Kraljevina Srbija

Ovaj članak je dio serije
Historija Srbije

Srednjovjekovna Srbija
Raška
Srpsko Carstvo
Moravska Srbija
Bitka na Kosovu
Srpska Despotovina
Osmanska Srbija
Smederevski sandžak
Austrijska Srbija
Prvi srpski ustanak
Drugi srpski ustanak
Moderna Srbija
Kneževina Srbija
Kraljevina Srbija
Srbija u Prvom svjetskom ratu
Kraljevina Jugoslavija
Nedićeva Srbija
SFRJ
Srbija u jugoslovenskim ratovima
SR Jugoslavija
Srbija i Crna Gora
Republika Srbija
Historija Vojvodine
Historija Kosova
Ova kutijica: pogledaj  razgovor  uredi

Kraljevina Srbija, država u jugoistočnoj Evropi od 1882. do 1918. Nastala je 6. marta 1888. proglašenjem dotadašnje kneževine kraljevinom i trajala do 1. decembra 1918. kada je s Državom Slovenaca, Hrvata i Srba ujedinjena u Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca.

Zastava Kraljevine Srbije.
Grb Kraljevine Srbije.

U ovom periodu su se oko vlasti nadmetale i smenjivale dve dinastije, čiji su rodonačelnici bili Đorđe Petrović - Karađorđe, vođa Prvog srpskog ustanka protiv Turaka i Miloš Obrenović, vođa Drugog srpskog ustanka, i osnivač Kneževine Srbije. Dalji razvoj Srbije je bio obeležen opštim napretkom u ekonomiji, kulturi i umetnosti, čemu je pre svega doprinela mudra državna politika, koja je slala mlade ljude na školovanje u evropske metropole, odakle su donosili novi duh i novi sistem vredosti. Jedan od spoljnih izraza transformacije kroz koju je sada prolazila nekadašnja turska provincije bilo je i proglašenje kraljevine, 1882. godine.

Nezavisnost Srbije i stvaranje kraljevine uredi

Posle ubistva kneza Mihaila 1868. vladalo je namesništvo do 1872. godine, a 1869. godine donet je Namesnički ustav, koji će omogućiti prvi prodor parlamentarizma u Srbiju. Knez Milan preuzeće presto 1872. godine. Ovaj izuzetno značajan period za Srbiju obeležen je ratovima protiv Turske (Srpsko-turski ratovi) i dobijanjem nezavisnosti Srbije 1878. godine posle Berlinskog kongresa. U Srbiji se uvode političke stranke 1881. godine, od kojih će najznačajniju ulogu imati Radikalna stranka.

Kneževina Srbija je 1882. godine uzdignuta na rang kraljevine. Prvi novovekovni kralj Srbije, kralj Milan, na spoljašnjem planu je vodio austrofilsku politiku koja je u zemlji izazivala nezadovoljstvo, pogotovo posle okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine. S druge strane, oslanjanje na Austriju omogućilo je da Srbija bude bolje zastupljena na Berlinskom kongresu, posle razočaravajućeg Sanstefanskog mira za koji se zalagala Rusija.

Na unutrašnjem planu, kralj je bio primoran na nagodbe sa najjačom strankom u zemlji, radikalima, što će dovesti do usvajanja modernog Ustava 1888. godine, koji će u Srbiju uvesti demokratski parlamentarizam, široke političke slobode i druga načela demokratskog i građanskog društva. Nespremnost kralja Milana i njegovog naslednika kralja Aleksandra da prihvate ograničavanje lične vlasti, dovešće do previranja u zemlji a konačno i do ukidanja ovog ustava 1894. godine i povratka na stari, Namesnički. Kralj Milan je abdicirao 1889. godine.

Vladavina kralja Aleksandra Obrenovića uredi

 
Granice Kraljevine Srbije 1882–1912.
 
Granice Kraljevine Srbije 1913.

