Otvori glavni meni

Jugoslovenska komunistička grupa

Jugoslovenska komunistička grupa, poznata i kao Jugoslavenska sekcija pri Ruskoj komunističkoj partiji (kasnije Komunistička partija (boljševika), Srba, Hrvala i Slovenaca) je bila zaverenička organizacija jugoslovenskih učesnika ruske revolucije, formirana u Moskvi, 1918. godine.

Članovi ove grupe će postati jezgra mladog komunističkog pokreta u Kraljevini SHS. Cilj grupe bio je širenje sovjetske revolucije na Balkan. Radilo se o konspirativnoj organizaciji sličnoj zavjereničkim, blankističkim organizacijama.

Članovi CK KP(b) SHS su djelovali u Hrvatskoj (Primorje, Dalmacija, Slavonija), Bosni i Hercegovini, i Srbiji.

Osnivanje u MoskviUredi

Jugoslovenska komunistička grupaUredi

Jugoslovenska komunistička grupa pri RKP(b) je osnovana na Kongresu socijaldemokrata internacionalista (uglavnom bivših austrougarskih zarobljenika) 1918. u Moskvi.[1] To je prvi kongres poslije oktobarske revolucije čiji je inicijator bio Lenjin. U pripremi kongresa najviše su bili angažovani od strane Mađara Bela Kun, a od strane Jugoslavena dr Vukašin Marković. Kongresu je prisustvovalo oko 500 ljudi. Vukašin Marković je govorio o potrebi stvaranja organizacije austrougarskih zarobljenika koji će, kada se vrate u svoju zemlju, biti sposobni da izvrše revolucionarne zadatke po uzoru na boljševike.[2]

Kongres je donio rezoluciju o stvaranju Federacije inostranih grupa pri RKP(b), unutar koje je formirana i Jugoslavenska komunistička grupa. Njeno su rukovodstvo sačinjavali: dr Vukašin Marković, Dragutin Godina, Ivan Ferenčak, Ivan Matuzović, Franjo Drobny, Vladimir Ćopić, Lazo Vukičević, Lazo Manojlović, Nikola Grulović, Nikola Kovačević, Josip Sorić, Dragutin Vidnjević i Milan Brkić.[2] Na sjednici JKG od 3. srpnja 1918, izabran je Vukašin Marković za predsjednika. Nakon njegovog odlaska na front, 15. kolovoza 1918 se Vladimir Čopić imenuje za pomoćnika sa ovlastima da rukovodi grupom.[2]

Komitet buduće komunističke partijeUredi

5. novembra 1918. godine organizirano je vodstvo buduće Komunističke partije Srba, Hrvata i Slovenaca u Moskvi. Tom prilikom je dogovoreno da se po povratku u Kraljevinu SHS organizira ilegalni revolucionarni rad.[3] Predviđeno je da radom KP SHS upravlja uski krug ljudi, prvenstveno bivši sudionici oktobarske revolucije i ruskog građanskog rata.[3]

Fedora Bikar kao članove Komiteta navodi: [4]

Ivan Očak navodi da su članovi tajnog Komiteta bili još:[5]

ProgramUredi

Inicijativni Komitet KP SHS je planirao revolucionarno preuzimanje vlasti. Neke od tačaka programa su predviđale: [3]

  • stvaranje ilegalnih partijskih ćelija i legalnih partijskih organizacije;
  • širenje komunističke propagande u vojsci Kraljevine SHS;
  • preuzimanje vlasti i uspostavljanje diktature proletarijata;
  • obrana prve komunističke države u svijetu, Sovjetske Rusije;
  • osuda izdajica, odnosno socijal-demokratskih vođa koji su podržali ratove svojih zemalja;
  • vrbovanje pristalica socijal-demokratskih stranaka;

Sekretar Komiteta Nikola Kovačević u svojim sjećanjima navodi da su jugoslovenski komunisti još u Moskvi odlučili kod kuće stvoriti konspirativne partijske organizacije po uzoru ruskih boljševičkih za vrijeme carizma.[3]

Povratak revolucionara u KraljevinuUredi

Povratnici iz Rusije širili su ideje oktobarske revolucije. Jugoslovenski komunisti povratnici su računali da je potrebna samo iskra da bukne revolucionarni požar koji će srušiti Kraljevstvo. Na tlu jugoslovenskih zemalja, u Labinu i Ptuju, osnovane su sovjetske republike, a u jugoistočnom Banatu proglašena je Kusićka sovjetska republika.[6]

