Wikipedija

Riječi na granici punoznačnosti

knjiga Snježane Kordić

Riječi na granici punoznačnosti, znanstvena monografija Snježane Kordić objavljena 2002. u Zagrebu u Hrvatskoj sveučilišnoj nakladi.[1]

Riječi na granici punoznačnosti
unutarnja naslovna stranica knjige
Autor(i)Snježana Kordić
Država Hrvatska
Jeziksrpskohrvatski, zapadna varijanta
Tematikalingvistika, gramatika, sintaksa, leksikografija, serbokroatistika
Žanr(ovi)znanstvena monografija
IzdavačHrvatska sveučilišna naklada, Zagreb
Datum izdanja2002.
Vrsta medijaštampano
Stranica228
Veličina i masa23 x 16 x 1 cm, 400 g
ISBN953-169-073-1
OCLC broj54680648
Dewey Decimal491.825
LC klasifikacijaPG1283 .K67 2002
DOI:10.2139/ssrn.3467413
Dostupno u bibliotekama:
(CROLIB) (COBISS-Sr) (COBISS.BH) (NSK) (GISKO) (FFZG) (CROSBI) (SWB) (BVB) (HEIDI) (SBB) (HBZ) (GKV) (SLK) (OBV) (SUDOC) (COPAC) (JALE) (NLA)
PDF čitave knjige
Kronologija
Prethodi: Slijedi:
knjiga
Relativna rečenica 		knjiga
Jezik i nacionalizam

Ova lingvistička knjiga predstavlja autoričin habilitacijski rad[2] izvorno na njemačkom jeziku za stjecanje iznaddoktorskog stupnja na Sveučilištu u Münsteru pred komisijom u sastavu prof. dr. Gerhard Birkfellner (Münster), prof. dr. Wilhelm Grießhaber (Münster), prof. dr. Karl Gutschmidt (Dresden), prof. dr. Helmut Jachnow (Bochum) i prof. dr. Peter Rehder (München).[3] Nakon što je objavljena u Zagrebu, dobila je izuzetno velik broj pozitivnih recenzija u znanstvenim časopisima širom svijeta, veći od bilo koje druge lingvističke knjige objavljene u Hrvatskoj.[4]

Poglavlja u knjizi

uredi

Uvod

uredi

Namjera ove knjige je da pomoću iznesenih rezultata istraživanja pridonese poboljšanju budućih leksikografskih i gramatičkih priručnika. Analizi je podvrgnut određen broj zamjenica, čestica, imenica, veznika i glagola koji u jezičnom sistemu zauzimaju poziciju između riječi s punim značenjem i riječi sa samo gramatičkom funkcijom. Osciliranje tih jezičnih jedinica u srpskohrvatskom jeziku između leksičkog i gramatičkog statusa, kao i mogućnost njihovog korištenja na nekoliko različitih načina, otežali su njihov opis,[5] što se jasno vidi i u rječnicima i gramatikama objavljenima u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori do izlaska ove studije. S obzirom da takvih jedinica ima veći broj, u ovoj knjizi su analizirane one čiji opis u spomenutim priručnicima je posebno oskudan ili uopće ne postoji. Nezadovoljavajući opis tih riječi je potrebno poboljšati već i stoga što su baš one izuzetno česte: prosječno je svaka deseta riječ u jezičnoj upotrebi jedna od riječi koje se opisuju u ovoj knjizi. Stoga bi interes za njom mogli imati ne samo budući autori jezičnih priručnika, nego i drugi ljudi koji o jezičnim jedinicama koje tako često koriste žele saznati više.

