Pokušaji državnih udara u Venezuel 1992.

Pokušaji državnih udara u Venezueli tokom 1992. godine bili su pokušaji preuzimanja vlasti u Venezueli od strane Huga Cháveza i njegovog Bolivarskog revolucionarnog pokreta-200. Prvi pokušaj puča zbio se 4. veljače 1992. godine, a vodio ga je osobno Chávez, dok se drugi pokušaj odvio 27. studenog 1992. godine, dok je Chávez bio u zatvoru, a povela ga je skupina mladih časnika vjernih pokretu MBR-200. Pokušaji puča bili su usmjereni protiv korumpiranog predsjednika Carlosa Andrésa Péreza i to u periodu kada je vlada započela s provođenjem neoliberalnih reformi s ciljem smanjivanja zaduženosti, što je izazvalo velike prosvjede diljem zemlje.

Pokušaji državnih udara u Venezuel 1992.
1992 Venezuelan coup troops 3.png
Vladine trupe tokom pokušaja puča u veljači
Datum 4. veljače 1992. (prvi)
27. studenog 1992. (drugi)
Lokacija  Venezuela
Ishod Propast obaju pokušaja puča i ostanak Carlosa Andrésa Péreza na vlasti
Sukobljene strane
Venezuela Vlada Venezuele Venezuela MBR-200
 Kuba (navodno)
Komandanti i vođe
Venezuela Carlos Andrés Pérez
Venezuela Fernando Ochoa Antich
Venezuela Hugo Chávez
Venezuela Francisco Arias Cárdenas
Venezuela Luis Reyes Reyes
Žrtve i gubici
143–300 ubijenih, 95 ozlijeđenih

Prvi pokušaj puča, onaj iz veljače, bio je ekstenzivno isplaniran od strane Cháveza, koji je u tom trenutku uživao podršku oko 10% venezuelanskih vojnika. Nakon ulaska u Caracas i preuzimanja ključnih lokacija, Chávezov je cilj bio zarobiti Péreza prije nego se vrati u predsjedničku palaču s međunarodnog putovanja. Puč je inicijalno trebao izvesti admiral Hernan Gruber Odreman, najviše rangirani časnik među pučistima, ali je isti odustao kada je saznao da bi Rafael Caldera trebao preuzeti vlast nakon puča. Nekoliko sati kasnije, satnik Miguel Rodríguez Torres trebao je izvesti puč, ali, kako je Pérez znao za planirani puč, osiguranje je predsjednika smjestilo u automobil bez upaljenih svjetala te ga brzinski poslalo na autocestu; shvativši da je prevaren, Torres je naredio pučistima da pucaju po predsjednikovom automobilu. Posljednji pokušaj izveden je nekih pola sata kasnije, kada su pučisti trebali napasti palaču Miraflores, samo da bih dočekala zasjeda čuvara koji su bili upozoreni na njihov dolazak; Pérez se tokom napada sakrio i tako preživio. Odgovor vlade uslijedio je vrlo brzo, kada je Pérez generalu Ochoi izdao naredbu da se vojno obračuna s pučistima. U nasilju koje je uslijedilo, 18 vojnika je ubijeno, dok je 51 ozlijeđen. Pučisti su ubrzo pohapšeni i poslani u zatvore, međutim, iako je puč bio neuspješan, Chávezu je donio enormnu popularnost, posebice među siromašnim stanovnicima, koji su u njemu vidjeli borca za njihova prava protiv korumpiranog režima.

Dana 27. studenog 1992., skupina mlađih časnika mornarice i ratnog zrakoplovstva, među kojima je bio i Luis Reyes Reyes, inicirala je novi pokušaj puča. Pučisti su bili u kontaktu s Chávezom dok je ovaj bio u zatvoru te su odradili bolju pripremu, naučivši nešto iz grešaka prethodnoga puča. Časnici su ubrzo preuzeli zgradu državne televizije Venezolana de Televisión te nekoliko značajnih zračnih baza, međutim Pérez je i dalje imao otvorene komunikacijske kanale, što mu je uvelike olakšalo situaciju. Već do 9:00 (puč je započeo u 4:30) sati, bilo je jasno kako će puč propasti, odnosno kako je njegov krah bio samo pitanje vremena. Pučisti su pokušali osloboditi Cháveza iz zatvora, ali bezuspješno, što su vladine snage iskoristile da ponovo preuzmu zračne baze. Oko 15:00 sati, preostali pučisti pobjegli su u Peru, čime je puč i formalno završen. Ukupan broj žrtava popeo se na 172, što je bilo osjetno više nego u veljači.

Iako su oba puča iz 1992. godine bila neuspješna, osigurala su da Chávez u javnosti stekne ugled borca za siromašne i protiv korumpiranog sistema. Chávez je vrlo brzo pušten iz zatvora te je iskoristio stečenu popularnost kako bi se 1998. godine kandidirao za predsjednika.