Među komunistima povratnicima, parola svjetske revolucije je bila veoma aktualna. Učesnici revolucije su se vraćali u Kraljevinu SHS kao prekaljeni borci, sa partijskim zadatkom da pripremaju revoluciju na Balkanu. Komunisti-povratnici osnivali su nakon povratka u domovinu pretežno ilegalne partijske organizacije.[3]

»Dragi druže! Učini ovo: stvori u mestu nelegalnu organizaciju, i to ovaku: nađi u mestu još 4 druga i obrazujte odbor komunističke nelegalne organizacije i rasporedite rad ovako: ti imaš da držiš vezu sa okružnim odborom (tj. sa nama), samo ti imaš da znaš gdje se mi nalazimo, samo ti imaš da primaš direktive od nas, i samo ti imaš da nam o radu vašem izvještaj daješ. Između ostala ona 4 jedan ima da bude blagajnik, nesme ništa da radi, i ima samo pare da čuva, ona ostala trojica imaju opet u mestu i u okolnim selima kao i u Vrdniku da organiziraju komunističke grupe, sa tim grupama održavaju oni vezu koji su je organizirali, jedna grupa za drugu ne sme da zna.

Vaša je dužnost da nam šaljete izveštaj: a) Koliko grupa i gde imate, b) koliko članova i čime se zanimaju. Ako ima tamo oružja za kupit, javite nam. S komunističkim pozdravom Okružni odbor.«[3]

— Direktivno pismo Okružnog odbora za osnivanje ilegalne organizacije u Sremu

Kao što je u Budimpešti dogovoreno, povratnike su dočekivali u Beogradu Dragiša Lapčević i drugovi, u Novom Sadu Mihajlo Vič, Gojko Vuković, Lorišić i dr. Sa Sarajevom i drugim gradovima također su uspostavljene dobre veze.[3]

Rad Franje DrobnogUredi

Drobni je iz Rusije sa Matuzovićem stigao u Peštu, gde su se povezali sa vodećim komunističim revolucionarima:

  „U Peštu sam stigao zajedno sa Ivanom Matuzovićem i tamo smo se povezali sa drugovima Kunom, Porom i Samuelijem. Mi smo tada verovali da će u Jugoslaviji buknuti revolucija i ja sam pošao sa zadatkom da se po vežem sa jugoslavenskim drugovima i tako sam stigao u Zagreb. Tu sam našao druga Brudnjaka, Bornemisu, Ciligu, Miljuša.[3]
(Franjo Drobni)

Decembra 1918. godine, kao član CK Komunističke partije Srba, Hrvata i Slovenaca upućen je na partijski rad u Kraljevinu SHS. Uče­stvuje u ilegalnom pokretu vršeći poverljive kurirske i druge dužnosti.[7] 5. prosinca 1918. dolazi u Zagreb, gdje zatiče republikanske prosvjede, koji su krvavo ugušeni intervencijom vojske novoproglašene Kraljevine SHS (vidi prosinačke žrtve). Drobni i Ciliga su pokušali da ubace sovjetske parole u povorku, ali su socijaldemokrati bili protiv:

  „Naišao sam na vojsku na čelu koje se nalazila glazba, a u povorci su nosili transparent s parolom Živjela Republika. Odmah sam predložio Ciligi da odemo u Radnički dom, da tražimo crvenu zastavu i da se priključimo povorci. U domu smo našli Kotura Simu i od njega tražili da nam dade crvenu zastavu da je nosimo pred povorkom i da uzvikujemo parole 'Živjela radnička i seljačka republika'. Međutim, ni zastava ni parole nisu dobivene, jer su socijaldemokrati bili protiv revolucije.[8]

14. XII 1918. rukovodioci Filip Filipović i Ivan Matuzović su iz Budimpešte izvestili Moskvu o delovanju Franje Drobnog:

»Drug Drobnjak otputovao je u Zagreb, odavde će u Sarajevo, a posjetiti će i druga najznačajnija mjesta Jugoslavije. On je dobio zadatak od naše grupe da sakupi informaciju o radničkom i seljačkom pokretu, da ustanovi vezu među naima i drugovima u Jugoslaviji.«[3]

Drobni je potom otišao za Osijeku, gdje je također je stvorena ilegalna organizacija. Iz policijskih se materijala vidi da je sastajalište te organizacije bilo kod nekog Kiša, da je ona imala skladište za ilegalnu literaturu i dobro razvijenu ilegalnu tehniku, pa i originalan službeni pečat za krivotvorenje putnih isprava.[3]

