Wikipedija

Venezuela

(Preusmjereno sa stranice Venecuela)

Venezuela ili Venecuela, službeno Bolivarska Republika Venezuela (španski: República Bolivariana de Venezuela), jest savezna republika koja se nalazi na sjevernoj obali Južne Amerike. Na zapadu graniči s Kolumbijom, na jugu s Brazilom, na istoku s Gvajanom, a s otočjem Trinidad i Tobago na sjeveroistoku. Ukupna površina zemlje iznosi oko 916,445 km2, dok je prema procjeni iz 2016. godine broj stanovnika 31,775,371. Venezuela se smatra državom s izrazito visokim biodiverzitetom (trenutno se nalazi na sedmom mjestu po broju vrsta na svijetu),[1] a staništa se prostiru od obronaka Andi na zapadu, preko amazonskih kišnih šuma na jugu i velikih llanosa, pa sve do karipske obale i delte rijeke Orinoco na istoku.

Bolivarska Republika Venezuela
República Bolivariana de Venezuela
Himna: "Gloria al Bravo Pueblo"
Glavni grad
i najveći grad
Caracas
10°30′0″N, 66°55′0″W
Službeni jezicišpanjolskia
VladaSavezna predsjednička ustavna republika
Nicolás Maduro
Delcy Rodríguez
LegislaturaNarodna skupština
Nezavisnost
• od Španjolske
5. srpnja 1811.
13. siječnja 1830.
• Priznata
30. ožujka 1845.
Površina
• Ukupno
916,445 km2
• Vode (%)
0.32
Stanovništvo
• Procjena za 2018.
Decrease 31,568,179 (44.)
• Gustoća
33.74 /km2 (181.)
BDP (PPP)procjena za 2018. 
• Ukupno
$340.984 mlrd. (48.)
• Per capita
$10,399 (101.)
BDP (nominalni)procjena za 2018. 
• Ukupno
$100.845 mlrd. (51.)
• Per capita
$3,168 (93.)
Gini (2013)negative increase 44.8
srednji
HDI (2016)Decrease 0.767
visok (71.)
Valutapetro (PTR)
bolívar soberano (VES)
Vremenska zonaUTC-4 (VET)
Format datumadd/mm/gggg
Pozivni broj+58
Veb-domena.ve
  1. Ustav priznaje i sve indijanske jezike.

Teritorij koji je danas poznat kao Venezuela kolonizirala je Španjolska još 1522. godine usred snažnog otpora domorodačkog, indijanskog stanovništva. Godine 1811., postala je jedna od prvih španjolskih kolonija koja je proglasila nezavisnost, koja nije bila sigurna sve do 1821. godine, kada je Venezuela postala dio savezne republike Velike Kolumbije. Punu nezavisnost stekla je 1830. godine. Tokom XIX. vijeka, Venezuela je prolazila kroz veliku političku krizu i periode autokracije, uz dominaciju regionalnih caudillosa sve do polovice XX. vijeka. Od 1958., zemlja je imala seriju demokratski izabranih vlada. Ekonomske krize tokom 80-ih i 90-ih godina dovele su do novih nestabilnosti, među kojima su Caracazo pobune iz 1989., dva pokušaja puča tokom 1992. te opoziv predsjednika Carlosa Andrésa Péreza zbog pronevjere javnog novca tokom 1993. godine. Potpuni kolaps povjerenja naroda u vladajuće političke stranke doveo je do uspjeha bivšeg pučista Huga Cháveza na izborima 1998. i početak Bolivarske revolucije, koja je započela s konstituantom iz 1999. godine i donošenjem novog ustava. Novi ustav je službeno promijenio ime države u Bolivarska Republika Venezuela.

Venezuela je savezna predsjednička republika koja se sastoji od 23 savezne države, Distrikta glavnog grada (koji pokriva Caracas) i saveznih teritorija (koji obuhvaćaju otoke). Venezuela također prisvaja sav gvajanski teritorij zapadno od rijeke Essequibo, površine 159,500 km2, a koji se naziva Guayana Esequiba ili Zona en Reclamación.[2] Venezuela je jedna od najurbaniziranijih zemalja Latinske Amerike;[3][4] većina stanovništva živi u gradovima na sjeveru zemlje, mahom u Caracasu, koji je ujedno i najveći grad.

Nakon otkrića velikih izvora nafte početkom XX. vijeka, Venezuela je vodeća svjetska zemlja po količini dokazanih naftnih rezervi te je jedna od vodećih izvoznica nafte. Zemlja koja je isprva bila nerazvijena izvoznica poljoprivrednih proizvoda poput kave i kakaa, nakon otkrića nafte postala je jedna od najvažnijih izvoznica na svijetu. Naftna kriza iz 1980-ih dovela je do krize vanjskog duga i dugotrajne ekonomske krize, tokom koje je inflacija došla do 100% (1996.), a postotak siromašnih stanovnika se popeo na 66% (1995.).[5] Oporavak tržišta nafte početkom XXI. vijeka donio je Veneuzueli priliv novca kakav nije bio viđen još od 80-ih godina.[6] Vlada je tada uvela seriju populističkih mjera s ciljem poticanja potrošnje, što je uvelike smanjilo siromaštvu i ekonomsku nejednakost među stanovništvom.[6][7][8][9] Ipak, mjere su s vremenom postale kontroverzne jer su destabilizirale državnu ekonomiju, dovevši do hiperinflacije, ekonomske krize i porasta siromaštva.[10][6][11][12][13][14][15]

