Evropska unija

(Preusmjereno sa stranice EU)
Europska unija
Zastava EU
(Zastava Europske unije)
geslo: In varietate concordia
(latinski: Ujedinjeni u različitosti)
Smještaj EU
Broj članica
Službeni jezik 24 službena jezika
Europsko vijeće predsjednik: Charles Michel
Zemlja predsjedateljica Vijećem EU Španjolska
Vijeće EU glavno tajništvo: Bruxelles
Europska komisija sjedište: Bruxelles
predsjednica: Ursula von der Leyen
Europski parlament sjedište: Strasbourg, Bruxelles, Luksemburg
predsjednik: David Sassoli
Europska središnja banka Frankfurt na Majni
Površina 4.381.324 km² (1. srpnja 2013.)
Stanovništvo 508.077.900 (procjena 2012.)
Gustoća naseljenosti 116,3 stan./km²
Valuta euro (€ EUR)
Druge: >

bugarski lev (BGN, лв)
češka kruna (CZK, Kč)
danska kruna (DKK, kr)
mađarska forinta (HUF, Ft)
poljski zlot (PLN, zł)
rumunjski leu (RON, lei)
švedska kruna (SEK, kr)

Vremenska zona UTC 0 do +2,
(UTC -4 do +4 uključivši i prekomorske teritorije)
Himna Europska himna
Dan Europe 9. svibnja
Internetski nastavak .eu

Europska unija (kratica EU), ekonomska je i politička unija, jedinstvena međuvladina i nadnacionalna zajednica europskih država, nastala kao rezultat procesa suradnje i integracije koji je započeo 1951. godine između šest država (Belgije, Francuske, Njemačke, Italije, Luksemburga i Nizozemske). Europska unija formalno je uspostavljena 1. studenoga 1993. godine stupanjem na snagu Ugovora o Europskoj uniji (poznatiji kao Ugovor iz Maastrichta). Europska Unija je jedina organizacija ove vrste na svijetu, i zbog toga ju je ponekad teško definirati. To je organizacija koja stalno mijenja i nadograđuje politike u kojima djeluje. Trenutno se može definirati kao federacija u monetarnim odnosima, poljoprivredi, trgovini i zaštiti okoliša; konfederacija u društvenoj i gospodarskoj politici, zaštiti potrošača, unutarnjoj politici; i kao međunarodna organizacija u vanjskoj politici.

Europska unija danas ima 27 država članica. Prostire se na 4.381.324 km2, a ima oko 508 milijuna stanovnika.

Prva država u povijesti koja je 31. siječnja 2020. izašla iz Europske unije je Ujedinjeno Kraljevstvo. Čija vlada je 29. ožujka 2017., nakon referenduma održanog u lipnju 2016., podnijela zahtjev za razdruživanje Ujedinjenog Kraljevstva od Europske unije. Time je Europska Unija koja se od svog osnutka uvijek širila po prvi puta u svojoj povijesti ostala bez jedne države članice.

Razvoj

uredi
Glavni članak: Povijest Europske unije

Članstvo u Europskoj uniji

uredi

Države članice

uredi

Europska unija od 31. siječnja 2020. godine ima 27 zemalja članica:

  Austrija   Belgija
  Bugarska   Cipar
  Češka   Danska
  Estonija   Finska
  Francuska   Grčka
  Hrvatska   Irska
  Italija   Litvanija
  Latvija   Luksemburg
  Mađarska   Malta
  Nizozemska   Njemačka
  Poljska   Portugal
  Rumunija   Slovačka
  Slovenija   Španija
  Švedska

Države kandidati

uredi
  Albanija
  Bosna i Hercegovina
  Crna Gora
  Makedonija
  Srbija
  Turska

Države potencijalni kandidati

uredi
  Gruzija
  Kosovo

Proširenja Europske unije

uredi
 
Odnos članstva u Europskoj uniji i u NATO-u.
  članice Europske unije
  članice NATO-a
  članice obiju organizacija
 
Proširenja Europske unije
  Europska zajednica
  Europska unija

U slučaju objedinjenja Moldavije s Rumunjskom i ta bi država postala dio EU (na isti način kao i bivša DR Njemačka) što je opcija koju je 2010. zagovarao tadašnji predsjednik Rumunjske.[1]

Kriteriji za članstvo

uredi

Na sastanku Europskog vijeća u Kopenhagenu, održanom u lipnju 1993. godine, postavljena su tri kriterija (tzv. kopenhagenski kriteriji) koje svi budući kandidati moraju ispunjavati u punopravno članstvo. To su:

  • politički - stabilnost institucija koje osiguravaju demokraciju, vladavinu prava, poštivanje ljudskih prava i prava manjina i prihvaćanje ciljeva Unije
  • gospodarski - postojanje djelotvornog tržišta gospodarstva te sposobnost tržišnih čimbenika da se nose s konkurentskim pritiscima i tržišnim zakonima unutar EU
  • pravni - usvajanje cjelokupne pravne stečevine EU (acquis communautaire).

