Za ostale upotrebe, v. Bukva (razvrstavanje).

Bukva (lat. Fagus) je rod listopadnog drveća koji sadrži oko deset vrsta. Prirodno stanište mu je Evropa, Azija i Severna Amerika. Raste u Južnoj i Srednjoj Evropi. Bukva može narasti i do četrdeset metara u visinu.

Bukva
Naučna klasifikacija
Carstvo: Plantae
Divizija: Magnoliophyta
Razred: Magnoliopsida
Red: Fagales
Porodica: Fagaceae
Rod: Fagus

Izgled uredi

Naraste do 35 m. Debljina debla može biti i preko 1 m prsnog promera. Krošnja je široko zaobljena. Kora stabla je svetlosiva (srebrnasta), tanka i glatka. Pupovi su 2 cm dugi, vretenasti, otklonjeni od izbojka pod uglom od 45°. Srčika izbojka je trouglasta. Lišće je eliptično, dugo 8 cm. Rub lista je valovit i fino trepavičasto dlakav. List je u mladosti bogat vitaminom C. Cvetovi su jednopolni u resastim, glavičastim cvatovima. Muški su u okruglim resama na dugoj stapki, ženski po dva cveta u kupuli, koja je obrasla končastim ljuskama. Kupula ili zajednički ovoj, nastaje bujanjem cvetne osi.

Za vreme cvetanja kupula je sočna, posle otvrdne i postane drvenasta, a njeni se listići pretvore u duge bodljike ili ljuske. Cveta iza listanja, u aprilu ili maju. Muški i ženski cvetovi su na ovogodišnjim izdancima. Po 2 su ploda u kupuli, koji se zovu bukvice, smeđi su, trouglasti, jestivi u nuždi. Dozrevaju u septembru ili početkom oktobra, a opadaju nakon prvih mrazeva u oktobru ili početkom novembra. U jednom kilogramu plodova ima 3.600 do 6.800 bukvica. Klijavost je kratkotrajna, oko 6 meseci, a iznosi prosečno oko 35%. Zrela kupula puca na 4 dela. Bukvica ima dve mesnate, bubrežaste supke. Prvi listovi su nasuprotni. Oprašivanje vetrom. Punim urodom rađa svake 7. do 12. godine. Počinje da plodonosi u starosti od 40 do 50 godina.

Upotreba uredi

Bukva je pre svega drvo koje se koristi za izradu nameštaja; zatim i kao ogrevno drvo. U spremanju hrane bukva ima posebno mesto, jer se smatra da je njeno drvo najbolje gorivo za dimljenje mesa i ribe.

List se može jesti (kad je mlad) u nestašici druge hrane, ili kao ukusna i zdrava salata.

Bukvica (plod) se ne sme jesti sirov u većoj količini, jer sadrži alkaloid fagin. Pečenjem na temperaturi većoj od 100 °C, fagin se raspada, pa se pečeni plodovi mogu jesti u neograničenoj količini. Plod se takođe može koristiti i kao zamena za kafu, ili mleven, kao dodatak hlebnom brašnu.

Iz ploda se može cediti jestivo ulje, koje je dobro i u tehnici. Ulje ne sadrži fagin, a od kilograma ploda dobija se oko pola kilograma ulja.

Ekološka svojstva uredi

Bukove šume dolaze na svim matičnim supstratima (bazofilni, neutrofilni, acidofilni). Podnosi zasenu najbolje od listopadnog drveća. Ponik je osetljiviji na mraz i suncožar. Kora je tanka, pa je osetljiva na naglo osvetljenje. Dobro se zakorenjuje, koren se odlično prilagođuje uslovima na terenu, otporna je na vetrove. Traži sveže tlo. Retko raste u nizijama, a uspeva sve do visine od 2000 metara.

