Wikipedija

Geografija

(Preusmjereno sa stranice Географија)

Geografija (grč. γεωγραφία, od γῆ: zemlja + γράφεıν: pisati), znanost koja proučava prostornu stvarnost Zemljine površine; zemljopis. Uz filozofiju i historiju, geografija pripada među najstarije znanosti ljudske civilizacije. Ona se za objašnjavanje geografskog prostora koristi metodama prirodnih i društvenih znanosti. S obzirom na raznoznačnost geoprostora, geografija je kao znanost vrlo kompleksna. To je jedina dualna znanost, koja povezuje prirodne i društvene znanosti.[1][2] Naziva se i svjetskom disciplinom.[3]

Karta svijeta

Geografija je, dakle, sintetička znanost, koja spaja mnoga dostignuća brojnih znanosti radi objašnjavanja geografskog prostora. Ona pripada u skupinu prirodnih znanosti jer joj je osnovno polazište u prirodnim značajkama geoprostora.

Geografija kao znanost o geografskom prostoru (Zemljinoj površini) objašnjava raširenost, utjecaje i međuzavisnost svih najvažnijih prirodnih i društvenih čimbenika, koji sudjeluju u oblikovanju geoprostora kao cjeline ili njegovih prostornih dijelova (regija).

Etimologija i terminologija

uredi

Termin geografija potječe iz klasične starine, a upućuje na prvotno značenje geografije. Etimološki elementi (morfemi) prema kojima je nastala riječ geografija jesu prefiksalni morfem geo- koji dolazi od grč. γεο- zemljo-, koji se odnosi na zemlju; γῆ zemlja, te sufiksalni morfem -grafija koji dolazi od grč. -γραφια -pis(anje), a srodan je morfemima -graf, -grafika, -grafički, -grafizam, grč. -γραφος -pisac, koji piše; γράφω pišem, γραφικός pismeni.[4][5] Geografija tada nije bila znanost s određenim objektom i ciljem proučavanja, već neka vrsta opće enciklopedije o Zemlji. Riječ geografija prvi je skovao Eratosten oko 200. pne. kako bi označio opisno učenje o Zemlji. Na temelju prvotnog značenja geografije u zapadnim i južnim slavenskim jezicima tokom 19. vijeka nastaje i riječ zemljopis (češ. zeměpis, sk. zemepis, sl. zemljepís) koja je zaživjela kao ime geografskog osnovnoškolskog predmeta u Jugoslaviji 1950-ih i Hrvatskoj (1991. - 2005.).

Grane geografije

uredi

Opšta geografija

uredi

Kao sintetička znanost, geografija uključuje i analitičke studije određenih pojava i objekata Zemljine površine. Ukupnost svih grana analitičkih studija tvori opću geografiju. Prema tome, odnose li se analitička proučavanja na objekte i pojave prirodne sredine ili ljudske djelatnosti, opća se geografija dijeli na fizičku geografiju i antropogeografiju.

Fizička geografija

uredi
Glavni članak: fizička geografija

Fizička geografija (ili fiziogeografija) dijeli se na geomorfologiju, hidrografiju, klimatologiju i biogeografiju. Ranije se u fizičku geografiju ubrajala i matematička, odnosno astronomska geografija s geodezijom i kartografijom, ali budući da su se razvile u samostalne znanosti, to se ne mogu uključiti u sistem opće geografije iako je u geografskom radu praktično poznavanje njihovih principa neophodno potrebno. Geografija proučava reljef Zemljine površine, a hidrografija vode. Zbog razlike između morskih, jezerskih i tekućih voda, hidrografija se dijeli na oceanografiju (oceani i mora), limnologiju (jezera) i potamologiju (rijeke). Klimatologija proučava klimu s geografskog stanovišta, tj. osobine i značenje klime za ostale objekte i pojave Zemljine površine. Napokon, biogeografija proučava značenje organskog svijeta na Zemljinoj površini, njegovu rasprostranjenost i uvjete rasprostranjenosti. Prema tome, je li težište na proučavanju flore ili faune, biljna geografija ili fitogeografija razlikuje se od životinjske geografije ili zoogeografije. Stoga su najvažnije grane fizičke geografije sljedeće:

       
biogeografija ekogeografija i
upravljanje okolišem
 geodezija geomorfologija
       
glaciologija hidrologija i hidrografija klimatologija i
paleoklimatologija
 krajobrazna ekologija
       
