Vladimir Ćopić
Vladimir Ćopić Senjko (takođe Čopić; Senj, 8. mart 1891 — Moskva, 19. april 1939) je bio jugoslovenski revolucionar, učesnik Oktobarske revolucije, osnivač i prvi organizacioni sekretar KPJ, novinar i narodni poslanik.
Vladimir Ćopić | |
---|---|
![]() Vladimir Ćopić | |
Datum rođenja | 8. mart 1891. |
Mesto rođenja | Senj![]() |
Datum smrti | 19. april 1939. (48 god.) |
Mesto smrti | Moskva, Ruska SFSR![]() |
Supruga | Sonja |
Profesija | novinar, pjevač, vojskovođa |
Član KPJ od | 1919. |
Član KPSS od | 1917. |
Učešće u ratovima | Prvi svetski rat Španski građanski rat |
Služba | Austrougarska vojska Internacionalne brigade |
Čin | potpukovnik |
Bio je jedan od najznačajnijih jugoslovenskih komunista.[1] Zbog revolucionarne djelatnosti u Kraljevini SHS suđeno mu je kao komunističkom vođi na tri velika procesa: „Dijamantštajnovom“ 1919, „Vidovdanskom“ 1921. i „Majskom procesu“ 1925. godine.
Tokom Španskog građanskog rata imao je najviši čin od svih jugoslovenskih dobrovoljaca - bio je potpukovnik Španske republikanske armije. Bio je komandant XV internacionalne brigade »Linkoln«.
Stradao je kao žrtva staljinističkih čistki u Sovjetskom Savezu.
BiografijaUredi
Vladimir Ćopić je rođen 8. marta 1891. godine u Senju, u srpskoj pravoslavnoj porodici.[2][3] Otac Jovo je bio Ličanin, a majka Amalija, rođena Lončarić.[4] Prema jednom izvoru imali su četrnaestero djece.[4] Mlađi brat Milan je također bio istaknuti revolucionar. Vladimir je završio senjsku gimnaziju, a potom upisao pravo u Zagrebu. Do Prvog svjetskog rata pripadao je revolucionarnoj organizaciji „Mlada Hrvatska“.[nedostaje referenca]
Studij prava u Zagrebu prekinuo je kao apsolvent usled izbijanja rata 1914.[5]
Veliki rat i oktobarska revolucijaUredi
U Velikom ratu je mobilisan u austrougarsku vojsku. U travnju 1915. pao je u rusko zarobljeništvo na Karpatima.[5] 1916. godine stupa u Srpski dobrovoljački odred, a potom u Srpsku dobrovoljačku diviziju u Odesi. Odbio je da položi zakletvu srpskom kralju, pa je vraćen u zarobljeništvo.[5][6]
Ćopić se u Rusiji pridružuje Lenjinovim boljševicima, djelujući kao agitator, novinar i prevodilac, i učestvuje u Oktobarskoj revoluciji 1917. godine.[7] Od travnja 1918. član je RKP(b).[5] Sa nekolicinom Jugoslovena tad u Rusiji formira prvu jugoslovensku komunističku organizaciju, koja je funkcionisala u okviru sovjetske boljševičke partije.[7] Bio je sekretar i predsjednik Jugoslovenske grupe Ruske komunističke partije (boljševika).
Komunistička partija JugoslavijeUredi
U novembru 1918. godine vraća se u Zagreb, kao zamjenik sekretara CK Komunističke partije (boljševika), Srba, Hrvala i Slovenaca, sa zadatkom dizanja revolucije u Kraljevini SHS.[8] U Zagrebu osniva prve ilegalne komunističke ćelije i radi na radikalizaciji lijevog krila socijaldemokratskog pokreta. U martu 1919. godine, izabran je u Izvršni odbor tajnog Jugoslovenskog revolucionarnog komunističkog saveza pelagićevaca.
