja leže u dolini reke Sutjeske skoro mesec dana su se vodile teške i krvave borbe u drugoj fazi operacije „Švarc“, pa je bitka zbog ovih mesta koja leže u dolini reke Sutjeske i dobila naziv „Bitka na Sutjesci“.

Operativna glavnina NOVJ je imala i centralnu bolnicu sa oko 3000 ranjenika, od kojih su 1000 bili tifusari.

U napad preko Pive i Vučeva u dolinu Sutjeske upućena je Prva proleterska divizija. Kao dominirajuća tačka trebalo je posesti brdo Vučevo, napraviti koridor za slobodni prolaz preko Sutjeske, pravcem Zelengore i dalje u Bosnu. I Nemačka komanda je predvidela takvu mogućnost, pa je poslala prethodnicu da zauzme Vučevo. U borbi prsa u prsa, snage Prve proleterske divizije su uspele da zbace Nemce i zagospodare ovom dominirajućom tačkom. Nemci su zatim počeli zaposedati čitavu dolinu Sutjeske, od Tjentišta do njenog ušća u Drinu kod Čelebića. Tim pravcem je prodirala i 7. SS divizija „Princ Eugen“ koja je opkoljavala glavninu snaga i centralnu bolnicu. Početkom juna počela je prava drama na Sutjesci.

Jaki neprijateljski napadi nedaleko od Foče (verovatno 4 komunističke brigade), očevidno, kako bi probili odbranu 118. divizije. Iz Sarajeva nam stiglo pojačanje.[12]

– Ratni dnevnik Vrhovne komande Vermahta od 24. maja 1943.

Pošto je pokušaj proboja fronta preko Foče propao, Vrhovni štab je morao da se vrati na početne položaje, što su Nemci iskoristili da naprave još čvršći obruč. Tako se prvih dana juna čitav Vrhovni štab našao u obruču, zajedno sa centralnom bolnicom u dolini Sutjeske. Tito je 3. juna sa Vrhovnim Štabom prešao Pivu kod Mratinca. Istog dana na sednici Vrhovnog štaba se diskutovalo o položaju grupacije NOVJ sa bolnicom.

Pored svakodnevnih borbi, kanjon Sutjeske su svakodnevno zasipali avioni bombama i to u vrlo niskom letu. Naročito su veliki gubici bili u redovima Druge dalmatinske brigade koja se sukobljavala sa jačim snagama 117. divizije. U operativnom dnevniku Nemačke komande stoji da je u borbi kod Gackog za jedan dan poginulo 200 partizana i 50 Nemaca.

Operacija "Švarc": sve govori, da je neprijatelj pojačao svoje položaje na planini Durmitor. U borbama kod Gackog neprijatelj ima velike gubitke (200 mrtvih). Sopstveni gubici: 10 mrtvih, 50 ranjenih. Uspešno delovanje vazduhoplova po neprijateljskim ciljevima na prostoru Mratinja, Tjentišta i Suha.[12]

– Ratni dnevnik Vrhovne komande Vermahta od 7. juna 1943.

U teškoj situaciji po Vrhovni štab i čitavu glavninu, odlučeno je da se čitava operativna grupa podeli na dva dela: Prvu grupu bi činilo deset brigada Prve i Druge proleterske divizije, koje su već forsirale Pivu, a drugu grupu šest brigada Treće udarne i Sedme banijske divizije sa centralnom bolnicom koje su se nalazile istočno od Pive. Prva grupa je trebala da se probije preko Sutjeske na severozopad, a druga s centralnom bolnicom preko reke Tare natrag u Sandžak.

Na prostoru oko kanjona Sutjeske i Suhe počele su žestoke borbe za okolne visove, koji su naizmenično padali u ruke i jednih i drugih. Napravljen je prostor od 5–6 km za prolaz glavnine snaga. Tu su trebali krenuti i ranjenici.

Prva proleterska divizija je krenula preko Milinklada i 8. juna 1943. izbila u rejon Lučkih i Vrbničkih koliba na Zelengori. Druga proleterska divizija je imala manje sreće. Na mestu Bare, nedaleko od Volujaka bilo je poprište krvavih borbi sa jedinicama 118. nemačke divizije. Naročito je stradala Druga dalmatinska brigada. Samo u jednom danu poginulo je preko 600 boraca. Ostao je manji vod koji je poslao poruku Vrhovnom štabu da će se svi borci boriti do poslednjeg. Nemački udari na Barama i Košuti su bili još žešći.

