Habsburg

(Preusmjereno sa stranice Habsburgovci)

Habsburg (množina: Habsburzi; pridjev: habsburški; za pripadnike te loze koristi se izraz Habsburgovac, množina: Habsburgovci) bila je jedna od vladarskih kuća (dinastija) Evrope: Habsburgovci su vladali Austrijom (kao vojvode 12821453., nadvojvode 14531804. i carevi 18041918.), bili su kraljevi Španije (15161700.) i carevi Svetog Rimskog Carstva više vijekova do 1806.

Zastava Habsburške Monarhije; koristila se i kao zastava Austrijskog Carstva sve do sporazuma 1867.
Najstariji poznati grb kuće Habsburga

Njihovo ime potiče od švicarskog Habichtsburg ("Jastrijebov zamak"), sjedišta porodice u 12. i 13. vijeku u mjestu Habsburg. Krenuvši iz jugoistočne Njemačke, porodica je proširila svoj uticaj i posjede na istočne krajeve Svetog Rimskog Carstva, koji otprilike odgovaraju današnjoj Austriji (12781382.). Nakon samo dvije-tri generacije, Habsburzi su uspjeli dosegnuti carsko prijestolje, koje će uz kraće prekide držati stoljećima (12731291., 12981308., 14381740., i 17451806.).

Nakon ženidbe Maksimilijana I. s Marijom, prijestolnasljednicom Burgundije (Holandije) i ženidbe njegovog sina Filipa Lijepog s Juanom I, prijestolnasljednicom Španije i njenog tek stečenog carstva, Karlo V. je naslijedio "carstvo gdje sunce nikada ne zalazi".

Nakon abdikacije cara Karla V., koji je ujedno pod naslovom Karlo I bio i španjolski monarh (15161556.), dinastija se podijelila na austrijsku i španjolsku granu Habsburgovaca.

Španski Habsburgovci su izumrli 1700. godine, što je izazvalo Rat za špansko nasljedstvo), dok su austrijski Habsburgovci izumrli 1740. godine, što je izazvalo Rat za austrijsko nasljedstvo. Jedan od razloga njihovog nestanka vjerovatno je bio velik broj brakova unutar porodice (vidi: incest). Ipak, nasljednica zadnjeg austrijskog Habsburgovca, Marija Terezija, udala se za Franju Stjepana, lotarinškog vojvodu, pa su njihovi nasljednici nastavili habsburšku tradiciju u Beču pod dinastičkim imenom Habsburg-Lothringen.

Sveto Rimsko Carstvo je nestalo 1806., kad je francuski car Napoleon Bonaparte preustrojio vlast u Njemačkoj. Znajući da će izgubiti naslov cara, Franjo II. se proglasio nasljednim carem Austrije i tako postao Franjo I.

Car Franjo I. Austrijski službeno je nosio od kurnibde iz 11. augusta 1804. ovaj glomazni naslov:[1] [α 1]

Mi, Franjo Prvi, milošću Božjom izabran za cara Austrije, u svako doba umnožitelj carstva, nasljedni car austrijski, kralj Germanije, kralj Jeruzalema, Ugarske, Češke, Dalmacije, Hrvatske, Slavonije, Galicije i Lodomerije; nadvojvoda Austrije; vojvoda Lorraine, Venecije, Salzburga, Štajerske, Koruške i Kranjske; veliki knez Transilvanije; markgrof Moravske; vojvoda od Württemberga, Gornje i Donje Šleske, Parme, Piacenze, Guastalle, Oświęcima i Zatora, Tešina, Furlanije i Zadra; princ od Švapske, Eichstadta, Passaua, Trenta, Brixena, Berchtesgadena i Lindaua; kneževski grof od Habsburga, Tirola, Kyburga, Gorice i Gradiške; markgrof Burgaua, Gornje i Donje Lužica; langrof Breisgaua, Ortenau i Nellenburga; grof od Montforta i Hohenemsa, od Ober i Niederhohenberga, Bregenza, Sonnenberga i Rothenfelsa, od Blumenecka i Hofena; gospodar Slovenske krajine, Verone, Vicenze, Padove itd. itd. itd.

Austrijsko Carstvo je postalo Austro-Ugarska 1867. godine. Habsburgovci su odstupili s vlasti 1918. godine, nakon poraza u Prvom svjetskom ratu.

Današnja glava porodice Habsburg je Otto von Habsburg, najstariji sin cara Karla.

Austrijski vojvode uredi

Carevi Svetog Rimskog Carstva uredi

Kuća Habsburg uredi

Kuća Habsburg-Lothringen uredi

Austrijski carevi iz kuće Habsburg-Lorraine uredi

Kraljevi Španije iz kuće Habsburg uredi

Kraljevi Portugala iz kuće Habsburg uredi

Veliki vojvode Toskane iz kuće Habsburg-Lorraine uredi

Vojvode Modene iz kuće Habsburg-Lorraine uredi

Vojvotkinja Parme iz kuće Habsburg-Lorraine uredi

Bilješke uredi

  1. (de) Wir Franz der Zweyte, von Gottes Gnaden erwählter römischer Kaiser, zu allen Zeiten Mehrer des Reichs, erblicher Kaiser von Oesterreich; König in Germanien, zu Jerusalem, zu Hungarn, zu Böheim, Dalmatien, Croatien, Slavonien, Galizien und Lodomerien; Erzherzog zu Oesterreich, Herzog zu Lothringen, zu Venedig, Salzburg, Steyer, Kärnthen und Krain; Grossfürst zu Siebenbürgen; Markgraf in Mähren; Herzog zu Würtemberg, Ober- und Niederschlesien, Parma, Plazenz, Guastalla, Auschwitz und Zator, zu Teschen, zu Friaul und zu Zara; Fürst zu Schwaben, zu Eichstädt, Passau, Trient, Brixen, zu Berchtoldsgaden und Lindau; gefürsteter Graf zu Habsburg, Tyrol, Kyburg, Görz und Gradiska; Markgraf zu Burgau, zu Ober- und Nieder-Lausnitz; Landgraf in Breisgau, in der Ortenau und zu Nellenburg; Graf zu Montfort und Hohenems, zu Ober- und Niederhohenberg, Bregenz, Sonnenberg, und Rothenfels, zu Blumeneck und Hofen; Herr auf der windischen Mark, zu Verona, Vicenza, Padua etc. etc. etc.

Izvori uredi

  1. Allerhöchste Pragmatikal-Verordnung iz 11. augusta 1804. (Patent od 11. augusta 1804, PGS Bd. 22 Nr. 20). Dostupan u: Otto Posse: Die Siegel der Deutschen Kaiser und Könige. Svezak 5, Dodatak 2, S. 249f, na Wikisource – Njemačka i latinska formulacija za Franza I./II.

Eksterni linkovi uredi