Rad Ćopića i KovačevićaUredi

U prosincu 1918. stigli su u Zagreb rukovodioci KP SHS Vladimir Ćopić i Nikola Kovačević. Po povratku u Zagreb, počeli su vrbovati bivše socijaldemokrate i stvarati revolucionarnu organizaciju. Ubrzo je uspostavljena veza s vođama radničkog pokreta Slavkom Kaurićem, Svetozarom Delićem, Gabrijelom Kranjecom, Stjepanom Turkovičem, Antunom Božičevićem i drugima. Uspostavljena je i veza s istaknutim lijevičarima Augustom Cesarcem, Miroslavom Krležom, Simom Miljušem i Franjom Ljuštinom.[3] Sa njima je usklađen stav prema najvažnijem pitanju radničkog pokreta, obrani Sovjetske Rusije.

U Zagrebu su odmah nađeni ilegalni stanovi, a već u prosincu 1918. je organizovana prva ilegalna grupa. Kovačević i Ćopić su potkraj prosinca 1918. poslali preko Beča u Moskvu pismeni izvještaj o organiziranju komunističkih grupa u Zagrebu.[3]

»Mi smo osnovali komunističku grupu u Zagrebu [...] Komunističke ćelije organiziraju se također i u drugim gradovima i za kratko vrijeme ćemo sazvati kongres zbog osnivanja komunističke partije Jugoslavije. Preduzimaju se neophodni koraci za izdavanje u najkraćem vremenu vlastitog dnevnog lista, koji će štiti i širiti stvarnu slobodu, koja se rađa pod okriljem komunizma; boriti se za ovu slobodu mi smo naučili u socijalističkoj Rusiji. Šaljemo joj kao i herojskim i neustrašivim vođama i borcima, naš revolucionarni pozdrav. Mi smo uvjereni da ćemo ih uskoro pozdravljati kao Jugoslavenska socijalistička republika.«[3] — Iz izveštaja KP SHS Moskvi

Nakon stvaranja ilegalne ćelije u Zagrebu — verovatno u željezničkoj radionici — Ćopić se uputio u Hrvatsko Primorje, gdje je posjetio Sušak, Rijeku, Crikvenicu, Kraljevicu i Bakar, te zatim prešao u Gorski kotar (Delnice) i Liku (Gospić i Otočac), a Kovačević prvo u Sarajevo i Mostar, a zatim Slavonsku Požegu i Slavonski Brod. Poslije ovoga trebalo je da se sastanu u Beogradu s srpskim socijalistom Filipom Filipovićem, koji je već organizovao boljševičku organizaciju.[3]

Rad Vukićevića i GrulovićaUredi

U veljači 1919. stigli su u Novi Sad kao posljednji članovi rukovodstva KP(b) SHS Lazar Vukićević i Nikola Grulović. Prema sjećanjima Vukićevića, on se pred odlazak iz Rusije sreo s Lenjinom koji mu je savjetovao da se balkanski komunisti ujedine, jer će samo jedinstvo osigurati uspjeh u borbi i pomoć mladoj sovjetskoj republici. Po povratku, vojvođanska grupa je počela djelovati neovisno, neznajući za djelovanje Ćopićeve grupe u Hrvatskoj i drugim krajevima.[3]

U Vojvodini su također počeli osnivati ilegalne partijske organizacije i grupe. To se vidi iz njihova izvještaja koji su 15. ožujka 1919. poslali budimpeštanskoj grupi RKP (b), u kom kažu da su »po mnogim mjestima organizirali Komunističke kružoke«.[3]

U Bečkereku (Zrenjanin) je ilegalna organizacija vrlo brzo rasla. Na početku ožujka već brojila oko 200 članova, koji su ilegalno sakupljali oružje radi »ostvarenja socijalističke republike«.[3]

Policijska saznanjaUredi

Ilegalna komunistička aktivnost nije prošla neopaženo. Policija je pažljivo pratila aktivnosti Nikole Kovačevića u Sarajevu. Već 2. siječnja 1919. predsjednik vlade Bosne i Hercegovine V. Šola javio je ministru unutrašnjih poslova S. Pribićeviću da se »boljševik Kovačević nalazi u Sarajevu« i da je on »najsposobniji i najopasniji boljševik«.[3]

Ministar unutrašnjih poslova Kraljevine SHS Svetozar Pribićević istog dana je izvestio hrvatskog bana Antuna Mihalovića kako ima saznanja da su iz Moskve poslani ljudi "da u našim krajevima šire boljševizam":

