Borbe oko Kotor-Varoša i Šipraga 1944.

Borbe partizana oko Kotor-Varoša i Šipraga protiv Wehrmachta, četnika i ustaša, tokom Drugog svjetskog rata naročito su intenzivirane za vrijeme i poslije Šeste neprijateljske ofanzive. To je bilo posljedica odbrane bolnice 11. krajiške divizije NOVJ, u Šipragama i klisuri Demićke. Tome je doprinijelo i povlačenje nekih njemačkih jedinica, sa četnicima Draže Mihailovića prema zapadu.

Prva banjalučka operacija
Segment Narodnooslobodilačka borba i Drugi svjetski rat
Datum Kraj 1943. - početak 1944. Lokacija Kotor-Varoš − Šiprage, Srednja Bosna Ishod Neuspio pokušaj oslobođenja
Sukobljene strane
Sile osovine: Treći reich Kraljevina Jugoslavija Nezavisna država Hrvatska	Partizani
Komandanti i vođe
Friedrich Stahl Draža Mihailović Jure Francetić	Josip Broz Tito

Pregled

Na osnovu specifičnosti uvjeta djelovanja, uključujući i okruženje neprijateljskim snagama i podršku lokalnog stanovništva, Štab 11. krajiške divizije NOVJ je srednju Bosnu, prema svojim procjenama, grupirao u dva područja:

• Župa (Lijevče polje), pod kojom se podrazumijevao šire područje oko Prnjavora i dalje prema pruzi Derventa – Doboj, i
• Vrhovina, koja je obuhvatala područje južno od linije Borja – Uzlomac.

Nakon toga se ustalio se plan po kojem su se svaka dva mjeseca brigade pomjerale sa jednog na drugo područje, po određenom redoslijedu. Suglasno tome, 14. SBNOU brigada je koncem februara 1944. došla na prostor Kotor-Varoš – Šiprage – Skender-Vakuf, odnosno u Vrhovinu, i da tamo smijeni 12. KNOU brigadu komandanta Petra Mećave.

U logističkoj podršci, partizanske jedinice su, za primljenu hranu, izdavale zvanične potvrde koje su potpisivali intendanti, što je činila i 14. SNOUB. U potvrdama se garantiralo da će uzete namirnice ili stoka biti plaćene poslije oslobođenja. Jedinicama NOVJ srednje Bosne, i 14. brigadi, ishranu i smještaj obezbjeđivalo je seosko stanovništvo na oslobođenoj teritoriji. Sela su im bila neka vrsta kasarni, skladišta, i magacina, a njima su rukovodili seoski i mjesni Narodni odbori. Četrnaesta brigada je odlično surađivala sa odbornicima iz sela, kao: Korićani, Imljani, Vlatkovići, Večići, Šarinci, Štrbci, Novi Šeher, Potočani, Orašje, Otpočivaljka, Kaoci i Ljeskove Vode.

Operacije 14. SNOUB

Iz prnjavorskog odmorišta, Brigada je krenula 25. februara. Marširala je u dvije kolone: jednom preko sela Kokora, a drugom preko sela Vijačana, za Karač. Odatle je, jednom kolonom, preko Jošavke, a drugom preko Donje Šnjegotine, produžila za Opsječko (kod Čelinca). Za sve jedinice Narodnooslobodilačke vojske (NOV), koje su se borile na terenu Srednje Bosne, prostor Vrhovine bio je važan, a za 14. brigadu posebno. Odatle je bila većina boraca njenog 1. bataljona. Veliki broj boraca ostalih bataljona brigade već je ranije bio je na tom prostoru, u obnovljenom 4. KNOP odredu, od februara do maja 1943. godine. Sprijateljili su se i odomaćili sa stanovništvom ovih planinskih krajeva, posebno sa mještanima iz sela Korićani, Imljani, Skender-Vakuf, Šiprage, Maslovare, Kovačevići, Kruševo Brdo i ostala naselja u šipraškom kraju. Na tom terenu, u Šipragama i klisuri Demićke, bila je i 12. divizijska bolnica. U njoj je uvijek bilo mnogo bolesnika i ranjenika, a među njima i iz 14. brigade, koji su ranjeni u napadu na Banju Luku, u Šestoj neprijateljskoj ofanzivi i prilikom oslobođenja Prnjavora.

