Ian Fleming

Za ostale osobe s istim imenom, v. Ian Fleming (razvrstavanje).

Ian Lancaster Fleming (28. 5. 1908 – 12. 8. 1964) bio je engleski pisac i novinar, najpoznatiji kao tvorac serije špijunskih romana o britanskom tajnom agentu James Bondu, koji su 1950-ih i 1960-ih stekli reputaciju najvećih bestselera u tadašnjem svijetu te potakli snimanje jedne od najuspješnijih i najdugovječnijih filmskih serija. Radnja romana je velikim dijelom bila inspiriana Flemingovim iskustvima iz Drugog svjetskog rata u kojem je sudjelovao kao mornarički obavještajac, a sam lik Bonda je dijelom stvorio prema samom sebi, uključujući plejbojevski životni stil i masovno konzumiranje duhana i alkohola, kojem se pripisuje njegova smrt od srčanog udara u 57. godini života.

Ian Fleming
Portret Iana Fleminga; autor: Horst Tappe
Biografske informacije
Rođenje	Ian Lancaster Fleming 28. svibnja 1908. London, Ujedinjeno Kraljevstvo
Smrt	12. kolovoza 1964. Canterbury, Ujedinjeno Kraljevstvo
Počivalište	Sevenhampton, Ujedinjeno Kraljevstvo
Državljanstvo	britansko
Supružnik	Ann Charteris
Djeca	Caspar Fleming
Obrazovanje
Zanimanje	pisac
Opus
Književni pravac	modernizam
Književne vrste	roman, kratka priča
Jezik	engleski jezik
Znamenita djela
Casino Royale (roman, 1953.) From Russia, with Love (roman, 1957.) Dr. No (roman, 1958.) Goldfinger (roman, 1959.) "Quantum of Solace" (kratka priča, 1959.)

Biografija

Porijeklo i porodica

Ian Fleming se rodio u Mayfairu, elitnoj bogataškoj četvrti Londona kao sin advokata Valentina Fleminga i Evelyn St. Croix Fleming, žene iz plemićke porodice. Porodica mu je bila imućna zahvaljujući djedu Robertu Flemingu, uspješnom škotskom financijeru koji je osnovao investicijski fond Scottish American Trust i investicijsku banku Robert Fleming & Co. koju će kasnije voditi njegov stric Philip, također poznat i kao olimpijski pobjednik u veslanju na Stockholmskoj olimpijadi 1912. godine. Ian Fleming je imao tri brata - starijeg Petera (1907 - 1971), koji je 1930-ih stekao slavu kao putopisaci i novinar, te dva mlađa - Richarda (1911 - 1977) i Michaela (1913 - 1970).

Otac Valentine je 1910. godine kao član Konzervativne stranke izabran za zastupnika Parlamenta za izborni okrug Henley u Oxfordshireu. Tamo se sprijateljio sa kolegom i stranačkim drugom Winstonom Churchillom sa kojim će do kraja života održavati korespondenciju. Kada je godine 1914. izbio Prvi svjetski rat, Valentine Fleming je kao pripadnik rezervne pukovnije Oxfordskih husara otišao u Francusku gdje je sudjelovao u borbama na Zapadnom frontu. 20. maja 1917. godine je poginuo u njemačkom artiljerijskom bombardiranju britanskih položaja.

Evelyn je nakon smrti muža naslijedila njegovo imanje i postala bogatom ženom, ali je muževa oporuka imala uvjet da se u ostavini može uživati jedino ako se nikad ne uda. Godine 1923. je započela vanbračnu ljubavnu vezu sa slikarom Augustusom Johnom tokom koje je dvije godine kasnije rodila Amaryllis (1925 - 1999), Ianovu polusestru koja će kasnije postati violončelistica i inspiracija Ianu Flemingu za lik violončelistice u priči The Living Daylights.

Rani život i obrazovanje

Ian Fleming je osnovno obrazovanje stekao u školi Durnford, internatu smještenom na polutoku Isle of Purbeck u Dorsetu, neposredno u blizini ladanjskog imanja Bondovih. Upisao ju je 1914. godine i, prema kasnijim navodima, nije mu se sviđala, prije svega zbog inzistiranja na spartanskom životnom stilu, drakonskih kazni i zlostavljanja od strane drugih učenika.