Iako je prihvaćanje pravne stečevine EU važno, još je važnije osigurati učinkovitu provedbu i primjenu kroz odgovarajuće administrativno ustrojstvo. Stoga je na sastanku Europskog vijeća u Madridu 1995. godine postavljen četvrti kriterij kao preduvjet za članstvo (tzv. madridski kriterij):

  • administrativni - prilagodba odgovarajućih administrativnih struktura s ciljem osiguranja uvjeta za postupnu i skladnu integraciju.

Institucije

uredi

Europska unija ima vrlo složen sustav institucija. Prema članku 13. Ugovora o Europskoj uniji, institucije Europske unije su:[2]

Postoje još i druga tijela i ustanove, te velik broj specijaliziranih agencija

Nadležnost

uredi

Granice nadležnosti Unije uređene su načelom dodjeljivanja, dok je izvršavanje nadležnosti Unije uređeno je načelima supsidijarnosti i proporcionalnosti. Na temelju načela dodjeljivanja, Unija djeluje samo u granicama nadležnosti koje su joj države članice dodijelile Ugovorima kako bi postigla njima određene ciljeve. Nadležnosti koje Ugovorima nisu dodijeljene Uniji, zadržavaju države članice. Na temelju načela supsidijarnosti, u područjima koja nisu u njezinoj isključivoj nadležnosti, Unija djeluje samo ako i u mjeri u kojoj ciljeve predloženog djelovanja države članice ne mogu dostatno ostvariti na središnjoj, regionalnoj ili lokalnoj razini, nego se zbog opsega ili učinka predloženog djelovanja oni na bolji način mogu ostvariti na razini Unije. Na temelju načela proporcionalnosti, sadržaj i oblik djelovanja Unije ne prelazi ono što je potrebno za ostvarivanje ciljeva Ugovorâ.

Kategorije nadležnosti

uredi

Kada je Ugovorima Uniji u posebnom području dodijeljena isključiva nadležnost, samo Unija može donositi i usvajati pravno obvezujuće akte, dok države članice to mogu činiti samostalno samo ako ih za to ovlasti Unija ili u svrhu provedbe akata Unije. Kada je Ugovorima Uniji u određenom području dodijeljena nadležnost koju ona dijeli s državama članicama, pravno obvezujuće akte u tom području mogu donositi i usvajati Unija i države članice. Države članice svoju nadležnost izvršavaju u onoj mjeri u kojoj Unija ne izvršava svoju nadležnost. Države članice svoju nadležnost ponovno izvršavaju u mjeri u kojoj je Unija odlučila prestati izvršavati svoju nadležnost.

Šablon:Nadležnosti EU

Pravni sustav

uredi
Glavni članak: Pravo Europske unije

Pravni sustav Europske unije specifičan je jer nema značajke pravnih sustava država članica, ali ni značajke sustava međunarodnih organizacija. Stoga ga se najčešće predstavlja kao pravni sustav sui generis, koji se razvija i prilagođava potrebama i specifičnostima europske integracije.

Europsko pravo čini ukupnost svih propisa vrijedećih u okviru Europske unije, a običajeno se dijeli na primarno i sekundarno. U primarno pravo ubrajaju se osnivački ugovori, zajedno sa svim sporazumima, ugovorima te odlukama koji mijenjaju i dopunju osnivačke ugovore, te opća načela prava Zajednice. Sve ostale pravne norme temelje se i podređene su normama primarnoga prava. Sekundarno pravo čine pravni akti koje na internom planu usvajaju institucije EU. Ti propisi obuhvaćaju: uredbe, direktive, odluke, mišljenja, preporuke, zajednička stajališta, zajedničke akcije, okvirne odluke, sudsku praksu Europskoga suda. Međunarodni sporazumi kojima se uređuju međusobni odnosi EU i drugih međunarodnih organizacija ili trećih država obično se svrstavaju između primarnog i sekundarnog prava.

U europskom pravu djeluju dva načela: načelo izravnog učinka (izravne primjenjivosti), što znači da je ono izravno primjenjivo u državama članicama, te načelo nadređenosti europskog prava nad nacionalnim (prvi put potvrđeno poznatom presudom u slučaju Van Gend en Loos 1963.).

