Kraljevina Hrvatska i Slavonija
| ||||||||||||||||||||||||||||||||||
.svg){kind=small}
.svg){kind=small}
Kraljevina Hrvatska i Slavonija (mađ. Horvát-Szlavónia Királyság; njem. Königreich Kroatien und Slawonien) bila je samosvojno kraljevstvo unutar Austro-Ugarske Monarhije. Pripadala je Zemljama Krune Sv. Stjepana, to jest mađarskom dijelu Monarhije, u kojem je poglavar doma Habsburgovaca vladao kao kralj. Često je nazivana i Trojedna Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija ili jednostavno Trojednica.
Uključivala je središenje i sjeverne dijelove današnje Hrvatske, bez Dalmacije i Istre kojima je izravno upravljala Austrija, bez Međimurja i Baranje koji su pripadali Mađarskoj, kao i Rijeke koja je posebnim (od Ugarske dodanim aneksom) aneksom Hrvatsko-ugarske nagodbe, nazvanim „Riječka krpica“, pripala Mađarskoj. Usto, unutar Kraljevine Hrvatske i Slavonije bio je i istočni dio Srijema koji je danas u Vojvodini (Srbija).
Iako Dalmacija stvarno (de facto) nije bila sjedinjena s Kraljevinom Hrvatskom i Slavonijom pod Krunom Sv. Stjepana, već kao krunska zemlja pod upravom Habsburgovaca ona je oduvijek pravno (de iure) bila sastavni dio Trojedne Kraljevine koja ju je zato i nosila u svome imenu.
Povijest
uredi
Kraljevstvo Hrvatske i Slavonije formalno je ujedinjeno Hrvatsko-ugarskom nagodbom iz 1868. kad je, za bana Levina Raucha dogovoren oblik budućeg zajedništva Hrvatske i Ugarske unutar zemalja Krune sv. Stjepana. Tom nagodbom hrvatskog je bana imenovala zajednička vlada u Budimpešti, a 55% poreza odlazilo je u središnju blagajnu. Trojedna kraljevina bila je autonomna u pitanjima školstva i vjera, mjesne uprave i sudstva, dok je s Ugarskom imala zajedničku trgovinu i promet. Bana je imenovala zajednička vlada u Pešti.
Gospodarski napredak
urediU Saboru iz 1871. mađaroni imaju vrlo slabu manjinu (samo 13 zastupnika u odnosu na 51 protivnika Nagodbe). Iste godine Eugen Kvaternik vodi poznatu Rakovičku bunu u kojoj i sam pogiba 11.10. iste godine. Ipak, unatoč čestim nemirima i nezadovoljstvom općim političkim stanjem, Hrvatska je tada napredovala od polufeudalnog prema suvremenom građanskom društvu. Osobito je to došlo do izražaja u vrijeme bana Ivana Mažuranića (1873.-1880.). Upravo je on bio i prvi ban pučanin (koji nije bio pripadnik plemstva). Mažuranić je uspio obnoviti hrvatski školski sustav i uspostaviti mrežu javnih škola, čime je smanjen utjecaj crkvenih školskih ustanova.
.jpg)
1881. Hrvatsko-slavonskom Kraljevstvu vraćene su i zemlje koje su činile Vojnu krajinu. Ostala je želja Hrvata da se ovom kraljevstvu pridruži i Dalmacija, te se ono nazivalo Trojednim Kraljevstvom Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, premda je Dalmacija i dalje pripadala austrijskoj središnjoj vlasti. Točnije, Sabor je često tražio da se Dalmacija vrati pod upravu hrvatskog bana i Sabora, a ne pripoji Hrvatsko-slavonskom Kraljevstvu, jer mu je oduvijek pripadala. Grb Kraljevstva zato je uključivao i povijesni dalmatinski grb, baš kao što je taj grb bio prisutan u zajedničkom grbu zemalja Krune sv. Stjepana. Hrvatski političari jasno su izricali svoje uvjerenje da i Bosna i Hercegovina koja je bila priključena zajedničkoj carsko-kraljevskoj upravi pripada hrvatskim zemljama. 1878. Hrvatski sabor uputio je zahtjev kralju Franji Josipu da Dalmacija i Bosna i Hercegovina budu sjedinjene s Hrvatskom i Slavonijom što je odbijeno, prije svega pod pritiskom Mađara koji nisu željeli da Hrvatska time ojača nakon čega bi se mogla bolje odupirati mađarizaciji.
