Jugosloveni u Oktobarskoj revoluciji

U Velikoj oktobarskoj socijalističkoj revoluciji i Ruskom građanskom ratu učestvovalo je oko 30.000 Jugoslovena, tzv. oktobaraca.[1] U toku revolucije formirana je Jugoslavenska komunistička grupa pri Ruskoj komu­nističkoj partiji (boljševika).[2]

Lenjin i saborci smotru Crvene garde na Crvenom trgu u Moskvi 1919. Na fotografiji je moguće videti i crnogorskog revolucionara, dr Vukašina Markovića. Marković je treći s leva - brada i napoleonska poza.
Grupa jugoslovena učesnika Oktobarske revolucije

Učešće Jugoslovena je zabeleženo i u jurišu na Zimski dvo­rac, 7. novembra 1917, kojim je označena pobeda Okto­barske socijalističke revolucije. Potom su se oni pojavili i u mnogobrojnim odredima Crvene garde, odnosno kasnije Crvene armije, bilo da su formirali samostalne internacionalne bataljone i odrede, sve do pukova, bilo da su se borili zajedno sa pripadnicima drugih nacional­nosti. Zapaženo je i njihovo učešće na raznim frontovima borbe. Naročito ih je veliki broj bio u Ukrajini i južnoj Rusiji, zatim u Povoložju, pa sve dalje, u borbama na Uralu, u zapadnom Sibiru i na Dalekom istoku.

Takođe, postojali su i srpski bataljoni u Arhangelsku i Murmansku, koji su se na strani engleskih intervencionista borili protiv ruske revolucije.[3]

Mnogi oktobarci su se vraćali u upravo obrazovanu Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca u kojoj su ideje Lenjina i oktobarske revolucije poslije 1920. godine bile zabranjene. Istaknuti oktobarci su odmah nakon povratka bili evidentirani, a istaknutiji progonjeni i hapšeni. Zbog toga su mnogi oktobarci povratnici bili primorani da se vrate natrag u SSSR i tamo nastave život kao politemigranti.[4]

Jugosloveni u Rusiji uredi

Pripadnici jugoslovenskih naroda su na razne na­čine dospeli u Rusiju. Najviše je bilo ratnih zarobljenika ili onih koji su se i sami predali Rusima, ne želeći da se bore u redovima vojske Austrougarske monarhije. Bilo je Jugoslovena koji su još ranije otišli na rad u Rusiju ili studirali na pojedinim fakultetima.

Jugosloveni koji su se u to vreme našli u Rusiji razlikovali su se i po socijalnom poreklu i političkoj pripadnosti. Većinom su to bili zemljoradnici - preko 80%, ali bilo je radnika i zanatlija, a takođe i oficira i podoficira. Jedan mali deo njih, i ranije je pripadao radničkim organizacijama, kao aktivni članovi sindikata i socijaldemokratskih partija koje su u poje­dinim zemljama Jugoslavije postojale već dve-tri dece­nije pre početka Prvog svetskog rata. Iz takvih sredina regrutovali su se aktivni učesnici revolucije.

Organizovanje Jugoslovena uredi

 
"Boljševik“

Prikupljanje i organizovanje Jugoslovena u Rusiji počelo je još pre Oktobarske revolucije, odmah posle izbijanja februarsko-martovske revolucije. Tome je doprinela posebna okolnost što se u to vreme na tlu Rusije obrazovao tzv. "Jugoslovenski dobrovoljački korpus", koji je, na zahtev srpske vlade, trebalo da okupi mnogobrojne pripadnike jugoslovenskih naroda, formira ih u vojne jedinice i omogući njihovo prebacivanje na pojedine frontove, kako bi učestvovali u direktnim borbama za oslobođenje jugoslovenskih zemalja. Ovaj korpus je bio sastavljen većinom od Srba iz krajeva koji su pripadali Austrougarskoj, zatim od Hrvata i Slovenaca.

Jedan deo boraca korpusa, uglavnom socijalno orijentisanih, se s proleća 1917. godine pobunio i izdvojio. Posle izdvajanja počeli se samostalno organizovti, povlačeći za sobom veliki deo ljudstva. Pored pojedinih rezervnih oficira, istaknutu ulogu u organizovanju Jugoslovna imali su podoficiri i borci, ranije pripadnici socijalističkih partija, koji su se već u toku rata povezivali s boljševicima i sa drugim revolucionarnim grupama u Rusiji.

