Varninski križarski rat
Varninski križarski rat je bio niz događaja u periodu 1443–44 u sferi odnosa križara i Osmanskog Carstva. Kulminirao je u odlučujućoj pobjedi Osmanlija u Bici kod Varne 10. novembra 1444. godine.
| Varninski križarski rat | |||||||
|---|---|---|---|---|---|---|---|
 Kralj Vladislav I. u Bici kod Varne, Jan Matejko | |||||||
| |||||||
| Sukobljene strane | |||||||
 Kraljevina Poljska Kraljevina Ugarska Kraljevina Hrvatska Kruna Bohemije Velika kneževina Litvanija  Srpska Despotovina Vlaška Kneževina Moldavija  Bugarski pobunjenici.svg){kind=small} Sveto Rimsko Carstvo  Papinske Države Teutonski vitezovi
|
 Osmansko Carstvo
| ||||||
| Komandanti i vođe | |||||||
 Vladislav I. † Janoš Hunjadi Mirča II.png){kind=small} Fružin
|
 Murat II
| ||||||
Pozadina
uredi1428. godine, dok je Osmansko Carstvo ratovalo protiv Mletačke Republike, Osmanlije i Kraljevina Mađarska postigle su privremen mir uspostavljanjem Srpske Despotovine kao tampon države. Nakon što je 1430. rat završio,[1][2] Osmanlije su se vratili svojoj pređašnjoj politici kontroliranja svih država južno od Dunava. Sultan Murat II je 1432. krenuo u Transilvaniju. Nakon što je 1437. kralj Žigmund umro, napadi su se pojačali, a Osmanlije su zauzele Borač 1438. godine, a Zvornik i Srebrenicu 1439. godine. Smederevo se predalo krajem 1439. i Murat je uspio u pretvaranju Srbije u osmansku provinciju. Đurađ Branković, srpski despot, pobjegao je na svoje imanje u Mađarskoj. Murat je 1440. vodio opsadu glavne granične utrvde Mađarske, Beograda. Nakon što nije uspio u zauzimanju utvrde, bio je primoran vratiti se u Anatoliju kako bi zaustavio napade Karamanida.[3][4]
Za to vrijeme, Žigmundov nasljednik Albrecht umro je u oktobru 1439. godine, ubrzo nakon potpisivanja zakona za "vraćanje drevnih zakona i običaja u kraljevinu". Zakon je ograničio kraljevski autoritet zahtijevajući sudjelovanje vlastele u političkim odlukama. Četiri mjeseca nakon Albrechtove smrti, njegov jedini sin, Ladislav, rođen je dok je Mađarska bila u građanskom ratu za idućeg monarha. 17. jula 1440. Vladislav, kralj Poljske, krunisan je unatoč nastavljenim sporovima.[5] Janoš Hunjadi podržao je Vladislava umirivši istočne grofovije, zadobivši poziciju vojvode Transilvanije i odgovarajuću odgovornost obrane mađarske južne granice. Do kraja 1442. godine, Vladislav je osigurao svoju poziciju u Mađarskoj i odbio osmansku ponudu mira u zamjenu za Beograd.[4]
Rimokatolička crkva se već dugo zalagala za križarski rat protiv Osmanlija, a sa krajem mađarskog građanskog rata i gotovo istovremenog u Bizantijumu, bili su u stanju realistično početi pregovore i planiranje. Podsticaj neophodan za pokretanje plana u akciju pružio je Hunjadi između 1441–42. godine. On je 1441. pobijedio u pljačkaškom napadu kojeg je Isak-paša poveo na Smederevo.[3] Gotovo je sasvim uništio vojsku Mezid Beja u Transilvaniji 22. marta 1442. godine, a u septembru je pobijedio i u osvetničkom napadu Šehabedin-paše, guvernera Rumelije.[4] Branković, nadajući se oslobođenju Srbije, također je pružio podršku nakon što je 1441. Novo Brdo, posljednji veći srpski grad, palo u ruke Osmanlija.