Etimologija

uredi

Prema najpopularnijoj i prihvaćenoj verziji, ekspedicija koju je predvodio Alonso de Ojeda stigla je 1499. godine na obale današnje Venezuele. Nastambe oko jezera Maracaibo podsjetile su navigatora, Ameriga Vespuccija, na grad Veneciju, tako da je regiji dao ime Veneziola ili "Piccola Venezia".[16] Današnje pisanje samog naziva posljedica je utjecaja španjolskog jezika,[16] u kojem se sufiks -uela koristi kod deminutiva; shodno tome, izvorno značenje naziva ove regije bilo je "mala Venecija".[17] Termin Klein-Venedig, koji se koristio kao naziv regije na njemačkom jeziku u XVI. vijeku, također znači "mala Venecija".

Ipak, Martín Fernández de Enciso, član Vespuccijeve i Ojedine posade, dao je drugačiju verziju. U svom djelu, Summa de geografía, on navodi kako su oni na tom teritoriju susreli indijansko stanovništvo, koje se nazivalo Veneciuela. Prema toj teoriji, termin "Venezuela" je, dakle, indijanskog porijekla.[18]

Historija

uredi
Glavni članak: Historija Venezuele

Različiti alati i oruđa pronađeni na tlu današnje Venezuele sugeriraju kako je to područje bilo nastanjeno prije čak 15,000 godina, dok konkretniji dokazi o postojanju ljudskih zajednica datiraju iz kasnog pleistocena, a pronađeni su u skupini nalazišta koja je nazvana El Jobo.[19][20] Prije dolaska Španjolaca, na ovom su području stanovali Indijanci čiji potomci nastanjuju i suvremenu Venezuelu, ali i cijela skupina historijskih skupina i civilizacija, među kojima je najrazvijenija ona naroda Timoto–Cuica;[21] iako točni podaci nisu poznati, pretpostavlja se da je na ovom području u pretkolonijalno doba živjelo oko 1,000,000 ljudi.[22]

Tokom svog trećeg putovanja po Amerikama, 1498. godine, Kristofor Kolumbo je doplovio do delte Orinoca i iskrcao se u zaljevu Paria;[23] Kolumbo je bio toliko oduševljen krajolikom da je, pišući španjolskim vladarima, područje nazvao "rajem na Zemlji".[24] Španjolska kolonizacija, tokom koje je broj domorodačkog stanovništva drastično opao (mahom zbog pritoka novih bolesti iz Europe), započela je 1522. godine, uspostavom prvog trajnog naselja u današnjem gradu Cumaná. Tokom XVI. vijeka, Španjolska je njemačkoj bankarskoj obitelji Welser dala koncesiju nad Veneuzelom, koja je u tom periodu bila znana kao Klein-Venedig. U tom su se periodu domorodački vođe pokušali oduprijeti kolonizaciji, no bez prevelikog uspjeha. Španjolci su naselja na istoku zemlje pripojili provinciji Nova Andaluzija, kojom je upravljala Kraljevska audijencija u Santo Domingu. Početkom XVIII. vijeka, većina zemlje postala je dio Vicekraljevstva Nova Granada, da bi 1777. godine bila organizirana kao zasebna generalna kapetanija. Središte se nalazilo u Caracasu, osnovanom još 1567. godine, čiji je položaj s obzirom na brojne faktore, bio idealan.[25]

 
Potpisivanje Venezuelanske deklaracije nezavisnosti, 5. srpnja 1811. godine.

Nakon serije neuspjelih ustanaka, Venezuela je, pod vodstvom proslavljenog borca Francisca de Mirande, dana 5. srpnja 1811. godine proglasila nezavisnost;[26] ovim je činom započeo Venezuelanski rat za nezavisnost. Prva Venezuelanska Republika nije bila dugoga vijeka i ugušena je ubrzo nakon razrajućeg potresa u Caracasu tokom 1812. godine;[27] naslijedila ju je Druga Venezuelanska Republika, koja je nakon par mjeseci također ugušena.[28] Suverenitet je osiguran tek nakon što je Simón Bolívar, uz pomoć Joséa Antonija Páeza i Antonija Joséa de Sucrea, pobijedio u bitci za Carabobo 24. lipnja 1821. godine;[29] dvije godine kasnije, José Prudencio Padilla i Rafael Urdaneta odnose još jednu ključnu pobjedu, kod jezera Maracaibo.[30] Bolívar je u međuvremenu formirao Veliku Kolumbiju, što je bio važan događaj u procesu dekolonizacije Južne Amerike.[29]

