Partizanske bolnice
Bolnice u Narodnooslobodilačkom ratu, poznatije kao partizanske bolnice, su bile zdravstvene ustanove formirane u toku oružane borbe u cilju lečenja ranjenika i bolesnika. Omogućile su vraćanje u borbu hiljada ranjenika i bolesnika.
U toku rata su uglavnom postojala dva osnovna tipa bolnica:
- nepokretne bolnice, vezane za određenu teritoriju,
- pokretne bolnice pojedinih jedinica.
Sanitet u NOVJUredi
Na osnovu verodostojnih podataka saznaje se da ustanici ulažu sve moguće napore za poboljšanje sanitetske službe, savetujući i primoravajući svoje ljudstvo da se pridržava higijenskih pravila, kako u pogledu higijene tela, tako i odeće. Zahvaljujući ovim merama oni su uspeli da se do sada sačuvaju od opasnosti zaraza.[1] — ZABELEŠKA GUVERNATORATA CRNE GORE IZ PRVE POLOVINE 1943. O ORGANIZACIJI I NAČINU VOĐENJA BORBE JEDINICA NOV I POJ
Nepokretne bolniceUredi
Nepokretne bolnice koje su se nalazile na slobodnoj teritoriji bile su u najvećem broju slučajeva javne tj. za njih je znalo i njima se služilo stanovništvo iz bliže i dalje okoline. Takve su bolnice u početku ustanka pa i kasnije u Srbiji, Bosni, Crnoj Gori i Hrvatskoj.
Bolnica u Užicu jedna je od prvih i veoma značajnih u 1941. godini. U nju su upućivani svi ranjenici i bolesnici sa slobodne teritorije, tako da ih je bilo 700—1.000 (ukljućujući i bolnice u Požegi i Čačku). Ova bolnica evakuisana je krajem novembra na Zlatibor.
Bolnica u Žabljaku organizovana je krajem novembra 1941. i postojala je oko šest meseci. Kroz nju je prošlo oko 500 ranjenika i bolesnika.
Bolnica u Foči od kraja januara do maja 1942., pored ostalog, zbrinula je borce promrzle u igmanskom maršu.
U Šekovićima bolnica radi od septembra 1941, a u Donjoj Trnovi u istočnoj Bosni od proleća 1943.
Bolnica u Petrovoj gori, je prva teritorijalna bolnica u Hrvatskoj, počela je da se gradi krajem septembra 1941. (održala se do kraja rata) sa odeljenjima: Kupinjak, Perna, Dunjak, Zbjeg, Skrad, Slunj, koja su ponekad delovala kao samostalne manje bolnice.
Bolnica na Bijelim potocima na planini Plješivici u Lici organizovana je 1942. kao i druge bolnice u Lici (Trnovac, Turjanski, Krbavica, Podlapac, Drežnica, Dobro Selo) i Baniji.
Bolnice u sastavu bosanskopetrovačkog bolničkog basena organizovane su u drugoj polovini 1942. u Bosanskoj krajini, većinom kao bolnice određenog profila (za teške, lake, zarazne ranjenike i bolesnike, rekonvalescente), ukupnog kapaciteta 1.000 do 1.500 ležaja. Na planini Klekovači bolnica Jasikovac za zarazne ranjenike, bila je aktivna od druge polovine 1942. do 13. februara 1943. Hospitalizovala je oko 700 bolesnika i ranjenika. Na Grmeču bolnice su igrađene kod Dobre Vode, kod sela Lastve hirurška bolnica, Suvaja, Skakavac sa centralnom apotekom, Smoljana. Bolnice su postojale i u selima Ataševac, Drinići, Slatina, Šobutovac, Bjelaj, Mišljenovac.
Poznata bolnica u Makedoniji bila je na planini Kožufu — Vlaški Kolibisa hirurškim (50—70 ležaja), internim (30 ležaja), zaraznim odeljenjem i odeljenjem za obolele od tuberkuloze. U toku završnih operacija u centralnoj Makedoniji 1944. formira se u selima Gornji Vranovci i Gornje Jabolčište bolnica Glavnog štaba NOV i PO Makedonije, u kojoj je pružena pomoć više od 800 ranjenih i bolesnih boraca.