Godine 1921. se 13-godišnji Fleming upisao u Eton College, srednju školu koju tradicionalno pohađaju pripadnici elite britanskog društva. Tamo se istako sportskim aktivnostima, i neko vrijeme uređivao školski časopis Wyvern, ali je zato imao prosječne ocjene iz školskih predmeta. Školskoj upravi je, međutim, daleko više smetao njegov životni stil, koji se uključivao korištenje pomade za kosu, za tadašnje učenike nezamislivo posjedovanje i vožnju automobila, kao i ljubavne veze sa ženama. Uprava je Ianovoj majci sugerirala da se mladi Ian ispiše sa Etona; nakon toga je upisao poseban tečaj te je temeljem njega uspio biti primljen na isto elitnu vojnu akademiju Sandhurst. Tamo je proveo manje godinu dana i ispisao se 1927. godine, prije nego što je uspio dobiti čin; istovremeno mu je bila dijagnosticirana gonoreja.

Majka je nakon toga odlučila da bi umjesto vojne mogao iskušati diplomatsku karijeru, a za što je bilo nužno poboljšati znanje stranih jezika. U tu je svrhu 1927. godine poslan u austrijski grad Kitzbühel gdje je pohađao malu privatnu školu koji su, po načelima psihijatra Alfreda Adlera vodili bivši britanski obavještajac Ernan Forbes Dennis i njegova supruga Phyllis Bottome, koja će se kasnije također proslaviti kao književnica. Fleming je tamo naučio njemački i skijati, ali je kasnije često navodio da ga je upravo Bottome potakla da se iskuša u književnom radu. Nakon završetka škole u Kitzbühelu, Fleming je neko vrijeme studirao na Minhenskom i Ženevskom univerzitetu; godine 1931. je u Ženevi upoznao ženu po imenu Monique Panchaud de Bottens sa kojom se vjerio; majka ga je, međutim, prisilila da razvrgne zaruke. Po povratku u Britaniju je pao na stručnom ispitu za Ministarstvo vanjskih poslova.

Majka mu je nakon toga svojim vezama intervenirala kod Sir Rodericka Jonesa, direktora novinske agencije Reuters koji mu je 1931. godine dao mjesto novinara. Na tom je mjestu otišao u Moskvu u tadašnjem SSSR-u, gdje je pratio namješteno suđenje inženjerima britanske tvrtke Metropolitan-Vickers. Tom je prilikom poslao molbu za intervju sovjetskom vođi Staljinu; na Flemingovo veliko iznenađenje, Staljin mu je odgovorio porukom kojom se ispričava što ne može udovoljiti njegovom zahtjevu zbog prevelikih obaveza.

Bondova novinarska karijera je potrajala dvije godine. Na kraju je popustio pritiscima porodice i 1933. godine se zaposlio u financijskoj kompaniji Cull & Co. Godine 1935. se priključio agenciji Rowe and Pitman kao burzovni mešetar. Fleming je u oba posla bio neuspješan. Tokom 1930-ih se upoznao sa Ann Charteris, pet godina mlađom ženom koja je u to vrijeme bila udana za Lorda O'Neilla, i sa njom otpočeo dugogodišnju ljubavnu vezu.

Drugi svjetski rat

Ian Fleming je mešetarsku karijeru okončao nekoliko mjeseci prije izbijanja Drugog svjetskog rata, kada je u maju 1939. godine imenovan za pomoćnika viceadmiralu Johnu Godfreyu, direktoru Mornaričkog obavještajnog odjela (engl. Naval Intelligence Division, skr. NID). Bond se u julu iste godine formalno priključio Mornaričkoj rezervi, dobivši čin poručnika (poručnik bojnog broda); mjesec dana kasnije, neposredno pred sam početak rata, dobio je čin commandera (kapetan fregate) i službenu šifru "17 F".

