Emilio Sala (umjetnik)
Emilio Sala, u Ukrajini poznatiji kao Elio Salija[α 1] (Milano, 1864 – 1920.), talijanski umjetnik koji je većinu svog radnog vijeka proveo u Kijevu u Ukrajini. Bio je slikar, kipar i arhitekt s neogotskim, liberty i art nouveau ukusom, također pejzažist i portretist, smatran velikim majstorom rusko-ukrajinske i europske umjetnosti svoga vremena.
| Emilio Sala | |
| Art nouveau Neogotika | |
|---|---|
| Rođenje | 30. 4. 1864. Milano |
| Smrt | 10. 1. 1920. (dob: 55) Gorla, Milano |
| Vrsta umjetnosti | kiparstvo, slikarstvo, arhitektura |
| Praksa | Kijev |
| Poznata djela | Kuća sa himerama |
Život i rad uredi
Njegova biografija sadrži više nejasnih podataka te sve do danas se ne može pronaći nijedna njegova fotografija ili lični portret. Rođen je u Milanu 1864. u plemićkoj porodici, imao je tri brata: Paola[α 2], Eugenija[α 3] i Eneju[α 4]. Godine 1890. Emilio i brat Paolo, arhitekt i akvarelist, preselili su se u Rusko Carstvo, pozvani u carsku prijestolnicu Sankt Peterburg da rade na Jusupovskom dvoru. Emilio je dvije godine ukrašavao palaču velikog kneza, čime je započeo svoju umjetničku karijeru. Tih godina Kijev je doživljavao pravi arhitektonski i građevinski procvat, a nakon dvije godine u Sankt Peterburgu Emilio je se ponudio za izgradnju novog muzeja u Kijevu. S obzirom na tadašnju popularnost talijanskih umjetnika u Ruskom Carstvu, prijedlog je prihvaćen i dva brata su preselila u Kijev.
U dvogodišnjem razdoblju 1897-1898. Emilio je sudjelovao sa poljskim arhitektom Władysławom Horodeckom[α 5] u izgradnji Kijevskog gradskog muzeja – danas Narodni umetnički muzej Ukrajine – koji je financirala vlada Ruskog Carstva i dijelom obitelj Tereščenko, obradeći prethodni nacrt u neoklasičnom stilu talentiranog moskovskog arhitekta Pjotra Bojcova[α 6]. Zgrada je bila prvotno zamišljena kao muzej kijevskog kruga mecena i antikvara. Horodecki je dao dodati figure grifona i velikih betonskih lavova na neoklasicističko pročelje na vrhu stepeništa, povjerivši posao Emiliju Sali, koji je potom dodao i reljefe po antičkim prizorima i alegorijsku kompoziciju «Trijumf umjetnosti». Također, u novembru 1899. izradio je model muzeja u gipsu i glini. Iz tog nacrta dakle započelo je suradništvo između Sale i Horodeckog koje će se pokazati vrlo učinkovitim i plodnim.
U godinama 1898-1902. magnat duhana Solomon Kohen, predsjednik karaimske zajednice u Kijevu, uložio je u izgradnji karaimske kenase, povjerivši projekt Horodeckom. Zgradu će Horodecki ukrasiti veličanstvenom kupolom iznimne ljepote sa štukaturama koje je Sala izradio od cementa, u to vrijeme prilično skupog materijala. Hram je bio svečano otvoren 2. januara 1902. godine. Između 1899. i 1909. duet Horodecki-Sala surađivao je sa arhitektom S. Wołowskim[α 7] u izgradnji katoličke crkve koju je potražila rastuća poljska zajednica u Kijevu sa podrškom grofa Branickog[α 8]. Sali je povjerena vanjska dekoracija u umjetnom kamenu. Crkva u neogotičkom stilu je konačno posvećena 1909. u ime svetog Nikole, sa još nedovršenim radovima. Katedrala sv. Nikole se nalazi u Velikoj Vasiljkivskoj ulici[α 9]. Od 1899. Sala je započeo suradnju sa drugim arhitektima, tako da je na primjer 1899/1900. uredio interijere glavne zgrade Kijevskog politehničkog instituta, pod nacrtom arhitekta J. Kitnera[α 10].