Iako govorimo o pravnom sustavu EU, valja naglasiti da on nije jedinstven pravni sustav. Naime, sustav uspostavljen u okvirima Europskih zajednica različit je od sustava u okviru ostalih dvaju stupova EU. Naime, dok sustav EZ-a obilježava nadnacionalnost, kako u pogledu nastanka prava tako i u pogledu njegove primjene, pravni je sustav druga dva stupa sličniji klasičnom međunarodnom pravu. Autonomija država članica, i regulatorna i provedbena, bitno je ograničena u nadnacionalnom stupu Unije, dok su u druga dva stupa države članice i dalje u mogućnosti kontrolirati donošenje i provođenje pravnih pravila.

Politike i aktivnosti EU

uredi

Zajednica ima nadležnost u područjima i u mjeri koju su joj dodijelile države članice prije svega osnivačkim ugovorima. Sa svakom revizijom osnivačkih ugovora države članice su sve više širile nadležnost Zajednice. To je napose uočljivo kada se pobroje sva područja u kojima je Unija do sada donijela ogroman broj propisa, a koji čine dio pravne stečevine EU (tzv. acquis communautaire).

Prema osnivačkim ugovorima u pretežnom broju slučajeva nadležnost je podijeljena između Zajednice i države članica, međutim postoje i određena područja koja su u isključivoj nadležnosti Zajednice. Budući europski Ustav taksativno nabraja područja isključive nadležnosti Unije: 1. carinska unija; 2. pravila o tržišnom natjecanju potrebna za funkcioniranje unutarnjeg tržišta; 3. monetarna politika; 4. očuvanje morskih bioloških resursa u sklopu ribarske politike; 5. zajednička trgovinska politika.

Carinska politika

uredi
 
Oznaka za Schengenski sporazum

Carinska politika jedan je od temelja Europske unije. Ona je odigrala ključnu ulogu u stvaranju integriranog unutarnjeg tržišta i zajedničke gospodarske politke. Carinska unija jedan je od stupnja povezivanja i integriranja ka jedinstvenom unutarnjem tržištu. Pojam carinska unija podrazumijeva prostor na kojem ne postoje unutarnje prepreke kretanju robe (što prvenstveno uključuje zabranu carina i pristojbi), a na robu koja ulazi izvana primjenjuju se zajednička pravila, carine i kvote. Carinska unija uspostavljena je 1. srpnja 1968. godine, a stvaranjem unutarnjeg tržišta 1993. godine uklonjena su preostala ograničenja slobodnom kretanju robe.

Ekonomska i monetarna unija

uredi

Ekonomska i monetarna unija (eng. Economic and Monetary Union - EMU) naziv je procesa harmoniziranja ekonomskih i monetarnih politika država članica EU s ciljem uvođenja zajedničke valute - eura. EMU je uređena Ugovorom iz Mastrichta, koji uređuje harmonizaciju u tri faze:

  • prva faza (od 1. srpnja 1990. do 31. prosinca 1993.): slobodno kretanje kapitala među državama članicama, usklađivanje ekonomskih politika i bliža suradnja ekonomskih politika i suradnja između središnjih banaka.
  • druga faza (od 1. siječnja 1994. do 31. prosinca 1998.): konvergencija ekonomskih i monetarnih politika država članica (s ciljem osiguravanja stabilnosti cijena i javnih financija), osnivanje Europskoga monetarnog instituta (EMI) i osnivanje Europske središnje banke (ECB).
  • treća faza (od 1. siječnja 1999.): nepovratno fiksiranje tečajeva i uvođenje jedinstvene valute na devizna tržišta i u elektronička plaćanja, koja prate uvođenje novčanica i kovanica eura od 1. siječnja 2002. Treća faza EMU-a uvedena je 1999. u 11 država članica, kojima su se kasnije pridružile Grčka i Slovenija. Euro do danas nisu uvele tri stare države članice - Velika Britanija i Danska, koje koriste opt-out klauzulu i Švedska, koja je na referendumu u rujnu 2003. godine odbila uvođenje eura, te deset novih država članica.

Zajednička poljoprivredna politika

uredi

Poljoprivreda je od samog osnutka Europske zajednice bila jedna od glavnih tema kao i jedna od glavnih točaka Rimskih ugovora 1957. godine. Poljoprivreda naime se razlikuje od drugih područja gospodarstva, jer su, prije svega, cijene poljoprivrednih proiozvoda jako podložne promjenama, te je stoga bitna uloga vlada u održavanju njihove stabilnosti. Rimski ugovori definirali su osnovne točke Zajedničke poljoprivredne politike (Common agricultural policy - CAP). Načela CAP-a uobličena su na Konferenciji u Stresi 1958. godine.