Iako nije posjedovao nikakve stručne kvalifikacije niti za svoj čin i položaj, Fleming se vrlo brzo pokazao kao izuzetno vrijedan i sposoban Godfreyev suradnik. To se odmah primjetilo zahvaljujući tome što je Godfrey, čovjek poznat po svom neugodnom i "teškom" karakteru koji mu je bio stvorio niz neprijatelja, zahvaljujući Flemingovim diplomatskim sposobnostima, ostvario vrlo kvalitetne veze sa drugim vladinim organizacijama kao što su MI6, Uprava za političko ratovanje, Uprava za specijalne operacije (SOE) i ured premijera.

Godfrey je već na samom početku rata, 29. septembra 1939. godine, svojim pretpostavljenima dostavio tzv. memorandum pastrve u kome je iznio svoje viđenje strategije u ratu, a koja bi se velikim dijelom temeljila na obmani neprijatelja. Najzanimljiviji je detalj bio prijedlog da se podmetnu lažni ratni planovi u leš koji bi trebao "glumiti" visoko rangiranog britanskog oficira, a što je nekoliko godina kasnije iskorišteno u Operaciji Mljeveno meso. Često se navodi da je pravi autor memoranduma bio upravo Fleming.

Fleming je sljedeće godine zajedno sa Godfreyem stupio u kontakt sa Kennethom Masonom, profesorom geografije na Oxfordu te ga angažirali pri izradi Naval Intelligence Handbooks, geografskih priručnika napisanih od 1941. do 1946. godine u svrhu obavještajne pripreme za eventualne amfibijske i druge operacije, a koji predstavljaju najopsežniji geografski priručnik ikad napravljen.

Fleming je kao jedan od važnih ciljeva svog rada imao dobavljanje Enigme, uređaja za šifriranje njemačkih radio-poruka, koji je, pogotovo kada je slučaj bio sa šiframa Kriegsmarine bio dugo vremena neprobojan za britanske šifrante. 12. septembra 1940. godine je sastavio službeni menorandum u kome predlađe izuzetno smjelu i složenu akciju obmane Nijemaca u tu svrhu, a koja se temeljila na zarobljavanju njemačkog bombardera i njegovom namjernom rušenju u La Manche kako bi se u svrhu njegovog spašavanja namamile, a potom zarobili njemački brodova. Operacija Ruthless, kako ju je Fleming nazvao, međutim, nikad nije bila izvedena.

U augustu iste godine Fleming je počeo raditi na planu obavještajnih i subverzivnih aktivnosti u tada neutralnoj Španiji, člji je fašistički diktator Francisco Franco otvoreno simpatizirao Sile Osovine. Plan, koji će kasnije postati poznat pod šifrom Operacija Goldeneye, je predviđao stvaranje mreže agenata koji bi izvodili sabotaže i gerilske napade u slučaju da se Franco priključi Osovini ili njegova zemlja bude okupirana od njemačkih snaga. U tu je svrhu početkom 1941. putovao u Gibraltar i tamo sreo američkog diplomata i obavještajca Williama Donovana. U maju 1941. je otišao u SAD kako bi započeo koordinirati obavještajne aktivnosti sa SAD koje su još uvijek bile neutralne. Fleming je Donovanu pomogao pri osnivanju Ureda koordinatora informacija, koji će postati preteča Ureda strateških službi (OSS), odnosno današnje CIA-e.

Fleming je kasnije sa svojim američkim kolegama održao nekoliko sastanaka, od kojih je jedan godine 1942. održan na Jamajci, otoku koji je tada bio britanska kolonija. Flemingu se Jamajka prilično dopala, te je donio odluku da se tamo doseli nakon završetka rata.

Jurišna jedinica 30

Godine 1942. Fleming je osnovao komandosku jedinicu Komando br. 30, koja će od 1943. djelovati kao Jurišna jedinica 30 (engl. 30 Assault Unit, skr. 30 AU). Njen je zadatak bilo prikupljanje obavještajnih podataka na samom bojištu, a ponekad i iza neprijateljskih linija. Flemingu je kao uzor je poslužila specijalna njemačka padobranska jedinica pod vodstvom Otta Skorzenyja koja je 1941. godine na sličan način bila djelovala protiv Britanaca u bitci za Kretu.

