Franjo Tuđman (Veliko Trgovišće, 14. svibnja 1922. – Zagreb, 10. prosinca 1999.),[2] jugoslavenski i hrvatski general, povjesničar i političar. U gotovo 60 godina dugoj karijeri prošao je put od partizanskog komesara i najmlađeg generala JNA do hrvatskog nacionalista i prvog predsjednika nezavisne Republike Hrvatske.

Franjo Tuđman
Franjo Tuđman


Na dužnosti
30. 5. 1990. – 10. 12. 1999.
Predsjednik vlade Stjepan Mesić
Josip Manolić
Franjo Gregurić
Hrvoje Šarinić
Nikica Valentić
Zlatko Mateša
Prethodnik Ivo Latin
Nasljednik vd. Vlatko Pavletić
v.d. Zlatko Tomčić
Stjepan Mesić

Rođen/a 14.5.1922.
Veliko Trgovišće, Kraljevina SHS (danas Hrvatska)
Umro/la 10.12.1999.
Politička stranka HDZ (1989-1999)
Ostale političke
afilijacije
SKJ (1941-1967)
Suprug/a Ankica Tuđman rođ. Žumbar
Alma mater Vojna akademija u Beogradu
Sveučilište u Zagrebu
Profesija vojnik
historičar
političar
Religija ateizam[1]

Djetinjstvo

 
Rodna kuća Franje Tuđmana

Rodio se u Velikom Trgovišću, selu u Hrvatskom zagorju. Nema pouzdanih podataka o podrijetlu prezimena Tuđman. Neki izvori ga opisuju kao mađarsko, drugi kao njemačko.[3] Prva spomenuta osoba sa tima prezimenom jest Michael Tugyman, spomenut u matičnim knjigama iz 17 stoljeća.[3] Ne postoje pak nikakvi dokazi koji bi ukazivali na njega kao izravnog pretka Franje Tuđmana.[3]

Roditelji Franje Tuđmana koji se rodio 14. 5. 1922. su bili Stjepan i Justina Tuđman, a osim njega oni su imali još četvoro djece (Danica, Ana, Ivica i Stjepan). Odrastanje u obitelji s jakim radićevskim anticrkvenim stajalištima rezultira političkim približavanjem djece komunističkoj partiji Jugoslavije bez obzira na očev položaj u komitetu HSS za Veliko Trgovišće [4] i dva izbora za seoskog načelnika Velikog Trgovišća 1936. i 1938. godine [4]. Gotovo istovremeno s polaskom u prvi razred osnovne škole 15. 9. 1929. godine Franji iznenada umire majka Justina pri porodu [5] nakon čega će mu se otac oženiti za Olgu Milažaru. Po završetku osnovne škole 30.6.1933. dolazi do produžene školske pauze [6], koja nigdje nije bila konkretno objašnjena pa se pretpostavlja da zbog ekonomske krize obitelj [7] nije mogla plaćati daljnje školovanje. Do nastavka školovanja koje neće završiti zbog izbijanja rata dolazi tek na jesen 1935. godine

Drugi svjetski rat i JNA

Za vrijeme drugog svjetskog rata se kao i brat Stjepan priključio Titovim partizanima. Svoju početnu ulogu u komunističkoj partiji Jugoslavije rukovodioca tehnike Okružnog komiteta Krapina [8] će u partizanima unaprediti tako da postaje zamjenik političkog komesara Zagorskog partizanskog odreda [8], nakon čega je unapređen u zamjenika političkog komesara Udarne brigade Braća Radić 19.1.1944 [8] gdje se zadržava samo do aprila 1944. kada biva unapređen u 32. zagorsku diviziju NOVJ na položaj vršitelja dužnosti političkog komesara [9]. Ubrzo po dolasku na taj položaj Franjo Tuđman je unapređen tako da počinje raditi u personalnom odsjeku 10. zagrebačkog korpusa gdje ostaje do slanja u Beograd tijekom januara 1945. gdje počinje raditi kao predstavnik NR Hrvatske u Vrhovnom štabu JA, a po završetku ratu prelazi na vojno mjesto u glavnoj personalnoj upravi Ministarstva obrane.[8][10]

Tijekom rata Franji je poginuo brat Stjepan, ali je i upoznao svoju suprugu Ankicu s kojom se ženi u Beogradu 25.5. 1945. godine na prvi Dan mladosti koji se u socijalističkoj Jugoslaviji slavio kao službeni rođendan njenog osnivača Josipa Broz Tita. Nakon ratnih trauma za Franju Tuđmana zadnji, a ujedno i najveći šok postaje vijest o smrti oca i maćehe. Prema policijskom izviješću njeegov otac je ubio maćehu, a potom i sebe 26. 4. 1946. godine.