kvartarna znanost obalna geografija oceanografija pedologija
 
paleogeografija

Antropogeografija

uredi
Glavni članak: antropogeografija

Glavni je geografski faktor na Zemljinoj površini ljudsko društvo, a međusobne odnose ljudskog društva i prirodne sredine na Zemlji proučava antropogeografija ili humanistička geografija. Budući da su aktivnosti ljudskog društva i prirodne sredine na Zemljinoj površini vrlo složene, najveći broj specijalnih grana i ogranaka geografije postoji upravo u antropogeografiji. Osim proučavanja stanovništva kao cjeline (demogeografija), ističe se geografija naselja, koja se njima bavi kao geografskom pojavom (osobito razvijen pravac koji proučava gradove – poleogeografija). Složene probleme gospodarske djelatnosti društva proučava ekonomska geografija (ima mnogo ogranaka i smjerova, npr. agrarna, industrijska, prometna geografija i dr.). Geografske uvjete historijskog razvoja proučava historijska geografija, a geografske pretpostavke i probleme političkih tvorevina (država) politička geografija. Medicinska geografija proučava geografsku raširenost pojedinih bolesti, higijenske uvjete života u pojedinim geografskim područjima i time omogućuje donošenje planskih mjera za poboljšanje zdravstvenih prilika u svijetu. Posebno područje antropogeografije čine strateška i vojna geografija. Najvažnije grane antropogeografije jesu sljedeće:

       
ekonomska geografija historijska & vrem. geog. kulturna geografija medicinska geografija
       
polit. geog. & geopolitika pop. geog. ili demografija prometna geografija razvojna geografija
       
religijska geografija socijalna geografija turistička geografija urbana geografija

U različite pristupe području antropogeografije koji su nastali relativno nedavno mogu se ubrojiti:

Ekološka geografija

uredi
Glavni članak: ekološka geografija

Ekološka geografija je grana geografije koja opisuje prostorne aspekte interakcija između ljudi i prirodnog svijeta. Ona zahtjeva tradicionalne aspekte fizičke i antropogeografije kao i načine po kojima ljudska društva konceptualiziraju okolinu.

Ekološka geografija se pojavila kao most između fizičke i antropogeografije zbog rastuće specijalizacije navedena dva polja. Štoviše, kako se ljudski odnos prema okolini mijenjao kao posljedica globalizacije i tehnoloških promjena, uvidjela se potreba za novim pristupom radi razumijevanja promjena i dinamičkih odnosa. Primjeri istraživačkih polja u ekološkoj geografiji jesu upravljanje u kriznim situacijama, upravljanje okolišem, održivost i politička ekologija.

Geomatika

uredi
Glavni članak: geomatika
 
Digitalni elevacijski model (DEM)

Geomatika je grana geografije koja je nastala nakon kvantitativne revolucije u geografiji sredinom 1950-ih. U geomatici se koriste tradicionalne prostorne tehnike korištene u kartografiji i topografiji kao i njihova primjena na računala. Geomatika je postala prostrano polje s mnogim disciplinama koje koriste tehnike poput GIS-a i daljinskih istraživanja. Geomatika je također dovela do revitalizacije pojedinih geografskih odsjeka posebice u Sjevernoj Americi gdje je ovaj predmet bio u silaznoj putanji tijekom 1950-ih.

Geomatika obuhvaća velika područja koja uključuju prostornu analizu poput kartografije, geografskih informacijskih sustava (GIS), daljinskih istraživanja i globalnih pozicijskih sustava (GPS).

Regionalna geografija

uredi
Glavni članak: regionalna geografija

Sve navedene specijalnosti, grane i ogranci opće geografije, odnosno fizičke i antropogeografije, imaju analitičko značenje, te se s obzirom na objekt, cilj i zadatke geografske znanosti koriste kao pomoćne discipline. Kompleksno proučavanje prostorne stvarnosti na Zemljinoj površini, tj. osnovni i bitni dio geografskog rada, oslanja se djelomično na opće rezultate tih analitičkih studija, ukoliko ih ima. Budući da prostorna stvarnost Zemljine površine, tj. osobine prirodne sredine, i društveno-ekonomska i kulturna nadgradnja, nisu jednolike, već sastavljene od prostorno raznolikih i vremenski promjenljivih individualnih cjelina ili geografskih područja, upotrebljava se za kompleksno bitno geografsko proučavanje i naziv regionalna geografija. Glavni postupak u regionalnoj geografiji je regionalizacija koja pokriva odgovarajuće tehnike prostornog razgraničenja među regijama.