U Drugom svjetskom ratu, Šiprage su bile snažno uporište i utočište više partizanskih jedinica, uključujući i 12. divizijsku bolnicu (u klisuri Demićke). Na području Šipraga je, na samom početku rata, bilo nekoliko lokalnih partizanskih odreda koji su se kasnije uključili u dolazeće veće formacije. Iako je ovo mjesto bilo i ostalo van značajnijih saobraćajnica, više puta je bombardirano, uz napade njemačkih i četničkih snaga. Duboka riječna klisura na obroncima Brestovače (između selâ Zlovarići i Dunići, tj. Dunića stijena) bila je teško uočljiva za njemačku avijaciju. Kasnije se ispostavilo da ni neprijateljske snage nisu imale precizne informacije o njenoj lokaciji. Zbog učestalih avionapada, predostrožnosti radi, Bolnica je 4. januara 1944. dislocirana u okolna sela i dalje prema Korićanima. Tada je oko 600 ranjenika i bolesnika premješteno u sela Stopan i Loziće, a zatim u Palivuk, Čudnić i Kruševo Brdo. Neprijateljske snage su 6. januara 1944. probile partizansku liniju odbrane (na raskršću seoskih puteva za Stopan i Kerle; lokalitet "Raskršće") i 7. januara ušle u centar Šipraga. Nakon prolaska tzv. Šeste neprijateljske ofanzive u ovom kraju, za desetak dana 15. januara 1944., Bolnica se vraća u Šiprage. Bolnica u Demićkoj je velikim dijelom bila razmještena u zemunicama kamufliranim granjem i lišćem. Zemunica je bilo oko Demičke i na drugim pogodnim mjestima. Prostorije su imale neophodnu ventilaciju. Bolnica je imala razrađen plan po kome se uvijek znalo, kako u slučaju opasnosti postupati kao i ko ostaje u bolnici a ko je napušta. Bolnicom je rukovodila dr Danica Perović, Banjalučanka.. Prije i u toku evakuacije, razmještanja ranjenika i povratka u Šiprage, Bolnicu je štitila 14. srednjobosanska udarna brigada.

Pored roga, Vrhovinom je prolazio i partizanski karavanski put, od Prnjavora, preko Čečave – Klupa (Borja) – Maslovara i Skender-Vakufa, za selo Baljvine iznad Vrbasa, a odatle za cijelu Bosansku Krajinu. Njime su se neprekidno, na tovarnim konjima transportirane životne namirnice ili živa stoka, koje je narod Župe davao za narod i jedinice NOVJ u Bosanskoj Krajini. U suprotnom pravcu, od Mrkonjić-Grada, preko Vrbasa, dopremana je vojna oprema – odjeća i naoružanje – koje su kao pomoć NOVJ upućivali saveznici. Istim putem su za Bosansku krajinu dolazile i odlazile razne delegacije: partijske, omladinske, polaznici vojno-političkih i sanitetskih kurseva, kuriri sa izvještajima i porukama i slično. Takve okolnosti su uvjetovle potrebu osiguranje dvosmjernog prometa, posebno od četnika koji su Vrhovini, u blizini Banje Luke, imali Vrbasku brigadu i svoje najviše štabove – četničku komandu „Zapadna Bosna“ i štab Srednjobosanskog četničkog korpusa. Sprega četnika sa ustašama i Nijemcima i pravo Nijemaca da na četničkoj teritoriji drže svoje radio-stanice, kao obavještajne punktove, bili su stalna opasnost i za karavanski put i za snabdijevanje Divizijske bolnice.

Po pristizanju u Kotor-Varoš, štab Brigade susreo se sa štabom 12. KNOU brigade, koji je do tada bio smješten na lijevoj obali Vrbanje, u poratnoj ulici Luke Radetića. Štab 12. brigade, koja je prethodno bila na ovom području, informirao je štab 14. brigade sa situacijom na terenu, dao mu podatke o četnicima i najnovije podatke o aktivnosti neprijateljske avijacije iz Banje Luke, koja je prethodnog dana sa 11 aviona bombardirala Skender-Vakuf i tamo partizanskim jedinicama nanijela „osjetne gubitke“.

