Ukrajinski jezik

(Preusmjereno sa stranice Ukrajinski)

Ukrajinski jezik (ukr. українська мова) je slavenski jezik iz skupine istočnoslavenskih jezika.

Ukrajinski jezik
українська мова
Broj govornikaizmeđu 41 i 46 miliona
Jezična porodicaindoevropski
DijalektiSjeverna narječja
Jugoistočna narječja
Jugozapadna narječja
Balačka
Rusinski
Pismoukrajinska ćirilica
Službeni status
Službeni
Priznat manjinski jezik
RegulatorUkrajinska nacionalna akademija nauka
Jezični kodovi
ISO 639-1uk
ISO 639-2ukr
ISO 639-3ukr
Glottologukra1253[1]
Linguasphere53-AAA-ed

Klasifikacija, glavne osobine i periodizacija uredi

Ukrajinski jezik

Ukrajinski je morfološki flektivan, dok sintaktički spada skupini SVO jezika.

Imenice, pridjevi i zamjenice odbijaju se u sedam padeža, tri roda (muškom, ženskom i srednjem) i dva broja (jednina i množina). Ovisno o rodu i nastavku, imenice se često dijele na deklinacije. Ukrajinski poznaje tri kategorije glagolska vremena (prošlost, sadašnjost i budućnost) i kategoriju vida (nesvršeni i svršeni), kao i u drugim slavenskim jezicima.

Piše ukrajinskom ćirilicom, koja je i službeni sustav pisma u Ukrajini, mada se koristi i latinica (Українська латинка).

Glede vremenskog razvoja, prihvaćena kronologija ukrajinskog jezika dijeli jezik na stari, srednji i moderni ukrajinski.[2] George Shevelov objašnjava da se veći dio toga temelji na karakteru suvremenih pisanih izvora, koji u konačnici odražavaju društveno-historijske razvoje, te zatim dijeli srednjoukrajinsko razdoblje na ranu i kasnu fazu:[3]

  • Protoukrajinski (протоукраїнський), jezik razdoblja koje ide od 7. do sredine 11. stoljeća. Nemamo postojećih pisanih izvora od govornika u Ukrajini. Odgovara aspektima staroistočnoslavenskog;
  • Staroukrajinski (давньоукраїнський) od sredine 11. do 14. vijeka. Njegov konvencionalni krajnji datum je 1387. U njemu nalazimo elemente fonologije izvedene iz pisanih tekstova uglavnom na crkvenoslavenskom. Računa se kao dio šireg staroistočnog slavenskog;
  • Rani srednji ukrajinski (ранньосередньоукраїнський) od 1387. do 1575. Analiza se usredotočuje na razlikovanje ukrajinskih i bjeloruskih tekstova;
  • Srednjoukrajinski (середньоукраїнський) se razvija na vremenskom rasponu između 1575. do 1720. Historijski nazvan „rusinski”;
  • Kasni srednji ukrajinski (пізньосередньоукраїнський), ide otprilike od 1720. do 1818. Nalazi se u mnogim miješanim ukrajinsko-ruskim i rusko-ukrajinskim tekstovima;
  • Moderni ukrajinski (сучасний) od kraja 18. stoljeća do danas. Narodni jezik priznat najprije u književnosti, a potom i u svim drugim pisanim oblicima.

Historija uredi

Vidi takođe: Historija Ukrajine i Ukrajinska književnost

Ukrajinski jezik, koji, kao i ruski i bjeloruski, vodi poreklo od staroruskog jezika, imao je kao književni jezik dvije faze razvoja: od 14. do sredine 18. vijeka trajao je period staroukrajinskog jezika, a od 18. vijeka počinje stvaranje savremenog ukrajinskog književnog jezika. Na specifičnosti uobličavanja ukrajinskog kao posebnog istočnoslovenskog književnog jezika presudno su uticale historijske okolnosti u kojima su se od 12. do 18. vijeka nalazili govorni predstavnici istočnoslovenskih dijalekata, na osnovu kojih se formirao prvo staroukrajinski, a zatim i savremeni ukrajinski jezik. U 12. i početkom 13. vijeka Kijevska Rusija kao država postaje sve slabija, a pojedine knježevine u njenom sastavu sve samostalnije. Zatim dolazi do tatarsko-mongolske najezde (od 13. do 15. vijeka), dok zapadni i jugozapadni djelovi zemlje potpadaju pod vlast Litvanije, Poljske i Ugarske (iz tog perioda su mnogi polonizmi u ukrajinskom jeziku) da bi se nekoliko vijekova razvijali odvojeno. To je vodilo postepenoj etničkoj i jezičkoj diferencijaciji Istočnih Slovena, koji su do tada bili u tom pogledu uglavnom jedinstveni, uz izvesne dijalekatske razlike. Iz tih razlika razvijaju se maloruski (danas - ukrajinski) dijalekti: jugoistočni, jugozapadni i sjeverni, čije su crte u različitom obimu prisutne u staroukrajinskom jeziku. Borba protiv poljske i litvanske vlasti završila se ratom (1648 - 1654), u kojem su pobedili Ukrajinci pod vođstvom Bogdana Hmeljnickog, a Ukrajina je ponovo prisajedinjena Rusiji.