Venezuela je bila dio Velike Kolumbije sve do 1830. godine, kasa je bivši revolucionar Páez poveo ustanak, koji je za posljedicu imao nastanak nezavisne Venezuele; Páez je postao njezin prvi predsjednik.[31] Tokom dva desetljeća ratovanja, Venezuela je izgubila između jedne četvrtine i jedne trećine stanovništva, što je prema procjenama bilo oko 800,000 ljudi.[32] Tokom 1854., u zemlji je ukinuto ropstvo.[32]

Većina moderne historije Venezuele bila je obilježena političkim turbulencijama i diktatorskim vladavinama, što je počelo već u XIX. vijeku,[33] među kojima je i ona Páezova, koji je u periodu od 1830. do 1863. godine čak tri puta bio predsjednik i vlada ukupno 11 godina. Posljedica toga bio je krvavi Savezni rat, zapravo građanski rat u kojem je stotine tisuća ljudi izgubilo živote i to u zemlji koja je imala tek nešto više od milijun stanovnika. Drugu polovicu ovog vijeka obilježio je Antonio Guzmán Blanco, koji je od 1870. do 1887. vladao čak 13 godina, uz trojicu predsjednika koji su još držali vlast u tom periodu. Krajem vijeka, došlo je do krize zbog teritorijalnog spora s Britanijom oko teritorija Guayana Esequiba, kojeg su Britanci smatrali dijelom Britanske Gvajane, a Venezuela dijelom svog teritorija. Došlo je do diplomatske krize u koju se uplela i administracija američkog predsjednika Clevelanda, koji je dodatno proširio tumečenje Monroeove doktrine (na čije kršenje se Venezuela pozivala); pritisci su natjerali Britaniju da pristane na arbitražu, koja je, u konačnici, ipak presudila u njihovu korist.[34] Bila je to samo prva u nizu vanjskopolitičkih kriza, koje su obilježile venezuelansku politiku s kraja XIX. i početka XX. vijeka.

Tokom Prvog svjetskog rata, u jezeru Maracaibo su otkrivene velike zalihe nafte, što se pokazalo ključnim događajem u razvoju venezuelanskog gospodarstva, koje je dotad ovisilo uglavnom o agrarnim proizvodima, te potaklo ekonomski boom koji je trajao sve do 1980-ih godina.[35] U to je vrijeme Venezuelu vodio Juan Vicente Gómez, koji je vladao čak 27 godina, koji se uvelike okoristio ovakvim raspletom u periodu kada je korupcija cvala, a on istu koristio kako bi učvrstio svoj autoritet i centralizirao vlast. Iako je povremeno prepuštao mjesto predsjednika drugim osobama, on je bio nosporivi vladar Venezuele sve do svoje smrti 1935. godine u periodu vlasti koja se popularno naziva gomecista. Njegov nasljednik je mahom nastavio s takvom politikom, mada je osjetna liberalizacija, uključujući i legalizaciju svih političkih stranaka, uslijedila za mandata Isaíasa Medine Angarite. Nakon Drugog svjetskog rata, Venezuela je postala važno emigracijsko odredište za stanovnike Južne Europe i siromašnijih zemalja Latinske Amerike, što je uvelike diverzificiralo društvo.

Godine 1945., Andarita je svrgnut i civilnom puču i država je ušla u period trogodišnje demokratske vladavine, isprva pod Rómulom Betancourtom, kojega je, nakon izbora 1947. godine (za koje se vjeruje da su bili prvi slobodni i pošteni u zemlju), naslijedio Rómulo Gallegos. Gallegos je, ipak, svrgnut već 1948. godine, nakon koje je uslijedio period vojne vladavine, koji je trajao sve do 1958. godine i sklapanja pakta iz Puntofija, koji je uveo stranački duopol u venezuelansku politiku.[36] Nakon suzbijanja gerilskih pokreta tokom 60-ih godina, Venezuela je tokom 70-ih i 80-ih godina doživjela brojne probleme zbog globalne naftne krize koja je gotovo osakatila domaće gospodarstvo. Siromaštvo je raslo, standard je opadao, a korupcija među političkom elitom je rasla, dok je u pozadini svega bilo nekoliko neuspjelih državnih udara.[37]

Nakon što je na izborima 1998. godine pobijedio bivši pučist Hugo Chávez, u Venezueli je krenula tzv. Bolivarska revolucija, koja je donijela brojne političke i gospodarske promjene, ali i jačanje autoritarne vladavine Huga Cháveza, koji je postao jedan od najznačajnijih i najprepoznatljivijih svjetskih političara. I dok je Chávez s jedne strane uživao značajnu podršku, s druge strane je bio suočen s velikim protestima, optužbama za provođenje diktature i onima za namještanje izbora. Nakon njegove smrti 2013. godine, naslijedio ga je njegov tadašnji potpredsjednik, Nicolás Maduro, koji je uglavnom nastavio s provođenjem politike svog prethodnika.

Geografija

uredi
Glavni članak: Geografija Venezuele
 
Pogled na Kukenan i Roraima u Velikoj savani, Nacionalni park Canaima.

