Epirska Despotovina

(Preusmjereno sa stranice Despotovina Epir)
Epirska Despotovina
Δεσποτάτο της Ηπείρου
[[Bizantsko Carstvo pod Anđelom|]]  
12051337   [[Otomansko Carstvo|]]
Lokacija Epirske Despotovine
Lokacija Epirske Despotovine
Podjela Bizanta nakon križarskog osvajanja 1204. godine. Križarsko Latinsko carstvo ratuje s grčkim državama: Nikejskim Carstvom, Trapezuntskim Carstvom i Epirskom Despotovinom. Granice nisu bile jasno određene.
Glavni grad Arta
Jezik/ci albanski, grčki
Religija Pravoslavna crkva
Vlada Despotovina
Despot
 • 1205 - 1214 Mihajlo I. Komnin Duka (prvi)
 • 1335 - 1337 Nikifor II. Orsini
Historija Srednji vijek
 • Uspostavljena 1205
 • Ukinuta 1337

Epirska Despotovina ili Epirska Kneževina (grčki: Δεσποτάτο της Ηπείρου) bila je jedna od bizantskih grčkih država naslijednica Bizantskog Carstva, koja je nastala nakon Četvrtog križarskog rata 1204 Epirska Despotovina tvrdila je da je legitimni naslijednik Bizanta, zajedno sa sličnim tvorevinama Nikejskim Carstvom, i Trapezuntskim Carstvom [1].

Nastanak Despotovine

uredi
 
Epirska Despotovina od 1205. do 1230.

Epirsku Despotovinu osnovao je 1205 godine Mihajlo I Komnin Duka, bratić bizantskih careva Isaka II Anđela i Aleksija III Anđela. Mihajlo I isprva je bio u čvrstom savezu s Bonifacijem I. od Montferata, ali nakon što je izgubio Moreju (Peloponez) od Franaka u Bitci kod Maslinskog gaja kod Kundurosa, otišao je u Epir, gdje se smatrao za naslijednika bizantskog upravitelja stare Teme Nikopol, potom se pobunio protiv Bonifacija. Epir je ubrzo je postao novi dom mnogih grčkih izbjeglica iz Konstantinopolisa, Tesalije i Peloponeza, a Mihajlo I. postigao slavu drugog Noe, spašavajući brojne bizantske feudalce od latinskog pogroma. Jovan X. Kamateros, Carigradski patrijarh, nije ga držao za zakonitog vladara, zbog toga se on priklonio Teodoru I Laskarisu u Nikejskom vladaru. Mihajlo I. je zbog toga priznao crkvenu vlast pape Inocenta III nad Epirom, te prekinuo sve veze s pravoslavnom crkvom.

Car Latinskog carstva Henrik Flandrijski zahtijevao je da Mihajlo I. barem nominalno prizna vlast Latinskog carstva, što je on i napravio, čak je dao svoju kćer da se oženi za Henrikova brata Eustahija 1209 Mihajlo I. nije osobito vjerovao u to savezništvo, više se pouzdao u neprohodne planina Epira, i nadao se da će one držati njegove latinske saveznike podalje od njegove Despotovine. U međuvremenu, su neki Bonifacijevi rođaci iz njegova Montferata zatražili da Epir postane njihov posjed, zbog tog se je 1210 Mihajlo I. udružio s Mlečanima i napao Bonifacijevu Solunsku Kraljevinu. Mihajlo I. pročuo se u tom sukobu svojom pretjeranom okrutnošću - on je svoje zarobljenike (ponekad su to bili i svećenici) dao razapinjati. Zbog toga ga je papa Inocent III. ekskomunicirao. Nakon tog sukoba Mihajlo I. je bio prisiljen obnoviti savez s Latinskim carstvom i Henrikom Flandrijskim, nešto kasnije te iste godine. Mihajlo I Komnin se bacio na osvajanje strateški važnih gradova u svom okruženju, tako je zauzeo Larisu i Drač. Također je preuzeo kontrolu nad korintskom lukom i Korintskim zaljevom. Zatim je 1214 godine uspio preoteti Krf Mlečanima, ali je nakon toga krajem godine ubijen, naslijedio ga je njegov bratić Teodor.

