Venezuelanska kriza (1895)

(Preusmjereno sa stranice Venezuelanska kriza (1895.))

Venezuelanska kriza iz 1895. ili Prva venezuelanska kriza je naziv za međunarodnu političku krizu koja je kulminirala tokom 1895. godine između Ujedinjenog Kraljevstva i Venezuele oko teritorija Essequebo i Guayana Esequiba. Venezuelanska kriza zapravo je bila kulminacija višegodišnjeg sukoba između dvaju zemalja oko spornog teritorija, kojeg su Britanci smatrali dijelom Britanske Gvajane, a Venezuela svojim teritorijem. Teritorijalni spor Venezuela je naslijedila još od perioda kada je bila španjolska kolonija, međutim situacija nije kulminirala do američke intervencije 1895., koja je granični spor pretvorila u međunarodnu krizu.

Karikatura J.S. Pughea naslovljena Američki predsjednik Cleveland uvija rep britanskog lava. Karikatura je objavljena u jednom izdanju Pucka iz 1895. godine, a referirala je na američko utjecanje na odluku Britanije da prihvati arbitražu.
Karikatura Lord Salisburyja iz časopisa Punch, 11. listopada 1899. godine. Naslov karikature bio je "MIR I BOGATSTVO", uz tekst: Lord Salisbury (smijući se): "Volim arbitražu — na PRAVOM MJESTU!".

Naime, venezuelanski lobist William L. Scruggs je iskoristio svoj utjecaj u Washingtonu kako bi uvjerio predsjednika Clevelanda da je britanska politika prema spornom teritoriju zapravo kršenje Monroeove doktrine iz 1823. godine i da predstavlja nedozvoljeni europski intervencionizam u američku sferu utjecaja. Reagiravši promptno, Cleveland je predstavio značajno širu interpretaciju doktrine prema kojoj je zabranio bilo kakve daljnje pokušaje europske kolonizacije, ali i objavio kako svako događanje u toj hemisferi predstavlja vanjskopolitički interes za Sjedinjene Države;[1] stav Sjedinjenih Država bio je da se cijeli spor da na međunarodnu arbitražu. Britanski premijer Lord Salisbury i ambasador u Washingtonu, Julian Pauncefote, pogrešno su procijenili važnost koju su Sjedinjene Države pridale ovom sporu te su inicijalno odbijali uključiti u arbitražu sav teritorij istočno od "Schomburgkove linije", neformalne granične crte koju je istoimeni njemački istraživač odredio kao granicu između Venezuele i Britanske Gvajane oko pola stoljeća ranije. Međutim, takav je stav samo pogoršao situaciju i Britanija je na koncu bila prisiljena pristati na američku intervenciju i arbitražu koja se ticala cjelokupnog spornog teritorija.[2][3]

Nakon pregovora oko sastava vijeća, Venezuela i Britanija su potpisale Washingtonski sporazum 1897. godine, čijom je ratifikacijom formalizirano osnivanje arbitražnog suda u Parizu; u sastavu suda bili su američki suci Melville Weston Fuller i David Josiah Brewer, britanski sudac Richard Henn Collins i ministar pravosuđa Farrer Herschell (kojega je po njegovoj smrti zamijenio sudac Charles Russell) te ruski diplomat i pravnik, Friedrich Martens. U postupku je sudjelovao i bivši američki predsjednik Benjamin Harrison, koji je bio član venezuelanskog pravnog tima.[4] Nakon ukupno petnaest mjeseci procesa, završne riječi predane su sudu u prosincu 1898. godine, a cijeli spis je na koncu imao 23 toma. Glavni britanski argument bio je da Španjolci, inicijalni kolonizatori, nikada nisu efektivno uspostavili kontrolu nad tim teritorijem te da su lokalni Indijanci imali bliske veze s Nizozemcima, od kojih su Britanci stekli pravo posjeda;[5] After fifty-five days of hearings,[6] Amerikanci su, s druge strane, smatrali takve argumente apsurnima pošto se smatralo kako američki Indijanci nikada nisu imali nikakav suverenitet.[7] Ipak, tijek procesa je išao u korist Britanaca jer je Martens želio postići jednoglasnu odluku, dok su oni sami prijetili kako će ignorirati pravorijek ukoliko im ne bude po volji.[7]

Konačna odluka donesena je 3. listopada 1899. godine i iako jednoglasna, nikada nisu prezentirani konkretni razlozi za takvu odluku. Pravorijek je gotovo 90% spornog teritorija predao Britancima,[8][9] što je dočekano s velikim iznenađenjem, pogotovo zbog izostanka bilo kakvog konkretnog razloga. Unatoč velikom razočernju, Venezuela je prihvatila pravorijek i dosljedno ga provela u praksu. Venezuelanska kriza iz 1895. postala je jedan najranijih primjera intervencionizma temeljem Monroeove doktrine i bio je prvi jasni pokazatelj američke vanjske politike prema Južnoj Americi.[10] Cleveland je stekao velike simpatije među južnim susjedima Sjedinjenih Država, a britansko taktičko prihvaćanje Monroeove doktrine omogućilo je daljnji rast američkog intervencionizma.

Reference uredi

  1. Zakaria, Fareed, From Wealth to Power (1999). Princeton University Press. ISBN 0-691-01035-8. pp145–146
  2. Paul Gibb, "Unmasterly Inactivity? Sir Julian Pauncefote, Lord Salisbury, and the Venezuela Boundary Dispute," Diplomacy and Statecraft, Mar 2005, Vol. 16 Issue 1, pp 23–55
  3. Nelson M. Blake, "Background of Cleveland's Venezuelan Policy," American Historical Review, Vol. 47, No. 2 (Jan., 1942), pp. 259–277 in JSTOR
  4. Willard L. King (2007), Melville Weston Fuller – Chief Justice of the United States 1888–1910, Macmillan. p257
  5. King (2007:256)
  6. King (2007:257)
  7. 7,0 7,1 King (2007:259)
  8. Schoenrich (1949:526)
  9. Graff, Henry F., Grover Cleveland (2002). ISBN 0-8050-6923-2. pp123-25
  10. Ferrell, Robert H. „Monroe Doctrine”. ap.grolier.com. Arhivirano iz originala na datum 2008-03-21. Pristupljeno 2008-10-31. 

Literatura uredi

  • Blake, Nelson M. "Background of Cleveland's Venezuelan Policy." American Historical Review 47.2 (1942): 259-277. in JSTOR
  • Boyle, T. "The Venezuela Crisis and the Liberal Opposition, 1895-96." Journal of Modern History Vol. 50, No. 3, (1978): D1185-D1212. in JSTOR
  • Campbell, Alexander Elmslie. Great Britain and the United States, 1895-1903 (1960).
  • Humphreys, R. A. "Anglo-American Rivalries and the Venezuela Crisis of 1895" Transactions of the Royal Historical Society (1967) 17: 131-164 in JSTOR
  • Mathews, Joseph J. "Informal Diplomacy in the Venezuelan Crisis of 1896." The Mississippi Valley Historical Review 50.2 (1963): 195-212. in JSTOR
  • British Aggressions in Venezuela: The Monroe Doctrine on Trial (Pamphlet, 1895)
  • Fallacies of the British Blue Book on the Venezuela Question (Pamphlet, 1896)