Dimitrije Ljotić

Dimitrije "Mita" Ljotić (Beograd, 12. 8. 1891. - Ajdovščina, 22. 4. 1945.) je bio srpski fašistički ideolog i političar[1], vođa pokreta ZBOR, te saradnik nacista i vođa SS dobrovoljaca tokom Drugog svetskog rata.[2]

Dimitrije Ljotić
Dimitrije Ljotić

Biografija
Datum rođenja 12. avgust 1891.
Mesto rođenja Beograd (Kraljevina Srbija)
Datum smrti 23. april 1945.
Mesto smrti Ajdovščina (DF Jugoslavija)
Državljanstvo  Kraljevina Jugoslavija
Veroispovest pravoslavna
Politička partija Jugoslovenski narodni pokret Zbor
Diploma sa Pravni fakultet Univerziteta u Beogradu
Profesija Advokat
Mandat(i)
Ministar pravde Kraljevine Jugoslavije

Ljotić je 1931. bio ministar pravde u vladi Petra Živkovića, ali je dao ostavku nakon što je kralj Aleksandar odbio njegov predlog ustava o preuređenju zemlje po staleškom principu. 1935. je osnovao profašističku stranku Zbor, koja je bila veoma nepopularna (sa 0,86 glasova na izborima te godine). Glavna načela ZBOR-a su bila: antikomunizam, borba protiv „jevrejske zavere“ i zalaganje za staleško uređenje države.[3] Ljotić je sanjao o unutrašnjem preporodu srpskog naroda na osnovu fašističkih načela.[4]

Nakon okupacije Jugoslavije 1941. godine, organizovao je dobrovoljačke jedinice u službi Vermahta, koje su pomagale u "uspostavljaju reda" u Srbiji. Ljotić je bio idejni vođa i načelnik za moral Srpskog dobrovoljačkog korpusa, čiji su pripadnici, po njemu nazivani ljotićevci, ubrzo postali ozloglašeni zbog učešća u masakru u Kragujevcu i drugim gradovima. Ljotićeve jedinice nisu značajno uticale na tok rata. Bile su malobrojne, formirane po dopuštenju okupatora, i organizovane pod komandom Koste Mušickog. Brojnost je varirala od 3.000 do 8.000 što je bio maksimum postignut pred kraj rata u Srbiji uz prisilnu mobilizaciju.[5]

Ljotić je poginuo povlačeći se ispred Jugoslovenske armije u Sloveniji 1945. godine.

Biografija uredi

Rana biografija uredi

Rođen je u Beogradu, no veći dio svog života proveo je u Smederevu. Njegovi preci doselili su se u Srbiji iz sela Blaca (današnja grčka pokrajina Makedonija) u prvoj polovici XIX. stoljeća. Vladimir Ljotić, Dimitrijev otac, bio je srpski konzul u Solunu (u dva navrata) te predsjednik općine Smederevo i narodni zastupnik u srpskom parlamentu. Osnovnu je školu završio u Smederevu, gdje se upisao i u gimnaziju. Kada se obitelj preselila u Solun s nepunih 16 godina uspješno polaže maturu u Srpskoj Solunskoj gimnaziji po odoberenju Ministarstva vanjskih poslova. U mladosti postaje veoma religiozan te razmišlja o tome da napusti Pravni fakultet (koji je u međuvremenu upisao ali je zbog očevog negodovanja odsutao od fakultetskog obrazovanja) i postane svećenik.

Za vrijeme Balkanskih ratova dragovoljno se javlja u sanitetsku službu. U jesen 1913. godine odlazi u Pariz i tu ostaje sve do početka Prvog svjetskog rata. Nakon povratka u Srbiju 1. rujna 1914. unovačen je. Po završetku 1. svjetskog rata postavljen je za zapovjednika željezničke postaje u Bakru (Hrvatska). U Bakru slama štrajk željezničara tako što uhićuje 36 štrajkaša i predaje ih policiji. S dužnosti zapovjednika željezničke postaje razriješen je 17. lipnja 1920. godine. U Bakru je Ljotić pronašao i ljubav svog života - Ivku, s kojom je kasnije stupio u brak. Nakon razriješenja s dužnosti vraća se u Smederevu gdje otvara odvjetnički ured. Tu postaje član Narodne radikalne stranke, a uskoro i predsjednik omladinske organizacije stranke. Dana 16. veljače 1931. godine kralj Aleksandar, koji je 1929. raspustio skupštinu, imenuje ga ministrom pravde u vladi Petra Živkovića. Nedugo potom (28. lipnja 1931.) podnosi kralju novi nacrt ustava. Prijedlog ustava predviđao je da narod bira svoje zastupnike općim tajnim glasanjem, dok bi kandidature određivali predstavnici profesionalnih, staleških, kulturnih i humanitarnih organizacija. Kralj je odbacio ovaj prijedlog ustava te Ljotić podnosi ostavku.