Bez obzira na činjenicu kako je postao oficir tijekom rata pošto nije bio završio srednju školu on i njegova supruga koja je bila u sličnoj školskoj situaciji zajedno završavaju partizansku gimnaziju 1945. godine, a to početno školovanje on nastavlja u višoj vojnoj akademiji koju će uspješno završiti 1957. godine [11]. Istovremeno s radom u personalnoj upravi ministarstva obrane i školovanjem vojna karijera Franje Tuđmana je cvjetala tako da 1953. godine postaje pukovnik, a 1959. godine i najmlađi general JNA.

Kao mladi, sposobni i ambiciozni oficirski kadar 23.5.1954. godine Franjo Tuđman postaje sekretar [12], a u svibnju 1958. godine i predsjednik JSD Partizan[12],koji je tijekom cijelog postajanja druge i treće Jugoslavije bio u stvarnosti vojni klub.

Bez obzira na sve vojne karijerne uspjehe Franje Tuđmana njega u pedesetim godinama dvadesetog veka počinje zanimati historiografija pa se počinje baviti pisanjem tako da mu 1957. godine izlazi prvo djelo "Rat protiv rata". Četri godine kasnije to jest 1961. godine Franjo Tuđman donosi odluku o prekidu vojne karijere kako bi se mogao baviti historiografijom [10].

Karijera 1960-ih

Godine 1961. na vlastiti zahtjev napušta vojsku te postaje osnivač Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske u Zagrebu čiji postaje direktor. Osnovu za stvaranje novog instituta daruje postaje Historijsko odjeljenje Centralnog komiteta KPH koje ulazi u sastav novoosnovang instituta po odluci Centralnog Komiteta KPJ iz 1961. godine [13], a sam institut još dobiva, državnu novčanu pomoć i dio konfiscirane jevrejske vile [11]. Također osim posla na institutu Franjo Tuđman prvo 1962. godine postaje predsjednik Komisije za međunarodne odnose Glavnog odbora Socijalističkog saveza Hrvatske [11], a potom 1963. profesor predavač na Zagrebačkom universitetu [11] dok vrhunac ove strelovite karijere postaje njegovo biranje u Sabor 1965. godine predsjednik Odbora za znanstveni rad Prosvjetno-kulturnog vijeća Sabora SR Hrvatske [11].

Istovremeno s ovim uzdizanjem na najviše partijske dužnosti Franjo Tuđman dolazi rano pod utjecaj ideja hrvatskog proljeća tako u ime Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske potpisuje Deklaraciju o hrvatskom jeziku iz 1967. godine koja se našla u suprotnosti sa službenom jugoslavenskom politikom koja je podržavala Novosadski dogovor iz 1954. godine. Ova Tuđmanova odluka ga košta mjesta u institutu pošto je praktički odmah smjenjen [11], izbačen iz Saveza komunista Jugoslavije i potom 1969. godine je smjenjen i u Saboru to jest nije mu dan još jedan saborski mandat. To političko kažnjavanje nekad podobnog Franje Tuđmana ga nije sprečilo da 1969. godine izda svoju knjigu Velike ideje i mali narodi koja se bavi s političkom historijom različitom od onoga što je tada bila historijska dogma prezentirana i štićena od komunističke partije čime definitivno postaje disident.