Na prijelazu stoljeća, Gradsko vijeće Kijeva je raspisalo natječaj za projekt nove zgrade kijevske opere. Pobjednički je prijedlog bio nacrt arhitekta Viktora Schrötera[α 11], po kojem je podignuta neorenesansna građevina sa klasičnom interijerom i raskošnom pozornicom, jednom od najvećih u Europi i nacrtanom prema najnovijim inženjerskim standardima tog vremena. Na tom projektu je Sala u godinama 1902-1905. izradio pročelje i interijer atrija te gledališta kazališta. U godinama 1901-1902., prijatelj Horodecki dao je sagraditi Kuću sa himerama u Bankovoj ulici 10, luksuznu zgradu namjenjenu za svoj obiteljski dom koju je dovršio 1903. godine. Vanjski dio zgrade ukrašen je egzotičnim figurama i scenama lova, koje je Horodecki još jednom povjerio Sali. Figure nemaju mnogo veze sa himerom iz klasične mitologije, nego podsjećaju više na arhitektonski stil poznat kao himerična dekoracija, kao i na činjenicu da je Horodecki bio strastveni lovac. U razdoblju od 1903. do 1911. godine Sala je surađivao s arhitektima Vladislavom Dombrovskijem i Fedirom Trupjanskim na izgradnji crkve Uzvišenja Svetog Križa[α 12] u Fastivu, gradić u blizini Kijeva. U istom periodu Državna banka Ruskog Carstva raspisala je natječaj za izgradnju sjedišta svoje podružnice u Kijevu (danas zgrada Narodna banka Ukrajine). Horodecki je sudjelovao na natječaju, ali je pobijedio projekt A. Kobeljeva[α 13], uz pomć mlađeg O. Verbickog[α 14], odgovoran za skice pročelja, dok je radove vodila zasebna komisija za izgradnju sa odlukom da se cijela izgradnja ne povjeri jednoj građevinskoj firmi, da bi se tako zajamčila bolja kvaliteta radova. Iz tog razloga vanjsko oblaganje povjereno je Sali. Nova zgrada banke je konačno dovršena 1905. U tom sjajnom kijevskom razdoblju, Sala je također otvorio vlastitu radionicu umjetničko-kiparskih i dekorativnih građevina.
Izbijanjem Prvog svjetskog rata vratio je se 1914. u Italiju, gdje je bio poznat ne samo kao kipar, već i kao umjetnik i ilustrator knjiga. Sudjelovao je u Promotorskom društvu umjetnosti[α 15] u Torinu i nekoliko puta izlagao u Milanu između 1906. i 1916., istaknuvši se kao autor portreta i bista u izrazito suvremenom liberty stilu. U Milanu je živio šest godina i umro u januaru 1920. u Gorli, predgrađu Milana.
Djelo uredi
Emilio Sala bio je jedinstven i prilično neobičan umjetnik, slabo poznat na tadašnjoj talijanskoj sceni dok je uprkos tome postao ikona u Kijevu. Dobro ga predstavljaju blistavi arnuvovski eksterijer Kuće sa himerama, oblikovan egzotičnim figurama, slonovima, panterama, nosorozima, velikim žabama, kao i vrlo elegantno pročelje Narodne banke Ukrajine ili očaravajuće karaimske sinagoge.
No Sali dugujemo uvođenje posve novih metoda u lijevanju štukaturnih ukrasa i skulptura. Do tada su se štukaturne dekoracije u arhitekturi lijevale u alabastru, vrlo krhkom materijalu, posebno u vanjskim letvicama. Sala je prvi u Kijevu uveo betonsko punjenje, tako da mjesto alabastra, u kalup je ulijevao polusuhi miješani cement. Nakon sušenja forma se uklanja i ostaje betonska skulptura. Prije njega ta metoda nije se koristila u Rusiji i Sala ju je primjenio prateći značajne suvremene estetske i stilske pojmove.
Bilješke uredi
- ↑ Rodno ime mu je Emilio Sala, dok rusko-ukrajinki izvori ga navode pod raznim oblicima: Elia Sala, Elio Sala ili čak oblikom «Salija» za prezime, dakle Elio Salija (ukr. Еліо Саля). Vjerojatno su braća u Kijevu promijenila ime Sala u Salija kako bi izbjegli vulgarno suzvučje sa rječju «salo», a Emilio je svoje ime približio poznatijem ruskom Ilija.
- ↑ Paolo Sala (1859-1924), slikar akvarelist.
- ↑ Eugenio Sala (1866-1908), slikar.
- ↑ Enea Sala, profesor mačevanja.
- ↑ Władysław Horodecki (1863-1930), poljski arhitekt iz Podolije, poduzetnik i mecena, djelovao je uglavnom u Kijevu i bio istaknuti predstavnik arhitektonskog modernizma.
- ↑ Pjotr Bojcov (rus. Пётр Самойлович Бойцов; Nižnji Novgorod, 1849 – Moskva, poslije 1918.), ruski umjetnik i eklektični arhitekt, specijaliziran zu izgradnji dvoraca sa neogotičkim motivima.
- ↑ Stanisław Wołowski (1874-1927), poljski arhitekt.
- ↑ Grof Władysław Branicki (1848–1914), vlasnik posjeda u Suhoj Beskidskoj blizu Krakova.
- ↑ ukr. Вели́ка Василькі́вська ву́лиця.
- ↑ Jeronim Sevastjanovič Kitner (1839-1929), njemačko-ruski arhitekt.
- ↑ Viktor Aleksandrovič Schröter (1839–1901), njemačko-ruski arhitekt.
- ↑ Crkva Uzvišenja Svetog Križa, ukr. Костел Воздвиження Святого Хреста, u Fastivu (Kijevska oblast).
- ↑ Aleksandr Vasiljevič Kobeljev (1860-1942), ruski arhitekt.
- ↑ Oleksandr Verbickij (Sevastopolj, 1875 – Kijev, 1958), sovjetski arhitekt.
- ↑ ita. Società Promotrice delle Belle Arti in Torino.