Venezuela se nalazi na krajnjem Južne Amerike; geološki, njena kopnena površina leži na južnoameričkoj ploči. Ukupna površina Venezuele iznosi 916,445 km2, dok je kopnena površina je 882,050 km2, što ju čini 33. po veličini zemljom na svijetu. Njezin teritorij leži između 0° i 13° sgd. i 59° i 74° zgš.

Oblik države je, otprilike, trokutas. Venezuela ima oko 2,800 km dugu obalu na sjeveru, s brojnim otocima u Karipskom moru, dok na sjeveroistoku izlazi na Atlanski ocean. Većina promatrača opisuje Venezuelu preko četiri prilično jasno definirane topografske regije: kotlina Maracaibo na sjeverozapadu, sjeverne planine koje se protežu u širokom luku s istoka na zapad od kolumbijske granice duž sjeverne karipske obale, široke ravnice centralne Veneuuele te Gvajanska visoravan na jugoistoku.

Sjeverne planine predstavljaju krajnji nastavak Andi. Pico Bolívar, koji je sa svojih 4,979 m visine najviši vrh u Venezueli, nalazi se u ovoj regiji. Južno se prostire Gvajanska visoravan, koja sadrži sjeverni dio amazonske kotline i Angelov vodopad, najviši vodopad na svijetu, kao i tepuije, velike stolu-slične planine. Centar zemlje karakterišu llanosi, velike ravnice koje se protežu od kolumbijske granice na zapadu do delte rijeke Orinoco na istoku. Orinoco, sa svojim bogatim aluvijalnim zemljištem, predstavnja najveći i najvažniji riječni sustav u zemlji. On nastaje u jednom od najvećih slivova Latinske Amerike. Caroní i Apure su druge velike rijeke.

Venezuela graniči s Kolumbijom na zapadu, Gvajanom na istoku te Brazilom na jugu. Karipski otoci, kao što su Trinidad i Tobago, Grenada, Curaçao, Aruba i Privjetrinski Antili leže blizu venezuelanske obale. Venezuela ima teritorijalne sporove sa Gvajanom (ranije Ujedinjenim Kraljevstvom), uglavnom oko teritorija Essequibo, i s Kolombijom oko Venezuelanskog zaljeva. Godine 1895., nakon višegodišnjih diplomatskih pokušaja da se razriješe granični sporovi oko rijeke Essequibo, došlo je do eskalacije. Problem je razmatrala „neutralna“ komisija (formirana od strane britanskih, američkih i ruskih predstavnika, i bez direktne reprezentacije Venezuele), koja je 1899. donijela odluku uglavnom protiv venezuelanskih zahtjeva.[38]

Najznačajniji prirodni resursi su nafta i prirodni plin, željezna ruda, zlato i drugi minerali. Zemlja također raspolaže velikim područjima s obradivim tlom i vodom.

Klima

uredi
Glavni članak: Klima Venezuele

Venezuela se u cijelosti nalazi u tropskom pojasu, mada zbog geografske raznovrsnosti kima zna prilično varirati - tako se prosječna temperatura u vlažnim nizinama zna popeti i do 35 °C, dok je u planinskim predjelima prosječna temperatura samo 8 °C. Slično je i s padalinama, kojih u polusušnim područjima na sjeverozapadu zna biti samo 430 mm, dok je prosječna količina oko delte Orinoca i na jugu zemlje čak 1,000 mm.

Najviša izmjerena temperatura bila su 42 °C u Machiquesu,[39] dok je najniža iznosila −11 °C, a izmjerena je na nenastanjenom području na planini Pico Piedras Blancas;[40] iako postoje izvještaji o nižim temperaturama na određenim područjima, iste nisu službeno evidentirane.

Politika

uredi
Glavni članak: Politika Venezuele
Savezna država Sjedište Savezna država Sjedište
  Amazonas Puerto Ayacucho   Mérida Mérida
  Anzoátegui Barcelona   Miranda Los Teques
  Apure San Fernando de Apure   Monagas Maturín
  Aragua Maracay   Nueva Esparta La Asunción
  Barinas Barinas   Portugesa Guanare
  Bolívar Ciudad Bolívar   Sucre Cumaná
  Carabobo Valencia   Táchira San Cristóbal
  Cojedes San Carlos   Trujillo Trujillo
  Delta Amacuro Tucupita   Yaracuy San Felipe
  Caracas Caracas   Zulia Maracaibo
  Falcón Coro   Vargas La Guaira
  Guárico San Juan de los Morros   Savezni teritoriji1 El Gran Roque
  Lara Barquisimeto
1 Savezni teritoriji nisu savezne države i tu se radi o zasebnim administrativnim jedinicama.