Osnivanje Zbora uredi

Glavni članak: ZBOR
 
Obeležje Ljotićevog Zbora.

Pokret „Zbor" predstavlja jednu vrstu nacionalsocijalističke partije, koju je, kratko vreme po preuzimanju vlasti u Rajhu, formirao izvesni Ljotić i vodi je do sada. Njena osnovna načela su: borba protiv slobodnih zidara, protiv Jevreja, protiv komunista, protiv zapadnjačkog kapitalizma i njegovih oblika dotrajalosti. Njihovi spoljnopolitički ciljevi su: tesno povezivanje uz Nemačku jedne nezavisne Srbije, koja se ograničava na svoje nacionalne osnove.[6]

– Izveštaj nemačkog glavnokomandujućeg generala Srbije o ljotićevcima od 7. marta 1943.

Nakon napuštanja ministarske funkcije Ljotić se posvetio okupljanju istomišljenika. Tako je 6. siječnja 1935. godine u Ljubljani stvorena organizacija Jugoslavenski narodni pokret Zbor, čija su glavna načela bila: antikomunizam, borba protiv „jevrejske zavere“ i zalaganje za staleško uređenje države.[3] Za predsjednika pokreta izabran je Dimitrije Ljotić, prvi potpredsjednik bio je Juraj Korenić, liječnik iz Zagreba, drugi potpredsjednik Frank Kondore, odvjetnik iz Ljubljane, a generalni sekretar Velibor Jonić, profesor iz Beograda. Zbor je izašao na izbore (1935.) i dobio 0,84 % glasova. Trend loših izbornih rezultata nastavio se, pa sve do sloma Kraljevine Jugoslavije Ljotićev pokret nije imao značajnijeg uspjeha na izborima.

Ljotić pokret je u znatnoj meri bio antisemitski. Sa pojavom Ljotićevog "Zbora", antisemitizam je u Jugoslaviji javno deklarisan kao otvorena rasistička programska politika.[7] Mnogi od čelnika Zbora su imali izraženo antisemitske stavove, npr. generalni sekretar Milorad Mojić koji je preveo Protokole sionskih mudraca na srpski jezik, i zbog toga bio osuđen, a potom u brošuri štampanoj u okupiranom Beogradu 1941. napisao da se „jevrejstvo mora brzo i energično likvidirati, jer u protivnom slučaju neminovna je propast hrišćanske civilizacije i hrišćanskog sveta“.[8]

Drugi svjetski rat uredi

Uoči napada sila Osovina na Jugoslaviju Ljotić je naložio svojim članovima da se jave na vojnu dužnost.[9] Nakon napada na Jugoslaviju Ljotić se u skladu sa svojim ratnim rasporedom javlja na dužnost u bijeljinsku kasarnu.[9] Nakon kapitulacije Jugoslavije Ljotić se vraća u Smederevo.[9]

Borbe protiv partizana u Srbiji uredi

Glavni članak: Ustanak u Srbiji 1941.
 
Zbor u okupiranom Kruševcu organizovan od kvislinške vlade 16. avgusta 1943. Govori Mihailo Olćan.

Ljotić se među prvima odazvao pozivu nacističkih okupacionih vlasti koje su pokrenule inicijativu za stvaranje civilnih vlasti (tzv. Komesarska uprava) u okupiranoj Srbiji.[10] Aktivno je učestvovao u pregovorima sa nemačkim vlastima i postizanju sporazuma sa istima.[9] Nemci su postepeno shvatili da Ljotić nije pogodan kandidat, jer nije imao ugleda u narodu.[11] I sam Ljotić je iz istog razloga odbio da uđe u vladu (za njega je bilo predviđeno mesto ministra privrede),[11] ali su zato uz njegovo odobrenje ušla dva člana Zbora, Milosav Vasiljević i Stevan Ivanić.[12] 5. juna 1941, nakon što je eksplodiralo skladište municije u Smederevskoj tvrđavi, postavljen je za vanrednog poverioca za obnovu Smedereva.[13]

Još tokom juna 1941. godine, Ljotić i četnički vođa Draža Mihailović su uspostavili vezu povodom međusobne saradnje.[14] Kasnije su njihovi odnosi varirali sukladno Mihailovićevom odnosu prema Nemcima.