Srodna područja

uredi

Geografske tehnike

uredi

Budući da su prostorni međuodnosi ključni u ovoj sinoptičkoj znanosti, karte su njeno ključno oruđe. Klasična kartografija se modernijim pristupom pridružila geografskoj analizi, geografskim informacijskim sustavima (GIS) temeljenim na uporabi računala.

U svojem radu geografi koriste četiri međuodnosna pristupa:

  • sistematski - grupira geografsko znanje u kategorije koje se mogu globalno istraživati.
  • regionalni - proučava sistematične veze među kategorijama za pojedine regije ili mjesta na planetu.
  • deskriptivni - jednostavno navodi lokacije obilježja i populacija.
  • analitički - ispituje zašto se pronalaze obilježja i populacije u određenom geografskom prostoru.

Kartografija

uredi
Glavni članak: kartografija

Kartografija se bavi prikazivanjem Zemljine površine pomoću apstraktnih simbola. Iako druge geografske subdiscipline koriste karte u prikazivanju vlastitih analiza, samo stvaranje karata je dovoljno apstraktno da se promatra zasebno. Kartografija je iz skupa nacrtnih tehnika narasla u stvarnu znanost.

Kartografi moraju učiti kognitivnu psihologiju i ergonomiku kako bi razumjeli koji simboli najbolje predstavljaju informacije o Zemlji, te bihevioralnu psihologiju kako bi potaknuli čitatelje svojih karata da reagiraju na informaciju. Oni moraju također učiti geodeziju i prilično naprednu matematiku kako bi razumjeli kako oblik Zemlje utječe na iskrivljenost simbola na karti projiciranih na ravnu plohu radi preglednosti. Može se reći, bez mnogo polemike, da je kartografija neosporno sjeme iz kojega raste velik dio polja geografije. Većina će geografa navesti očaranost kartama u djetinjstvu kao rani znak da su završili u tom području.

Geografski informacijski sustavi

uredi
Glavni članak: geografski informacijski sustav

Geografski informacijski sustav bavi se pohranom informacija o Zemlji radi automatske obrade računalom na pouzdan način prikladan svrsi informacije. Osim svih ostalih subdisciplina geografije, GIS stručnjaci moraju razumjeti računarstvo i sustave baze podataka. GIS je toliko revolucionirao područje kartografije da se svaka izrada karata radi uz pomoć nekog oblika GIS softvera. GIS se također odnosi na znanost uporabe GIS softvera i GIS tehnika radi prikazivanja, analiziranja i predviđanja prostornih odnosa. U tom smislu GIS označava geografsku informacijsku znanost.

Daljinska istraživanja

uredi
Glavni članak: daljinska istraživanja

Daljinska istraživanja mogu se definirati kao umijeće i znanost prikupljanja informacija o obilježjima Zemlje na način da se mjerenja izvode na daljinu. Podaci prikupljeni daljinskim istraživanjima dolaze u raznim oblicima poput satelitskih i zračnih snimaka, te podataka prikupljenih priručnim instrumentima. Geografi sve više koriste podatke iz daljinskih istraživanja kako bi prikupili informacije o Zemljinoj površini, oceanima i atmosferi zato jer: a) pružaju objektivnu informaciju u raznolikim prostornim mjerilima (od lokalnog do globalnog), b) osiguravaju sinoptički pogled na interesno područje, c) omogućuju pristup udaljenim i/ili nepristupačnim mjestima, d) osiguravaju spektralnu informaciju izvan vidljivog dijela elektromagnetskog spektra i e) olakšavaju istraživanja o promjeni obilježja/područja u vremenu. Podaci iz daljinskih istraživanja mogu se analizirati neovisno ili u konjunkciji s ostalim slojevima digitalnih podataka (npr. u geografskom informacijskom sustavu).

