Juan Vicente Gómez
Juan Vicente Gómez Chacón (La Mulera, 24. srpnja 1857. – Maracay, 17. prosinca 1935.) bio je venezuelanski general i političar, koji je od 1908. godine pa do svoje smrti bio de facto vladar Venezuele. Uglavnom opisivan kao vođa jedne od najdužih diktatura u historiji Venezuele, Gómez je u tri navrata formalno bio predsjednik, mada je i tokom dva "međumandata", tokom kojih su predsjednici od njega postavljeni čelnici, zadržavao faktičku vlast, nastojeći time održavati fasadu demokracije. Njegova je vladavina predmetom brojnih kontroverzi u njegovoj matičnoj zemlji, s jedne strane zbog činjenice da je bio represivni diktator, a s druge strane zbog činjenice da je tokom njegove diktature poduzeta serija modernizirajućih javnih radova te je došlo do smanjenja vanjskog duga.
| Juan Vicente Gómez | |
|---|---|
 | |
| Mandat 19. prosinca 1908. – 13. kolovoza 1913. | |
| Prethodnik | Cipriano Castro |
| Nasljednik | José Gil Fortoul |
| Mandat 24. lipnja 1922. – 30. svibnja 1929. | |
| Prethodnik | Victorino Márquez Bustillos |
| Nasljednik | Juan Bautista Pérez |
| Mandat 13. lipnja 1931. – 17. prosinca 1935. | |
| Prethodnik | Juan Bautista Pérez |
| Nasljednik | Eleazar López Contreras |
| Rođenje | 24. srpnja 1857. La Mulera, Venezuela
|
| Smrt | 17. prosinca 1935. Maracay, Venezuela
|
| Zanimanje | general |
Potpis
| |
 | |
Rođen u obitelji uglednih zemljoposjednika, Gómez se vrlo rano pridružio privatnoj vojsci Cipriana Castra, koji je 1899. godine pruezeo vlast u Venezueli. Gómez je postao druga osoba u novoj administraciji te ubrzo i čelnik vojske, u kojem je svojstvu bio odgovoran za gušenje serije ustanaka protiv Castrove vlasti. Kada je 1908. godine predsjednik otišao u Europu na liječenje, Gómez je uz američku pomoć izveo državni udar i preuzeo vlast u zemlji; taj je čin doveo i do prekida kratkotrajnog rata s Nizozemskom, koji je bio aktivan zbog Castrove vanjske politike.
Kao predsjednik, Gómez i do danas ostaje kontroverzna figura. Naime, nakon što je 1918. godine u jezeru Maracaibo otkrivena nafta, Gómez je davao koncesije stranim kompanijama, što je dovelo do priliva enormne količine novca u državni proračun, a donijelo mu je i podršku Sjedinjenih Država i Europe. Koristeći novodobivena sredstva, Gómez je inicirao seriju javnih radova (posebice cesta), otvarao nova radna mjesta i svojim fiskalnim konzervativizmom uspio otplatiti venezuelanski vanjski dug, što je zauzvrat dovelo do financijske konsolidacije i jačanja bolivara. Uz to, njegova je administracija dovela do kraja internih sukoba u Venezueli, što je zemlju uvelo u period mira koji će trajati dugo vremena.
S druge strane, njegovi politički oponenti su ga proglasili diktatorom te su mu nadijelili nadimke "Som" (zbog brkova i fizičkog izgleda) te "Tiranin s Andi". Optuživali su ga za nepotizam, političke progone, osobno profiterstvo, promoviranje stranih interesa i ubojstva, što je zapravo bila druga strana njegove vladavine. Iako je kroz postavljanje privremenih predsjednika, svojih marioneta, Gómez nastojao održavati fasadu demokracije i ustavne vladavine, činjenica je da su ljudska i politička prava tokom gotovo 30 godina njegove vladavine bila uvelike ograničena. Opozicija njegovom režimu bila je velika, a najznačajnija grupacija bila je tzv. Generacija 28, kojoj su pripadali Rómulo Betancourt, Raúl Leoni, Juan Oropeza, Germán Suárez Flamerich i drugi; jedan od žestokih oponenata njegova režima bio je i ugledni pisac Rómulo Gallegos, kojega je Gómez potjerao u egzil. Ironično, dok je predsjednik provodio svoju diktaturu, imenovanje Eleazara Lópeza Contrerasa za (svog posljednjeg) ministra rata, ali i ranije uspostavljeno mirovno stanje, doveli su do sve snažnijeg rasta demokratskog pokreta u Venezueli.
Period gomecizma ostao je, neovisno i historijskoj interpretaciji, jedan od najvažnijih perioda u historiji nezavisne Venezuele. I dok je s jedne strane došlo do značajne modernizacije i fiskalne konsolidacije, diktatura koju je Gómez dovela je do jačanja opozicije i demokratskog pokreta koji će kasnije preuzeti vlast u zemlji. Juan Vicente Gómez je umro 1935. godine, a naslijedio ga je general Eleazar López Contreras, za čije je vladavine dikatura osjetno popustila.
Gómez se nikada nije ženio, ali je imao dvije dugogodišnje partnerice s kojima je dobio ukupno šesnaest djece. Međutim, za života je imao brojne usputne afere te se pretpostavlja da je ukupni broj djece koju je imao između brojeva 64 i 84. Dobar dio njegove djece imenovan je na javne funkcije, što je dovelo do izraženih optužbi za nepotizam.
Vanjske poveznice uredi
- Biography at infoplease.com Arhivirano 2012-07-16 na Wayback Machine-u
- Venezuela – A Century of Caudillismo – A recount of the historical context, Gomez's career and influence.
| Političke funkcije | ||
|---|---|---|
| Prethodi: Cipriano Castro |
39. predsjednik Venezuele 19. prosinca 1908. – 13. kolovoza 1913. |
Slijedi: José Gil Fortoul |
| Prethodi: Victorino Márquez Bustillos |
42. predsjednik Venezuele 24. lipnja 1922. – 30. svibnja 1929. |
Slijedi: Juan Bautista Pérez |
| Prethodi: Juan Bautista Pérez |
44. predsjednik Venezuele 13. lipnja 1931. – 17. prosinca 1935. |
Slijedi: Eleazar López Contreras |