U prva tri poglavlja govori se svojstvima ličnih zamjenica ja/ti/on/mi/vi/oni, izražavanjem poštovanja pomoću lične zamjenice Vi i izražavanjem uopćavanja pomoću pozamjeničene imenice čovjek. Naredna tri poglavlja posvećena su pokaznim zamjenicama ovaj/taj/onaj, pokaznim riječima evo/eto/eno i složenom vezniku tim više što. A u zadnja dva poglavlja radi se o glagolima imati, biti i trebati. Na kraju svakog poglavlja predlaže se jedan model gramatičkog i leksikografskog opisa analiziranih riječi. Također se u knjizi te riječi uspoređuju s odgovarajućim riječima u ostalim slavenskim i drugim jezicima, tako da knjiga ima i vrijednost za komparativnu lingvistiku indoevropskih jezika. Korištena je obimna stručna literatura na brojnim jezicima, a na kraju je i registar s 340 citiranih imena i 213 pojmova.

Upotreba ličnih zamjenica ja/ti/on

uredi
 
Grafikon Snježane Kordić (na str. 13) pokazuje učestalost ličnih zamjenica

U prvom poglavlju knjige (str. 11-36) govori se o semantičkim, gramatičkim i pragmatičkim svojstvima ličnih zamjenica ja/ti/on/mi/vi/oni, i pri tom se, kao i u nekim narednim poglavljima, primjenjuje i analiza diskursa. Nadalje, opisuju se posebnosti lične zamjenice trećeg lica i njen odnos prema pokaznim zamjenicama. Velik dio poglavlja posvećen je prenesenim upotrebama gramatičkog lica (transpozicijama) i predstavljanju brojnih pragmatički uvjetovanih izražavanja lica u raznim jezicima.[6] Primjeri iz govorenog jezika oslikavaju kako se pomoću transpozicija govornik imaginativno uključuje u proces u kojem u stvarnosti ne sudjeluje ili kako se imaginativno isključuje iz procesa u kojem u stvarnosti sudjeluje. U prvom slučaju postiže se učinak suosjećanja i povjerljivog pričanja, a u drugom slučaju učinak neutralnog pripovijedanja i objektivnosti.

Kongruencija s Vi iz poštovanja

uredi

Jedna od transpozicija - izražavanje poštovanja pomoću Vi - koja je jedina i normom propisana (pa ipak u nekim novim rječnicima nije ni spomenuta) ima posebna gramatička svojstva.[7] Zato se kongruencija s Vi iz poštovanja zasebno opisuje u drugom poglavlju (str. 37-48). Na početku se daje pregled semantičke i gramatičke kongruencije s izrazom iz poštovanja u raznim jezicima, a nakon toga se opisuje kongruencija s Vi u srpskohrvatskom jeziku. Iz tog opisa proizlaze sljedeće dvije dopune općelingvističkih pravila o kongruenciji. Prva se odnosi na tzv. hijerarhiju predikata i hijerarhiju mjesta u rečenici: one se mogu dopuniti hijerarhijom padeža pridjevskih riječi jer u srpskohrvatskom jeziku (i u ruskom) se u nominativu pridjevskih riječi koristi gramatička, a u drugim padežima semantička kongruencija. Druga dopuna se odnosi na općelingvističko pravilo prema kojem nominativ naspram drugim padeža prije podliježe semantičkoj kongruenciji. Tom pravilu bi trebalo dodati ograničenje da se ne odnosi na nominativ pridjevskih riječi koje kongruiraju s Vi iz poštovanja.