Jugoslavenska komunistička grupa uredi

Poslije pobjede oktobarske revolucije održan je u Moskvi, u proljeće 1918, kongres austrougarskih zarobljenika. Kongres je značajan po tome što je to prvi kongres poslije oktobarske revolucije čiji je inicijator bio sam Lenjin. U pripremi i organizaciji kongresa najviše su bili angažovani od strane Madžara Bela Kun, a od strane Jugoslavena dr Vukašin Marković. Kongresu je prisustvovalo oko 500 ljudi. Na kongresu je, pored ostalih, govorio i dr Vukašin Marković. On je govorio o potrebi stvaranja organizacije austrougarskih zarobljenika koji će, kada se vrate u svoju zemlju, biti sposobni da izvrše revolucionarne zadatke po uzoru na boljševike.[5]

Kongres je donio rezoluciju o stvaranju Federacije inostranih grupa pri RKP(b), unutar koje je formirana i Jugoslavenska komunistička grupa. Njeno su rukovodstvo sačinjavali: dr Vukašin Marković, Dragutin Godina, Ivan Ferenčak, Ivan Matuzović, Franjo Drobny, Vladimir Ćopić, Lazo Vukičević, Lazo Manojlović, Nikola Grulović, Nikola Kovačević, Josip Sorić, Dragutin Vidnjević i Milan Brkić.[5] Mnogi od njih vratit će se poslije u Jugoslaviju i postati komunistička jezgra novog revolucionarnog pokreta u domovini. Na sjednici JKG od 3. srpnja 1918, izabran je Vukašin Marković za predsjednika. Nakon njegovog odlaska na front, 15. kolovoza 1918 se Vladimir Čopić imenuje za pomoćnika sa ovlastima da rukovodi grupom "u vrijeme odsutnosti druga Vukašina Markovića".[5]

Jugoslavenski tisak u Rusiji uredi

Rad na organizovanju Jugoslovena pretpostavljao je i veliku propagandnu i organizaciono-političku aktivnost. Osim neposrednog formiranja partijskih organizacija i stvaranja posebnih jugoslovenskih sovjetskih organa, značajnu ulogu u tome odigrali su i listovi koje su Jugosloveni pokretali u Sovjetskoj Rusiji. Javljali su se pod raznim nazivima, kao "Jugoslavenski revolucionar" (u Kijevu, početkom 1918), "Internacionalist" izlazio na tri jezika - nemačkom, mađarskom i srpsko-hrvatskom, u redakciji Jugoslovena Lazara Vukičevića, u Caričinu, 1918), "Revolucija", a potom "Svjetska revolucija", za čije je pokretanje najzaslužniji dr. Vukašin Marković (izlazio u Moskvi 1918. i 1919), "Komuna" (u Irkutsku, 1920), "Crveni barjak", odnosno "Crvena zastava" i "Rdeči prapor" (u Taškentu, 1920) i neki drugi. Posebna karakteristika pojedinih od ovih listova je bila u ome što su istovremeno izlazili na tri jugoslovenska jezika i sa tri naziva, kao npr. "Crveni barjak" (hrvatski, latinicom), zatim "Crvena zastava" (srpski, ćirilicom) i "Rdeči prapor" (slovenački).

Ovi listovi i literatura nisu rasturani samo među jugoslovenskim radnim ljudima u Rusiji nego su često prebacivani i u domovinu, što je bilo od posebnog zna­čaja, naročito u vreme dok se još nije stabilizovala no­voformirana Komunistička partija Jugosla­vije. Time je ispunjavan još jedan zadatak - da se ideje internacionalizma i revolucionarno iskustvo prenese i u domovinu kako bi se pomoga razvitak revolucionarnog pokreta.

Povratak revolucionara u domovinu uredi

Glavni članak: Afera Diamantstein

U cilju širenja revolucionarnog pokreta organizovani su partijski, politički i vojni kursevi, kroz koje je prošlo blizu hiljadu Jugoslovena pre povratka u domovinu. Tih kurseva je bilo više, naročito tokom 1920. i 1921. godine, a kao organizatori i predavači pojedinih predmeta isti­cali su se Milan Kodrnja, dr Pavle Gregorić, Dragutin Sadura, Ivan Olrom i drugi.