Venezuela je formalno savezna, predsjednička, ustavna republika na čijem je čelu izabrani predsjednik. Predsjednik se bira na općim izborima na šestogodišnji mandat, a broj uzastopnih mandata je neograničen. Predsjednik je istovremeno i šef države i predsjednik vlade. Zadužen je za imenovanje potpredsjednika i članova kabineta, potonje uz sudjelovanje parlamenta. Predsjednik ima i ovlast da odbije dati suglasnost na određeni zakon i vrati ga parlamentu na ponovno odlučivanje, međutim dovoljna je obična parlamentarna većina da bi ova odluka bila zanemarena; također, može tražiti od parlamenta da mu se dodjele izvanredne ovlasti temeljem kojih bi vladao pomoću uredbi, za što je potrebna dvotrećinska većina. Od 1959. godine, šestorica predsjednika su dobila te ovlasti.

Zakonodavnu vlast predstavlja jednodomna Narodna skupština. Broj zastupnika je varijabilan - svaka savezna država daje tri stalna člana, dok se broj ostalih članova određuje u omjeru prema ukupnom broju stanovništva; tri mjesta su rezervirana za predstavnike indijanske manjine. Zastupnički mandat traje pet godina. Unatoč postojanju brojnih stranaka, sustav u Venezueli je u suštinski dvostranački, što je situacija koja traje još od 1958. godine, s tim da su se dominantne stranke mijenjale kroz godine. Aktivno biračko pravo stječe se s 18 godina, a glasovanje nije obvezno.

Pravni sustav u Venezueli pripada tradiciji kontinentalnog prava. Najviše sudsko tijelo je Vrhovni sud pravde, čiji se suci biraju u parlamentu na jedinstveni dvogodišnji mandat.

Administrativna podjela

uredi
Glavni članci: Administrativna podjela Venezuele i Savezne države Venezuele

Venezuela je savezna država koja se sastoji od ukupno 23 savezne države (estados), Distrikta glavnog grada (Distrito capital) i saveznih teritorija (dependencias federales); uz to, zemlja je od 1969. godine podijeljena i na devet administrativnih regija. Niže administrativne jedinice su općine (municipios), kojih ima 335, a koje se dalje dijele na preko tisuću župa (parroquias).

Stanovništvo

uredi
Glavni članak: Demografija Venezuele

Venezuela je jedna od najurbaniziranijih zemalja u Latinskoj Americi;[3][4] većina stanovništva živi u velikim gradovima na sjeveru zemlje, pri čemu prednjači Caracas, koji je ujedno i najveći grad. Gotovo 93% stanovništva Venezuele živi u urbanim područjima na sjeveru, dok njih čak 73% živi u pojasu unutar 100 km od obale.[41] Na teritoriju južno od rijeke Orinoco živi tek 5% stanovništva, iako ono površinom sačinjava gotovo polovinu državnog teritorija.

Struktura stanovništva prilično je dobro raspoređena. Najviše stanovnika sačinjava radno sposobno stanovništvo (14-65 godina), njih čak 65%, dok na djecu do 14 godina otpada 29%; stanovnika preko 65 godina je nešto manje od 6%.[42][43] Unutar prve dvije skupine, broj muškaraca i žena je prilično ravnomjeran, dok se u onoj najstarijoj dobnoj skupini pokazuje izraženija razlika u korist žena.[42] Prosječna očekivana životna dob je 75 godina.[42]

Najveći gradovi i općine
Glavni članak: Popis gradova u Venezueli

Etničge grupe

uredi
Glavni članak: Venezuelanci
Rasni i etnički sastav Venezuele
prema popisu iz 2011.[47]
Rasa/Etnicitet
Mestici
  
 51.6%
Bijelci
  
 43.6%
Crnci
  
 2.9%
Indijanci
  
 2.6%
Afričkog porijekla
  
 0.7%
Ostale rase
  
 1.2%

Stanovništvo Venezuele je različitog porijekla, a pretpostavlja se kako njegovu većinu sačinjavaju mestici i osobe miješanog porijekla. Prema popisu iz 2011. godine, 51.6% stanovništva se izjasnilo kao mestici, a njih 43.6% kao bijelci. Ostatak stanovništva sačinjavaju mahom etničke manjine, većina kojih pripada osobama crne rase ili osobama afričkog porijekla (3.6%), odnosno Indijancima (2.6%); "ostale rase" sačinjavaju 1.2% stanovništva.

Uz nešto više od 33,000,000 Venezuelanaca koji žive u matičnoj državi, oko 2,000,000 Venezuelanaca živi u različitim zemljama svijeta; njih najviše živi u Sjedinjenim Državama, a slijede ih Kolumbija, Sirija, Španjolska i Portugal. Manje skupine prisutne su na svim kontinentima, uključujući i Oceaniju, gdje ih ima oko 12,000 (10,000 u Australiji i oko 2,000 na Novom Zelandu). Imigracija u Venezuelu postala je aktualna nakon Drugog svjetskog rata, a danas je većina imigranata porijeklom iz Europe; u Venezueli postoje i manje zajednice Hrvata, Srba i Slovenaca.

Religija

uredi
Glavni članak: Religija u Venezueli

Prema popisu iz 2011. godine, kršćanstvo je dominantna religija u Venezueli; katolici čine oko 71% stanovništva, dok ostatak pripada protestantima, uglavnom evangelicima. Nereligioznog stanovništva ima 8% (2% ateista te 6% agnostika i indiferentnih), dok ostale religije prakticira oko 3% stanovništva;[48] unatoč malom broju, u zemlji postoje utjecajne skupine židova, muslimana i budista.

