Wikipedija

Konfederativne Američke Države

(Preusmjereno sa stranice Konfederativne Države Amerike)
Konfederacija američkih država
Confederate States of America
←  
 1861. – 1865.   →
Zastava Grb
Zastava Grb
Geslo: Deo Vindice
(latinski: S Bogom kao (našim) Osvetnikom)
Himna: nijedna službena
God Save the South (neslužbena)
Bonnie Blue Flag (neslužbena)
Dixie (neslužbena)
Lokacija Konfederacije američkih država
Lokacija Konfederacije američkih država
Konfederacija američkih država (tamno zeleno) Savezne države i teritoriji na koje je Konfederacija polagala pravo (svijetlo zeleno)
Glavni grad Montgomery
(do 29. maja 1861.)
Richmond
(29. 5. 1861. – 2. 4. 1865.)
Danville
(od 3. 4. 1865.)
Religija uglavnom protestantizam
Vlada Republika
Predsjednik Jefferson Davis
Podpredsjednik Alexander Stephens
Historija
 - Uspostavljena 4. 2. 1861.
 - Početak Građanskog rata 12. 4. 1861.
 - Ukinuta 11. 4. 1865.
Površina
 - 1860. 1.995.392 km² (770.425 mi² )
Stanovništvo
 - 1860. (procjena) 9.103.332 
     Gustoća 4,6 /km²  (11,8 /mi² )
 - robova (procjena) 3.521.110 
Valuta Konfederacijski dolar

Konfederativne Američke Države ili samo Konfederacija) (engleski Confederate States of America, akronim: CSA) predstavljaju vladu koju je 8. 2. 1861. godine osnovalo šest od sveukupno sedam južnjačkih robovlasničkih država koje su proglasile svoje odcjepljenje od Sjedinjenih Američkih Država.[1] Konfederacija je kao svoje zemlje članice proglasila one države koje su službeno proglasile svoje odcjepljenje, dvije dodatne države upitnog stajališta te jedan novi teritorij. Separatisti su smatrali da je Ustav SAD-a bio isključivo ugovor kojeg je svaka država mogla ignorirati bez prethodnih konzultacija. S druge strane, SAD (Unija) je smatrao odcjepljenje u potpunosti ilegalnim. Američki građanski rat započeo je 1861. godine napadom na Fort Sumter, utvrdu Unije koja se nalazila na "teritoriju" Konfederacije. Do 1865. godine, nakon vrlo teških bitaka u većini slučajeva vođenih na području Konfederacije, KDA je poražena i sama Konfederacija se raspala. Niti jedna strana država svijeta nikada službeno nije priznala samostalnost Konfederacije, iako su joj neke priznale status zaraćene strane.

Ustavom Konfederacije kojeg je potpisalo sedam država članica (Južna Karolina, Mississippi, Florida, Alabama, Georgia, Louisiana i Teksas) označeno je ustrojstvo "trajne savezne vlade" u gradu Montgomery (država Alabama) godine 1861. Nakon što je tadašnji predsjednik SAD-a Abraham Lincoln pozvao vojne snage iz Virginije, Arkansasa, Tennesseeja i Sjeverne Karoline kako bi se ponovno zauzela utvrda Sumter i ostala savezna područja koja su u međuvremenu bila pod okupacijom, te četiri države također su proglasile svoje odcjepljenje od SAD-a (Unije). Države Missouri i Kentucky također su bile dijelom Konfederacije zbog partizanskih frakcija koje su u to vrijeme imale snažan utjecaj u navedenim državama. Na strani Konfederacije našlo se i "Pet civiliziranih plemena" (indijanska plemena koja su sačinjavali Cherokee, Chickasaw, Choctaw, Creek i Seminole) te novostečeni Konfederativni teritorij Arizone. Pokušaji odcjepljenja države Maryland zaustavljeni su zbog tamošnjeg izvanrednog stanja dok država Delaware, premda podijeljena u mišljenju oko odcjepljenja, isto nije niti pokušala. Vlada Unije u zapadnom području države Virginia osnovala je novu državu i nazvala je Zapadnom Virginijom koja je u Uniju primljena 20. 6. 1863. godine. Sjedište vlade Konfederacije nalazilo se u gradu Richmond (država Virginia), a imalo je nestabilan odnos s ostalim državama članicama prvenstveno zbog problema koji su se javljali oko kontrole ljudskih resursa premda je Jug mobilizirao gotovo cjelokupnu mušku bjelačku populaciju za potrebe rata.[2]