Tri su načela (definirana još 1962.), na kojima se temelji Zajednička poljoprivredna politika:

  • jedinstveno tržište poljoprivrednih proizvoda, odnosno zajedničko uređenje tržišta - zajedničko reguliranje cijena, isplaćivanja pomoći i pravila konkurencije, harmonizaciju propisa o zdravstvenom osiguranju i administrativnim postupcima, kao i zajedničku vanjskotrgovinsku politiku;
  • prednost proizvoda Unije pred uvoznim proizvodima i zaštita unutarnjeg tržišta od poremećaja izazvanih nekontroliranim uvozom poljoprivrednih proizvoda s niskim cijenama:
  • financijska solidarnost: troškovi koji proizlaze iz primjene Zajedničke poljoprivredne politike moraju biti podijeljeni među svim zemljama članicama, bez obzira na njihov nacionalni interes.

Od šest proizvoda za koje su početkom 1960-ih godina bile uspostavljene, CAP danas obuhvaća gotovo sve poljoprivredne proizvode ili grupe proizvoda, osim krumpira, meda i nekih alkoholnih pića. Time su postavljeni osnovni instrumenti zajedničkog tržišta poljoprivrednih proizvoda, koji uklanjaju prepreke u unutarnjoj trgovini i održavaju zajedničku carinsku barijeru prema trećim zemljama.

Zajednička poljoprivredna politika, unatoč mnogobrojnim pokušajima reformi, i dalje ostaje izuzetno skupa, neproduktivna i nekonkurentna, a cijena poljoprivrednih proizvoda koje plaćaju građani EU znatno je viša od onih na svjetskom tržištu.

Pravosuđe i unutarnji poslovi

uredi

Suradnja u pravosuđu i unutarnjim poslovima uspostavljena je stupanjem na snagu Maastrichtskog ugovora 1993., gdje je označena kao treći stup na kojemu se temelji Unija. Ugovorom iz Amsterdama reorganizirana je suradnja u području pravosuđa i unutarnjih poslova. Schengenski sporazum usvojen izvan pravnog okvira EU uključen je u Ugovore o EU i EZ. Određena područja, poput azila, imigracije, viza i drugih politika povezanih sa slobodnim kretanjem osoba, podvedena su pod prvi stup, odnosno nadležnost Zajednice, što je omogućilo korištenje uobičajenih zakonodavnih instrumenata kao što su uredbe ili direktive. S druge strane, policijska i sudska suradnja u kaznenim pitanjima ostala je u sklopu trećeg stupa i za nju se koriste sljedeći instrumenti: zajednička stajališta (common positions), okvirne odluke (framework decisions) i odluke, konvencije te rezolucije, preporuke, deklaracije, zaključci itd.

Zajednička vanjska i sigurnosna politika

uredi

Zajednička vanjska i sigurnosna politika također je utemeljena stupanjem na snagu Maastrichtskog ugovora 1993. godine. Pet je glavnih ciljeva zajedničke vanjske i sigurnosne politike:

  • štititi zajedničke vrijednosti i temeljne interese Unije,
  • ojačati sigurnost EU,
  • očuvati mir i ojačati međunarodnu sigurnost,
  • promicati međunarodnu suradnju i
  • razvijati demokraciju i vladavinu prava, uključujući ljudska prava.

Osim toga, jedan je od ciljeva EU osnažiti svoj identitet na međunarodnoj sceni, posebno putem provedbe zajedničke vanjske i sigurnosne politike, uključujući progresivno stvaranje zajedničke obrambene politike što bi moglo voditi zajedničkoj obrani.

Proračun

uredi

Proračun je financijski okvir djelovanja Unije u kojem se iskazuju sve vrste prihoda i rashoda Europske zajednice, uključujući Europski socijalni fond, kao i administrativne troškove zajedničke vanjske i sigurnosne politike te suradnje u području pravosuđa i unutarnjih poslova. EU donosi proračune na razdoblje od šest godina.

 
BDP po stanovniku (2004.), EU prosjek = 100

Ukupna sredstva kojima raspolaže EU ograničena su na 1,24% BDP-a Unije i predstavljaju tek oko 2,5% zima nacionalnih proračuna država članica. Sredstva u proračun EU pritječu iz tzv. vlastitih izvora, u koje se ubrajaju:

  • uvozne poljoprivredne pristojbe,
  • carine,
  • udio u prihodima što ih države članice ostvaruju od poreza na dodanu vrijednost i
  • uplate država članica koje su razmjerne njihovu BDP-u - čine polovicu ukupnih sredstava kojima raspolaže proračun EU.