Za konstituisanje staroukrajinskog kao književnog jezika pored književnih djela važni su bili filološki radovi, prije svega gramatika Lavrentija Zizanija (1596) i ruskoslovenski rječnik Pamve Berinde (1627). U 17. vijeku počinje da se formira ukrajinska nacija. Poslje izvesnog perioda u kojem nije postojala čvrsta književnojezička norma, književni jezik istočne Ukrajine postepeno postaje ukrajinski književni jezik. Jedna od najkarakterističnijih osobina tog jezika jeste sinteza dijalekatskih, folklornih i kolokvijalnih elemenata sa tradicijom staroruskog književnog jezika, koja u novom ukrajinskom književnom jeziku dobija posebne stilske funkcije.

Slavenska gramatika Meletija Smotritskog iz 1619. bila je vrlo utjecajna na upotrebu crkvenoslavenskog i kodificirala je upotrebu slova Я, E i Ґ. Razne reforme ruskog alfabeta također su bile utjecajne, posebno građansko pismo Petra Velikog iz 1708, tzv. Гражданка. Tako je stvorena nova abeceda namjenjena za nereligijoznu upotrebu, a za pisanje su usvojena neka nova slova pod utjecajem latinice. Građansko pismo eliminiralo je neka arhaična slova (Ѯ, Ѱ, Ѡ, Ѧ), ali je ojačalo etimološku osnovu za abecedu, utječući na galicijsko pismo Mihaila Maksimoviča iz 19. vijeka, važno za ukrajinski, i na njegov nastavak, tzv. Панкевичивкa koja je još uvijek u upotrebi, u nešto izmijenjenom obliku, za rusinski jezik u Karpatskoj Ruteniji.

Takav ukrajinski jezik dobio je prvo izrazito umjetničko ovaploćenje u djelu Ivana P. Kotljarevskog Enejida (Eneїda), alije osnova njegove gramatičke, leksičke i fonetske norme bila postavljena djelima Tarasa Ševčenka, a zatim i Lesje Ukrajinke, Ivana Franka i drugih pjesnika i pisaca.

Ukrajinska književnost, kao i ruska i beloruska, ima svoj neposredni početak u književnosti Kijevske Rusije. U 16. i 17. vijeku nastaju djela polemičkog sadržaja (I. Višenski), silabička poezija i drama (G. D. Smotricki, A. Rimša) pod uticajem poljske književnosti, i besednička proza (P. Berinda), Krajem 17. i početkom 18. vijeka značajni su i tzv. kozački ljetopisi. U drugoj polovini 18. vijeka stvara veliki filozof, pjesnik i pedagog Grigorije Skovoroda, autor lirskih i satiričnih stihova i basni u prozi. Nova ukrajinska književnost počinje krajem 18. vijeka djelima pjesnika i dramaturga Ivana P. Kotljarevskog. Umjesto dotadašnjeg crkvenoslovenskog on u književnost uvodi narodni jezik. Po ugledu na Kotljarevskog na prelasku iz 18. vijek u 19. vijek tako pišu i drugi pisci (npr. P. Gulak-Artemovski, J. Grebinka i J. Kvitka-Osnovjanenko, rodonačelnik nove ukrajinske proze, koja nastavlja tradiciju ukrajinske burleske i ima crte prosvetiteljskog realizma).