Uopćavajuće čovjek

uredi

Jedan tip uopćavanja pomoću riječi čovjek također je pragmatički uvjetovana transpozicija, a analizira se u trećem poglavlju (str. 49-66). Posebnost tog uopćavajućeg čovjek sastoji se u tome što se uvijek polazi od neke konkretne i određene osobe (najčešće od samog govornika), čije iskustvo se generalizira. Zato se takvo čovjek može smatrati kvazi-nereferencijalnim. Dokaz postojanju skrivene, pozadinske referencije jest činjenica da se takvo čovjek najprikladnije može zamijeniti pomoću lične zamjenice.[8] Kvazi-nereferencijalno čovjek je u osnovi neutralno s obzirom na spol (a s obzirom na dob utoliko što ga koriste i tinejdžeri). No ima primjera u kojima se prvenstveno dovodi u vezu s jednim spolom. To ovisi o dvama činiocima. Jedan je sadržaj same rečenice: da li je on takve prirode da je tipičniji za muškarce odnosno za žene. Drugi činilac je spol osobe koja je polazište uopćavanja. Ako je žena polazište uopćavanja, onda će najvjerojatnije i ona biti implicirana riječju čovjek, čak i ako je sadržaj manje tipičan za žene. Osoba govornika se ne implicira ako njena biološka ili socijalna svojstva to potpuno sprečavaju. Određene biološki ili kulturno jednoznačne ženske osobine djeluju u srpskohrvatskom jeziku kao kočnica za upotrebu kvazi-nereferencijalnog čovjek. No žena-govornik ne samo da uopćava svoje iskustvo pomoću čovjek nego ponekad može i neka od spomenutih ograničenja prekršiti. Postoje neka dominantna svojstva u gramatičkoj strukturi rečenica s kvazi-nereferencijalnim čovjek. Što se tiče sintaktičke funkcije, dominiraju rečenice s čovjek u funkciji subjekta (iako upotreba riječi čovjek nije ograničena samo na funkciju subjekta). U vezi s glagolskim vremenima zapaža se da dominiraju rečenice s glagolom u prezentu. Na kraju poglavlja navode se formalne i semantičke razlike između čovjek u srpskohrvatskom jeziku i man u njemačkom jeziku. Pritom se utvrđuje da se dva tipa njemačkog man (od ukupno četiriju tipova) prevode na srpskohrvatski pomoću čovjek: opće man i zamjeničko man. Druga dva tipa se ili uopće ne prevode pomoću čovjek (anonimno man) ili se vrlo rijetko tako prevode (apstrahirajuće man).

Predmetne pokazne zamjenice ovaj/taj/onaj

uredi

U četvrtom poglavlju (str. 67-92) uspoređuju se srpskohrvatske predmetne pokazne zamjenice ovaj/taj/onaj s njima odgovorajućim zamjenicama u poljskom, češkom i ruskom jeziku. Opisuju se s obzirom na svoju deiktičku,[9] anaforičku i kataforičku ulogu te s obzirom na antecedent, pridjevsku ili imeničku upotrebu i tzv. intrafrastičko ili transfrastičko upućivanje. Kod deiktičke upotrebe može se uočiti razlika između zapadnoslavenskih jezika i srpskohrvatskog. Naime u oba zapadnoslavenska jezika radi se o potpuno asimetričnoj opoziciji jer jedna te ista zamjenica biva korištena i u proksimalu i u medijalu i u distalu. Nasuprot tome u srpskohrvatskom se radi o simetričnoj opoziciji: u proksimalu se koristi ovaj, u medijalu taj, a u distalu onaj.[10] To doduše vrijedi za neposrednu razgovornu situaciju u kojoj se govori o fizički prisutnim predmetima. U drugim situacijama može se objektivna prostornost zamijeniti subjektivnom, u kojoj procjenjivanje blizine i udaljenosti potpuno ovisi o govornikovim emocijama.[11] Tada se događa da govornik pomoću taj (medijal) uputi na predmet koji drži u rukama jer ili razgovara sam sa sobom i rečenicu s taj treba shvatiti kao produžetak njegovog unutarnjeg govora (i taj kao anaforu za govornika) ili se govornik želi od tog predmeta distancirati, tj. zbog subjektivnih razloga osjeća distancu prema tom predmetu pa upotrebu zamjenice za blizinu (ovaj) ne smatra prikladnom. Što se tiče anaforičke upotrebe, ona je u srpskohrvatskom bez sumnje karakteristična za zamjenicu taj, koja ponekad ima sličnu upotrebu kao određeni član.[12] No u pisanom jeziku događa se da se umjesto taj upotrijebi ovaj. Nasuprot tome, u govorenom jeziku se konzekventno koristi taj kao anafora. Oblik srednjeg roda to (rus. это), tzv. neutralni oblik, ima u sva četiri jezika jako razgranatu upotrebu i najčešće se koristi naspram svih drugih oblika pokaznih zamjenica. U nekim upotrebama ne može se opisivati kao zamjenica, nego kao partikula. Što se tiče konkurencije između pokaznih i ličnih zamjenica, može se utvrditi da naglašavanje potpomaže upotrebu pokazne zamjenice umjesto lične (stupanj podupiranja varira od jezika do jezika). Pokazna zamjenica se koristi umjesto lične ako treba izraziti izmjenu subjekta. Kod kataforičke uloge upada u oči da se i u srpskohrvatskom i u poljskom i češkom za najavljivanje ispred dvotočke koristi pokazna zamjenica koja izražava blizinu. Time se ta kataforička riječ razlikuje u srpskohrvatskom i češkom od one kataforičke riječi koja uvodi zavisnu rečenicu i koja je u tim jezicima ili nemarkirana pokazna zamjenica ili pokazna zamjenica koja izražava udaljenost. I u ruskom je kataforička riječ koja uvodi zavisnu rečenicu pokazna zamjenica za udaljenost. Samo u poljskom jedna te ista pokazna zamjenica izražava blizinu, nije markirana i koristi se i ispred dvotočke i ispred zavisne rečenice. Ispred restriktivne relativne rečenice u srpskohrvatskom najčešće se koristi pokazna zamjenica onaj (pogotovo njen oblik srednjeg roda ono u spoju ono što). Taj se upotrebljava ispred izričnih rečenica ili ispred drugog tipa zavisne rečenice.