Ostale politike i aktivnosti

uredi
  • borba protiv prijevara
  • ljudska prava
  • zdravstvo
  • znanost i istraživanje
  • zajednička porezna politika
  • audiovizualna politika
  • kultura
  • razvojna politika
  • poduzetništvo
  • zaštita okoliša
  • vanjska trgovina
  • regionalna politika
  • unutarnje tržište
  • okoliš i ekologija
  • europska sigurnosna i obrambena politika
  • vanjski odnosi
  • energija
  • obrazovanje, izobrazba, mladi
  • politika zapošljavanja i socijalna politika
  • prometna politika
  • sigurnost hrane
  • tržišno natjecanje
  • zaštita potrošača

BDP Europske unije i država članica

uredi
Države članice BDP (PPP)
u milijardama
int. dolara
BDP (PPP)
po glavi st.
u int. dolarima
Postotak od
prosjeka EU-BDP-a
(PPP) per capita
Luksemburg 41.750 81.100 235%
Nizozemska 713.100 42.700 128%
Austrija 356.500 42.400 123%
Švedska 386.600 40.900 119%
Irska 183.900 40.100 116%
Njemačka 3,139.000 38.640 111%
Belgija 418.600 38.200 111%
Danska 209.200 37.600 109%
Finska 198.200 36.700 106%
Ujedinjeno Kraljevstvo 2,290.000 36.600 106%
Francuska 2,246.000 35.300 103%
Europska unija 15,650.000 34.500 100%
Španjolska 1,432.000 31.000 90%
Italija 1,787.000 30.900 90%
Cipar 24.030 29.400 85%
Slovenija 58.360 29.000 84%
Češka 288.600 27.400 79%
Grčka 298.100 26.000 77%
Malta 10.890 25.800 75%
Portugal 252.200 23.700 69%
Slovačka 128.500 23.600 68%
Poljska 781.500 20.600 60%
Estonija 27.660 20.600 60%
Mađarska 198.100 19.800 57%
Litva 62.390 19.100 55%
Hrvatska 81.360 18.400 53%
Latvija 35.370 15.900 46%
Bugarska 102.300 13.800 40%
Rumunjska 270.600 12.600 37%
Zemlje kandidati:
Sjeverna Makedonija 56.890 20.500 55%
Turska 1.087,000 14.700 43%
Crna Gora 7.249 11.700 34%
Srbija 79.880 10.800 31%
Albanija 25.230 7.800 23%
Bosna i Hercegovina 32.040 8.200 24%
Potencijalni kandidati:
Kosovo 13.020 6.500 19%

Izvor: CIA World Factbook [1] Arhivirano 2020-06-11 na Wayback Machine-u
Podaci se odnose na procjeni BDP-a za 2011. godinu

Stanovništvo i površina

uredi

EU je do kraja 2006. godine (25 država članica) obuhvaćala 3,973.597 km² (neznatno veća od Indije, čime bi bila 7. najveća država svijeta). Na tom teritoriju ima, prema popisu iz 2001., oko 456 milijuna stanovnika, s prosječnom gustoćom naseljenosti od 115 stanovnika/km².

Nakon priključenja Bugarske i Rumunjske 1. siječnja 2007. godine, površina EU-a povećala se na 4.325.675 km², a populacija na 496 milijuna stanovnika.

Nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju, 1. srpnja 2013. godine, površina EU-a povećala se na 4.381.376 km², a populacija na 506 milijuna stanovnika.[3]

U slučaju da se u budućnosti priključi i Turska, koja je službene pregovore za priključenje počela 2005., površina EU iznosit će 5.159.209 km² a populacija oko 580 milijuna stanovnika.

Prosječni BDP po stanovniku iznosio je 27.000 USD. Najmanji BDP po stanovniku u američkim dolarima imaju Bugarska (7 500), Rumunjska (9 500) te Hrvatska (12 000), a najveći Luksemburg (103 000), Irska (62 000), Danska (53 500) i Velika Britanija (40 000).

Teritoriji EU izvan Europe

uredi
Glavni članak: Prekomorske zemlje i teritoriji Europske unije

Napomena: Ceuta, Melilla, Gibraltar i otoci Åland spadaju u EU ali ne u carinsku uniju.

Nijedan drugi izvaneuropski teritorij zemalja članica ne spada u EU (kao ni u carinsku uniju):

Osim toga, teritoriji britanske krune Guernsey, Jersey i otok Man (koji ne spadaju u Veliku Britaniju) ne spadaju u Europsku uniju, ali spadaju u carinsku uniju.

Izvori

uredi

Vanjske veze

uredi