Zgradu u kojoj je dotad boravio, Štab 12. brigade je napustio 28. februara, u jutarnjim satima. Istoga dana, prije podne, doletjelo je iz Banje Luke pet-šest aviona i na tu zgradu ispustilo bombe težine po oko 100 i 150 kg. Toga prijepodneva bombardirni su i ostali dijelovi grada. Napadi neprijateljske avijacije su uslijedili i idućih dana, pa je to prisililo štab 14. brigade da iz jedinica povuče 5-6 puškomitraljeza i organizira improviziranu protivavionsku odbranu. Prvi bataljona je zatim bio raspoređen na području Šipraga, u zaštiti Divizijske bolnice, uz izvođenje napada na četnike na tom prostoru. Jedna četa je u zaštiti bolnice ostala gotovo mjesec dana. Prema nekima, 2. bataljon je od 1. do 4. marta bio u Podbrđu (kod Zabrđa), 5. i 6. marta oko sela Mehovci, a 7. marta bio je u Mrkonjić-Gradu. Odatle se vratio sa oko 50 tovarnih konja sa municijom i opremom za 11. diviziju.

Sa 14. SBNOU brigadom u istom periodu je sudjejstvovao je i Banjalučki partizanski odred. Dok je Brigada djelovala na ovom terenu taj odred je bio u njenom sastavu i učestvovao je u većini borbi koje je imala protiv četnika. Brigadi i odredu, koji su ukupno imali oko 900 boraca, suprostavljale su se tri četničke brigade: Vrbaska i 1. i 2. krajiška, koje su se u to vrijeme prešle sa lijeve obale Vrbasa na taj teren – bilo da su potisnute ili su došle u pomoć. Ukupno su imale oko 1.600 četnika, sa 6 teških mitraljeza i 56 puškomitraljeza. Prema ovom području, u nekim četničkim akcijama usmjeravana je i Jošavačka četnička brigada, koja je u to vrijeme imala 218 četnika, sa tri teška mitraljez a i 9 puškomitraljeza i jednim minobacačem. Iako je neprijatelj stalno bombardirao Kotor-Varoš, 14. brigada je pokrenula akciju na četnike. Trećeg marta, 3. bataljon brigade ih je napadao u rejonu Lipovca, a 4. marta proširuje djejstva ka Opsječkom i Čelincu. Jedan od bataljona je za to vrijeme bio u Kotor-Varoši ili bližoj okolini, 1. bataljon oko Šipraga, a jedan negdje prema Čemernici. Tek za noć 12/13. marta postoji podatak da je 14. brigada (bez jednog bataljona), najvjerovatnije Četvrtog, bila u akciji na četnike koji su bili koncentrirani na prostoru sela Vranić i Šibovi. Poslije nekoliko međusobnih juriša, borci 14. brigade su odstupili na povoljnije položaje. Procijenivši da ne mogu ostvariti neki uspjeh četnici su učinili isto, pa je ova borba ostala bez pobjednika.

U međuvremenu, komandanti četničkih korpusa Lazo Tešanović i Uroš Drenović (u Srednju Bosnu došao sa svojom 1. i 2. četničkom brigadom) našli su se sa komandantom zdruga (rang brigade) oružanih snaga NDH iz Banje Luke, da bi razgovarali o zajedničkom napadu na Kotor-Varoš. Četničkim komandantima je tada obećano da će im se do 13. marta u Čelinac uputiti stotinu hiljada metaka. Postoji i podatak da su 15. marta četnici Jošavačke i Vrbaske brigade, sa dijelovima 1. i 2. krajiške četničke brigade, izvršili „suzdržijiv i vrlo oprezan“ napad na Kotor-Varoš i da je taj napad odbio 2. bataljon 14. brigade. Ostali bataljoni brigade tada nisu bili na toj lokaciji.

U toku 16 i 17. marta brigada je ispitivala raspored četnika i pripremala novu akciju. Pošto je uočeno da se nalaze raspoređeni na prostoru selo Vranić – Kablovi – Mehovci – Lipovac – Jasik, napala ih je svim svojim bataljonima. Napad je izveden 18. marta izjutra. Glavni sudar četnika i brigade odigrao se na prostoru Kablovi – Mehovci. Borba je dugo trajala i bila je promjenljivog uspjeha pa je sve zavisilo od toga „kako će borbu voditi štabovi bataljona i komande četa“. U toj borbi četnici su bili brojno nadmoćniji, jer su pored Vrbaske četničke brigade učestvovale 1. i 2. krajiška brigada Bosanskočetničkog korpusa.