Tokom građanskog rata zbog uspješnih vojnih operacija Unije, kontrola Konfederacije nad "svojim" teritorijima naglo je opadala kao i njezina populacija stanovništva (sa 73% na 34%). Također joj je slabila i kontrola unutarnjih vodenih tokova na Jugu, a kompletna južnjačka obala nalazila se u pomorskoj blokadi. Sve to stvorilo je nesavladivi problem u ljudstvu, zalihama i financijama. Javna potpora tadašnjem predsjedniku Konfederacije Jeffersonu Davisu i njegovoj administraciji s vremenom je jenjavala uz učestalo dezerterstvo, gospodarski tešku situaciju i optužbe o aristokratskoj vladavini. Nakon četiri godine ratovanja grad Richmond pao je u aprilu 1865. godine i ubrzo nakon toga glavni general Konfederacije Robert E. Lee predao se generalu Ulyssesu S. Grantu uslijed čega je Konfederacija službeno propala. Sam Predsjednik Davis uhićen je 10. 5. 1865. godine u gradu Irwinvilleu (država Georgia).[3] Četiri godine kasnije, američki vrhovni sud donio je odluku kojom je odcjepljenje proglašeno nezakonitim te potvrdio da Konfederacija nikada zakonito nije postojala.[4]

Američki Kongres započeo je 10 godina dug proces oporavka (danas poznat po nazivom Rekonstrukcija) kojeg mnogi znanstvenici smatraju produžetkom građanskog rata. Proces rekonstrukcije trajao je tokom kompletnog Lincolnovog mandata, ali i kroz mandate kasnijih predsjednika Andrewa Johnsona i Granta. Tokom tog razdoblja doneseni su 13. amandman o oslobađanju robova, 14. amandman kojim se američkim građanima daje dvojno državljanstvo te 15. amandman koji građanima svih država omogućava pravo glasanja. Zbog vojnih akcija rat je Jug ostavio gospodarski devastiranim, uništene infrastrukture i s iscrpljenim resursima. Gotovo kompletna regija ostala je daleko ispod ostatka nacionalnog nivoa razvoja sve do poslije Drugog svjetskog rata.[5]

Historija

uredi

Konfederaciju su tokom konvencije u Montgomeryju u februaru 1861. godine osnovali državni izaslanici poslani iz sedam država SAD-a. Nakon Lincolnove inauguracije četiri dodatne pogranične države postale su zastupljene, a u konačnici još su se dvije države i dva nova teritorija pridružila Kongresu Konfederacije, sve u skladu s njihovim separatističkim rezolucijama. Vlada je postojala od proljeća 1861. do proljeća 1865. godine, dakle tokom trajanja Američkog građanskog rata kojeg je započela upravo Konfederacija napadom na utvrdu Sumter.

Mnogi bijelci s juga smatrali su sami sebe više Južnjacima nego Amerikancima te su bili spremni boriti se za svoju državu i svoju regiju kako bi iste postale nezavisne od ostatka nacije. Regionalizam je uskoro prerastao u južnjački nacionalizam, tzv. "Povod" (eng. Cause). Tokom cijelog svog postojanja Konfederacija se nalazila u ratu.[6] "Južnjački povod" nadmašio je ideologiju prava država, politike carine ili unutarnjeg uređenja. Bio je temeljen na stilu života, vrijednostima i sustavu vjerovanja. Južnjački "životni stil" postao je svet njegovim građanima. Sve na Jugu postalo je moralno pitanje, kompletna ljubav bila je usmjerena na sve što je južnjačko dok se sve što je pripadalo Jenkijima (Sjevernjacima) mrzilo. Kako se rat približavao, nisu se raspale samo nacionalne političke stranke već su se podijelile i nacionalne crkve te vlastite obitelji koje su svoje članove imale u različitim državama.[7]

U niti jednoj državi bijelci nisu bili jednoglasni. Postojala je manjina na jugu koja je podržavala Uniju pogotovo u današnjoj Zapadnoj Virginiji kao i u istočnom Tennesseeju.[8] Južno od linije Mason-Dixon glasačka potpora za tri pro-unionistička kandidata 1860. godine varirala je od 37% na Floridi do čak 71% u državi Missouri. Rat koji je uslijedio neki znanstvenici proglasili su američkom tragedijom, ratom braće: "Brat protiv brata, otac protiv sina, poznanik protiv vlastitog rođaka."[9]

Revolucija razjedinjenja

uredi

Separatisti u južnjačkim robovlasničkim državama koji su odbijali ostati u državi za koju su vjerovali da ih pretvara u drugorazredne građane osnovali su Konfederativne Države Amerike. Glavne razloge za ovakvo mišljenje pronašli su u sve većem jačanju abolicionista kao i u anti-ropskom pokretu u Republikanskoj stranci za koju su smatrali da ih konstantno vrijeđa, "ponižava i degradira".[10] "Crni republikanci" (kako su ih južnjaci zvali) i njihovi saveznici sada su prijetili da postanu većina u Zastupničkom domu SAD-a, Senatu i u samom kabinetu Predsjednika. Na Vrhovnom sudu, glavni sudac Roger B. Taney (za kojeg se i danas vjeruje da je podupirao robovlasništvo) već je tada imao 83 godine i učestalo obolijevao.