Paralelno sa ilegalnom, vodio je i legalnu delatnost. Bio je jedan od organizatora Komunističke partije u Jugoslaviji.[9] Na Kongresu ujedinjenja levice u Beogradu, od 20. do 23. aprila 1919., kao delegat zagrebačke socijaldemokracije izabran je za člana Centralnoga partijskog vijeća i prvog organizacionog sekretara Socijalističke radničke partije Jugoslavije (komunista).[9]
Avgusta 1919. godine je uhapšen zajedno sa drugim komunističkim zaverenicima zbog pripreme oružanog prevrata. Međutim, Vladimir je imao ne samo vezu s vanjskim svijetom, nego je iz zatvora rukovodio pokretom.[4] Ćopiću su dolazili u zatvor drugovi kroz prozor zahoda mjesnog suda koji je graničio s hodnikom vojnog zatvora. Prema svedočenjima okrivljenih, uvodio ih je njegov brat Milan.[4]
Optuženima je suđeno u Zagrebu ožujka 1920. godine, na prvom antikomunističkom procesu u zemlji, nakon čega su svi oslobođeni. Krleža je izveštavao sa procesa i vodio kampanju za oslobađanje drugova Sime Miljuša i Vladimira Ćopića.[10]
Na Drugom kongresu Komunističke partije Jugoslavije u Vukovaru 1920. godine, Ćopić je ponovo izabran u Centralno partijsko vijeće i za tehničkog sekretara KPJ.
Na prvim izborima za Ustavotvornu skupštinu u novembru 1920. godine, kao »novinar iz Senja« izabran je za narodnog poslanika KPJ za Modruško-riječku županiju. Od travnja do kraja lipnja 1921. bio je sekretar Kluba komunističkih poslanika. U skupštinskim raspravama o prijedlogu ustava Kraljevine SHS zalagao se za radničku i seljačku državu te sovjetsku republiku.[5]
Nakon atentata na regenta Aleksandra, uhapšen je 1. VII. 1921 (ukinut mu je zastupnički imunitet) i zajedno s grupom rukovodilaca KPJ osuđen na tzv. Vidovdanskom procesu 1922. na dvije godine robije.[5] Bio je utamničen u Požarevcu (zajedno sa Filipom Filipovićem i drugim komunističkim prvacima).[10]
Od septembra 1923. je djelovao u Zagrebu kao sekretar Oblasnog sekretarijata NRPJ i KPJ za Hrvatsku i Slavoniju.[5] Na Trećoj zemaljskoj konferenciji KPJ januara 1924. godine izabran je za člana Izvršnog odbora Centralnog partijskog vijeća KPJ. 1924. godine je postao urednik Borbe, vodećeg teorijskog časopisa KPJ.[11]
Kao delegat KPJ putuje u Moskvu na Peti kongres Kominterne, održan juna i jula 1924. godine. Radio je u kongresnim komisijama: organizacionoj, za talijansko pitanje te za nacionalno i kolonijalno pitanje. Uhapšen je u srpnju 1924. godine, nakon ilegalnog povratka iz Moskve. Ćopić je između ostalog optužen za uređivanje i autorstvo članaka u Borbi i Radničkoj borbi »...sadržajem kojih da je pozivao i dražio na nepokornost prema zakonima, naredbama ili zakonskim naredbama vlasti, pa time počinio prestupljenje protiv zakona, vlasti, javnog poredka označeno u 191 skz odnosno da je uvredio i prozrenju izložio vladajućeg kralja i time počinio prestupljenje protiv vladara, i time počinio zločinstvo protiv otečestva...«[12]
Na sudskom procesu branio ga je zagrebački advokat Mile Budak, kasnije ustaški vođa.[10] Zbog komunističke djelatnosti Sudbeni stol u Zagrebu osudio je Ćopića u svibnju 1925. na tri i pol godine robije. Nalazeći se na liječenju u Bolnici milosrdnih sestara u Zagrebu, uspio je uz Krležinu i Cesarčevu pomoć iz nje pobjeći (6. VIII. 1925) i emigrirati u SSSR.[5][10]
Emigracija u SSSRUredi
U Sovjetski Savez je emigrirao 1925. godine. U Moskvi je nakratko bio referent u Organizacijskom odjelu IK Komunističke internacionale, zatim pohađa osmomjesečni tečaj na Međunarodnoj lenjinskoj školi.[5] Kao student MLŠ išao je u Internacionalni klub jugoslavenskih političkih emigranata, gdje je držao predavanja, a još je češće sudjelovao u pjevačkom klubskom zboru, tada popularnom u Moskvi.[12]
U listopadu 1927. postavljen je za lektora na Jugoslavenskom sektoru KUNMZ.[5]