Narednih dana veća pažnja je posvećena mogućem neprijateljskom napadu sa pravca Banje Luke prema Kotor-Varoši, pa je od 20. marta brigada upućivala dva bataljona na tom pravcu. Jedan bataljon je određen da „krstareći“ održava vezu sa 5. kozaračkom, koja je u to vrijeme, dijelom svojih snaga, bila oko sela Jošavka. Jedan njen bataljonom i Banjalučki partizanski odred napali su četnike, na položajima prema Čemernici. Oko 21. marta, četnici su napali štab 1. bataljona, koji se nalazio u selu Mehovci.

Dva neprijateljska aviona sa aerodroma kod Banje Luke, 24. marta, oko 12:00 sati su bombardirali ambulantu 14. SBNOU brigade u Vrbanjcima. Ambulanta je tu bila smještena 5-6 dana ranije, a četiri dana kasnije bombardirana je i zgrada u kojoj je bila smještena komanda banjalučkog područja, što svjedoči o razgranatoj obavještajnoj mreži neprijatelja. U martu 1944., 14. brigadi je stiglo naređenje o unapređenjima i naređenje o uvođenju zvijezdica u oznake oficirskih činova. Formirana je brigadna četa za vezu, a za zamjenika komandanta brigade postavljen je major Duško Bojanić.

Iako su podaci o djelovanju 14. brigade i za april 1944. nepotpuni, zna se da je 1. aprila jedan njen bataljon bio kod selu Baljvine, iznad Vrbasa (kod ušća Crne rijeke), u obezbjeđenju prelaza partizanima koji su išli za Krajinu. Ovaj bataljon se sukobio sa četnicima oko Mokrog Luga (kod Skender Vakufa). Nekoliko četnika je ubijeno i zaplijenjene su četiri puške. Advan Hozić, tadašnji sekretar brigadnog SKOJ-a, vjerovao je je to bio 1. bataljon Brigade. Za to vrijeme ostali bataljoni brigade su se zapadno od Kotor-Varoši, na liniji Podbrđe – Zabrđe – (obližnje selo) Šibovi. Tu su bili i 2. aprila, kada su dva aviona bombardirala Štab 2. bataljona Brigade u Zabrđu. Jedan civil je poginuo, a pet je ranjeno. Petog aprila izvedena je planirana akcija na četnike u selu Kablovi (zaslak Vukovići), ali su podaci o četnicima bili netačni — nije ih tamo uopće bilo. Od 8. do 10. aprila jedan bataljon Brigade je, između Crne Rijeke i Čelinca, prekopavao je cestu Banja Luka – Kotor-Varoš. Od 18. marta četnici više nisu davali veći otpor. Prema nekim podacima, 1. i 2. krajiška četnička brigada Bosanskog četničkog korpusa povukle su se preko Vrbasa na Manjaču, odmah nakon te borbe. Znajući da su general Savo Orović i delegati SKOJ-a bili u prolazu za Drvar, putujući na 2. kongres USAOJ-a, Štab brigade nije poduzimao sukobe sa četnicima, iako im je u zaštitu dao cio 4. bataljon. U ovoj partizanskoj koloni su, pored delegata SKOJ-a iz istočne Bosne bili i delegati iz srednje Bosne (ukupno oko 100). Neprijateljski avioni su ih napali 18. aprila. Borci 4. bataljona Brigade koji su bili u obezbjeđenju kolone, po avionima su otvarali su otvarali vatru čim bi se pojavili. Među delegatima su bili Mile Trnjaković, Nijaz Dizdarević, Bernard Rozmuz i Mićo Rakić, a iz srednje Bosne: Mirko Sančanin, Momir Radomirović, Nevenka Petrić, Pero Kulundžija, Nikodin Slatinac, Jovo Dukić i svi su ostali neozlijeđeni, iako su napadi ponovljeni nekoliko navrata.

Od sela Bregova (na Čemernici), delegate i Orovića je prihvatila neka jedinica 13. Brigade „Rade Končar“ i otpratila ih dalje, u Bosansku Krajinu. Treći bataljon, je išao u Mrkonjić-Grad po neku opremu, a vraćao se 18. aprila između Čemernice i Vrbasa, na područje oko Kotor-Varoši.

Polovinom aprila 1944. zamjenik komandanta brigade, Duško Bojanić, izvadio je neke neeksplodirane avionske bombe bačene na Kotor-Varoš i demontirao ih sa jednim zarobljenim četnikom. Eksploziv iz bombi velike razorne moći iskorišten je je zatim za rušenje puta Čelinac – Kotor-Varoš.