Naročito teška situacija bila je na sektoru druge grupe, koja se sa centralnom bolnicom probijala neuspešno preko Tare u Sandžak. Zato je Vrhovni štab naredio da druga grupa krene sa njom zajedno preko Vučeva i Sutjeske. To je iziskivalo nekoliko dana, pa je obruč bio još čvršće stegnut. I pored predloga komandanta Prve proleterske divizije Koče Popovića da se sve snage probiju u pravcu gde se probijala Prva proleterska divizija, Vrhovni štab je ostao da čeka drugu grupu koju je predvodio Sava Kovačević.

U velikom obruču u kome se tada nalazio Vrhovni štab, javljeno je da je 9. juna 1943. godine Tito ranjen na brdu Milinklade na planini Ozren. Pukovnik Savo Orović je svojim fotoaparatom ovekovečio ovaj događaj pored jedne pećine, gde se skrivao Vrhovni štab. U istom napadu, poginuo je kapetan Bil Stjuart, Đuro Vujović, titov lični patilac i još nekoliko partizana.

Da bi se spasla glavnina snaga i centralna bolnica naređeno je bilo da se posednu dominirajuće kote "Velika Košuta" i "Ljubin Grob", koje su se još nazivale "koridori spasa". Za Košutu je bila određana Sedma brigada Druge proleterske divizije, dok je Četvrta proleterska crnogorska NOU brigada branila Ljubin Grob. Tu je poginuo i komandant Četvrte crnogorske brigade Vasilije Đurović Vako.

Proboj iz nemačkog obruča uredi

 
Komandant Prve proleterske brigade Danilo Lekić govori borcima uoči proboja.

Operacija "Švarc": neprijatelj dovlači pojačanje sa istoka preko Pive. Nakon teških borbi sa promenljivom srećom neprijatelju je pošlo za rukom, da na jednom mestu probije front kod 369 divizije. Most na Sutjesci je srušen. Neprijatelj ima velike ljudske i materijalne gubitke.[12]

– Ratni dnevnik Vrhovne komande Vermahta od 10. juna 1943.
 
Koča Popović, komandant Prve proleterske divizije, koji je poveo proboj kroz nemački obruč.
 
Sava Kovačević, komandant Treće udarne divizija, poginuo u pokušaju proboja na Sutjesci.

Koča Popović je došao na smelu ideju da diviziju »provuče« besputicom ispod stena Lastve i Ozrena, prema Krekovima, pored Košura, posednutog jakim snagama 118. nemačke divizije, a onda preko Hrčave na Lučke kolibe. Prolaz je bio rizičan — neprijatelju ispred nosa! [13] Bez ičije suglasnosti i odobrenja, po sopstvenom nahođenju, nakon što je manjim grupama ispitao njemačke položaje, komandant Prve proleterske divizije naredio je 9. juna proboj na jedinom mogućem mjestu – Balinovcu.[4]

Pre početka glavnog boja naređeno je da se zakopa sve teško oružje, spali arhiva i svi konji zakolju za ishranu boraca. Koča Popović je, nakon delimičnog uspeha velikog napada 5/6. VI na Košur, Borovno i Popov Most, već sedmog sa svoje dve brigade prodro u srce Zelengore. Tu je ostao narednih dana, prateći kako se prostor sužava i nemačke kolone napreduju iz svih pravaca. Njegovu ideju energičnog i brzog prodora sa Zelengore na sever Tito nije odobrio. Već 9. VI Koča se sa svoje dve brigade našao pod udarom glavnine 369. pešadijske divizije sa severa (kg Höhne), istoka (kg Wertmüller) i zapada (kg Fischer).

Devetog posle podne Koča je došao do zaključka da je dalje čekanje pogubno, poslao Titu kurira sa porukom da on odlazi na sever, i da preporučuje da krenu za njim. Prema njegovoj zamisli, nemački položaji trebalo je da budu bezobzirno pregaženi, i da se preko njih bez i najmanjeg zadržavanja, nastupanje nastavi u najvećem mogućem tempu. Koča se pobrinuo da obrazloženje o presudnom značaju ove borbe dopre do svakog borca i komandira.