Tokom predsjedničkih kampanja 1860. godine separatisti su prijetili razjedinjenjem u slučaju da Abraham Lincoln bude izabran, a među onima čiji se glas najviše čuo bio je William L. Yancey. Yancey je putovao sjeverom zemlje i pozivao ljude na odcjepljenje dok je Stephen A. Douglas putovao jugom i zagovarao Uniju u slučaju Lincolnove pobjede.[11] Separatistima je namjera Republikanske stranke bila jasna: potpuna eliminacija ili zabrana ropstva. Lincolnova pobjeda natjerala ih je na instantno djelovanje čak i prije same inauguracije: "Unija bez ropstva ili ropstvo bez Unije."[12]

Razlozi odcjepljenja

uredi
 
Alexander Stephens
Predratni Lincolnov dopisnik; autor poznatog govora Cornerstone

Do 1860. godine regionalne nesuglasice između Sjevera i Juga primarno su se vodile oko očuvanja ili proširivanja ropstva. Historičar Drew Gilpin Faust napisao je da su "vođe pokreta odcjepljenja kroz čitavi Jug isticali ropstvo kao najjači razlog za južnjačku nezavisnost."[13] Iako se na prvi pogled čini čudnim, činjenica je da premda većina južnjačkih bijelaca nije imala robove svejedno su podupirali ropstvo. Vjeruje se da je razlog tome što se nisu htjeli osjećati kao da su na dnu društvenog poretka.[14] Pored pitanja ropstva postojali su i drugi razlozi spora između Sjevera i Juga, a koji su uključivali slobodu govora, odbjegle robove, proširenje na Kubu te prava država. Pobjeda Republikanske stranke i izbor Abrahama Lincolna za novog Predsjednika SAD-a bila je ključna iskra koja je potaknula odcjepljenje. Historičar i specijalist za građanski rat James M. McPherson je napisao:

Najzlokobnije obilježje kompletnih izbora za južnjake predstavljala je uvjerljiva Republikanska pobjeda sjeverno od 41. paralele. U toj regiji Lincoln je osvojio više od 60% glasova, jedva izgubivši tek dva okruga. Čak tri četvrtine republikanskih kongresmena i senatora u sljedećem mandatu predstavljali bi "Jenkije" koji žele ukinuti ropstvo. U Richmond Examineru napisano je: "Stranka osnovana s jednim jedinim ciljem - mržnjom prema afričkom ropstvu - sada se nalazi na vlasti." Nitko se više ne može "zavaravati da je crna Republikanska stranka moderna" stranka, napisali su u New Orleans Delti. "To je zapravo, prvenstveno, revolucionarna stranka."[15]

– James M. McPherson

Tokom onoga što će kasnije postati poznato pod nazivom Cornerstone Speech, potpredsjednik Konfederacije Alexander Stephens izjavio je da se "kamen temeljac" (eng. cornerstone) nove vlade "temelji na velikoj istini da osoba crne boje kože nije jednaka osobi bijele boje kože; da je ropstvo - podčinjeno superiornoj rasi - potpuno prirodno i normalno stanje. Naša nova vlada prva je u historiji svijeta koja svoje postojanje temelji na ovoj velikoj fizičkoj, filozofskoj i moralnoj istini."[16] Kasnije će, međutim, Stephens pokušati obrazložiti navedeno braneći se vlastitom nespremnošću za govor, učestalom upotrebom metafora prilikom govora te izjavama da nikad nije doslovno mislio da "temelji nove vlade počivaju na izrečenom."[17][18]

Države koje se nalaze duboko u južnom području današnjeg SAD-a - Južna Karolina,[19] Mississippi,[20] Georgia[21] i Teksas[22] - službeno su objavile svoje odcjepljenje, a svaka je od njih identificirala prijetnju pravu robovlasnika kao glavni razlog (ili jedan od glavnih razloga) samog odcjepljenja. Uz to država Georgia je kao razlog navela i generalnu saveznu politiku kojom se više favoriziraju gospodarski interesi Sjevera nego Juga. S druge strane, država Teksas u svojoj službenoj deklaraciji o odcjepljenju spomenula je robovlasništvo 21 put, ali također navela i neuspjeh savezne vlade da održi svoja obećanja iz originalnog sporazuma o aneksiji o zaštiti doseljenika na zapadnu granicu.