Geografske kvantitativne metode

uredi
Glavni članak: geostatistika

Geostatistika se bavi analizom kvantitativnih podataka, posebice primjenom statističke metodologije u istraživanju geografskih fenomena. Geostatistika se opširno koristi u raznim poljima koja uključuju: hidrologiju, geologiju, istraživanje nafte, vremensku analizu, urbanističko planiranje, logistiku i epidemiologiju. Matematička osnova za geostatistiku proizlazi iz grupne analize, linearne diskriminantne analize i neparametrijskih statističkih testova, te brojnih drugih područja. Primjene geostatistike počivaju uvelike na geografskim informacijskim sustavima posebice u interpolaciji (procjeni) nemjerenih točaka. Geografi trenutno značajno doprinose metodi kvantitativnih tehnika.

Geografske kvalitativne metode

uredi
Glavni članak: etnografija

Geografske kvalitativne metode ili tehnike etnografskog istraživanja koriste antropogeografi. U kulturnoj geografiji postoji tradicija primjene tehnika kvalitativnog istraživanja koje se također koriste u antropologiji i sociologiji. Sudioničko promatranje i produbljeni intervjui služe antropogeografima u prikupljanju kvalitativnih podataka.

Historija geografije

uredi
Glavni članak: Historija geografije

Najstarije poznate karte svijeta potječu iz 9. vijeka pr. ne., a pripadale su Babiloncima.[6] Težnja za spoznajom prostornog rasporeda svih pojava na Zemljinoj površini seže u najdalju poznatu historiju, ali je ona ostvarena tek u antičkoj Grčkoj. Hipokrat, Aristotel, Hiparh, osobito Eratosten (jedan od prvih koji je mjerio promjer Zemlje) [7], nastojali su objasniti opće fenomene Zemlje kao cjeline. Kasnije se Agripa (astronom), Strabon i Plinije Stariji, prema praktičnim potrebama (ekspanzija Rimskog Carstva), orijentiraju na opise zemalja. Dok je prva, starija geografska orijentacija gotovo isključivo prirodoznanstvena i spekulativna, druga je prakticistička i opisna, s osobitim naglaskom na čovjeku i njegovu djelovanju na Zemlji. Od 3. vijeka, kineske metode geografskih istraživanja i njihova geografska literatura mnogo su složeniji nego u Europi toga vremena, što je slučaj sve do 13. vijeka.

U srednjem vijeku orijentalna, arapska geografija nastavlja uglavnom prirodoznanstvenu antičku tradiciju. Proširenje općih saznanja nadopunjeno je tada i značajnijim opisima, prakticističkim radovima (Masudi, Al Idrisi, Ibn Battuta, Ibn Khaldun). Europska srednjovjekovna geografija (kozmografija) zaostaje za antičkom i arapskom geografijom.[8] Nakon putovanja Marka Pola te ponovnim oživljavanjem interesa za djela antičkih pisaca (osobito nakon velikih geografskih otkrića) počinje življi rad koji ima samo opisno značenje, s velikim balastom suvišnih pojedinosti i neobičnih, često fantastičnih priča i opisa.

 
Autoportret Alexandera von Humboldta, jednog od ranih pionira geografije

U 17. i 18. vijeku, zbog napretka tehničkih znanosti (1617. prva triangulacija, 1682. Cassinijeva nova karta svijeta), postaje horizont geografskih saznanja širi (Bernhard Varenius), ali se sav geografski rad još ograničuje na opisno-statistički pregled pojedinih država. Tek radovi njemačkih geografa Alexandera von Humboldta (1769. – 1859.) i Karla Rittera (1779. – 1859.) stvaraju potpuno nove osnove za razvoj geografije, koja otada postaje znanstvena disciplina. A. Humboldt i K. Ritter smatraju se osnivačima moderne znanstvene geografije, jer su za cilj geografije postavili objašnjavanje uzročnosti predmeta i pojava koji se javljaju u prostoru. Prema Humboldtu, glavno značenje ima uporedno proučavanje prirodne sredine, jer "čovjek zavisi od prirode i njoj se prilagođuje". K. Ritter, naprotiv, polazi od djelatnosti čovjeka i prema njoj određuje značenje i osobine pojedinih dijelova Zemlje. Tim se smjerom razvijala geografija u drugoj polovici 19. st., ali je zbog snažnog razvitka prirodnih nauka prevladala prirodoznanstvena orijentacija, osobito u općoj geografiji (fizička geografija).