Nakon pada Komesarske uprave utemeljena je kvislinška vlada na čelu s Milanom Nedićem, kojeg je na to mesto predložio upravo Ljotić.[15] I u ovu vladu su ušla dva člana Zbora.[15] 7. septembra 1941. počeo je sa izlaženjem i nedeljnik Naša borba eksplicitno ljotićevske orijentacije. Među njegovim saradnicima su bili ministar prosvete Velibor Jonić i njegov zamenik Velmar-Janković. Propagandna aktivnost ovog lista svodila se prvenstveno na antisemitizam, a onda i na antimasonstvo, antikomunizam, veličanje Hitlerovih pobeda, uz propagiranje fašističke literature, pre svega, tekstova i knjiga Dimitrija Ljotića.[16]

Jedan od dvojice ljotićevaca u kvislinškoj vladi - Mihailo Olćan predložio je formiranje Srpske dobrovoljačke komande tj. dobrovoljačkih jedinica koje bi se borile protiv partizana. Ljotićevi dobrovoljački odredi bili su stranačka vojska Zbora koja se uglavnom sastojala od mladih profašističkih dobrovoljaca.[17] Te jedinice naoružane su od nemačkih vlasti. Svrstavanjem uz okupatora i učešću u Kragujevačkom masakru, Ljotićeve jedinice su u narodu uglavnom postale omražene. Dana 22. novembra 1941. Srpski dobrovoljački korpus, žandarmerija i četnici Koste Pećanca stavljeni su pod jedinstveno zapovedništvo pod zajedničkim imenom Šumadijski korpus.[18] Taj korpus potpadao je pod zapovedništvo 113. nemačke divizije i kao takav učestvovao je u borbama protiv partizana.[18]

Nakon okretanja Nemaca protiv Draže Mihailovića, dolazi do razlaza njega i Ljotića. 2. decembra 1941. godine Draža Mihailović javlja predsedniku jugoslovenske Vlade generalu Simoviću da Nedić i Ljotić vode jaku propagandu protiv njega.[19] 23. januara 1942. Draža Mihailović ponovo javlja predsedniku jugoslovenske Vlade:

Trojka Ljotić, Nedić, Pećanac najviše nas smetaju naročito Ljotić koga treba da žigošete kao izdajnika.[19]

1942. godine, po ideji po ideji Dimitrija Ljotića, formiran je "vaspitni zavod" u Smederevskoj Palanci[20] koji je služio kao logor za prevaspitavanje komunističke omladine u "nacionalnom" duhu.[21] Logor je postojao do 1944. godine.

Saznavši za ugovore Dražinih četnika sa Nemcima, Ljotić je početkom februara 1944. godine govorio:

Sporazumevaju se sa Nemcima, a sa nama neće. Oni su prema tome osovina, a nas zovu peta kolona. U Beogradu možete nositi firmu Dražinu na grudima, Nemci neće da ih hapse.[22]

Krajem februara 1944. godine Ljotić je predstavnicima Draže Mihailovića poručio da sa njima "neće primirje nego stalan mir" ali da mu priznaju rad sa okupatorom kao ispravan, tj. da četnici priznaju da je Ljotićeva uloga sa Nemcima "ravna njihovoj ulozi sa saveznicima".[22]

Crnogorski dobrovoljački korpus uredi

Nedić i Ljotić pomogli su crnogorskom četničkom vođi Pavlu Durišiću pri stvaranju Crnogorskog dobrovoljačkog korpusa, po ugledu na Srpski dobrovoljački korpus, za borbu protiv partizana. U proljeće 1944. poslan je za neko vrijeme u Sandžak jedan bataljon Srpskog dobrovoljačkog korpusa da pomogne Durišiću, a bivši Nedićev ministar i Ljotićev bliski drug Mihailo Olćan došao je s tim bataljonom u Sandžak kao oficir za vezu između Đurišića i Nedića (neko vrijeme je kao oficir za vezu služio Ratko Parežanin). Nijemci su takođe Durišiću dodijelili oficira za vezu, poručnika Heusza. Jedinice Crnogorskog dobrovoljačkog korpusa su po prvi puta upotrijebljene protiv partizana u Sandžaku, a kasnije po cijeloj Crnoj Gori.[23]