Od 1930. do 1931. godine Ćopić je bio predstavnik Izvršnog komiteta Komunističke internacionale u CK KP Čehoslovačke u Pragu. U to vrijeme je objavio seriju članaka u čehoslovačkom partijskom listu Rude pravo pod pseudonimom Novak.[12] Nakon hapšenja, početkom 1932. je protjeran u Njemačku, odakle se vratio u SSSR.[5]
Po povratku u Moskvu, do srpnja 1932. radi kao instruktor IK KI. Od sredine te godine Ćopić je izabran u Politbiro CK KPJ, te prelazi u Beč, gdje se tada nalazilo partijsko rukovodstvo.[5] Bio je član Gorkićevog privremenog rukovodstva KPJ, zadužen za tisak i za izdavanje partijskog lista Proleter.[13] Kao član partijskog rukovodstva bio je urednik Proletera u Minhenu, gdje se 1932. susreo s Krležom.[10]
U Moskvi je ponovno od rujna 1934. godine.[5] Bio je predstavnik KPJ u Kominterni. Radio je u izdavačko-štamparskom preduzeću Kominterne zajedno sa Karlom Štajnerom, Filipom Filipovićem, Grgurom Vujovićem i Radom Vujovićem.[14] Na IV. zemaljskoj konferenciji (prosinac 1934) izabran je u CK KPJ.[5] 4. marta 1935. godine Josip Broz je kadrovskom odelu Kominterne dao veoma povoljnu ocenu o njemu:
18. X. 1935. godine je kooptiran u Politbiro CK KPJ.[5] Bio je član delegacije KPJ na Sedmom kongresu Kominterne 1935. godine. Na vlastito traženje je oslobođen dužnosti predstavnika u Kominterni krajem 1935. godine, nakon VII kongresa.[13]
Na Aprilskom plenumu CK KPJ 1936. godine se zajedno sa Štefekom Cvijićem suprotstavio šefu privremenog rukovodstva Milanu Gorkiću. Ubrzo nakon toga su obojica isključeni iz rukovodstva KPJ.[13] Kad je Ćopić u kolovozu 1936. ilegalno došao u Jugoslaviju boravio je neko vrijeme u Krležinu stanu i u njemu održavao ilegalne sastanke.[10]
Španski građanski ratUredi
Godine 1936. nakon izbijanja građanskog rala u Španjolskoj, svojski se angažirao u tom pogledu. U siječnju 1937. po direktivi iz Moskve odlazi u Španiju.[9] Tokom rata u Španiji bio je prvo politički komesar, a već od 17. februara 1937. godine postavljen je za komandanta Petnaeste internacionalne brigade „Linkoln“. Tom prilikom je unaprijeđen u čin potpukovnika Narodne republikanske armije. Zapovednu dužnost i čin dobio je u vrijeme kad se je brigada borila na području Harame.[9]
Internacionalna brigada kojom je Ćopić komandovao bila je po nacionalnom sastavu uglavnom anglo-američka. U njoj su bili antifašisti iz Velike Britanije, SAD, Kanade i zemalja Južne Amerike, ali i balkanski bataljon Dimitrov.[9] U početku su neki od boraca bili nezadovoljni zašto na čelu brigade nije Amerikanac.[9] U početku je ovakva shvatanja zastupao i Amerikanac Ernest Hemingvej, ali kasnije je promijenio svoje mišljenje o komandantu Ćopiću.[9]
U ožujku i svibnju 1937. godine pojavljuju se članci V. Ćopića u novinama XV. interbrigade. Za vrijeme obrane puta Madrid-Valencia Brigada je odbila pokušaj fašista da zaobiđu Madrid sa juga. U toj borbi Ćopićeva brigada je imala šest bataljona s oko 5000 boraca, dok su fašisti na toj fronti skoncentrirali 25 do 30 tisuća vojnika čiji je bio zadatak da presijeku put.[9] U borbama koje su se vodile na rijeci Jarami posebno se je istakao balkanski bataljon Dimitrov.[9]
Druga teška borba u kojoj je sudjelovala XV. brigada, bila je na Brunetskoj fronti u lipnju 1937. godine. Brigada se u to vrijeme nalazila u sastavu XXXV. internacionalne divizije, čija je zadaća bila da rastereti sjevernu frontu republikanaca, koja je bila u vrlo teškoj situaciji. Na ovoj fronti XV. brigada je davala žestoki otpor neprijatelju. Tu je 7. srpnja 1937. godine poginuo član CK KPJ, komesar XV. brigade Blagoje Parović.[9]
Prvi u KPJ posle generalnog sekretara Milana Gorkića, bili su Vladimir Ćopić i Blagoje Parović, u rukovodstvu od osnivanja.[17] Nakon hapšenja Gorkića i pogibije Parovića jula 1937. godine, najuticajniji u partiji je ostao Vladimir Ćopić.