Tajne bolnice građene su prvenstvo na prostorima na kojima, zbog većeg broja neprijateljskih uporišta odn. komunikativnosti terena, nisu mogli primeniti drugi načini zbrinjavanja povređenih i obolelih. Za njih je znao veoma mali broj ljudi, zapravo samo onoliko koliko je bilo neophodno za rad bolnice, a ranjenici i bolesnici su primani s posebnim merama predostrožnosti (noću preko javki kad ih je preuzimalo bolničko osoblje, danju sa zavezanim očima i sl.). Prilikom izgradnje vodilo se računa da budu što je više moguće prilagođene okolini, tako da se nisu primećivale ni sa udaljenosti od nekoliko koraka, obično u šumama ili na drugim pogodnim mestima.
Među najpoznatije bolnice u Sloveniji u prvom redu spada Slovenačka centralna vojnopartizanska bolnica Kočevski rog sa desetak odeljenja Jelen Breg, Jelen Žleb, Pugled, Spodnje Lšće, Zgornje Lašće, Stari Log, Vinice, Jelen Dol i Lesen Kamen, u krugu prečnika 10-15 -{km}- sa ukupnim kapacitetom od oko 300 ležaja. Slične su bile i bolnice na Pohorju, ali su ove bile delom ukopane u zemlju.
Karakter tajnosti bio je manje izražen u Slavoniji na Ravnoj Gori, Papuku i Krndiji uz koje su obavezno kopana i podzemna skloništa za smeštaj ranjenika i bolesnika u slučaju neposredne opasnosti. Krajem 1943. bilo je oko 25 takvih bolnica sa kapacitetom od ukupno 1.000 bolesnika.
Poseban tip tajnih bolnica jesu bolnice u Sremu („F“ — fruškogorska u selu Manđelos i u okolnim selima i „P“ — posavska u selu Karlovčić i okolnim selima), gde su ranjenici i bolesnici bili dodeljeni pojedinim domaćinstvima (po 2—3 ranjenika i bolesnika) koja su bila dužna da za njih izgrade tajna skloništa — baze.
Iako je bezbednost tajnih bolnica počivala uglavnom na tajnosti, bilo je i takvih kod kojoh se unapred mislilo, već prilikom biranja mesta za bolnicu i na mogućnost odbrane. Takva je bila bolnica Franja, jedna od bolnica 9. korpusa u blizini Cerknog, sagrađena u nepristupačnoj klisuri. Imala je ceo odbrambeni sistem (spoljna i unutrašnja linija sa minskim poljima, mitraljeskim gnezdima, te najzad odbranom samih ranjenika i bolesnika.)
Pokretne bolniceUredi
Pokretne bolnice, uglavnom su organizovane u jedinicama zbog stalnih pokreta i potrebe da se ranjenici i bolesnici što pre zbrinu. Statut sanitarne službe NOV i POJ usvojen na Petrovačkom kongresu u septembru 1942. godine, predviđao je se pri svakoj diviziji osnuje pokretna bolnica sa hirurškim, internim i zaraznim odeljenjem. Karakter pokretnih bolnica imale su katkad i brigadne ambulante, koje su povremeno sa sobom vodile desetine ranjenika i bolesnika. Za vreme pokreta i bolesnici su se kretali bilo pešice, na konjima, voženi na kolima (izuzetno automobilom ili železnicom) ili nošeni na nosilima.
Najveća i najvažnija pokretna bolnica u toku NOR-a je Centralna bolnica Vrhovnog štaba NOVOJ, formirana u toku Četvrte i Pete neprijateljske ofanzive, sa oko 3.500—4.000 ranjenika i bolesnika. Zbog nje je u blizini Prozora u februara 1943. vođena čuvena bitka za ranjenike.
Pored navedenih bolnica u zemlji izvestan broj partizanskih ranjenika, oko 12.500 bio je lečen i u savezničkim bolnicama u Italiji i na Malti.
Zločini nad osobljem i ranjenicimaUredi
Prema prikupljenim podacima, u NOP-u je bio angažovan 3.081 lekar (od toga 319 lekarki). Poginulo je 213, od čega je velika većina ubijena izvan borbe. Ordenom narodnog heroja odlikovano je njih 9 (7 poginulih i 2 koja su preživela rat)[2].