  „Od tih znadem za imena samo nekih i to: Kovačević pod imenom Krasoje, poreklom Ličanin, koji ima da radi u Zagrebu, Beogradu ili Sarajevu [...]. Osim toga je poslat u Novi Sad neki Mijatov, a u Zagreb neki Ćopić koji se krije pod imenom Otpilenić [...] Glavni im je cilj komunizam.[9]
(Ministar unutrašnjih poslova Svetozar Pribićević)

Pribićević od hrvatskog bana zahtjeva da spomenute osobe »treba strogo kontrolirati«.[3] Policija je 4. siječnja javila da Nikola Kovačević nije zaregistriran i da još nije uhapšen. Pribićević je 14. siječnja u telegramu zemaljskoj vladi javio da je Kovačević »jedan od glavnih vođa jugoslavenskih boljševika«.[10]

Hapšenje ĆopićaUredi

Obzirom da su u primorju postojale socijal-demokratske organizacije čiji su članovi pristajali uz ljevicu, Ćopić je predložio da se siječnja 1919. u Sušaku ili Rijeci održi ilegalna konferencija u cilju ujedinjenja lijevih snaga u tom kraju. Konferencija je održena sredinom siječnja. Istovremeno, vojna policija hapsi Ćopića u Zagrebu, a pušta ga nakon mesec dana pritvora.[3]

Veza sa MoskvomUredi

Jugoslovenski komunisti koji su ostali u Moskvi logistički su pomagali mladi komunistički pokret u Jugoslaviji. Filip Filipović u pismu Moskvi opisuje napredovanje komunista u zemlji, i govori o pomoći koju očekuje od Jugoslavenske ko­munističke grupe pri RKP (b):

  „Među rad­nicima Jugoslavije velika je zainteresiranost za komunizam (boljševizam), na­ročito u Srbiji i Bosni. Socijal-demokratizam kod nas nije jak, njega ćemo vrlo lako uništiti. Ali nam je potrebna zbog toga hitno literatura. Obzirom da je vrlo teško prebacivati otuda knjige u velikoj količini, zbog toga nam je potrebno slati po jedan egzemplar od svake brošure, letka i uopće svega što vi štampate. U interesu našeg mladog komunističkog pokreta to je po­trebno učiniti čim prije. Inače ćemo biti prisiljeni da sami prevodimo svaku brošuru i da gubimo dragocjeno vrijeme. Knjige i brošure možete predati donosiocu ovog pisma, jer se oni uskoro vraćaju opet ovamo u Budimpeštu.[3]

Spor oko metoda borbeUredi

Članovi Komiteta KP SHS su tražili da se organizuje ilegalna komunistička partija, no levi socijaldemokrati su bili protiv toga, uvereni da će zadobiti većinu članstva postojećih radničkih partija. Komuniste-povratnike su prije svega napadali "desni" socijalisti, a njihovu propagandu oktobarske revolucije smatrali su »opasnom po radnički pokret i demokratski razvoj«.[3]

IzvoriUredi

  1. Nikola Grulović, „Jugosloveni u ratu i oktobarskoj revoluciji“, Beograd 1965. godina
  2. 2,0 2,1 2,2 Petar Požar, Jugosloveni žrtve staljinskih čistki (str. 54-60), Beograd, 1989.
  3. 3,00 3,01 3,02 3,03 3,04 3,05 3,06 3,07 3,08 3,09 3,10 3,11 3,12 3,13 3,14 3,15 3,16 3,17 3,18 3,19 3,20 3,21 Ivan Očak, Povratnici iz Sovjetske Rusije u borbi za stvaranje ilegalnih komunističkih organizacija uoči Prvog kongresa SRPJ(k)
  4. Fedora Bikar, Uloga Ervina Szabóa u radničkom pokretu Mađara i nemađarskih naroda Ugarske od 1900. do 1918
  5. Ivan Očak, Milan Ćopić, prilog biografiji
  6. http://www.znaci.net/00001/93_4.pdf
  7. Nikola Grulović, „Jugosloveni u ratu i oktobarskoj revoluciji“, Beograd 1965. godina
  8. Ivan Očak: Dr. Ante Ciliga – otpadnik komunizma i staljinske čistke
  9. Arhiv CK SKJ, f. Zbirka Jugosloveni i Oktobar, Sign. 25.
  10. Glasnik arhiva i društva arhivskih radnika Bosne i Hercegovine VIII, knj. VII, Sarajevo 1967, 410, 411, 415.

Vidi jošUredi