Hubert Maga
Coutoucou Hubert Maga (Parakou, 10. kolovoza 1916. – Cotonou, 8. svibnja 2000.)[1][2] bio je beninski političar i državnik, aktivan tokom perioda kada je Benin bio znan kao Republika Dahomej. Maga je bio jedan od tri politička moćnika koji su se isprofilirali nakon nezavisnosti Dahomeja 1960. godine te je bio prvi predsjednik Dahomeja po sticanju nezavisnosti. Ranije je bio premijer, a od 1970. do 1972. godine je ponovo bio predsjednik u sklopu rotirajućeg tročlanog predsjedništva.
| Hubert Maga | |
|---|---|
 | |
| Mandat 31. prosinca 1960. – 28. listopada 1963. | |
| Potpredsjednik | Sourou-Migan Apithy |
| Prethodnik | pozicija uspostavljena |
| Nasljednik | Christophe Soglo (v.d.) |
| Mandat 7. svibnja 1970. – 7. svibnja 1972. | |
| Prethodnik | Paul-Émile de Souza (v.d.) |
| Nasljednik | Justin Ahomadegbé-Tomêtin |
| Mandat 22. svibnja 1959. – 31. prosinca 1960. | |
| Prethodnik | Sourou-Migan Apithy |
| Nasljednik | pozicija ukinuta (1961–1963) |
| Rođenje | 10. kolovoza 1916. Parakou, Benin(tada  Francuska Zapadna Afrika)
|
| Smrt | 8. svibnja 2000. Cotonou, Benin
|
| Politička stranka | RDD |
Biografija uredi
Rani život i ulazak u politiku uredi
Rodio se 1916. godine u obitelji seljaka. Školovao se diljem Zapadne Afrike, a od 1936. do 1945. godine je radio kao ravnatelj i učitelj, što mu je donijelo veliku popularnost i utjecaj među neobrazovanim stanovništvom na sjeveru Dahomeja. Regionalizam je već u tom periodu bio snažno izražen u Dahomeju, a to će se ubrzo preliti i na nacionalnu politiku, dio koje je Maga postao 1947. godine, nakon izbora u dahomejsku teritorijalnu skupštinu. Nakon reformi u Francuskoj, Maga je 1951. godine prvi put izabran u Narodnu skupštinu, gdje je stekao status jednog od najmoćnijih dahomejskih političara. Od 1959. do kraja 1960. godine bio je premijer Dahomeja, a nakon što je Republika Dahomej stekla nezavisnost 1. kolovoza 1960. godine, Maga je u prosincu postao prvi predsjednik.
Prvi predsjednički mandat uredi
Regionalizam je dominirao dahomejskom politikom nakon nezavisnosti, a u sklopu "trijumvirata" koji je dominirao domaćom politikom, Maga je bio predstavnik sjevera, dok su Sourou-Migan Apithy (jugoistok) i Justin Ahomadégbé-Tomêtin (jugozapad) držali ostatak zemlje. Takva podjela onemogućila je ikakav jasan progres, tako da je Magin prvi mandat na čelu Dahomeja bio obilježen ekonomskim krahom, gotovo potpunim izostankom stranih investicija i visokom nezaposlenošću. Kako bi poboljšao gospodarstvo, Maga je 1962. godine pokrenuo četverogodišnji plan, čiji je temelj bilo povećanje poljoprivredne proizvodnje prisilnim radom mladih u poljima.
Osim gospodarskih problema, Maga je stalno morao balansirati između regionalističkih tenzija i pretenzija svojih rivala na vlast. I dok je s Apithyjem, koji je bio politički oportunist, uspio pronaći zajednički jezik, Ahomadégbé-Tomêtin je bio konstantna prijetnja; u svibnju 1961., Maga je spriječio pokušaj atentata što ga je organizirao upravo Ahomadégbé-Tomêtin. Ta zavjera bila je posljedica Maginog gušenja političke opozicije u zemlji s početka te iste godine, što je uvelike ograničilo Ahomadégbé-Tomêtinovo djelovanje; u svibnju 1961. godine, Magin ministar Albert Tévoédjrè informirao je predsjednika o planu za atentat, nakon čega je Maga naredio hapšenje zavjerenika. Isti su izvedeni pred sud u atipičnoj maniri za hladnoratovsku Afriku - suđenje je bilo javno, a optužene je branio odvjetnik iz Pariza. Među optuženima je bio i Ahomadégbé-Tomêtin, koji je dobio pet godina, međutim svi su osuđenici pušteni već 1962. godine, nakon što ih je Maga pomilovao, tvrdeći da se želi pomiriti sa svojim bivšim protivnicima.[3] No, u međuvremenu je Maga potpuno dokinuo političku opoziciju i pretvorio Dahomej u de facto jednopartijsku državu, uz značajno ograničavanje medijskih sloboda i prava.