Križarski rat
urediRane borbe
urediPapa Eugen IV. je 1. januara 1443. objavio križarsku bulu. U ranom maju izviješteno je da su "Turci u lošem stanju i da bi ih bilo lako protjerati iz Evrope"; rat je objavljen sultanu Muratu II na saboru u Budimu na Cvjetnicu 1443. i, sa vojskom od 40 000 ljudi, uglavnom Mađara, mladi monarh i Hunjadi kao zapovjednik pod njim, prešao je Dunav, zauzeo Niš i Sofiju.[5]
Križari, predvođeni Vladislavom, Hunjadijem i Brankovićem, napali su sredinom oktobra. Njihova očekivanja da Murat neće moći brzo mobilizirati svoju vojsku, sastavljenu pretežno od konjanika-feudalaca koji su morali prikupiti žetvu kako bi platili porez, pokazala su se ispravnim. Hunjadijevo iskustvo u zimskim pohodima 1441–42. dalo je prednost Mađarima. Također su imali bolje oklope, protiv kojih je osmansko oružje često bilo beskorisno. Murat se nije mogao osloniti na odanost svojih trupa iz Rumelije i imao je poteškoće u izlaženju na kraju sa mađarskim taktikama.[4]
Bitka kod Niša
urediU Bici kod Niša križari su pobijedili i primorali Kasim-pašu od Rumelije i njegovog ko-zapovjednika Turahan-beja na bjeg u Sofiju u Bugarskoj kako bi upozorili Murata na invaziju. Međutim, njih dvojica su spalili sva sela na putu do tamo kako bi iscrpili križare taktikom spaljene zemlje. Kada su dospjeli u Sofiju, savjetovali su sultanu da spali grad i povuče se u planinske prolaze, gdje manja osmanska vojska ne bi bila u toliko nepovoljnom položaju.
Bitka kod Zlatice
urediUbrzo nakon toga zavladala je oštra zima, a sljedeći boj, kod zlatičkog prolaza 12. decembra 1443. godine, odvio se u snijegu. Do Bitke kod Zlatice križari se nisu susreli sa glavninom osmanske vojske, već samo dva gradska garnizona na putu prema Edirneu.[6] Tek su se kod Zlatice susreli sa jakim i dobro pozicioniranim obrambenim snagama osmanske vojske.[6] Križari su bili pobijeđeni. Međutim, u povratku su iz zasjede napali i pobijedili vojsku koja ih je gonila u Kunovičkoj bici, gdje je zarobljen Mahmud-bej, zet sultana i brat velikog vezira Čandarli Halil-paše.[4] Četiri dana nakon te bitke, kršćanski savez dospio je u Prokuplje. Đurađ Branković je predložio Vladislavu i Hunjadiju da ostanu u srpskim utvrđenim gradovima tokom zime i nastave pohod protiv Osmanlija u proljeće 1444. godine. Oni su odbili taj prijedlog i povukli se.[7] Do kraja januara 1444. godine, snage Vladislava i Hunjadija došle su do Beograda,[8] a u februaru su stigle u Budim, gdje su primljeni kao heroji.[9]
Iako je bitka kod zlatičkog prolaza rezultirala porazom, zasjeda je križarima vratila utisak generalne pobjede kršćana i povratak je bio trijumfalan. Kralj i Crkva bili su pod pritiskom da održe taj dojam i dali su naredbu da se šire vijesti o pobjedama, a da se protivrječi svakome ko spomene poraz.[4]
U međuvremenu, Murat se vratio ljut i bezvoljan zbog nepouzdanosti svojih snaga i poslao je Turahana u tamnicu, optuživši ga za prepreke na koje je njegova vojska naišla i zarobljavanje Mahmud beja.[4]
Mirotvorni pregovori
urediVjeruje se da je Murat imao najveću želju za postizanjem mira. Između ostalog, njegova ga je sestra molila da postigne oslobođenje njenog muža Mahmuda, a njegova žena Mara, kćer Đurađa Brankovića, također je vršila pritisak. 6. marta 1444. Mara je poslala izaslanika Brankoviću; njihov razgovor započeo je pregovore o miru sa Osmanskim Carstvom.[4]
24. aprila 1444. Vladislav je poslao pismo Muratu, navevši da je njegov izaslanik, Stojka Gisdanić, putovao za Edirne opunomoćen da pregovara u njegovo ime. Tražio je da, kada se dogovor postigne, Murat pošalje vlastite izaslanike sa ugovorom i svojom zakletvom u Mađarsku kako bi i Vladislav mogao prisegnuti.[4]