Točan datum osnivanja jedinice nije poznat, ali je njeno neformalno djelovanje zabilježeno u junu 1942. godine, kada je sudjelovala u neuspjelom prepadu na Dieppe. Fleming je tu operaciju nadgledao sa razarača HMS Fernie nekih 600 metara od francuske obale. Jedinica, koja je ispočetka imala 30 članova, je formalno osnovana u septembru 1942. godine, te je sudjelovala u operaciji Torch, te godine 1943. izvela niz akcija na Mediteranu, a posebno se istakla u prikupljanju obavještajnih podataka za savezničko iskrcavanje na Siciliju u julu iste. Fleming je sve vrijeme bio njen zapovjednik, iako nije neposredno sudjelovao u njenim akcijama; ljudstvo ga nije previše voljelo, prije svega zato što im je nadjenuo omrznuti nadimak "moji Indijanci".

Krajem 1942. je Godfreya na mjestu direktora NID zamijenio kapetan (kasnije kontraadmiral) Edmund Rushbrooke, te je Flemingov uticaj u organizaciji počeo slabiti, mada je zadržao nadzor nad 30 AU sve do 6. juna 1944. godine, kada je, upravo na dan iskrcavanja u Normandiju sa njenog mjesta formalno smijenjen. Fleming je, međutim, zadržao službu u samoj NID, te određenu formu nadzora nad 30 AU čije je ljudstvo posjećivao na bojištu. Kasnije je svojim pretpostavljenima poslao dopis u kojima je kritizirao njihovo korištenje kao "redovne" komandoske jedinice u bitci za Cherbourg umjesto isključivo za prikupljanje obavještajnih podataka.

U decembru 1944. je Fleminga kontraadmiral Rushbrooke poslao na pacifičko bojište sa ciljem da ispita može li se 30AU tamo koristiti na sličan način kao i u Evropi. Na temelju Flemingovih navoda je odlučeno da može, ali je praktičnu primjenu te odluke u ljeto 1945. spriječila japanska kapitulacija kojom je okončan rat.

T-odred

Uspjesi 30AU su britansko vodstvo potakli da se u augustu 1944. godine formira slična jednica pod imenom Odred za mete (engl. Target Force), poznatiji po skraćenici T-Force (sh. T-odred). Njegov zadatak je bilo manje prikupljanje, a više čuvanje i briga za zarobljene strateške objekte i u njima pronađene obavještajne podatke. T-odred je formalno bio jedinica kopnene vojske, odnosno pri Drugom armiji koja je djelovala na Zapadnom frontu. Fleming je bio zadužen za određivanje meta koje je T-odred trebao "obrađivati". T-odred je jedan od svojih najvećih uspjeha imao pred sam kraj rata, kada je u Kielu uspio osigurati laboratorije sa nacrtima raktenih motora za Me 163 i V-2. Iskustva sa T-odredom je Fleming kasnije iskoristio za svoj roman Moonraker.

Fleming je tokom rata sudjelovao i u akcijama izvlačenja pripadnika pokreta otpora iz okupirane Danske, a za što je u oktobru 1947. od strane danske vlade službeno odlikovan sa Danish Frihedsmedalje.

Poslijeratni život i karijera

Fleming je nakon njemačke kapitulacije u maju 1945. službeno demobiliziran. Odmah je dobio posao u poduzeću Kemsey, koje je, između ostaloga, držalo tada nezavisne ugledne novine The Sunday Times. Flemingov je zadatak bilo nadziranje mreže njenih stranih dopisnika, a što mu je omogućilo da često putuje po svijetu, ali i to koristi kao priliku da često posjećuje Jamajku, gdje je 1946. godine u gradiću Oracabessa na sjevernoj obali otoka kupio zemljište nedaleko od imanja Golden Clouds te sagradio vlastiti veleposjed pod imenom Goldenye. Fleming je u The Sunday Timesu radio kao novinar sve do 1959. godine, a do 1961. je sudjelovao na redovnim sastancima uredničkog kolegija.