Period od 1893. godine počinje i završava se prevratom. Kralj Aleksandar proglašava se punoletnim i preuzima vlast državnim udarom 1. aprila 1893. godine. Period njegove vlasti obeležen je na spoljnom planu izvesnim vraćanjem ka rusofilskoj politici, ali bez nekih značajnih spoljnopolitičkih događaja. Na unutrašnjem planu kralj Aleksandar teži ličnom režimu, što posebno teško pada krugovima naviklim na političke slobode Ustava 1888. godine. Padovi vlada su relativno česti, kao i političke pogodbe, dogovori i intrige. Veliki pad popularnosti u narodu kralju donosi venčanje sa dvorskom damom Dragom Mašin, kao i izgledi na brak bez dece.

Kralj donosi 1901. godine novi Ustav (Aprilski/Oktroisani ustav) koji pored ublažavanja ličnog režima ne donosi suštinski povratak demokratiji i parlamentarizmu. Situacija u zemlji dalje se radikalizuje, a to obeležavaju velike demonstracije, jačanje cenzure, ali i previranja u vojsci. Situacija će kulminirati 29. maja 1903. godine kada će u planiranoj oficirskoj zaveri biti izvršen atentat na kralja i kraljicu. Atentat će izazvati veliko zaprepašćenje u Evropi. Čitav događaj je poznat kao Majski prevrat.

Na presto dolazi Petar I Karađorđević, a biva vraćen na snagu stari ustav iz 1888. godine, uz izmene koje će dalje učvrstiti demokratski parlamentarizam u Srbiji.

Kraljevina Srbija do Prvog svetskog rata uredi

Državni udar 1903, koji je doveo na tron Karađorđevog unuka, kralja Petra Prvog Karađorđevića, otvorio je put parlamentarnoj demokratiji u Srbiji. Evropski obrazovan, ovaj liberalni kralj je preveo delo "O slobodi" Džona Stjuarta Mila na srpski jezik i dao svojoj zemlji demokratski ustav, koji je Srbiju uveo u period parlamentarizma i političkih sloboda, a koji je prekinut novim oslobodilačkim ratovima. Balkanski ratovi 1912 - 1913. godine okončali su tursku dominaciju na Balkanu. Turska je potisnuta sve do moreuza, a od njenih evropskih teritorija formirane su nacionalne države balkanskih naroda.

Period od 1903. do 1914. godine obično se smatra zlatnim periodom srpskog parlamentarizma i uopšte političkog, privrednog i kulturnog života. Nesporna je izvesna društvena stabilnost tog perioda (mada ne i politička), kao i značajan razvoj države u različitim pravcima (vojska, određene privredene grane). Srbija će između ostalog izdržati Carinski rat sa Austro-Ugarskom, koji je usledio posle aneksije Bosne i Hercegovine 1908. godine. Bio je to uvod u sudbonosne događaje 1914. godine.

Ističe se takođe da je u političkom životu takođe bio prisutan i uticaj Crne ruke, koja će težiti da sprovodi sopstvenu politiku preko državnih organa. Težnja ove organizacije ka ujedinjenju Srba u jednu državu doprineće atentatu na Franca Ferdinanda, a sklonost ka ucenama vrha državne vlasti biće uzrok animoziteta kralja Aleksandra i Dragutina Dimitrijevića Apisa, što će kulminirati Solunskim procesom.

Prvi svetski rat uredi

Atentat na austrougarskog prestolonaslednika Franca Ferdinanda u Sarajevu 1914. poslužio je kao povod za njen napad na Srbiju, čime je i započeo Prvi svetski rat. Srpska vojska je hrabro branila nezavisnost svoje zemlje i odnela velike pobede, ali suprotstavljena nadmoćnim neprijateljskim snagama Nemačke, Austrougarske i Bugarske, morala je da se preko Albanije povuče sa nacionalne teritorije i kasnije nastavi borbu na Solunskom frontu, zajedno sa ostalim snagama Antante, koju su činile Francuska, Engleska, Rusija, Italija i Sjedinjene Američke Države. U toku ovog rata Srbija je izgubila 1.264.000 (28%) stanovnika od ukupne populacije od 4.529.000 i to 58% muškog stanovništva, od čega se nikada nije oporavila. Ovim ogromnim žrtvama Srbija je dala značajan doprinos pobedi saveznika i preuređenju Evrope i Sveta nakon rata.

Kraj Prvog svetskog rata doneće i kraj samostalne srpske državnosti i njeno utapanje u jugoslovensku državnu tvorevinu - Kraljevinu SHS.