range 42°28′9″N 13°33′57″E / 42.46917°N 13.56583°E / 42.46917; 13.56583

Apenini
Dio
Pogled na vrh Corno Grande u Masivu Gran Sasso
Pogled na vrh Corno Grande u Masivu Gran Sasso

Pogled na vrh Corno Grande u Masivu Gran Sasso
Dužina masiva: 1400 km
Širina masiva: 40 - 201 km
Površina masiva: km²
Najviši vrh: Corno Grande (2,912 m)
Zaštićene oblasti:
Država:  Italija

Apenini (talijanski: Appennino) je niz planinskih masiva omeđenih uskim obalama, koji formiraju kičmu Apeninskog poluotoka. Prostiru se od prijevoja Colle di Cadibona na sjeverozapadu, koji ih razdvaja od Ligurskih Alpi i formiraju veliki luk, koji se proteže sve do Egadskih otoka zapadno od Sicilije.[1]

Geografske karakteristike uredi

Njihova ukupna duljina je oko 1400 kilometara, a širina im se kreće od 40 do 201 km, najviši vrh Apenina je - Corno Grande, sa svojih 2, 912 metara. Masiv slijedi orijentaciju sjeverozapad-jugoistok sve do Kalabrije, na južnom kraju Italije, tad mijenja smjer, prvo prema jugu i nakraju prema zapadu.[1]

 
Karta Apeninskog poluotoka sa pozicijom masiva

Apenini spadaju u mlađe masive alpskog sistema, geološki su povezani sa sjevernoafričkim Atlaskim planinama. Slični su balkanskim Dinaridima, koji se protežu sve do Grčke. Za razliku od tog masivi na Sardiniji i Korzici, nisu slični Apeninima, jer su njihove granitne stijenske mase povezane sa krakovima duž španjolske i francuske obale, od kojih su razdvojeni prije nekih 20 miliona godina.[1]

 
Rivarolo kvart Genove leži u Ligurskim apeninima
 
Monte Pisanino u Tirenskim Antiapeninima (Toskana)

Geomorfologija uredi

Apenini se generalno dijele na tri dijela: Sjeverne, Centralne i Južne Apenine, u koje spadaju i Sikulski Apenini na Siciliji.[2]

Sjeverni Apenini uredi

Sjeverni Apenini protežu se od sjeverozapada prema jugoistoku ali im se jadranska i tirenska strana razlikuju, dok se jadranska polako spušta prema moru, centralna zona masiva se uzdiže, poduprta sa tirenske strane Antiapeninima.

Granica na sjeveru je prijevoj Colle di Cadibona kod Savone a na jugu prijevoj Bocca Serriola kod Città di Castello. Dijele se na dva dijela; na Ligurske i Toskansko-Emilijske Apenine.[2]

Ligurski Apenini koji se vežu sa Ligurijskim Alpama, ispočetka su skromne visine (Monte Beigua 1,287 m), ali postepeno raste do visine preko 2,000 m (Monte Cusna, Monte Cimone). U Toskansko-Emilijskim Apeninima koji su isprekidani brojnim prijevojima i kotlinama rijeka Arno i Tibar.[2]

Centralni Apenini uredi

Centralni Apenini su najviši dio Apenina, protežu se od Città di Castello u Perugi do Vinchiatura u Moliseu. Dijele se na; Umbrijsko-Markezijske i Abrucijske Apenine. U Abrucijskim Apeninima se nalazi najviši vrh Apenina - Corno Grande (2, 914 m) u Masivu Gran Sasso, i drugi po visini Monte Amaro (2, 795 m) u masivu Maiella.[2]

Južni Apenini uredi

Južni Apenini se protežu od Vinchiatura u Moliseu do Mesinskog prolaza i dijele se na tri dijela; Kampanijske, Lukanske i Kalabrijske Apenine.

Kampanijski Apenini uredi

Karakteristični su po rascjepkanosti, koja ne postoji kod Centralnih i Sjevernih Apenina, naročito u Kampaniji i Bazilikati, gdje se nalaze planina Monte Miletto (2,050 m) i Masiv Pollino (2,267 m).[2]

Lukanski Apenini uredi

Najviši dio je Lukanija koja se prosire od Tirenskog mora do Tarantskog zaljeva.