Prvi tračak nade za izvlačenje iz obruča načinjen je 10. juna u ranim jutarnjim satima, kada je Prva proleterska brigada kod sela Balinovac u jurišu pregazila borbenu grupu Höhne. Uspehu operacije veoma je doprineo komandant Danilo Lekić.[14]

Dobro pamtim. Danilo Lekić je komandovao: "Prva proleterska - juriš!!" I, verovatno, ja mislim da je to jedini put kad je cela Prva proleterska jurišala. Preko te čistine. Svi smo bili u istom streljačkom stroju. Prvi put,svi... I sve komande četa, i svi štabovi bataljona i štab brigade, i Španac (Danilo Lekic) i Plavi su bili u jurišu, i svi kuriri, i svi kuvari, i svi bolnicari... Sve je izaslo tu, koliko nas je bilo. Mi smo krenuli. I svi smo znali: nema nazad! Mi moramo tamo![15]

– Antonije Isaković, jedan od učesnika

Komandant 1. proleterske divizije Koča Popović poslao je 10. juna depešu Vrhovnom komandantu Titu:

»Predlažemo da i vi sa ostalim snagama krenete u našem pravcu, samo morate žuriti jer neprijatelj može zaposesti položaje koje smo očistili na prolazu.«[11]

Istovremeno, Treća krajiška brigada razbila je bataljon borbene grupe Fischer. Borci su jurnuli uz brdo Pliješ (1642) sa željom da otmu pukovsku zastavu, ali je zamanik komandanta divizije Vaso Jovanović naredio da se bez zadržavanja grabi napred, na sever, prema cesti Foča-Kalinovik. Tokom sledećeg dana obe brigade pregazile su reorganizovane ostatke borbene grupe Höhne, razbile borbenu grupu Wertmüller koja je pokušala da se umetne sa istoka, i naterali u bekstvo iz poslednje rezerve izvučena pojačanja.

Grupa „Hene" je u toku svoga napada naišla na žestok neprijateljski protivnapad. Prema svim raspoloživim informacijama, izgleda da je neprijatelj na ovom mestu koncentrisao sve snage radi energičnog proboja. Borbeni moral borbene grupe je, zbog prethodne jake vatre iz minobacača i mitraljeza, bio veoma poljuljan i nije mogao više da izdrži jak pritisak. I pored upornog nastojanja oficira, borci su se povukli na polazni položaj.[16]

– IZVEŠTAJ OPERATIVNOG ODELJENJA 369. PEŠADIJSKE DIVIZIJE KOMANDANTU NEMAČKIH TRUPA U NDH OD 15. JUNA 1943.

Za 48 sati dve brigade savladale su izrazito težak teren sa rastojanjem od 20 km vazdušne linije, praktično neprekidno savlađujući otpor osam puta brojnijeg neprijatelja, koji je učestalo pokušavao protivnapade, stalno privlačeći i uvodeći nove snage. O ovom proboju je javio Berlinu i general Ler, ali ga je nazvao lokalnim probojem.

 
Delovi 2. proleterske divizije prelaze Sutjesku kod Tjentišta 8. juna 1943.
 
Radio stanica Druge proleterske divizije nakon prelaska na levu obalu Sutjeske.

Na dan 12. 6. u 04,00 časa pojavili su se prvo pojedini borci, zatim cela odeljenja iz sastava II/724. puka u potpunom neredu, krećući se istočno od Jeleča kroz divizijska osiguranja pozadinskih delova. Komandiri odeljenja su izjavili da je njihov bataljon razbijen i da su partizani izvršili proboj. Dobili su naređenje da se povlače u pravcu Sarajeva.[16]

– IZVEŠTAJ OPERATIVNOG ODELJENJA 369. PEŠADIJSKE DIVIZIJE KOMANDANTU NEMAČKIH TRUPA U NDH OD 15. JUNA 1943.