U proklamaciji o odcjepljenju države Teksas također stoji:

Kao neospornu istinu tvrdimo da su vlade različitih država kao i sama Konfederacija osnovane isključivo od strane bijele rase za bijelu rasu i njezino potomstvo; da afrička rasa nema nikakvu ulogu u njihovom osnivanju; da se s pravom smatra inferiornom i nesamostalnom rasom i zbog toga njezino postojanje u ovoj zemlji može se smatrati jedino korisnim odnosno podnošljivim.[22]

 
Inauguracija predsjednika Jeffersona Davisa (Montgomery, Alabama)

Inauguracija i reakcije

uredi

Nakon prvih održanih državnih konvencija na Jugu poslani su njihovi predstavnici na konvenciju u Montgomeryju (Alabama) dana 4. 2. 1861. godine. Upravo tamo su doneseni temeljni dokumenti vlade i etablirana je privremena vlada.

Novim "privremenim" predsjednikom Konfederacije izabran je Jefferson Davis koji je, iako je ranije inzistirao na odugovlačenju odcjepljenja sve dok se kompletni Jug ne ujedini, svejedno pozvao sto tisuća muškaraca iz vojnih postrojenja raznih država da stanu u obranu novoosnovane države.[11] Ranije je John B. Floyd, bivši Ministar rata pod predsjednikom Jamesom Buchananom, prebacio vojne trupe južno od sjevernjačkih američkih vojnih utvrda. Kako bi uštedjeli na troškovima ratnog odjela, Floyd i ostali djelatnici Kongresa nagovarali su predsjednika Buchanana da ne naoružava južnjačke utvrde, a upravo je to bila odredba Konfederacije.[11]

U maju 1861. godine glavnim gradom Konfederacije postao je Richmond (Virginia). Pet dana kasnije, Davis je proširio stupanj izvanrednog stanja na Norfolk i Portsmouth (Virginia) kako bi uključio područja u okolici deset milja iza Richmonda.[23] Dana 22. 2. 1862. (na dan rođenja Georgea Washingtona) obavljena je Davisova inauguracija kao službenog predsjednika čiji bi mandat trajao šest godina, a koji je izabran u novembru 1861. godine.

U svom prvom obraćanju naciji nakon izbora, predsjednik Abraham Lincoln pokušao je zadržati širenje Konfederacije. Kako bi umirio sve učestalije pozive na odcjepljenje robovlasničkih država, uvjerio je pogranične države da će ropstvo opstati u onim državama u kojima već postoji te je predložio trinaesti amandman u Ustavu - "Corwinov amandman" - koji se u to vrijeme nalazio u fazi raspravljanja, a koji bi pružio neopozivu ustavnu zaštitu ropstva u državama koje se opredijele za robovlasništvo.[24]

Novoosnovana administracija Konfederacije smatrala je ispravnom politiku nacionalnog teritorijalnog integriteta nastavivši ranije pokušaje država iz 1860. i rane 1861. godine kojima se prisutnost vlade SAD-a željela maknuti iz njihovih granica. Takva politika uključivala je preuzimanje američkih sudova, pošte i, što je najvažnije, oružarnica i vojnih utvrda. Ali nakon zauzimanja utvrde Fort Sumter od strane Konfederacije u aprilu 1861. godine, Lincoln je pozvao 75 tisuća vojnih trupa iz raznih država koje su se nalazile pod njegovim autoritetom. Svrha okupljanja vojske bila je ponovno zauzimanje američkog teritorija diljem Juga budući da američki Kongres nikada nije odobrio njihovo odcjepljenje. Pružanje otpora u utvrdi Sumter označilo je njegovu promjenu politike koju je do tada provodila sada već bivša Buchananova administracija. Takav Lincolnov vojni odgovor dignuo je kompletnu naciju na noge i uzburkao emocije. Ljudi sa Sjevera i Juga zahtijevali su rat, a stotine tisuća mladića požurile su prijaviti se u vojsku. Nakon tih događaja još četiri države proglasile su svoje odcjepljenje (Virginia, Sjeverna Karolina, Tennessee i Arkansas) dok je država Kentucky ostala "neutralnom".[11]

Odcjepljenje

uredi

Oni koji su podupirali odcjepljenje smatrali su da je Ustav SAD-a bio samo ugovor između država koji se mogao odbaciti u bilo koje vrijeme bez prethodnih konzultacija i da svaka država ima vlastito pravo na odcjepljenje. Nakon energičnih debata i glasanja, sedam južnjačkih robovlasničkih država proglasilo je svoje odcjepljenje u februaru 1861. godine (prije nego je Abraham Lincoln došao u ured predsjednika), dok su pokušaji odcjepljenja u ostalih osam robovlasničkih država privremeno propali. Delegati iz tih sedam država oformili su Konfederativne Države Amerike u februaru 1861. godine i izabrali Jeffersona Davisa kao privremenog predsjednika. Pokušaj Unionista o ponovnom ujedinjenju propao je i Davis je započeo skupljati vojsku koja je brojila sto tisuća muškaraca.[25]

Države

uredi

Sedam država proglasilo je odcjepljenje od Sjedinjenih Američkih Država prije nego je Lincoln preuzeo ured predsjednika 4. 3. 1861. godine. Nakon napada Konfederacije na utvrdu Sumter 12. 4. 1861. godine i Lincolnovog kasnijeg vojnog poziva (15. 4.), još četiri države proglasile su svoje odcjepljenje.