Kada je 1963. godine ubojica Christophe Bokhiri pušten na slobodu, diljem zemlje izbili su nemiri, koji su se ubrzo pretvorili u prosvjede protiv Magine politike. Vidjevši da je situacija eskalirala, čelnik stožera Dahomejske vojske, Christophe Soglo, izveo je državni udar i svrgnuo Magu s vlasti, uspostavivši privremenu vojnu vlast u zemlji, a sve kako bi spriječio građanski rat koji je prijetio zemlji. Soglo je privremeno preuzeo vlast u zemlji, dok su Maga, Apithy i Ahomadégbé-Tomêtin, "troglava neman" dahomejske politike, ostali u vladi kao ministri.
Gubitak moći i povratak u politiku uredi
Nedugo nakon što je postao ministar, Maga se našao u središtu istrage za planiranje atentata na Sogloa, kao i za korupciju; naime, iako je Soglo cijenio Magu i bio je u dobrim odnosima s njim, svejedno je formirao komisiju koja je istraživala malverzacije tokom Maginog mandata. U jeku istrage, Maga je podnio ostavku na ministarsku funkciju. Iako su optužbe za pokušaj atentata odbačene, Maga je osuđen za korupciju te je odveden u kućni pritvor u nepoznato selo u Dahomeju. Oslobođen je 1965. godine, ali bez ikakve političke moći, bivši čelnik je pobjegao iz zemlje, prvo u Togo, a onda u Pariz.
U Dahomej se vratio 1970. godine, kada je postao član trolčanog Predsjedničkog vijeća koje je vodilo zemlju; uz njega, u vijeću su sjedili Sourou-Migan Apithy i Justin Ahomadégbé-Tomêtin, čime je "troglava neman" dahomejske politike ponovo preuzela kontrolu na državom koja je od nezavisnosti patila od gospodarskog kolapsa i političke nestabilnosti, kojoj su dodatni doprinosili česti vojni udari. Tročlano predsjedništvo funkcioniralo je po dvogodišnjem rotirajućem modelu, prema kojem su se članovi vijeća na mjestu predsjednika izmjenjivali svake dvije godine. Maga je, od 1970. do 1972. godine, bio prvi predsjedavajući. Predsjedničko vijeće imalo je snažne izvršne, ali i prilične zakonodavne ovlasti, s tim da je njegovu samovolju ograničavala, s jedne strane, vojska, koja je postala dominantni faktor u dahomejskoj politici nakon zbivanja sredinom 60-ih godina, a s druge strane kontinuirani interni sukobi u kojima je Maga profitirao jer je kao saveznika uspio pridobiti Apithyja.
Kérékouov puč i posljednje godine uredi
Međutim, situacija u zemlji se nije pogoršavala tako da je 1972. godine, nedugo nakon što je Justin Ahomadégbé-Tomêtin preuzeo predsjedanje od Mage, Mathieu Kérékou organizirao puč u kojem je svrgnuo Predsjedničko vijeće i zasjeo na čelo zemlje; tri godine kasnije, Republika Dahomej postat će socijalistička Narodna Republika Benin. Nakon što je konsolidirao vlast, Kérékou je dao uhapsiti i zatvoriti Magu i ostale članove vijeća; na slobodu su pušteni tek 1981. godine, nakon što ih je Kérékou osobno pustio.
Politički se ponovo aktivirao 1989. godine, ali bez značajnijeg uspjeha, iako je sudjelovao u radu tijela koje je omogućilo amnestiju svim bivšim političkim zatvorenicima u Dahomeju. Prije potpunog umirovljenja, bio je član Visokog vijeća Republike, a kasnije je postao član Ustavnog suda Republike Benin.[4] Umro je 2000. godine u Cotonouu od posljedica srčanog udara.