Prva proleterska divizija u rejonu Miljevine je razbila i drugi neprijateljski obruč i omogućila proboj iz okruženja svih jedinica. Vrhovni štab, 2. proleterska, 7. divizija i delovi bolnice — svi su pošli za 1. proleterskom divizijom.[11] Jedinice prve proleterske divizije su štitile prolaz jedinicama koje su išle za njima.[14] 12. juna brigade su već ovladale putem Foča - Kalinovik, a sa pristizanjem ostalih brigada ostvarena je kohezija cele Operativne grupe Vrhovnog Štaba. 12. juna zauzeto je selo Rataj i tako još više proširena pukotina u nemačkom obruču. 13. VI, razbijajući sve delove 369. divizije koje je štab uspevao da sastavi, glavnina Operativne grupe prešla je put Foča - Kalinovik, razbivši tako i poslednju nadu Nemaca da će okružiti.

Takve sreće nije bila Treća udarna divizija Save Kovačevića s glavninom centralne bolnice koja je ostala u neprijateljskom obruču u dolini Sutjeske, gde su se nalazile 7. SS, 118, 1. brdska divizija i italijanska divizija "Ferara". Na Tjentištu je 12. juna izbrojano 214 mrtvih partizana, a 34 su zarobljeni. 13. juna počeo je odlučujući prodor ove grupe. Divizija je podeljena na nekoliko delova i probijala se duž reke Sutjeske samostalno. U jednom od takvih juriša, nadomak zidina spaljenog sela Krekova poginuo je Sava Kovačević. Uz velike gubitke, Treća divizija se probila u dolini Sutjeske i uskoro priključila ostalim jedinicama na Zelengori.

14. juna prodorom prema Zelengori, glavnina NOVJ s Vrhovnim štabom i delom ranjenika je uspela izaći iz obruča i poći za Bosnu.

Već 15. juna je komandant 1. proleterske divizije Koča Popović konstatovao u depeši da je neprijatelj na njihovom pravcu razbijen i »očevidno nije sposoban za krupnije ofanzivne operacije«. Istog dana, komandant nemačkih trupa, general Liters, zaključio je da je ofanziva završena.[11]

Pokolj ranjenika na Sutjesci uredi

 
Ranjenici na Sutjesci 9. juna 1943.

Muklo, napregnuto naše nastupanje prekinuo je oslabeli zapomažući glas ranjenika iz žbunja nad putem čim smo zaokrenuli niz Tjentište: ‘Drugovi, pomozite mi! Spasite me, drugovi! Drugovi, ne ostavljajte me!'. Ali niko od nas nije prozborio, ni usporio korak...[4]

Po podne 14. juna na bojnom polju na Sutjesci vladala je tišina. Oko 14 časova čuo se po koji mitraljeski rafal, upućen na borce koji su izgubili vezu sa svojim jedinicama. U tom povlačenju našla sam se potpuno sama. Mnogo je ranjenika. Njihova poslednja želja bila je: — „Ubi nas drugarice! Ne dozvoli da nas žive pohvataju".[17]

– Ljubima Perović

Većina borbeno sposobnih partizana je uspela da se izvuče iz nemačkog obruča. Ali nepokretni ranjenici su ostavljeni da čekaju najgore.

 
Nemci ubijaju ranjene i iznemogle partizane na Sutjesci.

14. juna 1943, njemačke jedinice pobile su oko hiljadu i dvjesta partizanskih ranjenika: otkrivali su njihove grupe psima, pratili tragove, češljali vrtače, šume, pećine...[4] Većinu nepokretnih ranjenika (njih oko 700) partizani su sakrili u Pivskoj Planini, sa bolničarkama. Međutim, Nemci su ih, pretraživši teren sa psima tragačima, likvidirali gotovo do poslednjeg, zajedno sa bolničarkama.

Nemci su poslali jake snage da progone ranjene i nemoćne partizane. Vode pse, pretražuju svaku vrtaču. Tu ih je napala Peta proleterska. Nastalo je nevreme, Sutjeska brza, surova. Tu se sve izmešalo, partizani, ranjenici, bolesni, civili, pakao… Savina grupa stigla je do Košura…Nemci su to osetili i napravili pokolj ranjenih i bolesnih koji su ostali na Sutjesci. Nisam bio tih dana tamo, ali su mi svedoci govorili da su se ranjenici spustili nekako do Sutjeske i da je tu bio kraj. Rasulo i užas.[18]

– Tripo Vučinić, borac Prve proleterske

U nemačkom izveštaju piše da su svi poubijani, jer je većina bila zaražena tifusom. Najveći deo pronađenih partizana (iscrpljenih boraca i ranjenika) Nemci su na mestu poubijali. Sumarni izveštaj 1. brdske divizije za jun kaže da je samo u rejonu te jedinice: "Zarobljeno: 498, od toga streljano 411."[19]