Jezici

uredi
Glavni članak: Jezici Venezuele

Službeni jezik u Venezueli je španjolski, kojim se ujedno koristi i većina stanovništva. Ipak, ustav Venezuele priznaje i brojne indijanske jezike, a diljem zemlje se govori velik broj različitih jezika. Imigranti u zemlju su zadržali svoje materinje jezike, tako da postoji velika skupina stanovnika koja govori kineski (400,000), portugalski (254,000) i talijanski (200,000).[49] Od stranih jezika, najčešće korišten je engleski, koji je postao svojevrsni lingua franca, ali i talijanski, koji je prisutan zbog velikog broja škola i privatnih institucija u kojima se koristi taj jezik.

Gospodarstvo

uredi
Glavni članak: Ekonomija Venezuele

Gospodarski sustav u Venezueli pokazuje odolike tipičnog gospodarstva ovisnog o suficitu, što je odlika koja je prisutna i u drugim zemljama koje su bogate primarnim sirovinama. Venezuelansko gospodarstvo, tako, gotovo u potpunosti ovisi o njihovoj glavnoj sirovini, nafti. Iako je pokojni predsjednik Hugo Chávez tokom 1998. godine rekao da planira smanjiti tu ovisnost, ista se za vrijeme njegova mandata još dodatno pojačala.[50] Tokom 2014. godine, čak je 96% državnih prihoda dolazilo iz trgovine naftom.[51] Najveći problemi venezuelanske ekonomije su ovisnost o cijenama nafte na svjetskom tržištu, visoka nezaposlenost i inflacija.

Kultura

uredi
Glavni članci: Venezuelanska kultura, Venezuelanska muzika, Venezuelanska književnost, Venezuelanska umjetnost i Sport u Venezueli
 
Cristóbal Rojas: Girardotova smrt kod Bárbule (1883.), ulje na platnu, 287 x 217 cm

Venezuelanska kultura je zapravo miks različitih kultura unutar koje možemo promatrati tri glavne utjecajne zone - indijansku, afričku i španjolsku. Prve dvije skupine izrazito su diferencirane zbog postojanja brojnih plemena, međutim njihov realni utjecaj u suvremenoj kulturi je prilično malen. Indijanska kultura danas je ograničena na tek nekoliko riječi u jeziku, gastronomiju i imena mjesta. Isto vrijedi za afričku, uz dodatak muzičkih instrumenata. Najdominantnija je, dakako, španjolska, što je posljedica višestoljetne kolonizacije, a koja je razvidna u arhitekturi, glazbi, religiji, gastronomiji, umjetnosti i nekim tradicijama, poput borbe s bikovima. Kulturni mozaik dodatno je izdiferenciran brojnim migracijama, tako da postoje i omanji utjecaji francuske, portugalske i talijanske kulture, a u modernom dobu evidentan je i utjecaj američke kulture.

Likovna umjetnost uglavnom je pod utjecajem religijskih motiva, mada je u XIX. vijeku postojao značajan utjecaj historijskih motiva s ciljem buđenja i jačanja nacionalne svijesti.[52][53][53][54] U XX. vijeku je modernizam postao dominantni pravac.[54] Među istaknutijim imenima venezualnske umjetnosti su Cristóbal Rojas, Armando Reverón, Manuel Cabré, Jesús Soto, Gego, Carlos Cruz-Díez[54] te Marisol i Yucef Merhi.[55][56] Najznačajniji arhitekt je Carlos Raúl Villanueva, koji je dizajnirao glavni kampus Centralnog univerziteta Venezuele, koji se danas nalazi na popisu Svjetske baštine.

Književnost se počela razvijati ubrzo nakon početka španjolske kolonizacije i bila je predominantno pod utjecajem španjolske književnosti. Prvi značajni pravac koji se oblikovao bio je romantizam, i to u jeku borbe za nezavisnost, a u kasnijim je periodima proza bila osjetno dominantna u odnosu na poeziju. U kasnijim periodima, posebno se isticao venezuelanski pozitivizam, opet mahom kroz prozu. Među najznačajnijim autorima su Rómulo Gallegos, Teresa de la Parra, Arturo Uslar Pietri, Adriano González León, Miguel Otero Silva, Mariano Picón Salas, Andrés Bello, Andrés Eloy Blanco, Fermín Toro, Laureano Vallenilla Lanz i José Gil Fortoul.

Muzika u Venezueli je izrazito raznovrsna i možda je najbolji primjer mozaika utjecaja koji su prisutni u nacionalnoj kulturi. Nacionalni instrument je cuatro. Posebno istaknuti žanr je folk, a u XXI. vijeku se počela razvijati i nešto urbanija glazba, mada i dalje pod utjecajem tradicije. Značajan utjecaj ima i glazba Afrovenezuelanaca.

