Sourou-Migan Apithy

Sourou-Migan Marcellin Joseph Apithy (Porto-Novo, 8. travnja 1913.Pariz, 3. prosinca 1989.) bio je beninski političar, aktivan u periodu Republike Dahomej. Apithy je bio jedan od najvažnijih političara u procesu osamostaljenja Dahomeja od Francuske, a služio je kao premijer i predsjednik.

Sourou-Migan Apithy
Sourou-Migan Apithy

Mandat
25. svibnja 1957. – 22. svibnja 1959.
Predsjednik Hubert Maga
Prethodnik pozicija utemeljena
Nasljednik Hubert Maga

Mandat
25. siječnja 1964. – 27. studenog 1965.
Prethodnik  Christophe Soglo (v.d.)
Nasljednik Justin Ahomadégbé-Tomêtin (v.d.)

Rođenje 8. travnja 1913.
Benin Porto-Novo, Benin
(tada Francuska Francuski Dahomej)
Smrt 3. prosinca 1989.
Francuska Pariz, Francuska
1 Apithy je od 25. svibnja 1957. do 26. prosinca 1958. godine bio potpredsjednik Vladinog savjeta, a od 26. prosinca 1958. do 4. prosinca 1958. godine i predsjednik istog tijela. Radilo se o pretečama funkcije premijera, koja je formalno utemeljena 4. prosinca 1958. godine.

Rođen u Porto-Novu 1913. godine, Apithy je srednju školu završio u Bordeauxu, nakon čega je upisao političke nauke u Parizu. Studirao je trgovinu, nakon čega se zaposlio u jednoj francuskoj kompaniji u Zapadnoj Africi kao računovođa. Po završetku fakulteta, aktivirao se u dahomejskoj politici dok je njegova zemlja još uvijek bila francuska kolonija. Nakon ustavnih i administrativnih reformi u Parizu nakon Drugog svjetskog rata, Apithy je postao zastupnik Dahomeja i Togolanda u Ustavotvornoj skupštini u Parizu, koja je radila na Ustavu Četvrte Republike. Apithy je bio dio grupacije u Francuskoj školovanih afričkih političara, zajedno s, među ostalima, Senghorom i Houphouëtom-Boignyjem, koja je imala značajan utjecaj na kreiranje francuske poslijeratne kolonijalne politike. Tokom 50-ih godina, Apithy, Hubert Maga i Justin Ahomadégbé-Tomêtin postaju tri najmoćnija političara u Dahomeju, čija je unutarnja politika bila pod snažnim utjecajem etničkog regionalizma; Apithy je uživao podršku Joruba na jugoistoku, dok su Maga i Ahomadégbé-Tomêtin držali sjever (uz podršku Bariba), odnosno jugozapad (uz podršku Fona).[1][2] Apithy je istovremeno bio i zastupnik u Narodnoj skupštini u Parizu, a uživao je ugled političkog oportunista koji je lako mijenjao strane ako bi odgovaralo njegovim potrebama.

Godine 1957. postao je potpredsjednik Vladinog savjeta, a naredne godine i predsjednik istog tijela; bila je to preteča funkcije premijera Dahomeja, koja će formalno biti utemeljena 4. prosinca 1958., kada je Apithy prihvatio imenovanje koje mu je predložio Hubert Maga.[3] Premijer je bio do 1959. godine, a već je 1960. godine postao potpredsjednik Dahomeja u mandatu Huberta Mage.

Interni nemirni doveli su do državnog udara 1963. godine, u kojem je svrgnut Maga. Nakon što je pučist Christophe Soglo nakratko preuzeo vlast kao privremeni predsjednik, ista je 1964. godine predana upravo Apithyju, koji je trebao stabilizirati situaciju. Međutim, nakon što je i to propalo, Apithy je 27. studenog 1965. godine podnio ostavku, a nedugo zatim je vojska ponovo preuzela kontrolu u zemlji. Apithy je pobjegao u Pariz, gdje je ostao sve do 1970. godine, kada se vratio u sam vrh dahomejske politike kao član tročlanog predsjedničkog vijeća, zajedno s Magom i Ahomadégbéom-Tomêtinom. Iako u ovoj iteraciji Apithy nikada nije preuzeo dužnost predsjednika, bio je aktivan član vladajuće strukture koja je dobila nadimak "Troglava neman", a bila je točna preslika one iste vladajuće strukture koja je vladala Dahomejom početkom 60-ih godina.

"Troglava neman" vladala je Dahomejom do 1972. godine, kada je svrgnuta u puču, čiji je predvodnik bio Mathieu Kérékou. Sva tri člana vijeća su uhapšeni te su u zatvoru proveli devet godina, sve dok ih Kérékou 1981. godube nije pustio na slobodu.[4] Apithy se tada preselio u Pariz, gdje je živio do svoje smrti 1989. godine.

Reference uredi

  1. Dossou-Yovo 1999: str. 60
  2. Decalo 1973: str. 452
  3. Decalo 1976: str. 16
  4. Kpatindé, Francis (25 March 2002), „Justin Tomêtin Ahomadégbé Éphémère chef de l'État” (fr), Jeune Afrique (Groupe Jeune Afrique) 

Literatura uredi