Prezentativi evo/eto/eno

uredi
 
Dijagram Snježane Kordić (na str. 107) pokazuje da se prezentativ eto znatno češće koristi u pisanom jeziku

Peto poglavlje (str. 93-128) posvećeno je pokaznim riječima evo/eto/eno. U njemu se opisuju raznovrsna sintaktička i semantička svojstva tih riječi,[13] koja otežavaju njihovo ubrajanje u neku od klasičnih vrsta riječi. Na osnovi nekoliko korpusa predstavljaju se deiktička, anaforička i kataforička upotreba riječi evo/eto/eno kao i njihova učestalost.[14] Pritom se uočava da učestalost riječi evo i eto varira ovisno o funkcionalnom stilu: dok se u govorenom jeziku evo koristi pet puta češće od eto, u novinskom stilu i u proznim djelima koristi se eto dvostruko češće od evo. Takva razlika između govorenog i pisanog jezika mogla bi se objasniti smanjenom deiktičkom upotrebom riječi evo u pisanom jeziku. Situacije u kojima se sugovorniku pruža neki predmet ili se od sugovornika traži da pogleda nešto što se upravo pojavljuje (a takve situacije su tipične za upotrebu riječi evo) rjeđe se pojavljuju u pisanim tekstovima nego u svakodnevnoj komunikaciji licem u lice. Velika razlika u učestalosti riječi evo/eto naspram eno (eno se pojavljuje mnogo rjeđe od evo/eto) objašnjena je razlikom u značenju tih riječi. Jednaka razlika u značenju i jednak odnos učestalosti vidi se i u korpusu iz 18. stoljeća. To govori protiv tvrdnje koja se može naći u lingvističkoj literaturi, a koja glasi da eno iščezava iz tročlanog sistema pokaznih riječi. Naprotiv, eno izgleda stabilan u svom (u usporedbi s evo/eto relativno malom) području upotrebe. U vezi s padežom uz evo/eto/eno može se zapaziti nekoliko varijacija koje ne uzrokuju primjetnu promjenu značenja. Te varijacije su vezane za deiktičku upotrebu riječi evo/eto/eno. Kod dviju varijacija radi se o ubacivanju riječi ga (genitiv lične zamjenice trećeg lica), i to na takva mjesta gdje se više ne može govoriti o njenoj normalnoj upotrebi u ulozi anafore muškog ili srednjeg roda.