Od dvadesetih do četrdesetih godina 19. vijeka u ukrajinskoj književnosti dominira romantizam. Proces formiranja nove ukrajinske književnosti završio je Taras G. Ševčenko (pesničkim zbornikom Kobzar poemom Gajdamaki i drugim delima). Njegovim djelima počinje tradicija koja se nastavlja u realizmu (M. Vovčok, I. Nečuj-Ljevicki, P. Mirni i dr.). Drugi pravac, usmjeren ka stvaranju književnosti koja bi negovala ukrajinski patriotizam i imala versko-didaktičku ulogu, započinje pisac i teoretičar Pantelejmon A. Kuliš. Krajem 19. i početkom 20. vijeka stvaraju i Ivan Franko, Lesja Ukrajinka, Mihail Kocjubinski, Vasilije S. Stefanik, Vladimir K. Viničenko i dr.

Početkom 20. vijeka uzimaju maha nove struje: simbolizam, neoklasicizam, futurizam (O. Oles, M. Semenko). Njihov uticaj osjeća se i u djelovanju brojnih postrevolucionarnih književnih društava. Dvadesetih godina stvaraju pjesnici Maksim Rilski, Pavlo Tičina, Leonid Pervomajski i dr., ali se tridesetih godina takav razvoj ukrajinske književnosti zaustavlja. Iz perioda oštre staljinističke represije ukrajinska književnost ulazi u period socijalističkog realizma. Poslje 1954. godine i političkog "otopljavanja" ukrajinska književnost se vraća dugo marginalizovanim temama (posebno I. Drač, O. Gončar, M. Steljmah, B. Olijnik, V. Korotič i dr.), tražeći i nove izražajne mogućnosti.

Ukrajina svake godine 9. novembra obilježava „Dan ukrajinskog pisma i jezika” na pravoslavni blagdan Nestora Ljetopisca.

Ukrajinska azbuka uredi

А а Б б В в Г г Ґ ґ Д д Е е Є є
Ж ж З з И и І і Ї ї Й й К к Л л
М м Н н О о П п Р р С с Т т У у
Ф ф Х х Ц ц Ч ч Ш ш Щ щ Ь ь Ю ю
  • 1. Ve (в) gubi frikativna svojstva onda kada ga ne prati samoglasnik, i izgovara ga se približno kao „uv”.
  • 2. Ge (ґ) nije bio u službenoj uporabi u sovjetskoj Ukrajini nakon 1933., pa se događa da ga nema u pojedinim računalnim fontovima i kôdnim tablicama.
  • 3. Meki znak (ь):
    • Meki znak se ne smatra slovom, nego pravopisnim znakom, koji mijenja svojstva prethodnog znaka. Pokaziva umekšanje suglasnika, onda kada ga ne prati umekšavajući samoglasnik.
    • Meki znak je stavljen na novi položaj, ispred slova ю. Djelo je to akademika L. M. Ivanenka s Gluškovljeva instituta za kibernetiku, zadnju godinu pred ukrajinsko osamostaljenje (1990/91). To je učinjeno za riješiti probleme s razvrstavanjem ruskih, ukrajinskih i bjeloruskih azbuka u MS-DOS-u.
  • 4. Izostavnik (') pokaziva da suglasnik prije mekog samoglasnika nije palataliziran, što bi inače bio slučaj.

Prijeslov s ukrajinske ćirilice uredi

Prijeslov s ukrajinske ćirilice
Ukrajinska ćirilica Srpskohrvatska latinica
А а A a
Б б B b
В в V v
Г г H h
Ґ ґ G g
Д д D d
Е е E e
Є є Je je
Ж ж Ž ž
З з Z z
И и Y y
I i І і
Ї ї Ji ji
Й й J j
К к K k
Л л L l
М м M m
Н н N n
О о O o
П п P p
Р р R r
С с S s
Т т T t
У у U u
Ф ф F f
Х х H h (Kh kh)
Ц ц C c
Ч ч Č č
Ш ш Š š
Щ щ Šč šč
Ю ю Ju ju
Я я Ja ja
Ь ь ' (apostrof)
Ukrajinska ćirilica Srpskohrvatska latinica

Spoljašne veze uredi

Bilješke uredi

Izvori uredi

  1. Hammarström, Harald; Forkel, Robert; Haspelmath, Martin, ur. (2017). „Ukrajinski jezik”. Glottolog 3.0. Jena, Germany: Max Planck Institute for the Science of Human History. 
  2. Terzioğlu, Daniel (2015). „On the dialectal basis of the Ruthenian literary language”. Die Welt der Slaven 60 (2): 276-289. 
  3. Shevelov, George. „Ukrainian language”. Internet Encyclopedia of Ukraine. Canadian Institute of Ukrainian Studies. Pristupljeno 15. 3. 2024. 

Bibliografija uredi