Kalabrijski Apenini uredi

Kalabrijski Apenini imaju specifične karakteristike, jer osim obalnog masiva između rijeke Crati i Tirenskog mora, nema izoliranih planina ili isprekidanih masiva, već su skoro ravni jednake nadmorske visine, grupirani u tri goleme visoravni Sila, Serre Calabresi i Aspromonte (najviša) koje se strmim terasama spuštaju do dva mora.[2]

Duž sjeverne Sicilije prostiru se Sikulski Apenini koji se dijele na Peloritane, Nebrode i Madonie.[2]

Geološke karakteristike uredi

Dobar dio geoloških dijelova Apenina sastoji se od morskih sedimentnih stijena koje su se taložile preko južnog ruba Tetiskog oceana, koji se prostirao između paleoeuropske i paleoafričke litosferne ploče tokom njihova razdvajanja u mezozoiku (prije otprilike 250-65 miliona godina). Te stijene su uglavnom škriljci, pješčenjaci i vapnenci, dok su magmatske stijene, kao što su rijetki ofioliti Sjevernih Apenina, ostaci starije oceanske kore. Najstarije metamorfne stijene iz kasnog paleozoika (otprilike prije 300-250 miliona godina), sa svojim kontinentalnim sedimentnim pokrivačem, koji sadrži ostatci biljaka, relikti su kore drevne Godvane i ima ih vrlo malo. Granitske intruzije i metamorfne stijene po Kalabriji i Sicilije također su iz paleozoika (hercinska orogeneza), ali se pretpostavlja da su alpskog porijekla i da su postale dio Apenina kasnijim tektonskim poremećajima.[1]

Orogeneza Apenina razvijala se kroz nekoliko tektonskih faza, uglavnom za kenozoika (otprilike prije 65 miliona godina), a kulminacija je bila u epohama miocena i pliocena (otprilike prije 23 do 2,6 miliona godina). Apenini se sastoje od mase koju litosferne ploče potiskuju u tri osnovna pravca; prema istoku, jugoistoku, jugozapadu. Pa se tako Sjeverni i Centralni Apenini potiskuju prema Jadranskom moru, Južni Apenini prema Jonskom moru (Kalabijski Apenini) i prema Africi (Sikulski Apenini).[1] Za vrijeme pliocensko-pleistocenskih epoha (prije otprilike 5.300.000 do 11.700 godina), ingresija i povlačenje mora uzrokovalo je formiranje velikih morskih i kontinentalnih sedimentnih pojaseva (pijesak, glina i konglomerati) duž padina novog masiva. U posljednjih milion godina razvili su se brojni veliki rasjedi duž zapadne strane Apenina, što je možda povezano sa stanjivanjem zemljine kore koje je počelo prije otprilike 10 miliona godina i rezultiralo formiranjem novog Tirenskog mora.[1]

Većina tih rasjeda uzrokuje snažnu vulkansku aktivnost, pa se duž njih formirao vulkanski lanac, od Monte Amiate u Toskani do Etne na Siciliji. Velik dio tih vulkana, među njima Monte Amiata, Monti Cimini, Colli Albani pored Rima i Pontinski otoci su ugasli vulkani, ali su Vezuv, Liparski otoci i Etna na jugu još uvijek aktivni. Seizmička aktivnost je uobičajena duž čitavog lanca (uključujući Siciliju), pa je od 11. vijeka dokumentirano više od 40.000 potresa.[1]

Geološka mladost Apenina i velika raznolikost tipova stijena zaslužni su za današnji hrapav izgled masiva. Na sjeveru u Liguriji, ima pješčenjaka, lapora i zelenog škriljca. U tim krhkim stijenama često ima klizišta. U Toskani, Emiliji, Markama i Umbriji česti su glina, pijesak i vapnenci. U Laciju, Kampaniji, Apuliji, Kalabriji, te sjevernoj i istočnoj Siciliji, postoje velike izbočine vapnenčkih stijena, odvojenih od nizina škriljevcima i pješčenjacima. U Moliseu, Basilicati i Siciliji ima puno argilitskih tipova stijena, pa krajolik ima sušan i pust izgled, uz čestu eroziju tipa badland.[1]