Disident

Kraj šezdesetih i početak sedamdesetih godina 20 veka je u SR Hrvatskoj razdoblje koje će dobiti ime Hrvatsko proljeće tijekom kojeg tamošnji političari traže promjene unutrašnje organizacije Jugoslavije, osamostaljenje hrvatskog jezika i slično. Ovaj proces koji završava 1971. godine hapšenjem tadašnjih glavnih hrvatskih reformatorski nastrojenih političara ne zaobilazi niti Franju Tuđmana koji tada ipak spada u drugu hrvatsku političku ligu za razliku od na primer Mika Tripala, Savke Dabčević ili Dražena Budiše. Nakon hapšenja Franjo Tuđman je osuđen na 2 godine robije tijekom koje će uživati posebno povoljan status na zahtjev Tita, a nakon 9 meseci će i biti pušten na slobodu [11]. Ostatak sedamdesetih godina Franjo Tuđman ostaje u vezi s proljećarima tako da zajedno s njim daje 1977. godine intervju za švedsku televiziju, a potom i ostale strane medije. Nakon Titove smrti 1980. godine kada ostaje bez zaštite baš zbog tih intervjua Franjo Tuđman će biti ponovno uhapšen jer je u njima vršio "neprijateljsku djelatnost" i "povezivao se s emigracijom". Ovaj put će biti osuđen na 3 godine zatvora, ali je sada pušten zbog lošeg zdravlja nakon 13 mjeseci. Daljnjih pet godina potpomognut prijateljima on vodi pravnu bitku da se ne vrati na izdržavanje kazne što 1986. godine završava zakonskom pobjedom pa za razliku od važnijih proljećaraca gotovo odmah dobiva pasoš [14] i odlazi u posjet američkom kontinentu gdje se između ostalog u Kanadi susreće s tzv. Norvalskom skupinom [15][16] koja se navodno inspirirala na lik i djelo Maksa Luburića,a čiji dio članova će potom postati dužnosnici kada Tuđman bude izabran za predsjednika [17]. Nakon prvog susreta Franjo Tuđman će redovno dolaziti u kanadske posjete tijekom sljedeće dvije godine kada će se stvoriti njegova vizija buduće samostalne Hrvatske.[18]

HDZ

Praktički istovremeno s ovim Tuđmanovim putovanjima Jugoslavija se počela politički urušavati pod pritiskom Ronalda Reagana naređenog američkog ekonomskog rata [19] i porasta nacionalizma u Srbiji kao odgovor na albanski nacionalizam na Kosovu. U tim novim okolnostima 1989. godine Socijalistička Republika Hrvatska je dopustila osnivanje političkih stranaka pa će nakon HSLSa, doći do osnivanja HDZa na čijoj prvoj sjednici će za predsednika biti izabran politički spretni Franjo Tuđman koji postaje kao bivši jugoslavenski komesar i general podoban dijelu tadašnjih pre svega hrvatskih sigurnosnih dužnosnika predstavljenih u liku Josipa Boljkovca, a istovremeno i Hrvatima u inostranstvu predstavljeni u liku Gojka Šuška [20]. Tijekom izborne kampanje za prve slobodne izbore u atmosferi dubokoj zatrovanoj miloševićevom nacionalističkom propagandom u kojoj su i Franjo Tuđman i Ivica Račan proglašeni ustašama poruka prvog za stvaranje samostalne države, zajedno s financijskom pomoći iz inostranstva [20] i izmišljenim [21] atentatom na Tuđmana u Benkovcu će mu i njegovoj stranci donesti izbornu pobedu.

Ratni predsednik Hrvatske

U trenutku kada 30.5.1990. godine Sabor izabire Franju Tuđmana za predsednika Hrvatske ona se našla u vrlo teškoj situaciji zbog početaka srpske pobune do koje dolazi radi protivljenja HDZ programu samostalne Hrvatske i razoružane teritorijalne obrane. U tim okolnostima Tuđmanov, hrvatski prioritet postaje naoružavanje što se uspješno provodi tijekom sljedeće godine dana pre svega uz financijsku pomoć Hrvata iz inostranstva, dok njegovi potom od srpske propagande milion puta ponovljeni "lapsusi" stavljaju pod znak pitanja na Tuđmanov navodni pokušaj mirnog raspada Jugoslavije. Njegova nepromišljena izjava da je "ponosan što mu žena nije niti Židovka niti Srpkinja" [notes 1], uzimanje "šahovnice" za grb Hrvatske (koju mnogi Srbi poimaju kao "ustašku" iako je njeno podrijetlo puno starije) , ali definitivno ništa u pogledu mira i smirivanja tenzija među hrvatskim Srbima histeriziranim Miloševićevom propagandom.

Istovremeno s tim događajima u Zagrebu izabrani srpski zastupnici u Saboru kojeg su napustili nakon izbora Franje Tuđmana za predsednika osnivaju svoju skupštinu u Kninu i 17.8.1990 to jest samo 3 dana nakon što je podignuta borbena gotovost JNA "samoinicijativno" se dižu u otvorenu pobunu poznatu pod imenom Balvan revolucija koja je pomognuta pozicijom 9 korpusa JNA i pretnjom vrha armije upućenoj Hrvatskoj:"Ako padne i jedna srpska glava biti će krvi". U ovim prvim napetim danima realno nemoćan Franjo Tuđman šalje protestnu poruku predsedniku predsjedništva SFRJ Borisavu Joviću da je do pobune hrvatskih Srba došlo tek nakon njihovog sastanka s Jovićem, što ovaj komentira da se treba maknuti s vlasti pošto do pobune dolazi: "kada on postaje predsednik".