Složeni veznik tim više što

uredi

Naredno poglavlje (str. 129-142) bavi se sintaktičkim i semantičkim posebnostima složenih veznika tim više što, tim prije što, utoliko više što, utoliko prije što, to više što, koji uvode jedan poseban tip zavisnih uzročnih rečenica, a nisu opisani u gramatikama i rječnicima.[15] Najprije se uspoređuje sastav tih veznika u srpskohrvatskom, ruskom, češkom, poljskom i njemačkom jeziku. Pritom se kao zajedničko svojstvo utvrđuje tročlanost veznika: prvi dio veznika je forički (u raznim slavenskim jezicima to je instrumental pokazne zamjenice; u njemačkom je to um so), drugi dio je komparativ, a treći dio je veznik. Kod drugog dijela postoji razlika između slavenskih jezika i njemačkog jezika. Dok njemački ima dva komplementarna komparativa (mehr/weniger) koji se koriste u sastavu složenog veznika, u slavenskim jezicima ne postoji takva komplementarnost: komparativ pozitivnog smjera (‘više’) koristi se i tamo gdje se u njemačkom mora upotrijebiti komparativ negativnog smjera (‘manje’). Objašnjenje tome bilo bi: gradacija izražena komparativom odnosi se u njemačkom samo na dio nadređene rečenice, dok se u slavenskim jezicima odnosi na sadržaj čitave nadređene rečenice (u smislu pojačavanja). Tako se sadržaj nadređene rečenice kao cjelina može pojačati pomoću jednog te istog komparativa bez obzira na to da li je nadređena rečenica potvrdna ili negirana (razlika između potvrdnosti i negiranosti uvjetuje u njemačkom komplementarnu upotrebu komparativa mehr i weniger). Sljedeće svojstvo složenog veznika koje se opisuje jest mobilnost njegovih dijelova i u slavenskim jezicima i u njemačkom. Razlika između rečenica s razdvojenim i rečenica s nerazdvojenim dijelovima veznika uspoređuje se s razlikom između restriktivnih i nerestriktivnih rečenica. Predlaže se da samo verzija s nerazdvojenim dijelovima bude smatrana pravim veznikom. Nakon toga razmatra se naizgled veća varijabilnost sastava veznika u srpskohrvatskom naspram sastava veznika u njemačkom, ruskom, poljskom i češkom jeziku.

Glagoli imati i biti

uredi
 
Grafikon Snježane Kordić (na str. 157) pokazuje da se većina egzistencijale upotrebe glagola imati ostvaruje u negiranom obliku

Glagoli imati i biti u srpskohrvatskom, koji predstavljaju ekvivalente latinskih habere i esse, imaju vrlo raslojenu upotrebu. U jednoj od upotreba koriste se komplementarno. Ta upotreba opisuje se u ovom poglavlju (str. 143-174) na primjeru lokacijsko-egzistencijalnih rečenica.[16] Prvo se govori o samoj problematici lokacijsko-egzistencijalnih rečenica. Naime, lingvistički radovi ne pružaju ujednačenu definiciju pojma egzistencije. Stoga ne postoji ni ujednačena definicija egzistencijalne rečenice ni jasna razgraničenost tog tipa rečenice od drugih tipova. Nakon što su sporna pitanja u vezi s tim predstavljena, nudi se jedna definicija egzistencijalne rečenice i predlaže razlikovanje dvaju tipova te rečenice. Jedan od njih je lokacijsko-egzistencijalna rečenica.[17] Također se nude i kriteriji za razlikovanje egzistencijalne rečenice od drugih rečenica: predikatni glagol s primarnim egzistencijalnim značenjem, neodređena imenica (ta imenica označava predmet o čijoj egzistenciji se radi), redoslijed riječi s imenicom u rematskoj poziciji,[16] (u srpskohrvatskom i nekim drugim slavenskim jezicima ovome se pridružuje i genitiv), egzistencijalna kvantifikacija, eksplicitna ili implicitna lokacija. Neki od navedenih kriterija stoje međusobno u hijerarhijskom odnosu: tako redoslijed riječi, rematska pozicija, egzistencijalna kvantifikacija i genitiv služe za izražavanje neodređenosti imenice. Zbog toga se predlaže da se neodređenost imenice u lokacijsko-egzistencijalnim rečenicama uzme za temeljni kriterij pri utvrđivanju egzistencijalnog značenja rečenice. Kod već određenih predmeta po pravilu ne može utvrđivanje njihove egzistencije biti u prvom planu jer je to utvrđivanje bilo preduvjet da bi uopće postali određenima. Na primjeru srpskohrvatskog jezika opisuju se one lokacijsko-egzistencijalne rečenice u kojima glagoli imati i biti stoje u paradigmatskom odnosu. Situacija u srpskohrvatskom uspoređuje se sa situacijom u drugim južnoslavenskim jezicima. Pažnja pritom biva usmjerena na ona pitanja koja su ujedno i kriteriji za određivanje egzistencijalne rečenice: upotreba glagola imati naspram upotrebe glagola biti,[18] određenost/neodređenost imeničke sintagme, nominativ/genitiv kao padeži imeničke sintagme, redoslijed riječi u egzistencijalnoj rečenici.