Na isti dan, Vladislav je održao skup u Budimu, gdje se zakleo pred kardinalom Julijanom Cezarinijem da će povesti novi pohod protiv Osmanlija u ljeto. Najsnažniji preostali pristalica Ladislavovog prava na prijesto također je pristao na primirje, tako uklonivši prijetnju još jednog opasnog građanskog rata.[4]
Između juna i augusta 1444. sprovedeni su pregovori o sporazumu, prvo u Edirneu, a potom u Segedin. Međutim, križari nisu bili sasvim zainteresovani za mir, naročito s obzirom na to da se Cezarini zalagao za nastavak križarskog pohoda. Kardinal je konačno pronašao rješenje koje bi omogućilo i nastavak borbi i ratifikaciju sporazuma, tako da je Segedinski mir stupio na snagu 15. augusta 1444. godine.[4]
Konačni stadij
urediUbrzo nakon što su svi kratkoročni zahtjevi sporazuma ispunjeni, Mađari i njihovi saveznici nastavili su križarski rat. Murat, koji se povukao sa svoje pozicije nakon što je sporazum završen, pozvan je da nastavi voditi osmansku vojsku. 10. novembra 1444. njihove dvije vojske sukobile su se u Bici kod Varne (blizu crnomorske utvrde Varna, Bugarska). Osmanlije su dobili odlučujuću pobjedu unatoč teškim gubicima, dok su križari izgubili svog kralja i preko 15 000 ljudi.[10][11]
Posljedice
urediMnogi su ostali osakaćeni usljed ozeblina, još više je umrlo u manjim kasnijim borbama, a većina evropskih zarobljenika je ubijena ili prodata u ropstvo. Mađarska je pala u građanski rat sve dok Hunjadi nije odabran za regenta mladog Ladislava u junu 1446. godine. Branković je zadržao kontrolu nad Srbijom.
Osmanska pobjeda kod Varne, popraćena pobjedom Osmanlija u Drugoj bici za Kosovo 1448. godine, odvratile su evropske države od slanja znatne vojne pomoći Bizantincima za vrijeme osmanskog osvajanju Carigrada (Istanbula) 1453. godine. Iako je Pio II. službeno objavio trogodišnji križarski rat tokom vijeća u Mantovi u svrhu preotimanja Carigrada od Osmanlija, vođe koji su obećali pružiti 80 000 vojnika nisu održali svoju riječ.[12] Osmansko Carstvo bilo je slobodno, nekoliko decenija, od bilo kakvih daljnjih ozbiljnih pokušaja da ga se istjera iz Evrope.[4]
Izvori
uredi- ↑ Ganse, Alexander (June 6, 2005). „History of Warfare”. World History at KLMA. Pristupljeno 2007-05-19.
- ↑ Stearns, Peter N., ur. (June 2002). „5. Venice”. The Encyclopedia of World History: Ancient, Medieval, and Modern (6th izd.). New York: Bartleby.com. ISBN 0-395-65237-5. Pristupljeno 2007-05-19.
- ↑ 3,0 3,1 Sugar, Peter (1977). „Chapter 1: The Early History and the Establishment of the Ottomans in Europe” (Reprint). Southeastern Europe Under Ottoman Rule, 1354–1804. University of Washington Press. Arhivirano iz originala na datum 2008-05-09. Pristupljeno 2007-05-19.
- ↑ 4,00 4,01 4,02 4,03 4,04 4,05 4,06 4,07 4,08 4,09 4,10 4,11 Imber, Colin (July 2006). „Introduction” (PDF). The Crusade of Varna, 1443-45. Ashgate Publishing. str. 9–31. ISBN 0-7546-0144-7. Pristupljeno 2007-04-19.
- ↑ 5,0 5,1 „Wladislaus III”. Classic Encyclopedia (Reprint of Encyclopædia Britannica Eleventh Edition izd.). Pristupljeno 2007-05-19.
- ↑ 6,0 6,1 Fine, John V. A.; Fine, John Van Antwerp (1994). The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest. University of Michigan Press. str. 548. ISBN 0-472-08260-4.
- ↑ Jireček 1978: str. 367
- ↑ Калић-Мијушковић 2006: str. 405
- ↑ Setton, Hazard & Zacour 1990: str. 293
- ↑ Ervin Liptai, Magyarország hadtörténete, ISBN 963-326-337-9
- ↑ Csaba Csorba-János Estók-Konrád Salamon, Magyarország képes története, ISBN 963-548-961-7
- ↑ Madden, Thomas F. (2006). „9”. The New Concise History of the Crusades. Rowman & Littlefield. str. 202. ISBN 978-0-7425-3823-8.