Sukob s Nikejskim carstvom i Bugarskom

uredi

Teodor Duka Komnin je krenuo odmah u napad na teritorije pod vlašću Solunske Kraljevine, a borio se i s Bugarima uz put. Henrik Flandrijski poduzeo je kao protumjeru - kontranapad ali je umro na putu, tako da je 1217 godine Teodor uspio zarobiti njegovog nasljednika Petra Courtenaya, i zatim ga najvjerojatnije pogubio. Latinsko Carstvo, je ionako propadalo pod udarima rastućeg rivala iz Nikejskog Carstva tako da nije moglo spriječiti Teodora da zauzme Solun 1224. Nakon što je nikejski car Jovan III Duka Vatac 1225 zauzeo Jedrene, Teodor mu ga je ubrzo preoteo. Teodor se potom udružio s Bugarima i zajedno s njima istjerao latine iz Trakije. Teodor se zatim okrunio za bizantskog cara 1227 godine, međutim njega većina Grka, nije hjela priznati za svoga cara, a posebno se tome opirao patrijarh iz Nikejskog Carstva.

 
Epirska Despotovina od 1230. do 1251.

Teodor je prekinuo savez i primirje s Drugim bugarskim carstvom 1230, nadajući se da će lako moći ukloniti Ivana Asena II. Međutim u Bitci Klokotnice (kod Haskova u Bugarskoj) bugarski car uspio ga je poraziti i zarobiti, zatim ga je dao oslijepiti. Potom je njegov brat Manuel Komnin Duka preuzeo vlast u Solunskoj Kraljevini, dok je njihov nećak Mihajlo II. Komnin Duka preuzeo vlast u Epirskoj Despotovini. Teodor je pušten iz zarobljeništva 1237, odmah je svrgnuo svoga brata sa trona i postavio za vladara Solunske Kraljevine svoga sina Jovana Komnina Duku.

Epirska Despotovina pod Nikejskim i Bizantskim suzerenstvom

uredi

Solunska Kraljevina nakon Bitke kod Klokotnice, nikada nakon toga nije uspjela povratiti svoju moć. Teodorov mlađi sin - Demetar Anđel Duka izgubio je Solunsku Kraljevinu koju mu ju preotelo Nikejsko Carstvo 1246. Tako se Mihajlo II. Komnin Epirski udružio s Latinima protiv Nikejskog Carstva. No već 1248 godine nikejski car Jovan III Duka Vatac primorao je Mihajla II. da ga prizna za cara, te ga je zauzvrat priznao kao despota Epira.

 
Epirska Despotovina od 1252. do 1315.

Car Teodor II Laskaris postao je saveznik despota Mihajla II. Komnina, njihova djeca oženila su se 1256, a Teodor je kao naknadu za to uzeo epirsku luku Drač. Međutim Mihajlo II. nije htio prihvatiti ovo otimanje svog posjeda, te se 1257 pobunio, potom je uspio pobijediti nikejsku vojsku pod vodstvom Georgije Akropolita. Kad je Mihajlo II. krenuo sa svojom vojskom na Solunsku Kraljevinu, njega je istovremeno napao sicilijanski kralj Manfred, te mu uspio preoteti dio Albanije i Krf. Mihajlo II. držeći se one protiv koga nemožeš -udruži se, postao je saveznik Manfreda davši mu svoju kćer Helenu za ženu. Nakon smrti cara Teodora II Laskarisa, Mihajlo II. udružio se s Manfredom i Vilimom II. Villehardouinom iz Ahajske Kneževine u borbi protiv novog nikejskog cara Mihajla VIII Paleologa.