Postoji nemačko svedočanstvo da je major Strecker, komandant 3. bataljona 738. puka, dao naređenje za likvidaciju svih nepokretnih ranjenika:

»Nakon svog povratka potporučnik Longin mi je pričao da je dobio naređenje od svog komandanta bataljona majora Streckera da ubije sve ranjene partizane koji nisu mogli hodati. Ja lično sam čuo pucnjavu kojom su ranjenici bili ubijeni... « [20]

– potporučnik Wildner Reinhold, iz borbene grupe »Annacker«

Četnici su takođe pretraživali teren i klali partizanske ranjenike sa Sutjeske, pa su juna 1943. godine u selima Jelaču i Vrbnici zaklali dr Simu Miloševića i hrvatskog pesnika Ivana Gorana Kovačića.[21]

Gubici uredi

Ukupni naši gubici od 15. maja do 12. jun 1943. u operaciji "Švarc" iznose: 323 poginula, 1696 ranjena i 217 nestali.

Hrvatski gubici: 43 ubijeno, 184 ranjeno, 208 nestalo.

Neprijateljski gubici: 3252 izbrojena ubijena, 4209 zarobljeno, 17 nam je prebeglo, 59 zarobljeno.[12]

– Ratni dnevnik Vrhovne komande Vermahta od 13. juna 1943.

Operacija "Švarc" okončana. Vreme: vedro. Broj izbrojenih mrtvih neprijatelja povisio se na 5 697.[12]

– Ratni dnevnik Vrhovne komande Vermahta od 15. juna 1943.

Bitka na Sutjesci je nanela velike gubitke jedinicama NOVJ:[22]

  • 1. divizija: 1514 poginulih od 5041 boraca ukupno, ili 30,03%
  • 2. divizija: 2605 poginulih od 8106 boraca ukupno, ili 32,14% (računajući jedinice pod njenom komandom 10. juna)
  • 3. divizija: 1554 poginulih od 4664 boraca ukupno, ili 33,32% (računajući i 3. bat. 10. herc. brigade)
  • 7. divizija: 1349 poginulih od 2547 boraca ukupno, ili 52,96%

Tokom bitke je poginulo preko sedam tisuća boraca NOVJ. Na Sutjesci su ginuli borci gotovo iz svih krajeva Jugoslavije: Dalmatinci i drugi hrvatski partizani, Srbijanci, Crnogorci, Bosanci. Poginuli su mnogi partizanski komandanti i istaknuti revolucionari: Sava Kovačević, Vasilije Đurović Vako, Nikola Nino Marković, Veselin Masleša, dr Sima Milošević, Nurija Pozderac, Ivan Goran Kovačić, Olga Popović-Dedijer, Pero Ćetković, Moma Stanojlović, Vido Burić, Risto Perović, Boriša Kovačević i mnogi drugi.

Nemci su na Sutjesci imali oko hiljadu mrtvih.[4] Talijani i domobrani kvislinške NDH imali su još oko hiljadu mrtvih.[4]

Struktura poginulih partizana uredi

Ukupan broj poginulih partizana u bici iznosi - 7.454 boraca (6.946 muškaraca i 597 žena, od kojih su njih 352 bile bolničarke). Nacionalni sastav partizanskih boraca bio je sledeći: Srbi - 11.851; Hrvati 5.220; Crnogorci - 3.295; Muslimani - 866; Jugosloveni - 757; Jevreji - 74; Slovenci - 21 i druge nacionalnosti 21.

Najveći broj partizanskih boraca bio je sa područja Hrvatske - 8.925, od čega 5.195 iz Dalmacije, a 2.179 sa Banije, zatim Bosne i Hercegovine - 8.293, Crne Gore - 3.337, Srbije - 1.492, Makedonije - 21, Slovenije - 19 i iz inostranstva - 38.