Sport u Venezueli je izrazito popularan. Najpopularniji pojedinačni sport je bejzbol, koji se u zemlji igrao već krajem XIX. vijeka, mada je nejasno kako se sport uopće raširio Venezuelom.[57] Osim po ovome, Venezuela je specifična i po velikoj popularnosti košarke, posebice u odnosu na nogomet, koji dominira ostatkom kontinenta;[58][59][60] košarkaška reprezentacija Venezuele je 2015. godine po prvi puta postala kontinentalni prvak. Ipak, nogomet postaje sve popularniji, iako nacionalna reprezentacija nije ostvarila značajnijih uspjeha. Venezuela je osvojila i dvije zlatne olimpijske medalje; prvu je 1968. godine osvojio boksač Francisco Rodríguez, a drugu Rubén Limardo u mačevanju na igrama 2012. godine.

Poseban dio venezuelanske kulture su i natjecanja u ljepoti, gdje su predstavnice Venezuele ostvarivale odlične rezultate na globalnoj razini. Natjecanje za Miss Venezuele je široko praćeno diljem zemlje, a Venezuelanke su dosad osvojile sedam Miss Universe kruna, šest Miss World kruna, sedam Miss International kruna i dvije Miss Earth krune.

Reference

uredi
  1. ↑ World Conservation Monitoring Centre of the United Nations Environment Programme (September 2004). „World Conservation Monitoring Centre of the United Nations Environment Programme”. United Nations Environment programme. Pristupljeno 8 January 2016. 
  2. ↑ „Geneva Agreement, 17 February 1966”. United Nations. 
  3. ↑ 3,0 3,1 „South America”. South America. Encarta. Pristupljeno 13 March 2007.  Arhivirano 2007-04-21 na Wayback Machine-u
  4. ↑ 4,0 4,1 „Annex tables” (PDF). World Urbanization Prospects: The 1999 Revision. United Nations. Pristupljeno 13 March 2007. 
  5. ↑ McCaughan 2005: str. 32
  6. ↑ 6,0 6,1 6,2 Heritage 2002: str. 618–621
  7. ↑ Kevin Voigt (6 March 2013). Chavez leaves Venezuelan economy more equal, less stable. CNN. Retrieved 5 April 2014.
  8. ↑ Dan Beeton and Joe Sammut (6 December 2013). Venezuela Leads Region in Poverty Reduction in 2012, ECLAC Says Arhivirano 2015-04-20 na Wayback Machine-u. Center for Economic and Policy Research. Retrieved 5 April 2014.
  9. ↑ Venezuela Overview. The World Bank. Last updated 17 November 2014:
    • "Economic growth and the redistribution of resources associated with these missions have led to an important decline in moderate poverty, from 50% in 1998 to approximately 30% in 2012. Likewise, inequality has decreased, reducing the Gini Index from 0.49 in 1998 to 0.39 in 2012, which is among the lowest in the region."
  10. ↑ „A New Twist on Capital Flight: Venezuela's Absurd Airfares”. BloombergView. Pristupljeno 31 August 2015. 
  11. ↑ Siegel, Robert (25 December 2014). „For Venezuela, Drop In Global Oil Prices Could Be Catastrophic”. NPR. Pristupljeno 4 January 2015. 
  12. ↑ Scharfenberg, Ewald (1 February 2015). „Volver a ser pobre en Venezuela”. El Pais. Pristupljeno 3 February 2015. 
  13. ↑ Herrero, Ana Vanessa; Malkin, Elisabeth (16 January 2017). „Venezuela Issues New Bank Notes Because of Hyperinflation”. The New York Times. Pristupljeno 17 January 2017. 
  14. ↑ „Chamber of Commerce: 80% of Venezuelans are in poverty”. El Universal. 1 April 2016. Arhivirano iz originala na datum 2016-04-04. Pristupljeno 4 April 2016. 
  15. ↑
     • Gillespie, Patrick (12 December 2016). „Venezuela shuts border with Colombia as cash crisis escalates”. CNNMoney. Pristupljeno 17 January 2017. 

     • Gillespie, Patrick (12 April 2016). „Venezuela: the land of 500% inflation”. CNNMoney. Pristupljeno 17 January 2017. 
     • Rosati, Andrew (11 January 2017). „Venezuela's Economy Was the Worst Performing of 2016, IMF Estimates”. Bloomberg. Pristupljeno 17 January 2017. 