Njihov savez bio je vrlo krhak i slab, tako da je 1259 Vilim II. zarobljen nakon katastrofalnog poraza u Pelagonijskoj bitci. Mihajlo VIII Paleolog krenuo je zauzeti prijestolnicu Mihajla II. Artu, tako da je Despotovina Epir spala samo na okolicu Janjine i Vonice. Arta je ponovno postala dio Despotovine od 1260 godine, u to vrijeme Mihajlo VIII Paleolog uspio je ponovno zauzeti Konstantinopolis.

Talijanska invazija

uredi

Nakon što je Mihajlo VIII obnovio Bizantsko Carstvo u Konstantinopolisu 1261 on je često upadao i terorizirao Epirsku Despotovinu. Potom je prisilio despota Mihajla II. da svog sina Nikifora oženi za njegovu nećakinju Anu Kantakuzin 1265 Mihajlo VIII Paleolog držao je Epirsku Despotovinu svojom vazalnom državom, iako su Mihajlo II. i Nikifor i nadalje ostali saveznici Mletačkih vazalnih država Ahajske Kneževine i Atenske Vojvodine neprijatelja Bizanta. Krf i velik dio Epira zauzeo je 1267 Karlo I. Anžuvinac (kralj Napulja i Sicilije). Negdje oko 1267/68. umro je despot Mihajlo II., car Mihajlo VIII. Paleolog nije ni pokušavao direktno pripojiti Epirsku Despotovinu, već je dozvonio Mihajlovom sinu Nikiforu da naslijedi oca. Nikifor se međutim udružio s napuljskim kraljem Karlom I. Anžuvincem 1279, koji je prije toga zauzeo Drač 1271 godine protiv cara Mihajla VIII. No kad je Karlo I. poražen i Nikifor je izgubio Albaniju na račun Bizanta.

Kad je na bizantski carski tron stupio Andronik II Paleolog, sin Mihajla VIII., Nikifor je obnovio svoje savezništvo s Konstantinopolisom. Nikifor je, međutim ostao i vjerni saveznik Karla I. Anžuvinca, čak i nakon njegova poraza od bizantske flote 1292 Nikifor mu je dao i svoju kćer za njegova sina Filipa I. iz Taranta, te mu prodao velik dio Epira. Nakon Nikiforove smrti (oko 1297) u Epiru je počeo rasti uticaj Bizanta, za to vrijeme vladala je kao regent njegova udovica Ana (rođaka cara Andronika II. Paleologa), u ime svog sina Tome I. Komnena Duke.

Propast Despotovine

uredi
 
Epirska Despotovina od 1315. do 1358.

Ana je uspjela ženili svog sina Tomu I. Komnena Duku za kćer cara Mihajla IX Paleologa, ali je Toma ubijen 1318 od strane svog talijanskog rođaka Nikole Orsinija, on je potom oženio njegovu udovicu i preuzeo kontrolu nad Epirskom Despotovinom. Njega je pak svrgnuo s vlasti vlastiti brat Ivan Orsini 1323 godine. Ni on nije dugo uživao u svojoj vlasti njega je otrovala vlastita žena Ana 1335 godine te je vladala kao regentica u ime svog maloljetnog sina Nikefora II. Orsinija. Novi bizantski car - Andronik III Paleolog, stigao je 1337 godine u sjeverni Epir s vojskom dijelom u kojoj je bilo i 2.000 Turaka (njegovog tadašnjeg saveznika Umur bega). Andronik III. prvo se posvetio problemu granice, zbog napada koje su vršili Albanci na Epir, a zatim se njegov interes okrenuo na neposlušnu Despotiju. Ana je pokušala pregovarati i tako izvući nešto, ali je car Andronik III. ostao uporan i zahtjevao potpunu predaju Epirske Despotovine, na kraju je Ana morala pristati, tako je Epir konačno smiren pod carskim žezlom.

