Predsjedničko vijeće (Dahomej)

Predsjedničko vijeće (francuski: Conseil Présidentiel) je bio trijumviratni sustav vlasti u Dahomeju, koji je postojao od 7. svibnja 1970. do 26. listopada 1972. godine, kada je svrgnut u državnom udaru. Predsjedničko vijeće je funkcioniralo kao tročlano predsjetnišvto koje je držalo sve izvršne i zakonodavne funkcije u Dahomeju, a njegovi su članovi bili nominalno ravnopravni; predsjedavajući, koji je bio predsjednik Dahomeja, mijenjao se svake dvije godine. Članovi vijeća bili su Hubert Maga, Sourou-Migan Apithy i Justin Ahomadégbé-Tomêtin.

Od vrha prema dnu, članovi Predsjedničkog vijeća Dahomeja, tzv. "troglava neman" dahomejske politike: Hubert Maga, Sourou-Migan Apithy i Justin Ahomadégbé-Tomêtin.

Nakon sticanja nezavisnosti od Francuske 1960. godine, Dahomej je doživio podjelu državničke moći između tri regionalne frakcije, koje su tokom narednog desetljeća dominirale nacionalnom politikom. Hubert Maga je dominirao sjevernim dijelom zemlje, dok su Sourou-Migan Apithy i Justin Ahomadégbé-Tomêtin imali svoja uporišta na jugoistoku, odnosno jugozapadu zemlje. Ta regionalistička frakcioniranost za posljedicu je imala izrazitu nestabilnost u dahomejskoj politici te konstantne sukobe među predstavnicima "troglave nemani", svaki od kojih je želio apsolutnu vlast. Maga, koji je 1960. godine postao prvi predsjednik Dahomeja, svrgnut je u puču 1963. godine, nakon kojega su Apithy i Ahomadégbé-Tomêtin, kao predsjednik i premijer, preuzeli vlast u državi. Međutim, ni to nije dovelo do željene stabilizacije, tako da je raniji pučist, Christophe Soglo, ponovo svrgnuo civilnu vlast 1965. godine i započeo period vojne vlasti u Dahomeju, koji je de facto trajao sve do 1970. godine; Émile Derlin Zinsou je od 1968. do 1969. vladao zemljom kao civilni vođa, ali uz snažnu podršku i kontrolu vojske, koja ga je u konačnici i svrgnula. Sve je to kulminiralo predsjedničkim izborima 1970. godine, koji su trebali stabilizirati zemlju, ali su dovele do novih podjela. Naime, na izborima je pobijedio Justin Ahomadégbé-Tomêtin, međutim ispostavilo se kako je upravo on uzurpirao i omeo glasovanje u Atakori, gdje je Maga dobio većinu glasova, što je u konačnici dovelo do poništenja cijelih izbora. Vojska je, a tu se umiješala i Francuska, izvršila pritisak na "troglavu neman" te su se oni u konačnici dogovorili oko osnivanja Predsjedničkov vijeća, u sklopu kojega bi sva trojica imali izvršnu i zakonodavnu vlast.

Prema povelji o Predsjedničkom vijeću, sva tri člana bi ravnopravno sjedili u vijeću i zajednički odlučivali o svim relevantnim pitanjima državne politike. Istovremeno, svaki od njih bi dobio dvogodišnji, rotirajući mandat kao predsjednik, što bi mu olakšalo implementaciju određenih odluka u civilnom, ali i vojnom sektoru (jer, predsjednik je istovremeno bio i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Dahomeja). Ministarske pozicije u vladi bile su podijeljene među članovima vijeća, odnosno oni su ih ravnopravno popunjavali svojim kandidatima, s tim da je ministre unutarnjih poslova i vojske uvijek imenovao aktualni predsjednik. Inicijalno je odlučeno kako će prvi dvogodišnji mandat odraditi Maga, nakon njega Ahomadégbé-Tomêtin te, u konačnici, Apithy. Unatoč planu, dogodila se samo jedna mirna tranzicija vlasti, kada je Maga 1972. godine prepustio predsjedničku funkciju Ahomadégbéu-Tomêtinu. Nedugo zatim, Maga i Apithy su se ujedinili i krenuli opstruirati Ahomadégbéa-Tomêtina, što je ponovo potaklo vojnu reakciju; dana 26. listopada 1972., Mathieu Kérékou je podigao vojsku i preuzeo vlast u državi, čime je efektivno dokinuo Predsjedničko vijeće.

Literatura

Knjige i članci

• Allen, Chris (1989). „Benin”. Benin, the Congo, Burkina Faso. London: Pinter Publishers. str. 3–44. 
• Bebler, Anton (1973). Military rule in Africa: Dahomey, Ghana, Sierra Leone, and Mali. London: Praeger. 
• Bako-Arifari, Nassirou (1995). „Démocratie et logiques du terroir au Bénin”. Politique Africaine. 59. str. 7–24. 
• Decalo, Samuel (1973). „Regionalism, Politics, and the Military in Dahomey”. The Journal of Developing Areas 7 (3): 449–478. 
• Decalo, Samuel (1997). „Benin: First of the new democracies”. u: John F. Clark & David E. Gardinier. Political Reform in Francophone Africa. Boulder, CO: Westview Press. str. 43–61. 
• Dossou-Yovo, Noel (1999). „The Experience of Benin”. International Journal on World Peace 16 (3): 59–74. 
• Houngnikpo, Mathurin C.; Decalo, Samuel (1 August 2012). Historical Dictionary of Benin. Rowman & Littlefield. ISBN 978-0-8108-7171-7. 
• Houngnikpo, Mathurin C. (2001). Determinants of democratization in Africa: a comparative study of Benin and Togo. University Press of America. 
• Lea, Chris (2001). Political Chronology of Africa. Routledge. str. 40. ISBN 978-1-135-35666-8. 
• Le Vine, Victor T. (1997). „The Fall and Rise of Constitutionalism in West Africa”. Journal of Modern African Studies 35 (2): 181–206. DOI:10.1017/s0022278x97002395. 
• Martin, Guy (2001). „Benin”. The Oxford Companion to the Politics of the World. London: Oxford University Press. str. 72–74. ISBN 978-0-19-511739-4. 
• Ronen, Dov (1975). Dahomey: Between Tradition and Modernity. Ithaca: Cornell University Press. 

Novinski članci (kronološki)

• „Africa: A Year for Nationalization”. Washington Post: str. C1. 27 December 1970. 
• Mohr, Charles (19 June 1971). „5 Nations Walk Out of African Parley”. New York Times: str. 3. 
• „Dahomey, a Garden of Eden in Africa”. New York Times: str. 51. 31 January 1972. 
• Heinzerling, Larry (3 April 1972). „China Resurging in Africa”. Washington Post: str. A12. 
• Howe, Marvin (8 May 1972). „Dahomey Transfers Power Peacefully”. New York Times: str. 4. 
• „Dahomey to get one-party rule”. Afro-American: str. 22. 10 June 1972. 
• Johnson, Thomas A. (28 October 1972). „Eleven-officer rule in Dahomey is set up following Army Coup”. New York Times: str. 3. 
• „Dahomey's Trade Deficit Persists”. New York Times: str. A16. 4 February 1973. 
• „Dahomey Jails Former President”. Washington Post: str. A14. 23 May 1973.