U takvim uvjetima Franjo Tuđman počinje taktizirati i kupovati vreme s bezbroj sastanaka s Miloševićem od kojih će prvi na vlastiti zahtjev biti na sjednici predsedništva SFRJ tijekom oktobra 1990 [22] dok sljedeće godine to postaje ujedno i najkontroverzniji dio njegove politike simboliziran Sastankom u Karađorđevu gdje se po izjavama britanskih i američkih diplomata zajedno s onima zamjenika predsjednika i premijera SFRJ između ostalog vodio razgovor o podjeli Bosne i Hercegovine između Hrvatske i Srbije. Taj sastanak iz marta 1991 će se ponoviti i sljedeći mjesec, a zavisno od kasnijih interpretacija Tuđmanov cilj je i dalje bio kupovina vremena kako bi što kasnije počela Srpska invazija Hrvatske ili podjela Bosne i Hercegovine. Istovremeno s tim neuspješnim pregovorima pobunjeni hrvatski Srbi naoružani od JNA koja u martu 1991. godine otkazuje poslušnost vladi SFRJ, proglašavaju svoju nezavisnost,a vlada Franje Tuđman uz pomoć stotine miliona dolara dobivenih iz inostranstva naoružava uz pre svega dopuštenje Mađarske organizira svoje prve vojne snage koje su se na početku vodile kao rezervni policijski sastav, a potom predsedničkom uredbom od 20. travnja 1991. godine biva osnovana Hrvatska vojska pod imenom Zbog narodne garde.

Rat u Hrvatskoj

Glavni članak: Rat u Hrvatskoj

Tehnički Jugoslavija prestaje postojati u martu 1991. godine nakon što je JNA upotrebljena protuustavno u Pakracu i protiv civilnih demonstranata u Beogradu,a njen pokušaj državnog udara je bio zaustavljen nakon čega savezni sekretari za narodnu obranu otkazuju poslušnost vladi. Bez obzira na sada već otvorene ratne igre pregovori Tuđmana i Miloševića se nastavljaju, a tijekom njih po rječima Stipe Mesića tadašnji predsjednik Hrvatske je uspio dobiti od predsjednik Srbije 33 bosanskohercegovačke općine na području pre svega Turske Hrvatske i Hercegovine s 1.166.577 stanovnika (473.789 Bošnjaka, 460.462 Hrvata, 164.549 Srba i 67.777 ostalih). Bez obzira na taj dogovor po rječima Borisava Jovića predsjednika predsjedništva Jugoslavije JNA [[5.4.1991. godine donosi odluku o početku rata bez saglasnosti predsjedništva Jugoslavije (koju i tako nikada ne bi dobili) u cilju "zaštite" srpskog naroda u Hrvatskoj to jest zaštite onoga već osvojenog [23]. U skladu s tom naredbom JNA je počela dovoditi nova vojne snage u Hrvatsku što je od nje bilo ignorirano, dopušteno dok tadašnje najvažnije odluke Franje Tuđmana postaju blokiranje odluka vlastitog ministra obrane Martina Špegelja o napadu na JNA svim snagama zbog još uvek oružano i organizacijski slabih hrvatskih vojnih snaga i odluka o samostalnosti Republike Hrvatske donesena 25.6.1991. zajedno sa slovenskom identičnom odlukom koja dovodi do "šaljivog" rata u Sloveniji s katastrofalnim promenama za Hrvatsku pošto je rat iskorišten da bi JNA "osigurala" mostove prema Hrvatskoj i smjenu Slovenca generala Kolšeka zapovjednika pete vojne oblasti (u koju spada Hrvatska) s mnogo lojalnijim Srbinom generalom Avramovićem u pripremi za budući rat. Pošto se bez obzira na ranije dogovore s Miloševićem i odgodu odluke o nezavinosti pod pritiskom EEZa rat postao neupitna budućnost Franjo Tuđman donosi odluku o stvaranju vlade nacionalnog jedinstva u cilju ujedinjavanja cjelokupne Hrvatske u njenoj obrani.