Vladimir Ćopić je uspješno rukovodio borbom oko Madrida, u Jarami, Brunetu, Quinto, Mediane, Belchite, Fuetneju de Ebro, Teruelu i Segure de los Barjos. Mnoge su od ovih bitaka ušle u povijest nacionalne borbe španjolskog naroda. Početkom 1938. godine Ćopić je bio drugi puta ranjen i poslan na liječenje.[9]
Njegov brat Milan Ćopić bio je upravnik zatvora za političke protivnike u Barseloni. Optužen je za vansudska pogubljenja i mučenje zatvorenika i španski sud ga je osudio na smrt, ali nije pogubljen zahvaljujući intervenciji svog brata.[18]
Opoziv i streljanje u MoskviUredi
U proleće 1938, Tito je preporučio Ćopića za članstvo u novom rukovodstvu KPJ koje je Moskva trebalo da formira posle likvidacije Josipa Čižinskog. U srpnju 1938. godine Ćopić je pozvan hitno u Moskvu.[9] Prema svedočenju Begovića, on nije htio ići, jer je smatrao da je "sabotaža ostaviti frontu". Pokorio se tek kad je dobio naređenje iz CK KP španjolske.[9] Njegovi američki borci su 13. srpnja objavili oproštajni članak u novinama »Our fight« pod naslovom »Doviđenja, druže Ćopiću!«
"Mi kažemo doviđenja izvanrednom komandiru, podpukovniku Ćopiću. Mi ćemo obavezno uskoro čuti o njemu, kao o rukovodiocu antifašističke borbe negdje na nekom drugom mjestu... Naš je komandant Ćopić pokazao u mnogim prilikama svoje izvanredne sposobnosti, kvalitete, u najtežim borbama Republikanske armije protiv fašističkih osvajača u Španiji... Pod njegovim primjernim rukovodstvom brigada se je razvila u jednu od najboljih internacionalnih brigada Republikanske armije. Pod njegovim rukovodstvom u brigadi je nikao čitav korpus sposobnih vojnih komandnira, koji će biti uvjerljiva potpora našem novom komandantu i antifašističkoj stvari u budućim borbama..."[9]
Oficir iz štaba XV brigade, Splićanin Boro Leontić, proveo je s Ćopićem jednu noć u Barceloni, dok je čekao na odlazak za Moskvu. Ćopić se radovao skorom povratku u Jugoslaviju i tražio mu adresu na koju će ga pronaći.[19]
Vlado Ćopić je u ranu jesen 1938. otišao u Moskvu, u najboljem uvjerenju da će dobiti od Kominterne mandat za sastav novog rukovodstva KPJ.[19] U tom uvjerenju ga je podržavao i izaslanik Kominterne koji ga je otuda pozvao i koji je širio glasove da ga radi toga pozivaju "gore". To je među španskim dobrovljcima bila "javna tajna".[19] Septembra 1938, Ćopić stiže u Moskvu. Sa Titom boravi u Kominterninom hotelu Luks i zajedno rade na prevodu "Istorije Svesavezne komunističke patije (boljševika)" na srpskohrvatski. Iznenada, 3. novembra 1938, agenti iz NKVD iznenada hapse Ćopića. Prema sovjetskim dokumentima, hapšenje je izvršeno na prepad, u sobi 58 hotela "Luks".[7]
Ćopić je 7. studenog 1938. godine poslao posljednje pismo ženi Sonji u Prag, koje se završava riječima:
Tito se ubrzo vraća u Jugoslaviju, a Ćopić ostaje u moskovskom zatvoru. Sredinom marta 1939. godine Tito je Ćopića i druge uhapšene komuniste isključio iz KPJ i oklevetao kao "elemente koji su našoj partiji i radničkoj klasi nanijeli goleme štete u toku niza godina svojim frakcijama i grupaškim borbama, vezama sa klasnim neprijateljima, varali KI, svojim destruktivnim radom kočili razvitak partije i pa taj način obezglavljivali pokret radničke klase Jugoslavije, i tako pomagali klasnom neprijatelju".[20]
19. aprila 1939. godine Vladimir Ćopić je zajedno sa drugim jugoslovenskim rukovodiocima streljan u Moskvi.[7]
Novinarski rad i pjevanjeUredi
Vladimir Ćopić je pisao u listovima Izvestia, Vsemirnaja revoljucija, Istina, Nova istina, Borba, Radnička borba, Rude pravo, Proleter, Krasnaja zvezda, Dimitrovac i drugim. Držao je predavanja na partijskoj školi u Moskvi, na Komunističkom univerzitetu nacionalnih manjina Zapada. Preveo je Lenjinovo djelo „Imperijalizam kao najnovija etapa kapitalizma“ (1920), Bogdanovljevu „Početnicu političke ekonomije“ (1921), Lenjinov "Materijalizam i empiriokriticizam" (1924), "Izabrana djela V.I. Lenjina" (1933), a neposredno pred smrt je prevodio sa Josipom Brozom Staljinov „Kratki kurs historije SKP (b)“ (1938).[12]
Pored materinskog jezika govorio je i njemački, engleski, češki i ruski.[12]
Ćopić je imao čak snimljenu gramofonsku ploču. Imao je, kako reče Miroslav Krleža »baršunasti bariton«, koji je bio kultiviran, i osim narodnog rеportoara je imao i operni.[12] Prema sjećanjima njegove žene Šonje, Ćopić je često u šali govorio da je najveći pjevač medu političarima i najveći političar medu pjevačima.[12]
RehabilitacijaUredi
Vladimir Ćopić je posmrtno rehabilitiran odlukom Vojnog kolegija Vrhovnog suda Sovjetskog Saveza 10. juna 1958. godine.[21]
Kada je Ćopićev sin Zoran nastojao 1962. godine u Moskvi utvrditi zbog čega je okrivljen i osuđen njegov otac, saznao je od sovjetskih vlasti da je Vladimir Copić bio optužen i neosnovano osuđen kao agent jugoslavenske policije.[1] Prema drugim je izvorima V. Ćopić bio optužen za trockizam i za vrijeme boravka u Španjolskoj.[1] Njegovom sinu Zoranu Ćopiću je u Moskvi saopšteno da su optužbe protiv njegovog oca bile nedokazane, da je u istražnom zatvoru navodno »nešto priznao«, ali da je ispred suda svoja iznuđena priznanja opovrgnuo.[1]
LiteraturaUredi
- Španija 1936–1939, 1–5. Beograd 1971.
- M. Sobolevski: Vladimir Ćopić. Rijeka 1976.
- Život i djelo Vladimira Ćopića. Materijali sa znanstvenog skupa održanog 1. i 2. listopada 1976. u Senju. Rijeka 1978.
- Ivan Očak: Vladimir Ćopić. Gornji Milanovac 1979.
- Ivan Očak: Vojnik revolucije. Život i rad Vladimira Ćopića. Zagreb 1980.
- Enciklopedija Jugoslavije (knjiga treća). „Jugoslavenski leksikografski zavod“, Zagreb 1984.
- Petar Požar, Jugosloveni žrtve staljinskih čistki, Beograd, 1989.
IzvoriUredi
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 Petar Požar, Jugosloveni žrtve staljinskih čistki (str. 12), Beograd, 1989.