Država Kentucky proglasila je neutralnost, ali nakon što su u nju ušle Konfederacijske trupe vlada je zatražila pomoć Unije kako bi ih istjerala. Rascijepljena vlada Konfederacije premjestila se kako bi obuhvatila zapadne Konfederacijske vojne jedinice i nikada nije u cijelosti kontrolirala vlastitu populaciju.

Dana 31. 10. 1861. godine u državi Missouri ostatak privremene Konfederativne vlade donio je odluku o odcjepljenju.[26] Konfederacijska vlada, međutim, nije mogla kontrolirati veći dio teritorija te države. Prvo je glavnim gradom proglasila Neosho, a zatim Cassville prije nego je istjerana iz države. Ostatak rata Konfederativna vlada države Missouri djelovala je u prognanstvu iz grada Marshall u Teksasu.

Države Kentucky i Missouri u Lincolnovoj Proklamaciji o emancipaciji nisu prozvane pobunjeničkim državama. S druge strane, Konfederacija je također polagala prava na te dvije države, odobrivši im kongresno predstavništvo i dodavši njihove dvije zvjezdice na svoju državnu zastavu.

Slijedi popis pobunjeničkih država s datumima proglašenja njihovog odcjepljenja od ostatka SAD-a:

DržavaOtcjepljenjePrimanje u KDAPrimanje u SAD"Konzervativna vlada došla na vlast"
Južna Karolina20. 12. 1860.[27]4. 2. 1861.9. 7. 1868.28. 11. 1876.
Mississippi9. 1. 1861.[28]4. 2. 1861.23. 2. 1870.4. 1. 1876.
Florida10. 1. 1861.[29]4. 2. 1861.25. 6. 1868.2. 1. 1877.
Alabama11. 1. 1861.[30]4. 2. 1861.14. 7. 1868.16. 11. 1874.
Georgia19. 1. 1861.[31]4. 2. 1861.15. 7. 1870.1. 11. 1871.
Louisiana26. 1. 1861.[32]4. 2. 1861.25. 6. ili 9. 7. 1868.2. 1. 1877.
Teksas1. 2. 1861.[33]2. 3. 1861.30. 3. 1870.14. 1. 1873.
Virginia17. 4. 1861.[34]7. 5. 1861.26. 1. 1870.5. 10. 1869.
Arkansas6. 5. 1861.[35]18. 5. 1861.22. 6. 1868.10. 11. 1874.
Tennessee6. 5. 1861.[36]16. 5. 1861.24. 7. 1866.4. 10. 1869.
Sjeverna Karolina21. 5. 1861.[37]16. 5. 1861.4. 7. 1868.28. 11. 1876.

U državi Virginia naseljene županije uzduž granica s državama Ohio i Pennsylvania odbijale su Konfederaciju. Unionisti su održali konvenciju u Wheelingu u junu 1861. godine i etablirali "obnovljenu vladu", ali regija je u konačnici ostala duboko podijeljena. U 50 županija koje će kasnije tvoriti državu Zapadnu Virginiju, glasači iz 24 županije na referendumu su glasali za odcjepljenje od Virginije dana 23. 5..[38] Godine 1860. na predsjedničkim izborima "ustavni demokrat" Breckenridge pobijedio je "ustavnog unionistu" Bella u svih 50 županija za 1900 glasova odnosno 44% naprema 42%.[39] Bez obzira na učestale rasprave između historičara oko izborne procedure i pojedinačnih rezultata po županijama, obje strane u konačnici su unovačile preko 20 tisuća vojnika za obje strane konflikta.[40][41] Predstavnici iz svih županija sjedili su u državnim zakonodavnim tijelima tokom rata i u Wheelingu i u Richmondu.[42]

Neke županije u istočnom Tennesseeju pokušale su se odcijepiti od Konfederacije, ali im je izvanrednim stanjem to zabranjeno.[43] Premda su države Delaware i Maryland bile robovlasničke, one nisu proglasile odcjepljenje, jer su građani u tim državama bili snažno rastrgani na obje strane. Ipak, vojni puk države Maryland borio se kao dio Leejeve vojske u sjevernoj Virginiji.[44] Delaware nikada nije poslao vojne trupe na stranu Konfederacije, ali također nije emancipirao robove kao što su to učinile države Missouri i Zapadna Virginija. Građani okruga Columbia također nisu pokušali odcjepljenje.[45]