Neka mesta drže apsolutne rekorde po broju učesnika i broju poginulih u bici: Šibenik - 1.316 boraca, poginulo 535; Split - 1.091 borac, poginulo 557; Bosanski Petrovac - 959 boraca, poginulo 112; Glina - 886 boraca, poginulo 550; Livno - 622 borca, poginulo 196; Nikšić - 571 borac, poginulo 122; Knin - 568 boraca, poginulo 235; Dvor na Uni - 560 boraca, poginulo 206; Drvar - 550 boraca, poginulo 103; Danilovgrad - 437 boraca, poginulo 77; Trogir - 435 boraca, poginulo 228; Petrinja - 402 borca, poginulo 237; Makarska - 362 borca, poginulo 188.

Brigade sa najvećim brojem pogunilih u bici su bile: Druga dalmatinske udarna brigada - 764 borca; Prva dalmatinska udarna brigada - 564 boraca; Treća dalmatinska udarna brigada - 531 borac; Četvrta proleterska crnogorska udarna brigada - 456 boraca; Prva proleterska udarna brigada - 409 boraca; Peta proleterska crnogorska udarna brigada - 396 boraca, Sedma banijska udarna brigada - 365 boraca i Druga proleterska udarna brigada - 360 boraca.

Poznati pali borci uredi

Od ukupno 22.148 partizanskih boraca, koliko je učestvovalo u bici na Sutjesci, njih 258 je odlikovano Ordenom narodnog heroja, kao i 16 partizanskih brigada koje su se posebno istakle u bici. Od 7.454 poginulih boraca njih 45 je proglašeno za narodne heroje.

Spisak istaknutih ličnosti Narodnooslobodilačkog pokreta i narodnih heroja, koji su poginuli tokom bitke na Sutjesci:

Ratni zločini uredi

Trupe će prema stanovništvu koje se pokaže neprijateljski raspoloženo postupati sa brutalnom nemilosrdnošću.[10]

– Naredba generala Litersa, komandanta njemačke 118. lovačke divizije

Operacija "Švarc": U pojedinim mestima registrovane brojne žrtve tifusa. I ta smo naselja zapalili.[12]

– Ratni dnevnik Vrhovne komande Vermahta od 12. juna 1943.

Težak ratni zločin bitke na Sutjesci predstavlja masovno ubijanje oko 1200 partizanskih ranjenika.[4] Pored toga, ubijen je veliki broj civila. Na primer, u mestu Dola u Pivi samo 7. juna esesovci su pobili 520 meštana, među kojima i 106 djece.[23]

Nemci su, po naređenju, meštane ubijali masovno i bezobzirno, kao na primer u selu Grab:

»Potporučnik Kaufmann, komandir 6. čete 2. bataljona 738. puka 118 lovačke divizije je u rajonu Graba, kod seljaka otkrio konzervirane živežne namirnice u kozjim kožama. Na temelju toga on je pretpostavljao da stanovnici u rajonu Graba snabdijevaju partizane hranom u klisuri Sutjeske. Da bi to spriječio, smatrao je da treba cjelokupno stanovništvo pobiti. Potporučnik Kaufmann je zatim otišao kod potpukovnika Annackera, komandanta 738. puka, koji mu je odobrio da se stanovnici strijeljaju. Po naređenju potporučnika Kaufmanna, koji je lično upravljao vatrom, bilo je strijeljano 70 lica i to žena i djece. Egzekuciju su sproveli vojnici Kaufmannove 6. čete 2. bataljona 738. puka...« [20]

– potporučnik Wildner Reinhold, iz borbene grupe »Annacker«

Ishod bitke i posledice uredi

Tok borbi je pokazao da su komunističke snage pod Titovom komandom odlično organizovane, vešto vođene i da raspolažu borbenim moralom koji izaziva čuđenje, neprijateljsko komandovanje bilo je izvanredno gipko i — takođe i u odbrani — aktivno.

Karakteristični su bili masovni napadi s prikupljenim snagama na jednom mestu, izvođeni pri atmosferskim prilikama povoljnim za neprijatelja (kad je nemoguć rad avijacije) i to tamo gde naša artiljerija nije više mogla da dejstvuje. Komunistima je uvek polazilo za rukom da, koristeći mrak, maglu i kišu, nadoknade svoj nedostatak teškog naoružanja i đođu na odstojanje bliske borbe — prsa u prsa. Pri ovome su se pokazali kao fanatični, krajnje uporni, dobri borci, koji odlično poznaju teško planinsko zemljište.

