Otvori glavni meni

Crno more (u starom vijeku poznato kao Pontus Exinus) je najistočniji dio Sredozemnog mora. Pruža se između Evrope i Azije. S Mramornim morem veže ga prolaz Bospor, a s Azovskim morem Kerčki prolaz.

Crno more
Black-Sea-NASA.jpg
Satelitska fotografija Crnog mora
Lokacija Jugozapadna Azija, Istočna i Jugoistočna Evropa
Koordinate 44°N 35°E / 44°N 35°E / 44; 35
Granična mora Mramorno more, Azovsko more
Površina 436.402 km²
Zapremina 547.000 km³
Prosječna dubina 1253 m
Najveća dubina 2212 m
Najveća širina 615 km
Najveća duljina 1175 km
Površina sliva 2,400.000 km²
Širi sliv sredozemni
Glavni pritoci Dnjepar, Dnjestar, Dunav, Kizil
Količina padalina 300 − 2465 mm/god.
Hlapljenje 180 − 330 mm/god.
Akumulacijski period 500 god.
Temperatura −1 − 28 °C
Salinitet 18 − 22,5 
Otoci >10
Duljina obale 4340 km
Obalne države  Gruzija
 Rusija
 Ukrajina
 Rumunjska
 Bugarska
 Turska
Karta Crnog mora

Ukupni dotok morske vode kroz Bospor je oko 200 km³ godišnje. Dotok slatke vode rijeka crnomorskog sliva (uglavnom s područja srednje i južne Europe) iznosi oko 320 km³ godišnje. Daleko najveća rijeka crnomorskog sliva je Dunav.

Površina Crnog mora je oko 422,000 km², a najveća dubina mora je 2210 m.

Države na obalama Crnog mora su Turska, Bugarska, Rumunjska, Ukrajina, Rusija i Gruzija. Autonomna Republika Krim je sve donedavno bila sastavni dio Ukrajine.

Sadržaj/Садржај

EtimologijaUredi / Уреди

Naziv Μαύρη Θάλασσα, ekvivalentan nazivu Crno more, ne može se pratiti ranije od 13. stoljeća. Prema Strabu, Crno more se u antičko doba nazivalo jednostavno more (pontos). Grčko-rimska tradicija more naziva Εύξεινος Πόντος (Euxeinos Pontos), gostoljubivo more. Ovaj je nazvi zamijenio raniji Pindarov naziv Pontos Axeinos (negostoljubivo more) (zvano tako zbog teške navigacije i negostoljubivih divljih plemena na obalama. Promjena naziva došla je s stvaranjem kolonija Milećana, čime je more postalo dijelom Grčke civilizacije.

No, moguće je i da je naziv Axeinos došlo od iranskog axaina ("tamno") Porijeklo naziva "crno" možda potjeće od nazivanju strana svijeta po bojama u antičko doba, pri čemu je crna označavala sjever, a crvena jug. Herodot jednom prilikom naizmjence koristi nazive Crveno more i "Južno more".

Moderni nazivi za Crno more su redom prijevod od Μαύρη Θάλασσα ("Crno more") - Turski Kara Deniz, Ruski Chernoye More, Bugarski Cherno More, Черно Море, Ukrajinski Chorne More, Rumunjski Marea Neagră, Laz Ucha Zuğa (ili jednostavnije Zuğa, "more").

GeologijaUredi / Уреди

Crno je more najveći anoksični morski sustav. Ovo je rezultat velike dubine i relativno malog saliniteta (a stoga i gustoće vode na većim dubinama. Slatka voda i morska voda miješaju se samo u gornjih 100 do 150 metara, dok se voda ispod te granice (nazvane pinoklina) miješa tek jednom u tisuću godina. Stoga ne dolazi do značajnije razmjene plinova s površinom, pa organska tvar u procesu truljenja troši sav kisik. U ovim uvjetima, ekstremofilni mikroorganizmi koriste sulfat (SO42−) za oksidaciju organske tvari, pri čemu proizvode vodikov sulfid (H2S) i ugljik dioksid. Ova je mješavina iznimno toksična (duža ekspozicija može biti smrtonosna za ljude), pa se cijeli život u moru nalazi u sloju od oko 180 m ispod površine. Nedostatak mikroorganizama i kisika pogodovao je očuvanju tisuće godina starih ljudskih artefakata kao što su korita brodova i ostaci naselja.

Velike količine organske tvari padaju na dno mora te se akumuliraju u sedimentima s koncentracijom i do 20%. Ova se vrsta sedimenata naziva sapropel.

Postoji konsenzus među znanstvenicima oko teorije da je Crno more prije posljednjeg ledenog doba bilo slatkovodno jezero (barem u gornjim slojevima), te da je tijekom ledenog doba bilo znatno pliće. No, razvoj Crnog mora iz jezera u more je još uvijek predmet mnogih znanstvenih rasprava.

Postoje razni scenariji plavljenje Crnog mora i preobrazbu iz slatkovodne u morsku vodenu masu. William Ryan i Walter Pitman predlažu katastrofični model, dok neki drugi modeli predviđaju postepenu preobrazbu.

Modeli se razlikuju po različitim teorijama oko razine vode u slatkovodnom jezeru u trenutku kada je sredozemno more doesglo visinu pri kojoj se moglo preliti preko Dardanela i Bospora.

S druge stranem istraživanje morskog dna Egejskog mora pokazuje da je u 8. tisućljeću pne. postojao jak priliv slatke vode iz smjera Crnog mora. (New Scientist, 4 svibnja 2002, str. 13).

Ryan-Pitmanova teorija o potopuUredi / Уреди

Glavni članak: Ryan-Pitmanova teorija o potopu

Godine 1977., William Ryan i Walter Pitman sa sveučilišta Columbia (Columbia University) objavili su teoriju o velikom prodoru vode kroz Bospor u dalekoj prošlosti.

Obalni gradoviUredi / Уреди

Važniji gradovi na obali Crnog mora su:

TurizamUredi / Уреди

PovezniceUredi / Уреди

LiteraturaUredi / Уреди

  • Charles King, The Black Sea: A History, 2004, ISBN 0-19-924161-9
  • William Ryan and Walter Pitman, Noah's Flood, 1999, ISBN 0-684-85920-3
  • Neal Ascherson, Black Sea (Vintage 1996), ISBN 0-09-959371-8
  • Özhan Öztürk, Karadeniz: Ansiklopedik Sözlük (Black Sea: Encyclopedic Dictionary). 2 Cilt (2 Volumes). Heyamola Publishing. Istanbul. 2005 ISBN 975-6121-00-9.

Vanjske vezeUredi / Уреди

Ostali projekti
 U Wikimedijinoj ostavi nalazi se članak na temu: Crno more
 U Wikimedijinoj ostavi ima još materijala vezanih za: Crno more