Pojedini učesnici Oktobarske revolucije su koristili svoje iskustvo u razvitak revo­lucionarnog pokreta u svojoj zemlji i često su zauzimali i istaknuta mesta u rukovodstvu KP Jugoslavije. Neki od njih su postali članovi prvog Centralnog komiteta KPJ ili su bili izabrani za poslanike na partijskoj listi 1920. go­dine, kao Vladimir Čopić, Lazar Vukičević i dr, a ka­snije Nikola Grulović. Jedan od učesnika Oktobarske revolucije i član Jugoslovenske sekcije Komunističke partije pri Ruskoj komunističkoj partiji (boljševika), bio je i Josip Broz Tito. Deo učesnika Oktobarske revolucije nastavio je da aktivno radi sve do uključivanja u Narodnooslobodilačku borbu, boreći se za pobedu socijalističke revolucije u Ju­goslaviji u periodu od 1941. do 1945. godine. Iako je broj tih ljudi bio relativno mali, njihovo učešće je od bilo od značaja.

Poznatiji učesnici uredi

 
Danilo Srdić
  • Danilo Srdić (18961937). Rođen u Vrhovinama u Lici. Bio je u Jugoslovenskom dobrovoljačkom korpusu iz koga je istupio. U Jekaterinoslavu je organizovao odred od bivših dobrovoljaca i prišao boljševicima. Iz Jekaterinoslava je došao u Caričin i ušao u sastav 1. jugoslovenskog komunističkog puka kao zamenik komandanta puka Save Lazića. Od­laskom Lazića u Jugoslaviju postao je komandant puka. Član Jugoslovenske komunističke grupe pri RKP(b) po­stao je decembra 1918. U borbama ispoljio vojne sposobnosti i postao istaknuti sovjetski komandant. Odli­kovan ordenom Crvene zastave. Po završetku građan­skog rata ostao u Sovjetskom Savezu, školovao se i dostigao visoke činove u Sovjetskoj armiji. Nestao je u Staljinovim čistkama.
  • Gustav Barabaš (18891937), pravnik. Rođen u Velikoj Gorici. Istaknuti komandant Crvene armije. Član Jugoslovenske komuni­stičke grupe od maja 1918. godine. Načelnik štaba Druge sovjet­ske divizije početkom 1919. godine. Načelnik štaba Četvrte crvene armije. Do 1923. bio na važnim dužnostima u Crvenoj armiji, zatim obavljao odgovorne poslove u Agenciji TASS. Nestao u Staljinovim čistkama.
  • Dragutin Vidnjević (18911924), tipografski radnik. Rođen u Zagrebu. Član Jugoslovenske komunističke grupe pri RKP(b) od polovine 1918. Od septembra 1919. delegat Grupe u Izvršnom komitetu Federacije inostranih grupa. Radio je na izdavanju pro­pagandnog materijala. Krajem 1920. izabran je u Prezidijum Centralnog jugoslovenskog biroa u Moskvi. Umro od tuberkuloze u Moskvi.
 
Lazar Vukičević
  • Franjo Drobni. Rođen u Osijeku 1889, član Socijaldemokratske stranke. Učesnik na Kongresu socijaldemokrata internacionalista 1918. u Moskvi. Istaknuti član Jugoslovenske komunističke grupe pri RKP(b) u Moskvi. Predstavnik Grupe u Fe­deraciji inostranih grupa. Kao član Centralnog komiteta Komunističke partije Srba, Hrvata i Slovenaca upućen na partijski rad u Jugoslaviju (decembra 1918). Uče­stvuje u pokretu vršeći najviše kurirske dužnosti. Živio kao penzioner u Okučanima. Odlukom Prezidijuma Vrhovnog sovjeta SSSR odlikovan ordenom Lenjina 1967. godine.
  • Aleksa Dundić (18961920), heroj oktobarske revolucije i građanskog rata. Verovatno je bio u Jugoslovenskom dobrovoljačkom korpusu, iz koga je istupio. Komandant konjičkog eskadrona u Prvom jugoslovenskom komunističkom puku. Komandir pri štabu Prve konjičke armije pod komandom Semojna Buđonija. Borio se pod Harkovom, Caričinom, Voronježom, Rostovom, na severnom Kavkazu. Poginuo na Poljskom frontu kod Rovna jula 1920. godine. Dundićevo ime upisano je na zid Kremlja u Moskvi pored drugih he­roja revolucije i građanskog rata, a u Rovnu se nalazi spomen-muzej posvećen Dundiću.
  • Sava Lazić (18921943). Rođen u selu Laliću u Bačkoj. Jedan od vođa istupanja iz Jugoslovenske dobrovoljačke divizije. Sa Božom Bugarskim i Jovanom Šipošem učestvovao u ustanku kijevskih rad­nika, februara 1918. godine. Organizovao manji jugoslovenski odred Crvene garde s kojim je stupio u sastav Prvog Jugo­slovenskog komunističkog puka. Izabran je za koman­danta puka. Krajem 1918. upućen je na partijski rad u Jugoslaviju. Poginuo u Narodnooslobodilačkoj borbi 1943. godine.
  • Vilok Marion (18831920), inženjer. Rođen u Jaski u Hrvatskoj. U Jugoslovenskoj dobro­voljačkoj diviziji bio u činu kapetana. Zbog neslaganja sa srpskim oficirima prognan u Sibir. U Irkutsku organizovao Jugoslovensku komunističku grupu i pokrenuo list „Komuna“. Učestvovao u organi­zovanju internacionalne brigade u Irkutsku, u kojoj je postao načelnik štaba. Umro je od tifusa marta 1920. u Irkutsku.
  • Ivan Matuzović (18861938), pekarski radnik. Rođen u Bosni,tacnije u Bosanskom Samcu. Član Jugoslovenske ko­munističke grupe pri RKP(b) u Moskvi. Kao komunistički agitator radio je u Murmansku i Kazanju. Predstavnik Jugoslovenske grupe u vojnoj komisiji pri Federaciji inostranih grupa. Član Centralnog komiteta Komuni­stičke partije Srba, Hrvata i Slovenaca, izabran 1918. Učesnik u Mađarskoj revoluciji, komandant crvenoarmejskog bataljona i bliski saradnik Bele Kuna. Između dva rata živio u Sovjetskom Savezu, gdje je umro kao žrtva Staljinovih čistki.
 