Naoružanje komunista je bilo dobro. Raspolažu začuđujući velikim brojem automatskog oružja (lakim mitraljezima, teškim mitraljezima, minobacačima itd.) i, uz to, obiljem municije. Svi se izveštaji slažu, a i naši gubici to dokazuju, da ovim oružjem umeju da rukuju.[24]

– Poverljivi izveštaj komandanta nemačkih trupa u Hrvatskoj od 20 juna 1943 Vrhovnoj komandi Vermahta o toku borbe i iskustvima u operaciji "Švarc"
 
Mijalko Todorović govori narodu u Bosni, posle Bitke na Sutjesci.

Nakon nekoliko prvih optimističkih izvještaja, Nijemcima je ubrzo postalo jasno da su izgubili u bici na Sutjesci: glavnina NOVJ ne samo da se probila, već je i ostala operativna, sposobna i spremna za daljnje borbe.[4]

Čim je probijen obruč, već 14. juna Štab 1. proleterske divizije daje zadatak brigadama da ofanzivno dejstvuju, da pređu na teren istočne Bosne i da pri prelazu usput unište železničku prugu i objekte na pruzi SarajevoVišegrad.

Probojem obruča na Balinovcu i Miljevini i uspešnim prelazom komunikacija u dolini Prače otvorile su se široke perspektive za ofanzivno dejstvo. Male neprijateljske snage u garnizonima istočne Bosne postale su lak i brz plen 1. proleterske divizije, koja je posle Sutjeske, iako znatno proređena i umorna, dejstvovala kao da je u punom sastavu. Divizija je nezaustavljivo nastavila nastupanje na sever, razbijajući ustaške bataljone, domobranske jedinice i razbacane četničke grupe. Istovremeno, Štab 1. divizije je dobio naređenje Vrhovnog štaba NOVJ 1. jula u 10,40 sati:

»Koča, Veljko i Fića hitno da dođu kod nas u Kladanj. Komandu nad 1. divizijom da primi zasad Lekić sa Vasom, kao načelnikom štaba.«

Prema izjavi Vasa Jovanovića, načelnika Štaba divizije, svi u Štabu divizije su mislili da je Koča smenjen. U diviziji je bila velika žalost, bilo je i onih koji su plakali. Izgledalo je da je komandant Koča napravio podvig, probio nemački obruč na Balinovcu, katastrofu na Sutjesci pretvorio u trijumf — i smenjen! I sam Koča je smatrao da je smenjen. Međutim, Vrhovni komandant Tito, posle razgovora u Plahovićima, vratio ga je na položaj komandanta 1. divizije.[11]

Neki u Vrhovnom štabu, pa i sam Vrhovni komandant, izrekli su mnogo teških reči na račun 1. proleterske divizije — da je pobegla i ostavila druge jedinice i Vrhovnog komandanta. Iako je komandant 369. legionarske divizije smenio komandanta pukovske borbene grupe, majora Henea, čije su jedinice razbijene na Balinovcu, Vrhovni komandant Josip Broz Tito kritikovao je Koču Popovića, koji ih je razbio. Vrhovni komandant nije usvojio predlog da se pohvali 1. proleterska brigada, koja je izvršila proboj.

 
Ustanak u Jugoslaviji septembra 1943. godine, nakon kapitulacije Italije.

Istovremeno, Vrhovni štab NOVJ je naredio da se oslobodi Zvornik. Zvornik je bio veoma utvrđen i branilo ga je oko 3.000 vojnika iz nekoliko jedinica ustaša, domobrana i milicije. Štab 1. divizije izdao je 4. jula zapovest za napad na Zvornik toga dana u 22 sata. Grad je oslobođen 5. jula oko podne uz veoma žestoke borbe na svim prilazima i u samom gradu.

U narednom periodu, borbe se nastavljaju sve jačim intenzitetom, uz kontinuirano jačanje partizana. Samo dva i po meseca nakon bitke na Sutjesci došlo je do opšteg ustanka tokom kojeg su partizani oslobodili ogromne delove zemlje.