Upotreba glagola trebati

uredi

U zadnjem poglavlju (str. 175-190) opisuju se značenja i gramatička svojstva punoznačnog i modalnog glagola trebati.[19] U funkciji punoznačnog glagola trebati ima jedna semantička i gramatička svojstva, a u funkciji modalnog glagola druga. Tako punoznačni glagol trebati dolazi s dativom i nominativom ili s akuzativom i nominativom, i uvijek pokazuje lice i broj. Modalni glagol zahtijeva drugačiju dopunu, koja se pojavljuje ili kao da plus prezent drugog glagola ili u obliku infinitiva. U spoju s da plus prezent koristi se uvijek bezlični oblik treba ako modalni glagol mora izraziti prezent. Ako modalni glagol mora izraziti perfekt, onda se koristi ili u bezličnom obliku trebalo je ili u ličnom obliku koji je kongruentan sa subjektom dopunskog glagola. U spoju s infinitivom koristi se bezlični oblik glagola trebati ako se tvrdnja izriče uopćeno, tj. nevezano za neku određenu osobu (takve rečenice nemaju subjekt). Ako se tvrdnja vezuje za neku određenu osobu (rečenica ima subjekt), onda se koristi lični oblik glagola trebati. Modalni glagol trebati može se koristiti i inferencijalno, pri čemu govornik procjenjuje realnost nekog događaja kao vrlo vjerojatnu. Kad se u takvoj upotrebi koriste bezlični oblici glagola trebati, onda je za nju karakteristično da se osim dopune da plus prezent ponekad pojavljuje i dopuna da plus perfekt. Kad se inferencijalno koriste lični oblici glagola trebati, onda je dopuna ili infinitiv ili da plus prezent.

Inozemni prikazi u stručnim časopisima

uredi

Vidi također za čitanje većinu prikaza

. ZDB-ID 1308055-6.  (COBISS-Sr).

Zaključci iz inozemnih prikaza

uredi

U svom prikazu američki lingvist Wayles Browne kaže da Riječi na granici punoznočnosti

dijeli vrline njezinog djela o relativnim rečenicama, empirijski je dobro podržano i referira na razne tradicije u lingvistici. Čovjek je impresioniran kad vidi na stranicama te knjige prikladne citate iz nezavisnih njemačkih, ruskih, poljskih, čeških i englesko-američkih istraživanja kako konvergiraju u sličnim pogledima.