Teritoriji

uredi

Stanovnici u Mesilli i Tucsonu u južnom dijelu tadašnjeg teritorija Novi Meksiko organizirali su konvenciju za odcjepljenje, a na glasanju održanom 16. 3. 1861. godine izglasano je pridruživanje Konfederaciji te je novim teritorijalnim guvernerom postao Lewis Owings. Pobijedili su u bitci za Mesillu i etablirali teritorijalnu vladu s Mesillom kao glavnim gradom.[46] Konfederacija je 14. 2. 1862. godine proglasila svojim teritorijem područje Arizone sjeverno od 34. paralele. Marcus H. MacWillie radio je kao delegat u oba Konfederativna kongresa. Godine 1862. pokušaj Konfederacije u Novom Meksiku da zauzme sjeverni dio američkog teritorija je propao pa je konfederativna teritorijalna vlada otišla u progonstvo te se alocirala u gradu San Antonio (država Teksas).[47]

Nakon što su SAD evakuirale federalne utvrde, pristalice Konfederacije u zapadnom trans-Mississippiju zahtijevali su dijelove američkog indijanskog teritorija. Preko polovice američkih indijanskih trupa koje su sudjelovale u građanskom ratu iz indijanskog teritorija bili su pobornici Konfederacije; iz svakog plemena po jedan general nalazio se u vojnoj službi skupa sa svojim trupama. Dana 12. 7. 1861. godine vlada Konfederacije potpisala je mirovni sporazum s indijanskim plemenima Choctaw i Chickasaw. Nakon nekoliko bitaka sjevernjačke trupe brzo su se vratile na navedene teritorije.

Američko indijansko vijeće nikada službeno nije odobrilo pristupanje indijanskog teritorija Konfederaciji, ali poput država Missouri i Kentucky, pet civilizacijskih naroda imali su svoje predstavnike u konfederativnom kongresu, a njihovi građani su bili pripadnici regularne konfederativne vojske. Nakon 1863. godine vlade plemena poslale su svoje predstavnike u konfederativni kongres: Elias Cornelius Boudinot predstavljalo je pleme Cherokee, a Samuel Benton Callahan predstavljao je plemena Seminole i Creek. Nacija Cherokee stala je uz Konfederaciju, a kao svoje razloge naveli su navodne sjevernjačke povrede Ustava, mišljenje da Sjever ratuje protiv ropstva isključivo zbog komercijalnih i političkih interesa te da Sjever samo želi okupirati još više indijanskog teritorija.[48]

Glavni gradovi

uredi
   
Montgomery (Alabama) - prvi glavni grad KDA
Richmond (Virginia) - drugi glavni grad KDA

U razdoblju od 4. 2. do 29. 5. 1861. godine glavnim gradom Konfederativnih Država Amerike proglašen je Montgomery (Alabama). Upravo u tom gradu prvih šest država osnovalo je KDA dana 8. 2. 1861. godine. Budući su na tom skupu sjedili i delegati iz Teksasa, ta država smatra se "originalnom sedmom" državom Konfederacije. Međutim, njezini delegati nisu imali pravo glasati prije nego što su u svojoj državi proveli referendum. U Montgomeryju su održana još dva zasjedanja provizornog kongresa sve do 21. 5.. Tamo je također usvojen i stalni Ustav KDA dana 12. 3. 1861. godine.[49]

Richmond (Virginia) izabran je za privremeni glavni grad. Potpredsjednik Stephens i ostali proglaslili su ga glavnim gradom kako bi ohrabrili ostale pogranične države da slijede Virginiju i pridruže se Konfederaciji. Bio je to politički trenutak u kojem se željelo pokazati "prkos i snagu". Znalo se da će se glavnina rata za južnjačku nezavisnost voditi u Virginiji, ali je ta država također imala i najveću južnjačku vojnu populaciju bijelaca te dovoljnu infrastrukturu, izvore i zalihe potrebne da se izdrži ratno stanje. Politika Davisove administracije bila je: "Mora biti održana pod svaku cijenu."

Richmond je imenovan novim glavnim gradom 30. 5. 1861. godine i posljednja dva zasjedanja provizornog kongresa održana su upravo u njemu. U državnim i vojnim kampovima 6. 11. 1861. godine izabrani su stalni konfederativni kongres te predsjednik Konfederacije. Prvi kongres održao je u Richmondu sveukupno četiri zasjedanja u razdoblju od 18. 2. 1862. do 17. 2. 1864. godine. Drugi kongres održao je dva zasjedanja u razdoblju od 2. 5. 1864. do 18. 3. 1865. godine.[50]