Fizička geografija uredi

Rijeke uredi

Rijeke Apenina imaju kratki tok, dvije najveće su Tibar (dug 405 km), koji svojim južnim tokom protiče po zapadnim obroncima Umbrijskih Apenina prije nego što stigne do Rima i Tirenskog mora. Druga po veličini je Arno (249 km), koji teče zapadno od Toskansko-Emilijskih Apenina preko Firence do Ligurskog mora. Velika rijeka je i Volturno (175 km]]), koji izvire u Abrucijskim Apeninima, pored Alfedene i teče prema jugoistoku sve do sutoka sa pritokom Calore, zatim skreće na jugozapad prema ušća u Tirensko more. I pored tog što su kratke rijeke su glavni uzrok erozije i današnjeg izgleda Apenina. U vapnenačkim područjima prevladava erozija krasa.[1]

Jezera uredi

Jezera koja su danas mala i razbacana po čitavom masivu bila su puno brojnija za kvartara (prije otprilike 2,6 miliona godina). Aluvijalno Trazimensko jezero površine 128 km² u Umbrijsko-Markiijskim Apeninima je danas najveće jezero. Ostala jezera različitog porijekla, raštrkana su po čitavom masivu. Uz njih postoji i više od 200 akumulacijskih jezera, formiranih za hidroelektrane i navodnjavanje.[1]

Klima uredi

Klima najviših dijelova Apenina je kontinentalna (kao i po unutrašnjosti Evrope), ali je blaža zbog utjecaja Mediteranska klima|mediteranske]]. zimi često sniježi, ali su ljeta vruća (prosječna julska temperatura 24°-35°C). Prosječna godišnja količina padavina je od 1,000 do 2,000 mm, veća na tirenskoj nego na jadranskoj strani.[1]

Flora i fauna uredi

Flora Apenina je mediteranska i varira od geografske širine i nadmorske visine. Na sjeveru prevladavaju šume hrasta, bukve, kestena i bora, a na jugu božikovine, lovora, tršlje, mirte i oleandra. Od usjeva najviše se sade masline, koje uspjevaju do visine 400 metara nadmorske visine, agrumi po Kalabriji i Siciliji, i vinova loza po Toskani, Laziju i Apuliji. Po ravnicama Emilije uzgaja se šećerna repa, krumpir, povrće i voće. Kukuruz se manje sadi odkad se stanovništvo raselilo. U planinskim područjima prevladavaju pašnjaci.[1]

Uz tipičnu mediteransku faunu, ima i nekoliko autohtonih vrsta insekata i medvjed marsicano. Uz to ima i vukova, divokoza i divljih svinja koji su opstali u dva Nacionalna parka Abruzzo, Lazio i Molise i Nacionalni park Sila u Kalabriji.[1]

Stanovništvo i ekonomija uredi

Apenini su još od prahistorije dom italskih naroda. Danas se većina naselja prostire na 1371 -1524 metara nadmorske visine, što je gornja granica za ratarstvo. Gušće naseljena područja nalaze se u širokim riječnim dolinama, bogatim aluvijalnim zemljištem. Poprilično dugo trajala je depopulacija, koja je u posljednje vrijeme usporena, zbog uspješnog razvoja lokalne ekonomije.[1]

Duž padina Apenina raširena je prerađivačka industrija, dok je u susjednoj obalnoj ravnici razvijeno rudarstvo, često povezano sa nalazištima zemnog plina. Minerali]] kao što su živa, sumpor, bor i potaša također su od značaja, dok su kamenolomi mramora - naročito oni pored Carrare - poznati vijekovima.[1]

Preko Apenina prolazi nekoliko željezničkih pruga, od kojih su neke dvosmjerne i cesta koje omogućuju transport. Autostrada del Sole izgrađena 1960-ih je žila kucavica talijanskog poluotoka.[1]

Izvori uredi

  1. 1,00 1,01 1,02 1,03 1,04 1,05 1,06 1,07 1,08 1,09 1,10 1,11 1,12 1,13 1,14 1,15 Apennine Range (engleski). Encyclopaedia Britannica. Pristupljeno 15.2.2022. 
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 2,6 Appennino (talijanski). Enciclopedia Italiana Treccani. Pristupljeno 15.2.2022. 

Vanjske veze uredi