Nemci su posebno bezobzirno ubijali partizanske ranjenike, lekare i drugo sanitetsko osoblje. U toku pete neprijateljske ofanzive, prilikom napada na Košur ostao je da leži veliki broj ranjenika. Major Strecker, komandant 3. bataljona 738. puka je dao naređenje za likvidaciju svih nepokretnih ranjenika:
Juna 1943. godine u toku pete neprijateljske ofanzive četnici su klali partizanske ranjenike sa Sutjeske, pa su tada zaklali u selu Jelaču i Vrbnici dr Simu Miloševića i hrvatskog pesnika Ivana Gorana Kovačića.[4]
Polovinom jula 1943. godine u celu Cikoti (istočna Bosna) četnici su otkrili 80 ranjenika prve proleterske divizije, oduzeli im oružje a sutradan doveli Nemce koji su ih poubijali, a zatim spalili.[4]
Jula 1943. godine u Bišini (Birač) četnici su otkrili ranjenike prve i druge proleterske brigade i izdali ih Nemcima koji su ih poubijali.[4]
Maja 1944. godine četnici Dragutina Keserovića pronašli su na Jastrepcu partizansku bolnicu pa su streljali 24 ranjenika i 4 bolničarke.[4]
Maja 1944. godine četnici su otkrili u Semberiji partizanske bolnice i ubili oko 300 teških ranjenika.[4]
LiteraturaUredi
- SANITETSKA SLUŽBA U NARODNOOSLOBODILAČKOM RATU, zbornik radova - knjiga I. Beograd: Vojnoizdavački i novinski centar. 1989. http://znaci.net/00003/386.htm.
- SANITETSKA SLUŽBA U NARODNOOSLOBODILAČKOM RATU, zbornik radova - knjiga II. Beograd: Vojnoizdavački i novinski centar. 1989. http://znaci.net/00003/388.htm.
- SANITETSKA SLUŽBA U NARODNOOSLOBODILAČKOM RATU, zbornik radova - knjiga III. Beograd: Vojnoizdavački i novinski centar. 1989. http://znaci.net/00003/389.htm.
- SANITETSKA SLUŽBA U NOR-U, zbornik radova - knjiga IV. Beograd: Vojnoizdavački i novinski centar. 1989. http://znaci.net/00001/199.htm.
- Gojko Nikoliš, Razvoj sanitetske službe u našoj armiji, Beograd 1947;
- K. Barila, Partizanske bolnice u Grmeču 1942. godine. Vojnoistorijski glasnik 1951.
- P. Lunaček, Udeo slovenačkog saniteta u NOB-u i njegov značaj za osnivanje medicinskog fakulteta, Vojno samitetski pregled 1951 3—4;
- A. Nik, Briga za ranjenike i bolesnike u uslovima partizanskog rata, Liječnički vijesnik 1951, 8—9;
- V. Volčjak, Bolnica Franja, Ljubljana 1960,
- M. Piletić, Partizanske bolnice na području Durmitora, Vojnoistorijski glasnik 1961;
- A. Šivic, Sanutetska služba Istre za vreme NOR-a, Beograd 1962;
- A. Štajner, Partizanske bolnice u zemunicamam Vojnosanitetski pregled 1964, 1;
- G. Žarković, Historija sanitetske službe NOV i POJ u Slaveniji, Slavonski Brod 1968,
- G. Kamčevski, Sanitetsk služba NOV Makedonije, Beograd 1971;
- Đorđe Dragić, Sanitetska služba u partizanskim uslovima delovanja, Beograd 1977.
IzvoriUredi
- ↑ ZABELEŠKA ITALIJANSKOG GUVERNATORATA CRNE GORE IZ PRVE POLOVINE 1943. O ORGANIZACIJI I NAČINU VOĐENJA BORBE JEDINICA NOV I POJ
- ↑ Jaša Romano: Pregled lekara, farmaceuta, studenata medicine i farmacije učesnika NOR-a i poginulih u ratu. Učešće i doprinos bolničarki NOV i POJ 1941-1945. godine, u knjizi SANITETSKA SLUŽBA U NOR-U, zbornik radova - knjiga IV, strane 365-406
- ↑ http://www.znaci.net/00001/33_7.pdf
- ↑ 4,0 4,1 4,2 4,3 4,4 Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Presuda Dragoljubu Mihailoviću i ostalima
Vidi jošUredi
Segment isključivo posvećen Narodnooslobodilačkoj borbi. |