Spomen područje uredi

Glavni članak: Dolina heroja

Godinu dana nakon bitke, avgusta 1944. razbojištem je prošla jedna partizanska jedinica. Prizor je ovako izgledao:

Znaci strave, na putu ispred i oko nas, pretvaraju kretanje kolone u dirljiv komemorativni pohod. U šumi kosturi: jedan... malo dalje drugi, treći... U rašlji drveta, kostur sa paučinom zavoja preko lobanje... Kiše i vetrovi najduže poštede tkanine i ljudske kosti. Dva kostura su sa sivom paučinom zavoja na nozi i preko grudi. Kostur bez noge, razmrskane lobanje. Zavoj je na skvrčenoj nozi, glava je bez zavoja. Taj je možda još bio živ kada su ga Nemci našli.[25]

1974. godine je svečano otvoren memorijalni kompleks Dolina heroja, koji se nalazi u blizini sela Tjentišta, u nacionalnom parku „Sutjeska“.

Izvori uredi

  1. 1,0 1,1 https://www.znaci.org/00001/11_39.htm
  2. 2,0 2,1 Izveštaj komandanta nemačkih trupa u NDH od 20. juna 1943, NAW T314, roll 560, frames 750—1[mrtav link], prevod u Zbornik NOR-a, tom XII (nemački dokumenti), knjiga 3, dokument 94
  3. Viktor Kučan: BORCI SUTJESKE, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd 1996, Prozivka boraca sa Sutjeske
  4. 4,00 4,01 4,02 4,03 4,04 4,05 4,06 4,07 4,08 4,09 4,10 4,11 4,12 Filip Švarm, Smrt fašizmu – sloboda narodu
  5. 5,0 5,1 https://www.znaci.org/00001/25_8.htm
  6. Sutjeska, knj. 1, s. 44.
  7. „Bogdan Jakovčević: Vidio sam kako je poginuo Sava Kovačević”. Arhivirano iz originala na datum 2013-09-28. Pristupljeno 2014-06-13. 
  8. Svedok i kreator istorije: Jovo Kapičić (2)
  9. Izveštaj komandanta 118. lovačke divizije od 16. juna 1943. o toku borbi sa snagama NOVJ, obostranim gubicima i iskustvima za vreme operacije „Švarc“, Zbornik dokumenata i podataka o NOR-u, tom XII - nemački dokumenti, knjiga 2 (1943), Vojnoistorijski institut, Beograd 1978, dokument 92
  10. 10,0 10,1 10,2 10,3 „Nacionalni park Sutjeska - Kulturno istorijsko naslijeđe”. Arhivirano iz originala na datum 2014-10-27. Pristupljeno 2014-06-17. 
  11. 11,0 11,1 11,2 11,3 11,4 11,5 KOČA POPOVIĆ: BELEŠKE UZ RATOVANJE
  12. 12,0 12,1 12,2 12,3 12,4 12,5 12,6 „Nikola Živković, Srbi u Ratnom dnevniku Vrhovne komande Vermahta”. Arhivirano iz originala na datum 2016-08-03. Pristupljeno 2012-11-24. 
  13. Peko Dapčević, Sutjeska, VIZ, Bgd, 1958, s. 81.
  14. 14,0 14,1 ALEKSANDAR NENADOVIĆ: RAZGOVORI S KOČOM
  15. Još jednom na Sutjesci
  16. 16,0 16,1 https://www.znaci.org/00001/4_12_3_91.htm IZVEŠTAJ OPERATIVNOG ODELJENJA 369. PEŠADIJSKE DIVIZIJE OD 15. JUNA 1943. KOMANDANTU NEMAČKIH TRUPA U NDH
  17. SUTJESKA - ZBORNIK RADOVA: knjiga V
  18. Tripo Vučinić (94), borac Prve proleterske – glad je bila teža od smrti (2)
  19. https://www.znaci.org/00001/4_12_3_103.htm
  20. 20,0 20,1 https://www.znaci.org/00001/33_7.pdf
  21. Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Presuda Dragoljubu Mihailoviću i ostalima
  22. https://www.znaci.org/00001/129.htm Viktor Kučan: BORCI SUTJESKE
  23. „Pivska krvava bajka: Dola, mjesto gdje je za sat ubijeno 520 ljudi i djece”. Arhivirano iz originala na datum 2014-05-29. Pristupljeno 2012-11-14. 
  24. Zbornik NOR-a, tom II, knjiga 9, strana 457
  25. Mirko Tepavac: MOJ DRUGI SVETSKI RAT I MIR

Vidi još uredi

Vanjske veze uredi