Nagrade i odlikovanja uredi
Iran: Komemorativna medalja povodom proslave 2500. obljetnice osnivanja Perzijskog Carstva (14. listopada 1971.)[5]
Reference uredi
- ↑ Limited, Europa Publications (20 January 1974). „The international who's who”. Europa Publications.
- ↑ „Index Ma-Mam”. www.rulers.org.
- ↑ Associated Press (4 November 1962), „Ex-Official in Dahomey Freed” (PDF), The New York Times (The New York Times Company): 20, pristupljeno 2008-12-13.
- ↑ „Hubert Maga – First President of Dahomey, 84”, The New York Times (The New York Times Company): 15, 11 May 2000, pristupljeno 2008-11-15.
- ↑ Badraie Arhivirano 2016-03-05 na Wayback Machine-u
Literatura uredi
- Carter (1963), „Dahomey”, Margaret, Gwendolen, Five African States; Responses to Diversity: the Congo, Dahomey, the Cameroun Federal Republic, the Rhodesias and Nyasaland, South Africa, Ithaca, New York: Cornell University Press, OCLC 413212.
- Danopoulos, Constantine Panos (1988), The Decline of Military Regimes: The Civilian Influence, Boulder, Colorado: Westview Press, ISBN 0-8133-7304-2, OCLC 15162972.
- Daggs, Elisa (1970), All Africa: All Its Political Entities of Independent or Other Status, New York City: Hastings House, ISBN 0-8038-0336-2, OCLC 82503.
- Decalo, Samuel (December 1970), „Full Circle in Dahomey”, African Studies Review (African Studies Association) 13 (3): 445–457, DOI:10.2307/523497, JSTOR 523497.
- Decalo, Samuel (April 1973), „Regionalism, Politics, and the Military in Dahomey”, The Journal of Developing Areas (College of Business, Tennessee State University) 7 (3), JSTOR 4190033.
- Decalo, Samuel (1976), Historical Dictionary of Dahomey (People's Republic of Benin), Metuchen, New Jersey: Scarecrow Press, ISBN 0-8108-0833-1, OCLC 1959674.
- Dossou-Yovo, Noel (September 1999), „The Experience of Benin”, International Journal on World Peace 16 (3), ISSN 0742-3640, OCLC 211426384[mrtav link].
- Ghana Information Services Department (1961), New Ghana, Government of Ghana.
- Hudgens, Jim; Trillo, Richard; Calonnec, Nathalie (2003), The Rough Guide to West Africa, London: Rough Guides, ISBN 1-84353-118-6, OCLC 176832097.
- Ihonvbere, Julius Omozuanvbo; Mbaku, John Mukum (2003), Political Liberalization and Democratization in Africa: Lessons from Country Experiences, Westport, Connecticut: Praeger, ISBN 0-313-05151-8, OCLC 60127996.
- Keesing's Worldwide, LLC. (November 1963), „November 1963 - Fall of President Maga's Regime. - Formation of Provisional Military Government”, Keesing's Contemporary Archives (London) 9, ISSN 0022-9679, OCLC 1644683.
- Kneib, Martha (2007), Benin, Cultures of the World, Tarrytown, New York: Marshall Cavendish, ISBN 0-7614-2328-1, OCLC 62109915.
- Laitin, David D. (1986), Hegemony and Culture: Politics and Religious Change Among the Yoruba, Chicago: University of Chicago Press, ISBN 0-226-46790-2, OCLC 12946946.
- Matthews, Ronald (1966), African Powder Keg: Revolt and Dissent in Six Emergent Nations, London: The Bodley Head, OCLC 246401461.
- Ronen, Dov (1975), Dahomey: Between Tradition and Modernity, Ithaca, New York: Cornell University Press, ISBN 0-8014-0927-6, OCLC 1527290.
- Staniland, Martin (1973a), „The Three-Party System in Dahomey: I, 1946-1956”, The Journal of African History (Cambridge University Press) 14 (2): 491–504, DOI:10.1017/S0021853700012846, JSTOR 180543.
- Staniland, Martin (1973b), „The Three-Party System in Dahomey: II, 1956-1957”, The Journal of African History (Cambridge University Press) 14 (3): 291–312, DOI:10.1017/S0021853700012573, JSTOR 180450.
- West Africa Publishing Company (1971), West Africa.