Završetak rata je Flemingu dao priliku da obnovi ljubavnu vezu sa Ann Charteris, koja je, nakon pogibije svog muža na italijanskom bojištu 1944. godine, očekivala da će je Fleming oženiti. Fleming je, međutim, tada bio odlučio da će ostati neženja, te se Charteris umjesto toga 28. juna 1945. godine udala za vikonta Rothermerea, konzervativnog političara i novinskog magnata. Usprkos toga, Fleming i Charteris su nastavili ljubavnu vezu, i to tako što je Charteris posjećivala Flemingovo imanje na Jamajci, pod izgovorom da posjećuje Flemingovog susjeda i svog starog prijatelja, uglednog pisca Noela Cowarda. Godine 1948. je sa Flemingom zatrudnjela, ali je kći po imenu Mary bila mrtvorođena. Godine 1951. se Rothermere, upravo zbog afere sa Flemingom, razveo sa Charteris.

Kada je godine 1952. Charteris ponovno zatrudnjela, Fleming je konačno pristao na brak, te se vjenčao na Jamajci 24. marta 1952. godine, nekoliko mjeseci prije nego što je rođen sin kome su Flemingovi dali ime Caspar. Nakon sklapanja braka su oboje supružnika imali preljubničke veze - Charteris sa Hughom Gaitskellom, uticajnim vođom opozicijskih laburista, a Fleming sa svojom susjedom, jamajčanskom veleposjednicom Blanche Blackwell.

1950-e

Fleming je, prema vlastitim riječima, želju za pisanjem špijunskih romana stekao još za vrijeme rata, ali je ozbiljan rad započeo tek 17. februara 1952. godine, kada je u GoldenEyeu napisao prve dijelove romana koji će postati poznat kao Casino Royale. Prema vlastitim riječima, jedan od motiva je bilo nastojanje da odvrati misli od predstojećeg braka i roditeljstva koje je kod njega tada izazivalo tjeskobu. Roman, koji je velikim dijelom bio inspiriran Flemingovim iskustvima u ratu, je diktirao Sunday Timesovoj sekretarici Joan Howe, koja će postati jedna od inspiracija za lik Miss Moneypenny. Svoju prvu verziju je poslao svom prijatelju, književniku Williamu Plomeru koji je sa njome bio zadovoljan te omogućio da ga, nakon prvotnog odbijanja, preuzme ugledna izdavačka kuća Jonathan Cape.

Protagonist romana, James Bond, agent britanske Tajne obavještanje službe ili MI6, bio je dijelom inspiriran sa ličnostima obavještajaca i komandosa koje je Fleming bio upoznao prije i za vrijeme rata; Fleming ga je dijelom stvorio i prema sebi, s obzirom da je, kao i Bond, bio rezervni mornarički oficir sa činom kapetana fregate, te da je sa Bondom dijelio hedonistički životni stil. Na Flemingov opus su također uticala i lična iskustva, pa je dijelu likova, uglavnom negativaca, dao imena prema svojim rođacima i poznanicima. Fleming je također Bondov lik, za koji je tvrdio da je izgledom inspiriran američkim muzičarom Hoagyjem Carmichaelom bio nacrtao u obliku skice; danas se drži da je od svih glumaca koji su tumačili taj lik u filmskoj seriji toj skici najbliži Timothy Dalton.

Roman je objavljen 11. aprila 1953. godine, te je odmah postigao izuzetan uspjeh, kako kod čitatelja, tako i kod kritike koja će blagonakloni stav zadržati u još nekoliko nastavaka. Fleming je nakon toga koristio svaki godišnji odmor da ode na Goldeneye gdje je do smrti napisao još jedanaest romana o Bondu, kao i nekoliko priča, koje će kasnije biti objavljene kao zasebne zbirke. Uspjeh Casino Royale se u Britaniji često tumačio tjeskobom uslijed očiglednog nestanka Britanskog Imperija odnosno reducirana te nekoć dominantne zemlje u drugorazrednu silu i inferiornog partnera SAD kao novog svjetskog hegemona. Lik Bonda, koji se efikasno i brutalno obračunavao sa neprijateljima Britanije i zapadnog svijeta je velikim dijelom trebao služiti kao kompenzacija za takav osjećaj tjeskobe. Na Flemingov rad je značajno uticao i Hladni rat, odnosno neprijateljstvo Britanije prema SSSR-u, pa su u nekoliko prvih romana u Bondu Sovjeti i njihova, doduše fiktivna, tajna služba Smjerš bili glavni negativci.