Mađarizacija i Riječka rezolucija
uredi
Ovaj članak je dio serije | |||
| |||
| Rana historija | |||
| Prije Hrvata | |||
| Srednjovjekovna historija | |||
| Panonska Hrvatska | |||
| Primorska Hrvatska | |||
| Hrvatsko Kraljevstvo | |||
| Unija s Ugarskom | |||
| Habsburška vladavina | |||
| Hrvatska u 20. vijeku | |||
| Kraljevina SHS/Jugoslavija | |||
| Banovina Hrvatska | |||
| Drugi svjetski rat u Hrvatskoj | |||
| Nezavisna Država Hrvatska | |||
| ZAVNOH | |||
| SFRJ | |||
| Moderna Hrvatska | |||
| Rat u Hrvatskoj | |||
| Poratna Republika Hrvatska
| |||
Hrvatsko-ugarska nagodba dala je poticaj pokušajima mađarizacije u vrijeme bana Khuen-Héderváryja koji je dva desetljeća vladao unatoč brojnim protestima. 1903. konačno, uz veliku pobunu, potaknutu djelomično i ekonomskom krizom, njegova je vlast okončana, no i pobuna je ugušena u krvi.
Ban Teodor Pejačević koji ga je nasljedio uspio je povratiti kakav takav mir u zemlju, obećavši slobodu tiska i okupljanja. Ipak, takvo ozračje nije dugo trajalo. Dok su se u Monarhiji ponovno zaoštravali sukobi između Mađara i Beča, te su na izborima u Ugarskoj pobijedili zagovornici neovisnosti Ugarske, u Hrvatskom saboru Stranka unionista (mađaroni) sasvim gubi utjecaj. Istovremeno Fran Supilo okuplja u Rijeci u listopadu 1905. tzv. „Riječku konferenciju“ na kojoj 44 zastupnika Hrvata i Srba nudi podršku mađarskoj oporbi, ali zauzvrat traži priključenje Istre i Dalmacije Hrvatskoj i Slavoniji, te reformu izbornog zakona, slobodu tiska i okupljanja, kao i neovisnost sudstva. Usto, tražili su i novu reviziju Hrvatsko-ugarske nagodbe. Sve oporbene stranke u Hrvatskoj i Slavoniji pristale su uz ovu Riječku rezoluciju, osim frankovaca, koji su bili na antisrpskim pozicijama, i Hrvatske pučke seljačke stranke Stjepana Radića, koja je odbijala odjeljivanje od Beča.
Nova mađarizacija nastupila je u doba bana Pavla Raucha, sina Levina Raucha. Sabor je više puta raspuštan, a 1908. u Zagrebu je organiziran tzv. Veleizdajnički proces protiv uglavnom srpskih političara iz hrvatsko-srpske koalicije, no nakon što je 31 osoba proglašena krivom i osuđena na prisilni rad u trajanju od 5 do 12 godina, presuda je poništena, dok proces nije nikad nastavljen. 1909. slijedio je i tzv. Friedjungov proces održan u Beču, a nazvan po bečkom povjesničaru Friedjungu koji je objavio niz članaka u kojima je za veleizdaju optužio i Frana Supila, hrvatskog vođu Koalicije. Na suđenju je dokazano da su optužbe utemeljene na lažnim dokumentima falsificiranim u austro-ugarskom veleposlanstvu u Beogradu i dostavljenim od strane austro-ugarskog ministarstva vanjskih poslova. Takav ishod znatno je ojačao Supilov ugled u Europi, što je imalo neprocjenjiv značaj u pregovorima krajem Prvog svjetskog rata. Ban Rauch bio je tada prisiljen napustiti položaj.