Kako se rat odugovlačio, Richmond je postao opterećen s trening kampovima i transferima, logistikom i bolnicama. Cijene su dramatično rasle unatoč nastojanjima vlade da ih na neki način regulira. Jedan od tadašnjih pokreta u kongresu bio je i onaj Henryja S. Footea iz Tennesseeja koji je predložio da se ponovno promijeni glavni grad. Približavanjem federalnih trupa u rano ljeto 1862. godine, vladine arhive bile su pripremljene za premještaj. Uskoro je kongres odobrio Davisu da raspusti izvršnu ovlast i sazove zasjedanje kongresa u nekim drugim gradovima 1864. godine te ponovno 1865. godine. Nedugo prije kraja rata, vlada Konfederacije napustila je Richmond planirajući se preseliti negdje dublje na jug. Međutim, ti planovi gotovo nikad nisu zaživjeli, jer se u međuvremenu Lee predao u Appomattoxu 9. 4. 1865. godine.[51] Davis i većina njegovog kabineta pobjegla je u Danville (Virginia) koji je kao glavni grad Konfederacije (ujedno i posljednji) trajao otprilike tjedan dana.

Politički vođe Konfederacije

uredi

Vojskovođe Konfederacije

uredi
 
100$ Konfederativne Države Amerike

Izvori

uredi
  1. ↑ Dana 2. 3. 1861. godine četiri od sveukupno sedam delegata iz Teksasa došli su u Montgomery (Alabama) kako bi dali svoje potpise na Ustav Konfederacije koji je prihvaćen 8. februara.
  2. ↑ Frank L. Owsley, State Rights in the Confederacy (Chicago, 1925) and (Thomas, The Confederate Nation, str. 155.
  3. ↑ Weigley (2000.), str. 453.
  4. ↑ Texas v. White, v. 72. U.S., 1869
  5. ↑ Cooper, William J.; Terrill, Tom E. (2009.). The American South: a history. Rowman & Littlefield Publishers. str. xix. ISBN 0-7425-6095-3. 
  6. ↑ Thomas The Confederate Nation str.3–4
  7. ↑ Thomas The Confederate Nation str.4–5 and notes.
  8. ↑ Prvih šest država članica Konfederacije sačinjavale su jednu četvrtinu njezinog ukupnog stanovništva. U njima je 43% glasača glasalo za pro-unionističke kandidate. Četiri države koje su se pridružile Konfederaciji nakon napada na Fort Sumter sačinjavale su polovicu ukupnog stanovništva KDA-a. U njima je 53% glasača glasovalo za pro-unionističke kandidate. U tri države, međutim, glasanje je otišlo u ekstreme. U državi Teksas koja je sačinjavala 5% ukupnog stanovništva Konfederacije samo je 20% glasača glasovalo za unionističke kandidate. U državama Kentucky i Missouri koje su sačinjavale jednu četvrtinu ukupnog stanovništva Konfederacije glasovalo je 68% glasača za unionističke kandidate Lincolna, Douglasa ili Bella.
  9. ↑ Coulter, E. Merton, "The Confederate States of America 1861–1865" (1950.) str. 61. Također pogledati Avery O. Craven u "The Growth of Southern Nationalism 1848–1861" (1953.) str. 390.
  10. ↑ Craven, Avery O., "The Growth of Southern Nationalism. 1848–1861" (1953) str.350
  11. ↑ 11,0 11,1 11,2 11,3 Freehling, William W. (1990). The Road to Disunion: Volume II, Secessionists Triumphant. New York: Oxford University Press.  str. 398
  12. ↑ Craven, "The Growth of Southern Nationalism", str. 366
  13. ↑ Faust, Drew Gilpin (1988). The creation of Confederate nationalism: ideology and identity in the Civil War South. Baton Rouge: Louisiana State University Press. 
  14. ↑ Murrin, John (2001). Liberty, Equality, Power. str. 1000. 
  15. ↑ McPherson str. 232–233.
  16. ↑ McPherson str. 244. The text of Alexander Stephens' "Cornerstone Speech" Arhivirano 2007-09-26 na Wayback Machine-u.
  17. ↑ Davis, William C. (1994). A Government of Our Own: The Making of the Confederacy. New York: Free Press. str. 294–295. ISBN 978-0-02-907735-1. 
  18. ↑ "What I Really Said in the Cornerstone Speech".Stephens, Alexander Hamilton; Avary, Myrta Lockett. (1998). Recollections of Alexander H. Stephens: his diary kept when a prisoner at Fort Warren, Boston Harbor, 1865, giving incidents and reflections of his prison life and some letters and reminiscence. Baton Rouge: Louisiana State University Press. ISBN 978-0-8071-2268-6. 
  19. ↑ The text of the Declaration of the Immediate Causes Which Induce and Justify the Secession of South Carolina from the Federal Union.