Tijekom rata u Hrvatskoj koji je uskoro počeo Tuđmanov autokratski način upravljanja uspjeva efikasno upravljati obranom Hrvatske i istovremeno donositi strateški teške odluke kao što su bile osvajanja kasarna JNA u hrvatskim gradovima i žrtvovanje Vukovara.. Jedna od najvećih pohvala Tuđmanovog načina upravlja obranom Hrvatske je došla iz protivničkih redova od strane penzionisanog jugoslavenskog ministra obrane Branka Mamule koji je kasnije izjavio: "Tuđman je zauzeo strateški ispravan stav:Na vanjskom planu insistirati i stvarati vojsku koja bi se istovremeno mogla boriti s JNA i krajiškom paravojskom, a kada Hrvatska bude priznati i JNA se morala povući poraziti krajišku vojsku i na tjerati Srbe na poslušnost. Dok se ne stvore ti drugi uvjeti zauzet je stav da se odugovlači, pregovara, ne izaziva JNA na radikalni razračun,a kada se ocijeni da bi ona to mogla učiniti tražit prekid neprijateljstava, drugim rječima kupovati vreme. Uspjelo mu je ostvariti sva tri cilja, samo što se za pobjedu nad krajiškom vojskom moralo čekati do 1995. godine."

Rat u Bosni i Hercegovini

Tuđmanova politika prema susjednoj Bosni i Hercegovini je bila opsjednuta njegovim vlastitim velikohrvatskim idejama, iluzijama koje je javno govorio, pisao još mnogo pre no što je postao predsjednik. Po tim opasnim iluzijama o kojima pored ostalog piše i u svojoj knjizi Nacionalno pitanje u suvremenoj Europi Bosna i Hercegovina treba biti dio Hrvatske federalne jedinice, a bošnjačko pučanstvo je po njemu u svojoj golemoj većini po svom etničkom sastavu i govoru neprijekorno hrvatskog podrijetla. U skladu s takvim vlastitim razmišljanjima Franjo Tuđman je podesio hrvatsku politiku po pitanju rata u Bosni i Hercegovini gdje će hrvatsku petokolonašku ulogu preuzeti HDZ BiH koji je po vlastitom statutu bio "konstitutivni dio jedinstvene HDZ organizacije sa sjedištem u Zagrebu". Nakon što predsednik HDZ BiH Stjepan Kljuić odbije program razbijanja Bosne i Hercegovine on će prvo biti ignoriran, a potom i zamjenjen osuđenim kriminalcem [24] Matom Bobanom. O svojoj namjeri aneksije Cazinske Krajine i zapadne Hercegovine Franjo Tuđman nakon sklapanja ratnog primirja u Hrvatskoj 1992. potpuno opušteno kaže:"sadašnji Hrvatski perec je neprirodan" i "među građanstvom tih krajeva postoji veliki interes u priključenju Hrvatskoj". U skladu s takvim razmišljanjem nakon početka srpskog napada na Bosnu i Hercegovinu od Tuđmana postavljeni predsednik Republike Herceg-Bosne i od Miloševića postavljen predsednik Republike Srpske postižu mirovni dogovor. Taj sporazum je imao i stavke o podjeli Bosne i Hercegovine pa će od strane njihovih kritičara biti opisivan kao dogovor razbojničkih država sličan s dogovorom Hitler-Staljin o podjeli Poljske 1939. godine.[25].