Casino Royale je već godinu dana nakon objavljivanja bio ekraniziran u SAD u obliku istoimene TV-drame, a nakon čega je Fleming nastojao da njega i svoja druga djela adaptira za filmske i televizijske scenarije. Istovremeno se nastavio baviti novinarskim radom, a godine 1957. je, inspiriran istraživanjem za potrebe romana Diamonds Are Forever, napisao knjigu Diamond Smugglers u kojoj je opisao krijumčarenje dijamanata u tadašnjem svijetu.

Fleming je sa romanom Dr. No godine 1958. prvi put dobio loše kritike, a kasniji historičari su to ponekad tumačili krizom u koju je zapao njegov brak. Usprkos toga, knjiga je, kao i prethodne, imala sjajne rezultate među publikom. Godine 1959. Fleming je otišao na veliko putovanje po svijetu kako bi napisao niz putopisnih članaka; ono je poslužilo kao inspiracija za neke njegove kasnije romane, a članci su 1953. godine objavljeni kao knjiga pod naslovom Thrilling Cities. Krajem iste godine je prvi put počeo ozbiljniji rad na ekranizaciji Bonodvih knjiga, pri čemu mu je mladi irski pisac Kevin McClory poslao scenario od koga će kasnije napraviti roman Thunderball, ali i dovesti do višedecenijskog spora oko autorskih prava.

1960-e

Fleming je godine 1960. doživio najveći neuspjeh u svojoj književnoj karijeri nakon što je Kuwait Oil Company, vodeča naftna kompanija u Kuvajtu, tada još uvijek pod britanskim protektoratom, odbila rukopis knjige posvećene historiji te zemlje. Flemimng je tvrdio da je vodstvo kompanije odobrilo knjigu, ali da su vodeći kuvajtski šeici odbacili Flemingov naglasak na "pustolovnu" prošlost njihove domovine.

U martu sljedeće godine Fleming je postao predmetom tužbe koju su, doznavši za predstojeće izdanje romana Thunderball, protiv njega podnijeli McClory i Jack Whittingham, ko-autor originalnog scenarija. Nakon nekoliko pokušaja da se privremenom sudskom mjerom od londonskog Visokog suda spriječi izdanje romana, Fleming je sa McCloryjem u novembru 1961. godine postigao nagodbu prema kojoj će McClory preuzeti autorska prava na scenario, a Fleming zadržati autorska prava na roman.

U međuvremenu je Fleming bio dobio vjerojatno najvažniju javnu pohvalu svojoj spisateljskoj karijeri kada je u martu 1961. u američkom časopisu Life objavljen intervju sa novoizabranim američkim predsjednikom Johnom F. Kennedyjem. Na pitanje koja mu je najdraža knjiga, Kennedy, koji se prije toga bio upoznao sa Flemingom, je spomenuo Flemingov roman Iz Rusije sa ljubavlju. S obzirom da je Kennedy u to vrijeme bio vjerojatno najpopularnija ličnost u svijetu, te su riječi potakle još veću prodaju Flemingovih knjiga na lukrativnom američkom, ali i drugim tržištima, cementirajući njegovu reputaciju najpopularnijeg svjetskog pisca početka 1960-ih.

U aprilu iste godine je Fleming, za vrijeme redovnog sastanka redakcije Sunday Timesa prvi put doživio srčani udar. Nakon što je odveden u bolnicu, prijatelj Duff Dunbar ga je posjetio i u šali mu pružio kopiju The Tale of Squirrel Nutkin, dječje knjige Beatrix Potter, sugerirajući kako bi možda bilo vrijeme da napiše knjigu na osnovu priča koje je pred spavanje bio pričao svojem sinu Casperu. Fleming je tu ideju shvatio ozbiljno, te je napisao Chitty-Chitty-Bang-Bang, roman za djecu koji će 1964. godine biti objavljen neposredno nakon njegove smrti.