Uglavnom zbog špijunaže i saradnje četnika i snaga NDH, 14. brigada je u ovom razdoblju doživjela i jedan neuspjeh. Nije se, naime, uspješno oduprla napadu ustaško-četničkih jedinica na Kotor-Varoš. Dogodilo se to kada je Peti korpus već planirao neku veću akciju na području Prijedora. Planirano je da za to vrijeme da otkloni intervenciju jačih neprijateljskih snaga iz Banje Luke. Tom prilikom je Štabu 11. NOU divizije naređeno da sa jačim snagama "te noći simulira napad na Banju Luku". Budući da je 14. brigada bila najbliža tom gradu, štab 11. divizije je inaredio da se, sa tri bataljona, 19. aprila u 21:00 sat, spusti preko Lipovca i Bjeljevina prema Rebrovcu i Gornjem Šeheru. Trebalo je da jedan bataljon ostane na visu iznad prigradskog banjalučkog naselja Novoselije, zbog moguće intervencije četnika s leđa. Četrnaesta brigada u tom terminu nije imala sve bataljone i nije mogla u potpunosti izvršiti taj zadatak. Četvrti bataljon je bio u pratnji delegata koji su išli na 2. Kongres USAOJ-a u Bosansku krajinu i nije se bio vratio, a 3. bataljon je morao da ostane Kotor-Varoši, i neposrednoj blizini.

U isto vrijeme komandant brigade je užurbanim maršem, vodio 2. bataljon prema Kotor-Varoši, jer je pretpostavljao da gradu prijeti opasnost. Izbio je iznad lijeve obale Vrbanje, oko Šibova (kod Zabrđa), kada su se četničke kolone preko Lijepe kruške i Zabrđa spuštale prema Kotor-Varošu, a od Čelinca jurila dva tenka i nekoliko kamiona sa ustaškom milicijom.

Treći bataljon Brigade, koji se tada nalazio dijelom u Kotor-Varoši a dijelom na terenu prema selu Zabrđu, bio je potpuno iznenađen. Odstupio je bez ozbiljnijeg otpora. Bataljon 12. KNOU brigade, koji je noć ranije stigao iz Bosanske Krajine, našao se u blizini i bio raspoložen da pritekne u pomoć, ali je kasno uveden u tu akciju.

U tom upadu u Kotor-Varoš, uz ustaše, domobrana i ustaške milicije, učestvovale su i dvije četničke brigade Vrbaska i Jošavačka, izvještavala je četnička komanda „Zapadna Bosna“ komandu Draže Mihailovića.

Dva bataljona 5. kozaračke i tri bataljona 14. Ponovo su u noći 24. na 25. aprila napali Kotor-Varoš i nisu ga zauzeli, kao ni naredne noći. Četrnaesta brigada je tom prilikom imala jednog mrtvog i tri ranjena. U napadu prve noći 3. četa 2. bataljona, odstupajući od grada, bila je gađana jakom vatrom neprijatelja sa Sokolina (na cesti za Skender Vakuf), uporišta isturenog na jednoj stijeni sa crkvom ograđenom visokim zidom, koje se smatralo neosvojivim. Komandir čete Dragoljub Jeftić odlučio je da pri ponovnom napadu na Kotor-Varoš, 25/26. aprila, likvidira Sokoline. Dva voda je postavio sa strane, da tuku neprijatelja, a 1. vod Mirka Preradovića usmjerio je da direktno napada ovo usko i nepristupačno uporište. Nakon uspješne akcije, ustaše-milicioneri su bježali su niz stijene. Jedan od njih je bio zarobljen, a 13 ih je poginulo.

Partizani su 26. aprila, u zoru, odustali od daljeg napada na Kotor-Varoš. Bataljoni 14. brigade koji su napadali sa juga, povlačili su se kroz zaklonjene usjeke i uz potoke.

Iz tog perioda sačuvani su i podaci da su snage 14. brigade 3. maja 1944. odbile napad snaga NDH (3 km sjeveroistočno od Kotor-Varoši), a 5. maja napad neprijateljskih snaga prema Sokolinama, te da je 2. bataljon 14. brigade 5. maja napao 2. bataljon Vrbaske četničke brigade u selu Vaganima i Zaselju i da se četnički bataljon povukao u šumu Kijevac. Poznato je i da su ti "partizanski dijelovi iste večeri prešli most u Zabrđu i otišli za Župu", odnosno Lijevče polje.

Povezano

• Kotor-Varoš
• Šiprage
• 14. SNOUB