Povlačenje u Sloveniji uredi

Pred kraj rata pritisnuti napredovanjem snaga NOVJ i Crvene armije Ljotić i njegovi dobrovoljci se organizovano sa Nemcima povlače se u Sloveniju. Tu Ljotić uspostavlja suradnju sa zapovjednikom slovenskih kvislinških postrojbi Lavom Rupnikom (Bijela garda). Kod Ljotića u Sloveniju su ubrzo pristigli i četnici Momčila Đujića i Dobroslava Jevđevića, kao i jedinice Srpske državne straže koje su u decembru 1944. napustile Dražu Mihailovića. Sa njima su bili i patrijarh Gavrilo Dožić i episkop Nikolaj Velimirović, čije je puštanje iz logora Ljotić izdejstvovao od Nemaca.

Ljotić je nameravao da okupi sve "nacionalne snage" u Sloveniji, kako bi se zajednički suprotsavili Jugoslovenskoj armiji. Planirano je da se potom vrate u Beograd i uspostave vladu.

8. januara 1945. godine Ljotić je ranjen bombom, o čemu Dobroslav Jevđević izveštava generala Mihailovića:

Komunista bacio bombu na Ljotića. On lakše ranjen, tri pratioca teže." [24]

Ljotić je iz Slovenije 28. februara 1945. poslao delegaciju u Bosnu na čelu sa prvim srpskim kvislingom Aćimovićem. Delegacija je stigla u Mihailovićev štab kod Doboja 15. marta 1945. Njihova poruka je glasila:

Dimitrije Ljotić želi da se definitivno objedinjenje svih nacionalnih snaga bar sada izvrši i da Vi preuzmete komandu svih nacionalnih jedinica.[25]

Ljotić je tražio da general Mihailović sa “celokupnom vojskom” dođe u Sloveniju i lično preuzme komandu. Ljotić je računao da u Sloveniji ima oko 35 hiljada “naoružanih Srba i Slovenaca”, čemu se može dodati još oko 30.000 ljudi opštom mobilizacijom. Ako bi Draža došao sa svojim ostacima (u to vreme oko 25.000), u Sloveniji bi se stvorila armija od blizu 100.000 ljudi.[25]

Draža Mihailović sa svojim trupama nije želeo napuštati Bosnu, ali je u Sloveniju poslao generala Miodraga Damjanovića, pukovnika Ljubu Jovanovića Patka i potpukovnika Sinišu Ocokoljića ("istaknuti deo Vrhovnog štaba JVuO") da preuzmu komandu.[26] Mihailović je poručio da će doći sa “svom svojom vojskom” u Sloveniju “kada dođe momenat”.[25] U Mihailovićevim redovima je tada došlo do raskola, i mnogi njegovi ljudi su 16. marta pošli u Sloveniju. Ne čekajući dopuštenje Draže Mihailovića, Pavle Đurišić i druge četničke vođe, među kojima Dragiša Vasić, Luka Baletić, Mirko Lalatović, Zaharije Ostojić, Pavle Novaković i Petar Baćović, su sa svojim ljudima krenuli ka Ljotiću.[27] Njihova kolona je usput napadnuta od ustaša i uništena u bici na Lijevča polju.

Smrt uredi

Dana 22. travnja 1945. Ljotić je dobio brzojav od Đujića da se patrijarh Gavrilo Dožić i episkop Nikolaj Velimirović žele sastati s njime.[nedostaje referenca] Na put je krenuo 23. travnja, pokušavajući da pređe teren pod kontrolom partizana.

23. aprila 1945. Dimitrije Ljotić je poginuo, sletevši kolima u provaliju sa mosta koji su srušili partizani. Sutradan ujutro, Ljotićevo tijelo prebačeno je u Goricu gdje je obavljena sahrana. Na njegovom odru je Vladika Nikolaj održao posmrtnu besedu punu zahvalnosti:

Da je odsečena samo jedna grana, stablo ne bi mnogo osetilo, ali stablo je odsečeno do korena, i nama je nanesen veliki bol... Ljotić je bio ne samo naš, on je pripadao čovečanstvu, Evropi, svetu... On nije bio samo državnik, on je bio hrišćanin državnik... To je bio političar sa krstom. Mi blagodarimo njemu, Njegova Svetost i ja, zahvaljujemo mu što smo došli iz zatočenja do Beča, i od Beča ovamo... On je dao odgovor na sva pitanja. On je u svojoj ideologiji obuhvatio sve grane narodnog života.[25]