3.4. 1912. suspendiran je Ustav u Trojednoj kraljevini, a ban Slavko Cuvaj dobiva gotovo diktatorske ovlasti. Zbog narodnog nezadovoljstva, potaknutog i srpskim uspjesima u Balkanskim ratovima, ban je već krajem iste godine prisiljen na odstup, a 30.11. 1913. povučene su i posebne ovlasti dodjeljene banu. Na općim izborima ponovno pobjeđuje Hrvatsko-srpska koalicija, dok je vladina stranka dobila tek 10 mjesta.
Prvi svjetski rat
uredi
Prvi svjetski rat prekinuo je nastojanja oko dobijanja veće samostalnosti unutar Austro-Ugarske Monarhije. Za toga rata osobito su se istakli neki časnici s područja ovoga kraljevstva. Među njima bio je Svetozar Borojević koji je potjecao iz nekadašnje Vojne krajine, a postao je prvi feldmaršal koji nije bio njemačkog podrijetla. Uz njega, tu je bio i Stjepan Sarkotić, posljednji upravitelj Bosne i Hercegovine i jedan od najviše pozicioniranih Hrvata u Monarhiji. Nakon rata živio je u emigraciji u Beču.
Hrvatski se političari dijele između Hrvatsko-srpske koalicije, koja je za ostvarenje velike države južnih Slavena s jedne strane, te Stranke prava, Hrvatske pučke seljačke stranke i frankovaca koji su se tome protivili. Najugledniji pripadnici Koalicije stvaraju Jugoslavenski odbor koji je 20. srpnja 1917. sklopio Krfsku deklaraciju s vladom Kraljevine Srbije.
Trojedna kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija prestaje de facto postojati 29.10. 1918. raskidanjem državnopravnih veza s Carevinom Austrijom i Kraljevinom Ugarskom i stvaranjem Države Slovenaca, Hrvata i Srba, a potom i Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Formalno, banovi ovog kraljevstva bit će imenovani do 1921. I tom je prilikom došla do izražaja pravna pripadnost Dalmacije Trojednici. Hrvatski je sabor naime 1918. razriješio ne samo državnopravne veze Hrvatske i Slavonije s Austrijom i Ugarskom nego i Dalmacije, iako nad njom zapravo nije imao formalnu vlast. To nije učinio Dalmatinski sabor, nego upravo Hrvatski sabor u Zagrebu.
Stanovništvo
urediPrema popisu iz 1910. u Hrvatskoj i Slavoniji bilo je 2,621.954 stanovnika, a nacionalni sastav stanovništva bio je sljedeći [1] :
- Hrvati: 1,638.354 (62.5 %)
- Srbi: 644.955 (24.6 %)
- Nijemci: 133.418 (5.1 %)
- Mađari: 105.047 (4.1 %)
- Slovaci: 20.884
- ostali
Nijemaca i Mađara bilo je najviše u Virovitičkoj i u Srijemskoj županiji.
Po vjeroispovijesti bilo 73% katolika i 24% pravoslavaca.
U razdoblju između popisa iz 1911. i onoga iz 1921. u Kraljevini SHS, područje Hrvatske i Slavonije izgubilo je 5.359 stanovnika ili 0,2%, što je posljedica ratnih zbivanja, te je 1921. bile 1043 žene na 1000 muškaraca, no u tom je razdoblju porastao natalitet (1,7% godišnje).
Teritorijalna podjela
uredi
Kraljevina Hrvatska i Slavonija bila je podijeljena na osam županija (središte županije navedeno je u zagradi):