  20. ↑ The text of A Declaration of the Immediate Causes which Induce and Justify the Secession of the State of Mississippi from the Federal Union.
  21. ↑ The text of Georgia's secession declaration.
  22. ↑ 22,0 22,1 The text of A Declaration of the Causes which Impel the State of Texas to Secede from the Federal Union.
  23. ↑ Ernest B. Ferguson, Ernest B., Ashes of Glory, 1996. ISBN 978-0-679-74660-7, str. 113
  24. ↑ Holzer, Harold (2008.). Lincoln president-elect: Abraham Lincoln and the great secession winter 1860–1861. New York: Simon & Schuster. ISBN 978-0-7432-8948-1.  str. 429
  25. ↑ 28. 2. 1861. godine Kongres je odobrio Davisu da prihvati vojne jedinice u državnu službu. Prema odluci Kongresa od 6. 3. 1861. Davis je pozvao sto tisuća vojnika i dobrovoljaca pod svoju komandu. Dana 6. 5. Kongres je ovlastio Davisa da može prihvatiti vojne dobrovoljce bez prethodnog dogovora s državama. Keegan, John. Američki građanski rat: Vojna historija 2009. ISBN 978-0-307-26343-8, str. 49
  26. ↑ Weigley (2000) str. 43. Missouri's Ordinance of Secession Arhivirano 2007-10-12 na Wayback Machine-u.
  27. ↑ The text of South Carolina's Ordinance of Secession Arhivirano 2007-10-12 na Wayback Machine-u. Also, „South Carolina documents including signatories”. Docsouth.unc.edu. Pristupljeno 2010-08-29. 
  28. ↑ The text of Mississippi's Ordinance of Secession Arhivirano 2007-10-12 na Wayback Machine-u.
  29. ↑ The text of Florida's Ordinance of Secession.
  30. ↑ The text of Alabama's Ordinance of Secession.
  31. ↑ The text of Georgia's Ordinance of Secession Arhivirano 2007-10-12 na Wayback Machine-u.
  32. ↑ The text of Louisiana's Ordinance of Secession Arhivirano 2007-10-12 na Wayback Machine-u.
  33. ↑ The text of Texas' Ordinance of Secession Arhivirano 2007-10-12 na Wayback Machine-u.
  34. ↑ The text of Virginia's Ordinance of Secession Arhivirano 2007-10-12 na Wayback Machine-u.
  35. ↑ The text of Arkansas' Ordinance of Secession Arhivirano 2007-10-12 na Wayback Machine-u.
  36. ↑ The text of Tennessee's Ordinance of Secession.
  37. ↑ The text of North Carolina's Ordinance of Secession Arhivirano 2007-10-12 na Wayback Machine-u.
  38. ↑ Curry, Richard Orr, A House Divided, A Study of Statehood Politics and the Copperhead Movement in West Virginia, Univ. of Pittsburgh Press, 1964., str. 49
  39. ↑ Rice, Otis K. and Stephen W. Brown, West Virginia, A History, Univ. of Kentucky Press, 1993., 2. izdanje, str. 112.
  40. ↑ The Civil War in West Virginia Arhivirano 2013-11-30 na Wayback Machine-u "No other state serves as a better example of this than West Virginia, where there was relatively equal support for the northern and southern causes."
  41. ↑ Snell, Mark A., West Virginia and the Civil War, Mountaineers Are Always Free, History Press, Charleston, SC, 2011., str. 28
  42. ↑ Leonard, Cynthia Miller, The General Assembly of Virginia, July 30, 1619 – January 11, 1978: A Bicentennial Register of Members, Virginia State Library, Richmond, VA, 1978., str. 478–493
  43. ↑ ""Marx and Engels on the American Civil War", Army of the Cumberland and George H. Thomas source page Arhivirano 2007-10-12 na Wayback Machine-u and "Background of the Confederate States Constitution", The American Civil War Home Page Arhivirano 2012-10-14 na Wayback Machine-u.
  44. ↑ Glatthaar, Joseph T., "General Lee's Army: from victory to collapse" 2008. ISBN 978-0-684-82787-2
  45. ↑ Freedmen & Southern Society Project, Chronology of Emancipation during the Civil War Arhivirano 2007-10-11 na Wayback Machine-u, University of Maryland. Preuzeto 4. 1. 2012.
  46. ↑ Bowman, str. 48.
  47. ↑ History of Arizona vol. 2 by Thomas Edwin Farish (1915.) [1].
  48. ↑ Declaration by the People of the Cherokee Nation of the Causes Which Have Impelled Them to Unite Their Fortunes With Those of the Confederate States of America Arhivirano 2014-04-06 na Wayback Machine-u.
  49. ↑ Martis, Historical Atlas, str. 7–8.
  50. ↑ Martis, Historical Atlas, str.2.
  51. ↑ Coulter, "Confederate States of America", str. 102.

Vanjske veze

uredi
Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Konfederativne_Američke_Države&oldid=41561061