Vrste uredi

Šume obične bukve (Fagus sylvatica):

Iskonske bukove šume Karpata i drugih regija Evrope[1], Nacionalni park Paklenica, Hajdučki i Rožanski kukovi kao dio Nacionalnog parka Sjeverni Velebit, Prašuma Јanj

  • Istočna bukva (Fagus orientales) je rasprostranjena na jugoistočnom Balkanu, Andaluziji (sjeverozapadni dio), sjevernom Iranu i u Gruziji na Kavkazu, na visinama između 500 i 1200 mnv. Na području sjeverne Grčke i crnomorske obale u Bugarskoj je u dodiru sa običnom bukvom (Fagus silvatica)
  • Krimska bukva, u literaturi pod nazivima: Fagus ×taurica Popl. (Syn.:Fagus moesiaca K.Malý, Fagus sylvatica subsp. moesiaca (K.Malý) Szafer) = Fagus orientalis × Fagus sylvatica. Njeno područje rasprostranjenosti je na Krimu. Dugo se smatralo da je hibridna biljka između obične bukve i istočne bukve, ali taj odnos između evroazijskih bukvi nije još do kraja razjašnjen.
 
Stabla mezijske bukve
 
Bukva sa zlatno-žutim lišćem (Fagus moesiaca (K. Maly) Czecz. var. aurea serbica Tošić u selu Zaselje kod Kotor Varoši (Republika Srpska - Bosna i Hercegovina)

Mezijska bukva uredi

Mezijska bukva (Fagus sylvatica subsp. moesiaca (K. Maly) Szafer), (Fagus moesiaca (Domin, Maly) Czecz.). Mezijska bukva tek u skorije vreme priznata je kao posebna vrsta, koja raste na Balkanskom poluostrvu i po mnogim osobinama se razlikuje od bukve koja raste u zapadnoj Evropi (Fagus sylvatica) i one koja raste na istoku, kavkaske bukve (Fagus orientalis). Problemom mezijske bukve bavili su se mnogi domaći i strani stručnjaci i naučnici. V. Mišić je proučavao bukvu i njenu varijabilnost na teritoriji Jugoslavije i po njemu je na tom prostoru rasprostranjena upravo mezijska bukva, (Fagus moesiaca (Domin, Maly) Czecz.).

Šume mezijske bukve:

Felješana[2], Vinatovača[3], Kukavica (planina)[4]

  • Bukva sa zlatno-žutim lišćem (Fagus moesiaca (K. Maly) Czecz. var. aurea serbica Tošić), poznata i kao „Žuta bukva“ drugi je varijetet Mezijske bukve sa žutim listovima. Javnosti je otkrivena 2004. godine u selu Zaselje kod Kotor Varoši (Republika Srpska - Bosna i Hercegovina). Razlikuje se od osnovne vrste po listovima koji su izrazito zlatno-žute boje i sjajni. Zaštićena je kao spomenik prirode Žuta bukva 2012. godine i prvi je dendrološki spomenik prirode koji je zaštićen prema aktuelnim zakonskim propisima Republike Srpske.[5]

Reference uredi

  1. UNESCO: Spisak svjetske baštine u Hrvatskoj - Pristupljeno 10. novembra 2021(en)
  2. „Uredba o proglašenju strogog rezervata prirode Felješana”. Službeni list RS 107/2014 - demo.paragraf.rs. Pristupljeno 9. 1. 2022. 
  3. „Prašuma Vinatovača”. Serbia.com - www.serbia.com. Pristupljeno 9. 1. 2022. 
  4. „Strogi rezervat prirode Kukavica”. Zavod za zaštitu prirode Srbije. Arhivirano iz originala na datum 2022-01-04. Pristupljeno 9. 10. 2021. 
  5. „Odluka o zaštiti spomenika prirode "Žuta bukva"”. Službeni glasnik Republike Srpske, broj 117, 25.11.2011.. Pristupljeno 10.10. 2021. 

Literatura uredi

  • Andreas Roloff, Andreas Bärtels: Flora der Gehölze. Bestimmung, Eigenschaften und Verwendung. 3., korrigierte Auflage. Eugen Ulmer, Stuttgart (Hohenheim) 2008, ISBN 978-3-8001-5614-6, S. 294.
  • Peter Schütt, Hans Joachim Schuck, Bernd Stimm (Hrsg.): Lexikon der Baum- und Straucharten. Das Standardwerk der Forstbotanik. Morphologie, Pathologie, Ökologie und Systematik wichtiger Baum- und Straucharten. Nikol, Hamburg 2002, ISBN 3-933203-53-8, S. 165 (Nachdruck von 1992).
  • Fagoideae innerhalb der Familie der Fagaceae bei der APWebsite.

Vanjske veze uredi