Antropogeografija je s Friedrichom Ratzelom (1844. - 1904.) počela jačati humanistički smjer u geografiji, ali se ipak nije razvila ni osamostalila kao fizička geografija, jer je teško bilo točno razgraničiti predmet proučavanja i naći prave metode rada. Neki su antropogeografi smatrali njezinim objektom samo pojave materijalne ljudske aktivnosti, a drugi i kulturne, političke, religiozne, psihičke i dr. Dualizam u geografiji (odvajanje fizičke od antropogeografije) nije se mogao održati, jer je nastao kao posljedica nedostatka jedinstvenog školovanja. Gotovo su sve novoosnovane katedre iz geografije na univerzitetima popunjavali u drugoj polovici 19. vijek stručnjaci iz drugih srodnih znanosti. Tek potkraj 19. i na početku 20. vijeka nove generacije geografskih stručnjaka ističu jedinstvo geografske nauke. U Francuskoj Vidal de La Blache udara temelje modernoj regionalnoj geografiji, koja je dala niz dobrih sintetičko-geografskih studija. U Nemačkoj je obilježen nov smjer pojavom A. Hettnera. Velika potreba za sintetičkim geografskim radovima, osobito za Prvoga svjetskog rata, potakla je razvoj, moderne, jedinstvene geografije u Engleza, Amerikanaca, Rusa i drugih naroda, a to je pojačano poslije Drugog svjetskog rata.

Poznati geografi

uredi
Glavni članak: popis geografa
 
Geograf, rad Johannesa Vermeera

Geografske institucije i društva

uredi

Publikacije

uredi

Izvori

uredi
  1. ↑ „Archive copy”. Arhivirano iz originala na datum 2008-10-03. Pristupljeno 2010-10-03. 
  2. ↑ http://www.physicalgeography.net/fundamentals/1b.html
  3. ↑ Bonnett, Alastair: What is Geography? London, Sage, 2008
  4. ↑ Enciklopedija leksikografskog zavoda, sv. 2 (D-Helio), JLZ, Zagreb, 1967.
  5. ↑ "Online Etymology Dictionary". Etymonline.com. http://www.etymonline.com/index.php?term=geography.
  6. ↑ Kurt A. Raaflaub & Richard J. A. Talbert (2009). Geography and Ethnography: Perceptions of the World in Pre-Modern Societies. John Wiley & Sons. str. 147. ISBN 1-4051-9146-5
  7. ↑ Jean-Louis and Monique Tassoul (1920). A Concise History of Solar and Stellar Physics. London: Princeton University Press. ISBN 0-691-11711-X.
  8. ↑ Needham, Joseph (1986). Science and Civilization in China: Volume 3. Taipei: Caves Books, Ltd. Str. 512.

Literatura

uredi
  • Ernst Brunotte, Hans Gebhardt, Manfred Meurer, Peter Meusburger, Josef Nipper (2002). Lexikon der Geographie. Heidelberg. ISBN 3-8274-0416-9. 
  • Hans Gebhardt, Rüdiger Glaser, Ulrich Radtke, Paul Reuber. Geographie. Physische Geographie und Humangeographie. Heidelberg: Spektrum. ISBN 978-3-8274-2816-5. 
  • Hartmut Leser (2011). Diercke-Wörterbuch Geographie. Raum – Wirtschaft und Gesellschaft – Umwelt. 15.. Braunschweig: Westermann. ISBN 978-3-1411-4445-1. 
  • Hanno Beck: Geographie. Europäische Entwicklung in Texten und Erläuterungen. Alber, Freiburg 1973, ISBN 3-495-47262-2 (Orbis academicus. Problemgeschichten der Wissenschaft in Dokumenten und Darstellungen. Band 2/16).
  • Daniela Dueck: Geographie in der antiken Welt. Zabern, Darmstadt 2013, ISBN 978-3-8053-4610-8
  • Ulrich Eisel: Die Entwicklung der Anthropogeographie von einer 'Raumwissenschaft' zur Gesellschaftswissenschaft. Kassel, Gesamthochschulbibliothek. 1980.
  • Gerhard Hard: Die Geographie. Eine wissenschaftstheoretische Einführung. de Gruyter, Berlin 1973.
  • Hans-Dietrich Schultz (1980). Die deutschsprachige Geographie von 1800 bis 1970. Ein Beitrag zur Geschichte ihrer Methodologie. Berlin: Selbstverlag d. Geograph. Inst. d. FU Berlin. 

Vanjske veze

uredi
Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Geografija&oldid=41372671