U junu 1961. je Fleming prava na ekranizaciju romana i priče o Bondu prodao filmskom producentu Harryju Saltzmanu. Saltzman je zajedno sa Albertom R. Broccolijem osnovao produkcijsku kompaniju Eon Productions koja je nakon dugotrajne potrage za ulogu Bonda angažirala škotskog glumca Seana Conneryja. Fleming je u toj ulozi bio zamišljao druge glumce i nije bio neposredno angažiran u produkciji Dr. No, kao i sljedeća dva filma iz serije napravljena za njegovog života. Usprkos toga je bio zadovoljan Conneryjevim nastupom, te je čak u svojim posljednjim djelima o Bondu upravo na Conneryjevom nastupu modelirao Bondov lik, prije svega zbog češće korištenje humora.

U januaru 1964. godine je Fleming posljednji put došao provesti odmor na svome imanju GoldenEye, gdje je napisao svoj The Man with the Golden Gun, posljednji roman o Bondu. Sa rukopisom nije bio zadovoljan te je izrazio namjeru da ga preradi, ali to nije stigao prije svoje smrti, te je sljedeće godine posthumno objavljen u integralnom obliku.

Iste je godine Fleming od televizijskog producenta Normana Feltona angažiran da za američku TV-kuću NBC osmisli novu špijunsku TV-seriju. Radeći sa Feltonom, Fleming je stvorio lik Napoleona Sola koji će postati protagonist TV-serije The Man from U.N.C.L.E., kao i lik April Dancer koji će kasnije postati protagonistica njenog spin-offa The Girl from U.N.C.L.E.. Fleming se, međutim, prije same premijere TV-serije povukao iz projekta nakon molbe Eon Productions, čiji su se čelnici bojali mogućih sudskih tužbi zbog sličnosti TV-serije sa njihovim filmovima.

Smrt

Fleming je cijeli život bio strastveni pušač i volio konzumirati alkoholna pića, a što se sa vremenom odrazilo kako na njegovo zdravlje, tako i na radnju romana Thunderball gdje je Bond prisiljen neko vrijeme provesti u klinici kako bi se oporavio od posljedica životnog stila. Fleming je godine 1961. preživio prvi srčani udar te se sljedećih godina nastojao oporaviti.

11. augusta 1964. je boravio u Canterburyju, gdje je odsjeo u hotelu kako bi posjetio Royal St George's Golf Club i tamo se sreo sa grupom prijatelja. Nedugo nakon što je sa njima ručao, pozlilo mu je te je kolabirao, doživjevši još jedan srčani udar. Sutradan - na 12. rođendan njegovog sina Caspera - je umro u bolnici. Posljednje riječi su mu bile upućene vozačima kola hitne pomoći kojima se ispričao rekavši: "Žao mi je što vas gnjavim momci. Ne znam kako uspijevate stići tako brzo sa današnjim prometom na cestama." Fleming je sahranjen na crkvenom groblju u Sevenhamptonu kraj Swindona.

Baština

Brončana bista Iana Fleminga koju je izradio Anthony Smith, po narudžbi Flemingove porodice 2008. godine povodom stogodišnjice autorove smrti.

U oktobru 1975. godine, Flemingov sin Caspar, kome je bilo 23 godina, izvršio je samoubistvo predoziranjem drogom te je sahranjen zajedno sa ocem. Flemingova udovica Ann je umrla 1981. godine je sahranjena zajedno sa mužem i sinom.