- ↑ http://books.google.rs/books?id=pzYdAAAAMAAJ&q=Vladimir+%C4%86opi%C4%87&dq=Vladimir+%C4%86opi%C4%87&hl=en&sa=X&ei=7oXWU6u7FeuBywPr-4CIAQ&ved=0CIABEOgBMBA
- ↑ Ivo Banac: "Nacionalno pitanje u Jugoslaviji: Porijeklo, povijest, politika", str. 213. (Durieux, Zagreb, 1995.). ISBN 978-953-188-048-0.
- ↑ 4,0 4,1 4,2 4,3 Ivan Očak, Milan Ćopić, prilog biografiji
- ↑ 5,00 5,01 5,02 5,03 5,04 5,05 5,06 5,07 5,08 5,09 5,10 5,11 5,12 5,13 5,14 Vladimir Ćopić (Hrvatski biografski leksikon)
- ↑ Ivan Očak: Još jednom o Vladimiru Ćopiću Arhivirano 2014-08-12 na Wayback Machine-u, pristupljeno 8. avgusta 2012.
- ↑ 7,0 7,1 7,2 7,3 7,4 Smrt u tri etape
- ↑ Ivan Očak, Povratnici iz Sovjetske Rusije u borbi za stvaranje ilegalnih komunističkih organizacija uoči Prvog kongresa SRPJ(k)[mrtav link]
- ↑ 9,00 9,01 9,02 9,03 9,04 9,05 9,06 9,07 9,08 9,09 9,10 9,11 9,12 9,13 9,14 Ivan Očak, Jugoslavenski sudionici Oktobarske revolucije u borbi protiv fašizma (1936-1945)
- ↑ 10,0 10,1 10,2 10,3 10,4 10,5 Vladimir Ćopić (enciklopedija Krležijana)
- ↑ Milan Vesović, Revolucionarna štampa u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (str. 93), Beograd, 1979.
- ↑ 12,0 12,1 12,2 12,3 12,4 12,5 12,6 12,7 Ivan Očak, VLADIMIR ĆOPIĆ KAO NOVINAR
- ↑ 13,0 13,1 13,2 Ivan Očak, Vojnik revolucije, Život i rad Vladimira Ćopića
- ↑ Karlo Štajner - 7000 dana u Sibiru
- ↑ http://91.222.6.88/dodatni_sadrzaj/clanci.119.html:278111-Misljenje-kao---presuda[mrtav link]
- ↑ http://dobaheroja.page.tl/KRV-I-%26%23381%3BIVOT-ZA-SLOBODU.htm
- ↑ https://www.google.rs/search?q=Vladimir+%C4%86opi%C4%87&num=30&safe=off&es_sm=93&source=lnms&tbm=bks&sa=X&ei=6IXWU8vrCsHb0QXEzYCgCw&ved=0CAwQ_AUoAA&biw=1024&bih=499
- ↑ Penchienati, Carlo (1965) “I giustiziati accusano. Brigate internazionali in Spagna” Arte della Stampa, pag. 154; Lladós, Josep and Mario Reyes, Mario (1997) “Le presó secreta de les brigades” pp. 48-55 de “El Temps” nº 667, 31-3-1997. Valencia, pages 52 and 53, and González Moreno-Navarro, Manuel (2009) “Las brigadas internacionales. Su paso por Catalunya (Guerra Civil Española 1936-1939)”. Promociones y Publicaciones Universitarias. Barcelona
- ↑ 19,0 19,1 19,2 19,3 Petar Požar, Jugosloveni žrtve staljinskih čistki (str. 243-252), Beograd, 1989.
- ↑ Živojin Pavlović, Bilans sovjetskog termidora: Prikaz i otkrića o delatnosti i organizaciji Staljinskog terora
- ↑ http://www.novosti.rs/dodatni_sadrzaj/clanci.119.html:278118-Drakonski-sud-partije
PovezanoUredi
Vanjske vezeUredi
- Vladimir Ćopić (enciklopedija Krležijana)
- Vladimir Ćopić (Hrvatski biografski leksikon)
- Ivan Očak, Vojnik revolucije, Život i rad Vladimira Ćopića
- Ivan Očak, Još jednom o Vladimiru Ćopiću Arhivirano 2014-08-12 na Wayback Machine-u
- Ivan Očak, VLADIMIR ĆOPIĆ KAO NOVINAR