Predaja Epira sadržala je i jednu klauzulu da će Nikifor II. Orsini oženiti jednu od kćeri carevog savjetnika Jovan Kantakuzina. No kad je vrijeme za svadbu došlo, Nikifor je nestao, pobjegao je u Italiju na dvor Katarine Valois (udovice Filipa iz Taranta) koja je formalno bila još uvijek latinska carica Konstantinopolisa.

Potom je u Epiru izbio ustanak 1339 godine, iza kojeg je stajala Katarina Valois (carica Latinskog carstva) , koja je u to vrijeme bila na Peloponezu, tad se i Nikifor vratio u Epir i utaborio u Tomokastronu. Pri kraju 1339 godine carska vojska se vratila se u Epir, a 1340 godine, stigao je i sam car Andronik III Paleolog zajedno s Jovanom Kantakuzinom. Nikifora II. su pomoću posrednika uvjerili da prizna autoritet cara, on je morao ispuniti i dato obećanje - oženio je kćer Jovana Kantakuzina Mariju i dobio titulu sevasta Epira.

Bizantsko Carstvo ubrzo nakon toga ušlo je u građanski rat koji se vodio između careva Jovana V Paleologa i Jovana VI Kantakuzina, pa je Epir osvojio srpski kralj Dušan 1348 godine. Nikefor II. je iskoristio pometnju koju je izazvao bizantski građanski rat i smrt cara Dušana, i uspio je ponovno ovladati cijelim Epirom 1356 godine, on je također uspio svom teritoriju dodati i Tesaliju. Nikifor II. je umro za vrijeme gušenja albanske pobune 1359 godine, a zemlje bivše Epirske Despotovine postale su sastavni dio osobnog carstva Dušanovog bratića - Simeona Siniše Paleologa.

Kasniji događaji

uredi

U razdoblju nakon raspada Dušanovog carstva bivši terirorij epirske despotovine se raspada na nekoliko mini državica koje se nalaze u međusobnom vječitom ratu. Na početku severnim dijelom Epira je 1367 godine zavladao srpski plemić Toma II Preljubović, dok je južni dio ostao pod kontrolom albanskih klanova.

Nakon smrti Tome II 1384, njegova udovica i ubojica Marija kratko je samostalno vladala s titulom samoproglašene carice pa se preudala 1385 godine i tako prenijela vlast nad njegovim teritorijem na talijanske feudalce koji će postati turski vazali. Do 1416 godine feudalna dinastija Tocco iz Kefalonije uspijela je ponovno ujediniti Epir i zavesti svoju djelomičnu vlast po gradovima. No to nije dugo trajalo jer je osmanska vojska osvajala grad za gradom; Janjina je pala 1430, a 1449 godine Arta čime je sav teritorij bivše despotivne došao pod tursku vlast.

Epirski vladari

uredi

Dinastija Komnin Dukas

uredi

Dinastija Orsini

uredi
  • Nikola Orsini (1318.-1323.)
  • Ivan II. Orsini (1323.-1335.)
  • Nikifor II. Orsini (1335.-1337.) i ponovno (1356.-1359.)

Dinastija Nemanjića

uredi
  • Simeon Uroš Paleolog (1359.-1366.), (car) Srba i Grka
  • Toma II. Preljubović (1367.-1384.), despot
  • Marija Angelina Duka Paleolog (1384.-1385.)

Dinastija Buondelmonti

uredi
  • Esau de' Buondelmonti (1385.-1411.)
  • Giorgio de' Buondelmonti (1411.)

Dinastija Tocco

uredi
  • Carlo I. Tocco (1411.-1429.)
  • Carlo II. Tocco (1429.-1448.), pad Janjine1430.
  • Leonardo III. Tocco (1448.-1479.), pad Arte 1449. i Angelokastrona 1460.

Izvori

uredi
  1. The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest. John Van Antwerp Fine. University of Michigan Press, 1994 ISBN 0-472-08260-4, (en)

Bibliografija

uredi