– Govor Nikolaja Velimirovića na odru Dimitrija Ljotića

Ljotićeva pogibija bila je težak udarac za kvislinške snage, i doprinela je da u glavnoj bici sa Jugoslovenskom armijom ne bude snažnog vojničkog jedinstva.[28]

Politički stavovi uredi

Istoričar Jozo Tomasevich ovako sažima stavove Dimitrija Ljotića:

Veliki vjernik i rodoljub, Ljotić je predlagao političku filozofiju koja se sastojala od mnogih ekstremnih elemenata. Vjerovao je u srpski seljački paternalizam, vjersku etiku Srpske pravoslavne crkve, monarhizam i potpunu odanost dinastiji Karađorđevića, kao i u nedemokratičnost, korporativno uređenje države i u integralno jugoslavenstvo. On je bio i antiliberal i antidemokrat, suprotstavljajući se tradicionalnim političkim strankama, ne prihvaćajući masone i Židove, te iznad svega komuniste. Zbog takvih pogleda i zbog toga što je surađivao s Nijemcima tijekom cijeloga rata, mnogi ga smatraju fašistom, što je, međutim, previše jednostrana karakterizacija.[29]

Literatura uredi

Izvori uredi

  1. R. J. B. Bosworth The Oxford handbook of fascism
  2. „Okrugli sto o Dimitriju Ljotiću”. Arhivirano iz originala na datum 2008-03-06. Pristupljeno 2011-08-13. 
  3. 3,0 3,1 Kanonizacija "proroka" antisemitizma[mrtav link]
  4. Branko Petranović: Revolucija i kontrarevolucija u Jugoslaviji 1941-1945, knj.1,str.239-241
  5. Borković 1979b: str. 302–305
  6. https://znaci.org/00001/4_12_3_32.htm
  7. http://www.danas.rs/dodaci/nedelja/manjina_lojalnija_od_konstitutivnih_naroda.26.html?news_id=155327
  8. http://www.ivantic.net/Ostale_knjiige/Srpski_narod_u_kandzama_Jevreja.pdf Arhivirano 2012-10-04 na Wayback Machine-u Milorad Mojić, Srpski narod u kandžama Jevreja
  9. 9,0 9,1 9,2 9,3 Slaviša Perić: Dimitrije Mita Ljotić i njegov ZBOR (11) - Formiranje Komesarske uprave Arhivirano 2007-09-28 na Wayback Machine-u, Pristupljeno 20. 4. 2013.
  10. Petranović 1992: str. 134
  11. 11,0 11,1 Borković 1979a: str. 28
  12. Borković 1979a: str. 34
  13. Borković 1979a: str. 49
  14. https://znaci.org/00001/11_4.htm
  15. 15,0 15,1 Slaviša Perić: Dimitrije Mita Ljotić i njegov ZBOR (13) - Stvaranje vlade Milana Nedića Arhivirano 2008-03-06 na Wayback Machine-u, Pristupljeno 20. 4. 2013.
  16. https://znaci.org/00001/21_10.htm
  17. https://znaci.org/00001/40_28.htm
  18. 18,0 18,1 Slaviša Perić: Dimitrije Mita Ljotić i njegov ZBOR (14) - Formiranje dobrovoljačkih jedinica Arhivirano 2007-09-28 na Wayback Machine-u, Pristupljeno 20. 4. 2013.
  19. 19,0 19,1 https://znaci.org/00001/4_14_1_105.htm
  20. Zavod za prinudno vaspitanje omladine.
  21. Logoraši: Kako je Ljotić "prevaspitavao" skojevce
  22. 22,0 22,1 https://znaci.org/00001/4_14_3_84.htm
  23. https://znaci.org/00001/40_64.htm
  24. https://znaci.org/00001/4_14_4_156.htm
  25. 25,0 25,1 25,2 25,3 Nikola Milovanović: PLAN KOMANDE LOVAČKIH GRUPA JUGOISTOK
  26. Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Saslušanje optuženih
  27. https://znaci.org/00001/41_19.htm
  28. Jovo Popović, Marko Lolić, Branko Latas: Pop izdaje, Stvarnost, Zagreb, 1988.
  29. https://znaci.org/00003/524.htm

Vidi još uredi

Vanjske veze uredi