– Canadian Slavonic Papers 50 (1-2)

Peter Herrity u londonskom filološkom časopisu The Slavonic and East European Review zapaža da

u svim poglavljima ove knjige autorica je temeljito istražila postojeću literaturu i dala zaključak o suvremenoj upotrebi koji će biti od neprocjenjive vrijednosti za gramatičare i leksikografe koji često tretiraju te teme na površan način. Ova knjiga će biti dobrodošao doprinos na području srpskohrvatske znanosti

– The Slavonic and East European Review 81 (4)

Matthew Feeney rezimira u svojoj recenziji objavljenoj u američkom znanstvenom časopisu Slavic and East European Journal:

Kordić pruža mnogo novih informacija o analiziranim jezičnim oblicima. Ovaj rad će biti od koristi onima koji pišu na hrvatskom i srpskom, onima koji pišu gramatike tog jezika, leksikografima, prevodiocima, studentima i profesorima tog jezika, slavistima i općim lingvistima

– Slavic and East European Journal 49 (3)

Prvo ime među južnoslavenskim sintaktičarima Milka Ivić svoj prikaz završava sljedećom rečenicom:

Nadam se da je iz svega rečenoga jasno zašto moja završna poruka i ne može drugačije glasiti do ovako: knjizi "Riječi na granici punoznačnosti" zaista vredi posvetiti punu pažnju; posebno će slavistima ona biti dragocen izvor relevantnih podataka.

– Južnoslovenski filolog 59

Češka sintaktičarka Ludmila Uhlířová u časopisu Slavia ističe da

to je duboko analitičan, bogat informacijama i znanstveno pouzdan rad. Interpretativna uravnoteženost, argumentiranost i jasnoća stila karakteriziraju ovu knjigu [...] Od monografije Snježane Kordić korist mogu imati ne samo kroatisti, nego svi koji se bave usporednim i tipološkim izučavanjem slavenskih jezika.

– Slavia: časopis pro slovanskou filologii 72 (3)

Poljski lingvist Jerzy Molas u recenziji objavljenoj u časopisu Poradnik Językowy uočava da

analizu predstavljenu u knjizi karakterizira za ovu autoricu tipična metodološka raznolikost (što svjedoči o jako dobroj orijentiranosti u najnovijim trendovima svjetske lingvistike) u kombinaciji s velikom preciznošću i konzekventnim rezoniranjem.

– Poradnik Językowy 6
 
Korice njemačkog izdanja knjige

U bugarskom lingvističkom časopisu Săpostavitelno ezikoznanie Iskra Likomanova na kraju recenzije napominje:

Dragocjeno svojstvo ove publikacije je tipologija slavenskih jezika u njoj, što je neočekivano s obzirom na naslov, a također je iznenađenje što se nailazi i na slavensko-neslavenske paralele u njoj.

– Săpostavitelno ezikoznanie 29 (1)

Njemačko izdanje knjige

uredi

Povezano

uredi

Druge knjige Snježane Kordić:

Izvori

uredi
  1. ↑ Knjiga je indeksirana u sljedećim (štampanim) tercijarnim izvorima: Linguistic Bibliography for the Year 2002 | Zeitschrift für Slavische Philologie 61/2, 2002, 490 | Die Welt der Slaven 48/2, 2003, 339 | The Slavonic and East European Review 81/2, 2003, 396 | Slavic and East European Journal 47/1, 2003, 161 | Scando-Slavica 49/1, 2003, 147 | ICCEES International Newsletter 51, 2003
  2. ↑ (CROLIB), (COBISS-Sr), (NSK).
  3. ↑ „Snježana Kordić” (njemački). Bulletin der Deutschen Slavistik (Göttingen) 8: 61–62. 2002. ISSN 0949-3050. ZDB-ID 1322349-5. Arhivirano iz originala na datum 2012-07-07. Pristupljeno 2015-07-23.  (CROLIB).
  4. ↑ Galić, Štefica (15. februara 2015). „Ovdašnja društva su zaglibljena u besmislenim, apsurdnim temama”. Mostar: Tačno.net. Arhivirano iz originala na datum 2015-03-06. Pristupljeno 2015-04-09. 
  5. ↑ Karlić, Virna; Tušek, Jelena (2013). „Čestice u nastavi južnoslavenskih jezika”. Opera Slavica - slavistické rozhledy (Brno) 23 (4): 208–209. ISSN 1211-7676. ZDB-ID 1223023-6. Pristupljeno 2015-01-12. 
  6. ↑ Bakšić 2005, str. 99, 137–139.
  7. ↑ Bakšić 2005, str. 118.
  8. ↑ Bakšić 2005, str. 137.
  9. ↑ Badurina, Lada (2011). „Od sintakse prema suprasintaksi i dalje”. u: Mićanović, Krešimir ur. Zbornik radova 39. seminara Zagrebačke slavističke škole. Zagreb: Zagrebačka slavistička škola. str. 60. ISBN 978-953-175-393-7. CROSBI 538102. Pristupljeno 2015-06-26. 
  10. ↑ Klajn, Ivan (2009). „Sul trattamento dei pronomi dimostrativi nelle grammatiche e nei dizionari serbocroati” (talijanski). Studi Slavistici (Firenca) 6: 153. ISSN 1824-761X. ZDB-ID 2182164-1. Pristupljeno 2019-03-08. 
  11. ↑ Ćirković, Svetlana (2008). „Expressing Time in the Autobiographical Discourse of Internally Displaced Persons (IDP) from Kosovo and Metohija” (engleski). Balcanica (Beograd) 39: 213. ISSN 0350-7653. ZDB-ID 439056-8. Pristupljeno 2015-03-15. 
  12. ↑ Hodžić, Jasmin (2011). „Određeni i neodređeni član u gramatičkom sistemu bosanskog jezika”. Post Scriptum (Bihać) 2: 72. ISSN 2232-8556. Pristupljeno 2019-05-01. 
  13. ↑ Karavdić-Meco, Zanaida (2006). „Tipovi strukturno nepotpunih prostih rečenica”. Pismo (Sarajevo) 4 (1): 126. ISSN 1512-9357. ZDB-ID 2146979-9. Pristupljeno 2015-07-04. [mrtav link]
  14. ↑ Negović, Magdalena; Neveščanin, Ana (2011). „O inicijalnim diskursnim oznakama u hrvatskom i talijanskom jeziku”. Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Splitu (Split) 4: 60. ISSN 1846-9426. CROSBI 572321. Pristupljeno 2015-04-18. 
  15. ↑ Tafra, Branka (2012). „Što je hrvatskoj leksikografiji "natuknica"?”. u: Fink Arsovski, Željka ur. Stručak riječima ispunjen : zbornik radova posvećen Antici Menac o njezinu 90. rođendanu. Zagreb: Filozofski fakultet. str. 118. ISBN 978-953-175-443-9. CROSBI 609109. Pristupljeno 2015-03-28.  (CROLIB).
  16. ↑ 16,0 16,1 Mihaljević Djigunović, Jelena; Letica Krevelj, Stela (2012). „Developmental Dynamics in Acquiring Existential "there" in L2 English” (engleski). Studia Romanica et Anglica Zagrabiensia (Zagreb) 57: 110. ISSN 0039-3339. CROSBI 653470. Pristupljeno 2015-05-11. ZDB-ID 202259-x.
  17. ↑ Milošević, Jovanka J. (2011). „Glagoli lokativne semantike i njihove nerečenične adverbijalne dopune”. Radovi Filozofskog fakulteta: filološke nauke (Pale) 13: 692. ISSN 1512-5858. Pristupljeno 2019-02-22. 
  18. ↑ Redli, Jelena (2012). „Sistem padeža sa kvalifikativnim značenjem u kopulativnom predikatu u romanu "Ostrvo" Meše Selimovića”. u: Palić, Ismail ur. Sarajevski filološki susreti I: zbornik radova. Sarajevo: Bosansko filološko društvo. str. 12. ISSN 2233-1018. Arhivirano iz originala na datum 2015-06-16. Pristupljeno 2015-01-08. 
  19. ↑ Radovanović, Maja; Vojvodić, Dojčil (2005). „O jednoj jezičkoj univerzaliji (konstrukcije modalnih glagola s infinitivom u ruskom i drugim slovenskim jezicima”. Slavistika (Beograd) 9: 105. ISSN 1450-5061. Pristupljeno 2015-10-27. 
Citirani radovi

Vanjske veze

uredi
Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Riječi_na_granici_punoznačnosti&oldid=42252524