Vladimir Ćopić
  • Maksim Čanak (18861918), pekarski radnik. Rođen 1886. u Zrmanji u Lici. Bio nared­nik u Jugoslovenskoj dobrovoljačkoj diviziji i jedan od vođa istupanja vojnika iz te divizije. Bio je predsednik Jugoslovenskog revolucionarnog sa­veza u Kijevu (1917). Početkom 1918. organizator jugoslovenskih odreda Crvene armije. Sa jednim takvim odredom branio prilaze Jekaterinoslavu (danas Dnjepar) i poginuo aprila 1918. godine.
  • Uroš Čonkić (18821918), krojački radnik. Rođen u selu Botoš u Vojvodini. Jedan od pokretača istupanja iz Prve srpske dobrovoljačke divi­zije. Učestvovao u borbama u Ukrajini. Kao član, ka­snije i sekretar, Jugoslovenske komunističke grupe radio u Samari sve do dolaska „belih“ Čeha, kada pre­lazi u ilegalnost. Izdat je Česima u Samari, koji su ga streljali 1918. godine.
  • Emil Čop (18941967). Rođen u Senju u Hrvatskoj. Istupio iz Prve srpske dobro­voljačke divizije. Sa Jovanom Šipošem organizovao u Kijevu manji odred Crvene garde (1918). Na molbu ukrajin­ske sovjetske vlade ovaj odred je evakuisao vrednosti Državne banke iz Kijeva u Samaru i Moskvu. Kasnije je sa Stojkom Ratkovom organizovao Internacionalni puk u Samari (1918) čiji je bio komandant. Borio se na petrogradskom frontu kao komandant 11. puka (1919). Kao član Jugoslovenske komunističke grupe pri RKP(b) kra­jem 1919. i početkom 1920. radio je kao partijski radnik u Čeljabinsku.

Priznanja uredi

Danilo Srdić je bio nosilac najvišeg sovjetskog odlikovanja Ordena Crvene zastave.

Povodom proslave 50-godišnjice Velike oktobarske socijalističke revolucije, 1967. godine, odlukom Prezidijuma Vrhovnog svojeta SSSR Ordenom Lenjina su odlikovani: Ratko Stojkov, Stevan Despotović, Stjepan Fajerman i Franjo Drobni tada jedini živi učesnici Revolucije iz Jugoslavije.

Povezano uredi

Izvori uredi

  1. Ivan Očak, Jugoslavenske vanpartijske emigrantske organizacije u SSSR-u između dva rata
  2. Petar Požar, Jugosloveni žrtve staljinskih čistki (str. 34), Beograd, 1989.
  3. Ivan Očak, VLADIMIR ĆOPIĆ KAO NOVINAR
  4. Ivan Očak, Iz povijesti jugoslavenske emigracije u SSSR-u između dva rata
  5. 5,0 5,1 5,2 Petar Požar, Jugosloveni žrtve staljinskih čistki (str. 54-60), Beograd, 1989.

Literatura uredi

  • Nikola Grulović, „Jugosloveni u ratu i oktobarskoj revoluciji“, Beograd 1965. godina

Vanjske veze uredi