  16. ↑ 16,0 16,1 Massabié 2008: str. 153
  17. ↑ Thomas 2005: str. 189
  18. ↑ (Spanish) Cuadernos Hispanoamericanos. Instituto de Cultura Hispánica (Agencia Española de Cooperación Internacional). 1958. p. 386. 
  19. ↑ Kipfer 2000: str. 91
  20. ↑ Kipfer 2000: str. 172
  21. ↑ Mahoney 89
  22. ↑ Wunder 2003: str. 130
  23. ↑ Dickey 1892: str. 103
  24. ↑ Zamora 1993: str. Voyage to Paradise
  25. ↑ Ewell 1984: str. 4
  26. ↑ Minster, Christopher. „April 19, 1810: Venezuela's Declaration of Independence”. About. Pristupljeno 30 June 2015. 
  27. ↑ Chasteen 2001: str. 103
  28. ↑ Left, Sarah (16 April 2002). „Simon Bolivar”. The Guardian. Pristupljeno 30 June 2015. 
  29. ↑ 29,0 29,1 Gregory 1992: str. 89–90
  30. ↑ „Venezuela”. CIA World Factbook. Arhivirano iz originala na datum 2015-09-23. Pristupljeno 30 June 2015. 
  31. ↑ „History of Venezuela”. History World. Pristupljeno 30 June 2015. 
  32. ↑ 32,0 32,1 "Venezuela – The Century of Caudillismo". Library of Congress Country Studies.
  33. ↑ „Country Profile: Venezuela” (PDF). Library of Congress (Federal Research Division). 2005. Pristupljeno 10 March 2007. 
  34. ↑ Humphreys, R. A. (1966). „Anglo-American Rivalries and the Venezuela Crisis of 1895. Presidential Address to the Royal Historical Society”. Transactions of the Royal Historical Society 17: 131–164. DOI:10.2307/3678723. ISSN 0080-4401. 
  35. ↑ Crow 1980: str. 616–617
  36. ↑ „Venezuela”. The World Factbook. CIA. 1 July 2010. Arhivirano iz originala na datum 2013-09-23. Pristupljeno 23 July 2010. 
  37. ↑ Schuyler, George W. (2001). „Health and Neoliberalism: Venezuela and Cuba”. The Policy Studies Organization: 10. 
  38. ↑ „Venezuela Boundary Dispute, 1895–1899”. 
  39. ↑ „Extreme High Temperature in Venezuela”. wunderground. Arhivirano iz originala na datum 2014-09-20. Pristupljeno 16 October 2012. 
  40. ↑ „Extreme Low Temp in Venezuela”. Wunderground. Arhivirano iz originala na datum 2013-07-06. Pristupljeno 16 October 2012. »NOTE: Pass the cursor over the subrayed record to see the source of this. "This location is probably uninhabited, but is close to the town of San Isidro de Apartaderos. −11 °C (12 °F) has been reported from an uninhabited high altitude at Páramo de Piedras Blancas, Mérida state."« 
  41. ↑ „Coastal and Marine Ecosystems—Venezuela” (PDF). EarthTrends Country Profiles. World Resources Institute. 2003. Arhivirano iz originala na datum 18 March 2007. Pristupljeno 10 March 2007. 
  42. ↑ 42,0 42,1 42,2 Population Division of the Department of Economic and Social Affairs of the United Nations Secretariat, World Population Prospects: The 2010 Revision Arhivirano 6 May 2011 na Wayback Machine-u
  43. ↑ http://unstats.un.org/unsd/demographic/products/dyb/dyb2.htm
  44. ↑ „Cities of Venezuela”. Pristupljeno May 30, 2015. 
  45. ↑ Based on the result of the 2011 Census and adapted to the projection from 2015 according to the Instituto Nacional de Estadisca
  46. ↑ Circunscripciones por Estados
  47. ↑ „Resultado Básico del XIV Censo Nacional de Población y Vivienda 2011 (Mayo 2014)”. Ine.gov.ve. str. 29. Pristupljeno 8 September 2014. 
  48. ↑ Aguire, Jesus Maria (June 2012). „Informe Sociográfico sobre la religión en Venezuela” (Spanish). El Centro Gumilla. Arhivirano iz originala na datum 2015-09-24. Pristupljeno 5 April 2015. 
  49. ↑ Bernasconi, Giulia (2012). „L’ITALIANO IN VENEZUELA” (Italian). Italiano LinguaDue (Università degli Studi di Milano) (2): 20. DOI:10.13130/2037-3597/1921. Pristupljeno 22 January 2017. »L'italiano come lingua acquisita o riacquisita è largamente diffuso in Venezuela: recenti studi stimano circa 200.000 studenti di italiano nel Paese« 
  50. ↑ Raul Zelik: Sozialistische Versuche, Le Monde diplomatique vom 12. Oktober 2012
  51. ↑ Venezuela wirft USA „Öl-Krieg“ vor, Handelsblatt, 30. Dezember 2014
  52. ↑ Ng 2004: str. 31
  53. ↑ 53,0 53,1 Aponte 2008: str. 45
  54. ↑ 54,0 54,1 54,2 Tarver & Frederick 2006: str. 10
  55. ↑ Fichner-Ratus 2012: str. 519
  56. ↑ Silvera, Yohana (10 June 2010). „Poesía en objetos” (Spanish). TalCualDigital. Arhivirano iz originala na datum 2015-07-24. Pristupljeno 24 July 2015. 
  57. ↑ Nichols & Morse 2010: str. 306
  58. ↑ Wardrope 2003: str. 37
  59. ↑ Gibson 2006: str. 18
  60. ↑ Nichols & Morse 2010: str. 307

Literatura

uredi
Članci
Knjige

Vanjske veze

uredi

Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Venezuela&oldid=42132287