Nakon Flemingove smrti, izdavači au unajmili nekoliko književnika da napišu nastavke njegovih romana o Jamesu Bondu. Prvi od njih je bio Per Fine Ounce, koji je 1967. godine napisao Geoffrey Jenkins, ali koji nikada nije objavljen. Iste je godine, pak, objavljen The Adventures of James Bond Junior 003½ R.D. Mascotta, svojevrsni spin off čiji je protagonist bio nećak Jamesa Bonda. Prvi pravi nastavak, je, pak, bio Colonel Sun iz 1968. godine, koji je Kingsley Amis napisao pod pseudonimom "Robert Markham". Nakon toga je napisano nekoliko desetaka romana, pri čemu je najviše njih napisao John Gardner od 1991. do 1996. godine, te Raymond Benson od 1996. do 2002. godine. Od 2008. se serija nastavlja do današnjeg dana (pri čemu je posljednji roman Forever and a Day Anthonyja Horrowitza, kao i serija Mladi Bond Charlieja Higsona započeta 2005. godine, a koju su nastavili drugi pisci.

Flemingovo djelo je, međutim, danas najpoznatije po nastavcima u obliku igranih filmova u produkciji studija EON Productions, koji su se nastavili snimati do današnjih dana, a na čijim su temeljima ili motivima napisane brojne književne novelizacije, stripovi i video-igre.

Knjige o Jamesu Bondu izdaje izdavačka kuća Gildrose Productions, koju je 1952. godine Fleming kupio, a nad kojom vlasništvo drži Flemingova porodica, i koja danas nosi ime Ian Fleming Productions.

2002. godine je zaklada Iana Fleminga otpočela dodjeljivati nagradu za najbolju triler-roman godine po izboru članova Crime Writers' Association (CWA), britanskog udruženja pisaca kriminalističkih romana. Nagrada danas nosi ime CWA Ian Fleming Steel Dagger (sh. CWA-in Čelični bodež Iana Fleminga).

Godine 2011. je u jamajčanskom gradu Ocho Rios svečano otvoren Međunarodni aerodrom Ian Fleming, koji je dobio ime po Ianu Flemingu.

Fiktivni portreti

Flemingov je život postao predmetom nekoliko biografskih filmova, uglavnom televizijskih, u kojima se, sa većim ili manjim oslanjanjem na stvarne događaje, nastoje prikazati događaji koji su uticali na njegovo književno djelo. To su:

• Goldeneye: The Secret Life of Ian Fleming (1989, TV-film), u kome Flemingov lik tumači Charles Dance
• Spymaker: The Secret Life of Ian Fleming (1990, TV-film), u kome Flemingov lik tumači Jason Connery
• Ian Fleming: Bondmaker, (TV-film, 2005), u kome Flemingov lik tumači Ben Daniels
• Ian Fleming: Where Bond Began (dokumentarni TV-film, 2008)
• Age of Heroes (2011), ratni film u kome Flemingov lik tumači James D'Arcy
• Fleming: The Man Who Would Be Bond (mini-serija, 2014), u kome Flemingov lik tumači Dominic Cooper

Bibliografija

Vidi takođe: Lista romana i priča o Jamesu Bondu

Casino Royale (1953) Live and Let Die (1954) Moonraker (1955) (1956) From Russia, with Love (1957) The Diamond Smugglers (1957) Dr. No (1958) Goldfinger (1959) For Your Eyes Only (1960)

Thunderball (1961) The Spy Who Loved Me (1962) On Her Majesty's Secret Service (1963) Thrilling Cities (1963) You Only Live Twice (1964) Chitty-Chitty-Bang-Bang (1964) The Man with the Golden Gun (1965) Octopussy and The Living Daylights (1966)

Literatura

• Lycett, Andrew (1996). Ian Fleming. London: Phoenix. ISBN 978-1-85799-783-5. 

Vanjske veze

Ian Fleming na Wikimedijinoj ostavi

• Ian Fleming Publications Arhivirano 2017-06-13 na Wayback Machine-u
• The Ian Fleming Foundation Arhivirano 2006-06-15 na Wayback Machine-u - a group dedicated to the study of Ian Fleming and his works. Publishers of Goldeneye magazine and other publications.
• Ian Fleming bibliography Arhivirano 2012-03-23 na Wayback Machine-u of James Bond first editions
• The Ian Fleming Resource Page Arhivirano 2005-04-26 na Wayback Machine-u
• Ian Lancaster Fleming biography Arhivirano 2011-06-10 na Wayback Machine-u