Otvori glavni meni

Antun pl. Mihalović (Feričanci, 17. srpnja 1868. - Zagreb, 21. rujna 1949.), pravnik i političar, bio je posljednji hrvatski ban prije raspada Austro-Ugarske Monarhije. Bansku je dužnost vršio od 1917. do 1919. godine.

Antun pl. Mihalović
Antun Mihalović


Mandat
29. lipnja 1917. – 20. siječnja 1919.
Zamjenik Vinko Krišković
Prethodnik Ivan Skerlecz
Nasljednik Ivan Paleček

Rođenje 17. srpnja 1868.
Feričanci, Hrvatska
Smrt 21. rujna 1949.
Zagreb, Hrvatska
Politička stranka HSK
JRZ
Zanimanje pravnik

Obrazovanje i politička karijeraUredi

Antun pl. Mihalović potječe iz hrvatske plemenitaške obitelji Mihalovića. Pohađao je bečku akademiju Theresianum, a kasnije je studirao pravo na sveučilištima u Beču i Grazu. Nakon studija ušao je u službu Zemaljske vlade Hrvatske, Slavonije i Dalmacije kao upravni činovnik. 1894. služi u kotaru Virovitica, a 1898. unaprijeđen je i premješten u Donji Miholjac. U isto vrijeme upravljao je svojim dijelom obiteljskih posjeda u Čepinu. 1901. izabran je za zastupnika u Hrvatski sabor. Između 1904. i 1907. bio je nadžupan Virovitičke županije i grada Osijeka. Nakon toga posvećuje se gospodarstvu, upravlja svojim dobrom Feričancima te sudjeluje u upravi nekoliko tvrtki. U to vrijeme postaje jedan od najistaknutijih članova Hrvatsko-srpske koalicije te je bio iznimno aktivan u Saboru. Na izborima 1913. izabran je za zastupnika kotara Vukovar.

BanovanjeUredi

 
Ban Mihalović govori ispred HNK u Zagrebu, 22. listopada 1918.

Na bansku dužnost imenovan je 29. lipnja 1917. po odlasku Ivana Skerlecza, na kojeg je pokušan atentat. Njegovo imenovanje dočekano je s odobravanjem i velikom nadom, budući da, za razliku od Skerlecza, nije bio instrument dvora, već pripadnik saborske većine. Istovremeno je imenovan za člana Tajnog dvorskog vijeća. Za podbana i predstojnika odjela unutarnjih poslova imenovao je Vinka Kriškovića. Tijekom raspada Monarhije i tzv. prevrata u Zagrebu bio je ključan u organizaciji novih tijela vlasti. Držao je govore u kojima se zalagao za uspostavu zajedničke južnoslavenske države i sjedinjenje sa Srbijom. U svibnju 1918. na saborskoj raspravi izazvao je senzaciju kad je na napade frankovaca odgovorio da je u posjedu dokumenta kojim su pravaški prvaci na početku rata od dvora tražili zabranu ustavnog i političkog života u Hrvatskoj i uvođenje vojnog komesarijata u zemlju.[1] Mjesec dana kasnije zajedno s generalom Sarkotićem na bečkom dvoru nagovarao je cara Karla I. na ujedinjenje BiH i Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom.[2] 29. listopada 1918. Hrvatski sabor donosi odluku o ukidanju državno-pravnih veza s Austrijom i Ugarskom, te prijenosu vlasti sa Sabora na Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba. Narodno vijeće ga je ostavilo na položaju bana, na kojem je bio do siječnja 1919. Smijenjen je u valu promjena na svim razinama - od kotarskih predstojnika do članova Vlade. Vratio se na svoje imanje u Kerestinec, gdje su mu seljaci oduzeli najbolje dijelove zemlje.

KabinetUredi

Kraljevina JugoslavijaUredi

Mihalović se nije uspio uključiti u vlast te se slabo prilagodio novom vremenu, iako je bio blizak srpskim radikalima te je trebao biti u političkoj milosti.[3] Koncem 1920. bio je u kombinacijama za ponovno imenovanje banom, budući da se Matko Laginja pokazao preslabim za Stjepana Radića, protivnika novog režima.[3] 1922. kupio je dvorac Erdödy u Kerestincu u kojem je živio te je bio njegov posljednji vlasnik prije nego je pretvoren u zatvor.[4] Kerestinečki posjed imao je 650 jutara te se oko njega sukobio s dotadašnjim političkim saveznicima i prijateljima prilikom agrarne reforme. Kako se podosta zadužio tijekom njegove sanacije, bio je prisiljen pristati na suradnju s ministarstvom agrarne reforme. Materijalni položaj ponešto je popravio kad je ušao u vlasništvo jedne tvrtke za uvoz i prodaju automobila.[5] U Kraljevini Jugoslaviji bio je član Jugoslavenske radikalne zajednice. Bio je vođa za Hrvatsku fašističke[6] organizacije JUGORAS jugoslavenskog premijera Milana Stojadinovića, tzv. plavih košulja.[7] 16. travnja 1936. nekolicina članova JUGORAS-a krenula je putem kroz okolna sela do Mihalovićevog dvorca u Kerestincu na sastanak.[7] Putem su vikali parole protiv Mačeka i HSS-a, što je uznemirilo seljake. Pomislili su da idu napasti Mačeka u obližnji Kupinec.[7] Ubrzo su se oboružali i opkolili dvorac te zahtijevali predaju JUGORAS-ovaca.[7] Nato je iz dvorca izašao Mihalović s pištoljem, odbivši zahtjeve seljaka, na što su seljaci nasrnuli na njega te ga lakše ozlijedili i oteli mu pištolj.[7] Razjareni seljaci potom su pobili sve JUGORAS-ovce. Nakon toga kupio je jedan mali stan na Pantovčaku i tamo se preselio, bojeći se da ga seljaci iz Kerestinca ne ubiju.[5] Uz pomoć svog zeta, ministra dvora Milana Antića bio je 1936. imenovan senatorom te je taj položaj držao do raspada zemlje 1941.

Kasniji život i smrtUredi

Ustaše su ga zatvorile već prvih dana NDH. Iz zatvora je pušten nakon sedam mjeseci, a umro je u Zagrebu od kljenuti srca 1949. godine.

OstavštinaUredi

Uvrštavanje natuknice o njemu u Jugoslavensku enciklopediju njen urednik, Miroslav Krleža - i sam njegov suvremenik - odbio je komentarom:

  „Može se brisati. Posljednji hrvatski ban žalosne uspomene. Čuveni radikal, rojalista, kerestinački vlastelin, protivu koga su seljaci digli ustanak 1936, i pobili nekoliko četnika u Kerestincu.[8]
(Krleža, Marginalije)

LiteraturaUredi

IzvoriUredi