Dok cijela 1992. godina rata prolazi u pre svega srpskim napadima na područja pod kontrolom vlade Bosne i Hercegovine Herceg-Bosna pod direktnim nadzorom Tuđmanovog predstavnika u liku zamjenika ministra obrane generala Praljka postepeno proširuje teritorij pod svojom kontrolom u centralnoj Bosni, a u skladu s dogovorom o podjeli države između Tuđmana i Miloševića prvi prepušta drugome kontrolu nad bosanskom Posavinom,a zauzvrat po dogovoru dobiva samo Kupres. Otvoreni hrvatsko-bošnjački rat počinje 1993. kada po podacima bosanskohercegovačke vlade, UNPROFORa i stranih medija dijelovi Hrvatske vojske ulaze u u Bosnu i Hercegovinu [26] kako bi pomogli Herceg-Bosni u njenom napadu na centralnu Bosnu, dok istovremeno Franjo Tuđman propagandno objašnjava agresiju pokušajem "Bošnjaka" da osvoji teritorij naseljen Hrvatima do Neuma ?! Totalni debakl ove agresije rezultira Tuđmanovim histeričnim zahtjevima, pretnjama da se završi hrvatsko-bošnjački rat ili će Hrvatska početi rat svom snagom [27][28]. Posledica ovog Tuđmanovog rata omraženog u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj gdje gotovo dovodi do raspada HDZa postaje diplomatski snalažljiv mirovni sporazum kojim nastaje 1994. godine Federacija Bosne i Hercegovine koja potom treba ući u slabu uniju, konfederaciju s Hrvatskom [29] što se nikada neće dogoditi, ali čime je zadovoljena Tuđmanova fiksacija. Tijekom mjeseci nakon ovog dogovora Hrvatska dobiva američke vojne savjetnike za organiziranje Hrvatske vojske koja sljedeću godinu u dogovoru s bosanskohercegovačkom vlada pokreće vojne akcije što rezultiraju prvo ukidanjem Republike Srpske Krajine, a potom i zajedničkom ofenzivom u Bosni i Hercegovini čime završava tamošnji rat. U tom razdoblju tijekom druge polovice 1995. godine Franjo Tuđman bivši predsednik naroda koji se bori za slobodu (1991.), a potom predsednik razbojničke države (1993) postaje trijumfalni pobjednik u ratu čije akcije oslobađaju Hrvatsku i završavaju rat u Bosni i Hercegovini. Račun za hrvatsko-bošnjački sukob na kraju zbog Tuđmanove, Šuškove i Bobanove smrti će osim stanovnika Hrvatske koje ga je financiralo više od deset godina kasnije platiti preživjelo rukovodstvo Herceg-Bosne na čelu s tadašnjim hrvatskim pomoćnikom ministra obrane Slobodanom Praljkom.

Unutrašnji poslovi

Ekonomija

Tuđmanova mnogo puta ponovljena državnička vizija privatizacije postaje stvaranje hrvatskog elitnog sloja od 200 obitelji [30] , a početnu smjernicu, zeleno svetlo u tom smjeru mu daruju Svetska banka i MMF zahtevima da se pokrene praktički odmah divlja privatizacija, teoretski prodaja, a u stvarnosti poklanjanje državnih poduzeća u privatne ruke na području cele istočne Evrope. Pokušaj premijera Franje Gregurića 1992. godine da se pokrene pitanje darovanja dionica radnicima kao u praktički svim drugim bivšim socijalističkim državama od Slovenije pa sve do Rusije i Srbije (u 21. veku) Franjo Tuđman je odbio rečima:Pa nećemo mi ponovno stvarati socijalizam [31] Kako je za razliku od država istočnog bloka u Jugoslaviji postojalo društveno, a ne državno vlasništvo prvi korak prema toj transformaciji postaje potrebe te promjene vlasništva i u skladu s tim sabor pod kontrolom Franje Tuđmana u doba izbijanja prvih ratnih operacija donosi 22.4.1991. Zakon o pretvorbi državnih poduzeća [32] koji ispod lijepe fasade postaje temelj za u hrvatskom narodu popularno nazvanu pljačkašku privatizaciju. Tijekom te i takve privatizacije još uvek uspješne ili ako ništa drugo zbog nekretnina vredne kompanije će biti poklanjane raznim do tada potpuno nepoznatim osobama koje Tuđmanov predsednički nasljednik naziva špekulantima bez poslovnih znanja koji te poklonjene kompanije uništavaju [30]. U tom po Tuđmanu potrebnoj sječi "komunističkih mastodonata" koji sami ne bi mogli preživjeti tržišnu utakmicu obogatiti će se određen broj obitelji, na znane ili nepoznate načine vezan direktno s Tuđmanom ili samo s njegovom strankom to jest HDZom dok će zahvaljujući hrvatskim zakonima donešenim u od predsjednika kontroliranom saboru dio njih ostati zaštićen velom anonimnosti. Neupitno najpoznatiji među novonastalom poznatom Hrvatskom elitom postaju poslovno uspješni Luka Rajić, koji napreduje od pozicije vozača u Dukatu do njegovog vlasnika, Ivica Todorić koji u privatizaciji postaje najbogatiji Hrvat [33], a čija poslovna aktivnost seže u doba Jugoslavije s početnim kapitalom stečenim kriminalnom radnjom, dok osuđeni kriminalac i HDZ financijer Josip Gucić [34], Tuđmanov teniski sparing partenr Bruno Orešar, a definitivno i Miroslav Kutle koji postaje jedan od medijski eksponiranih simbola takve privatizacije [35].

Kako bi se smirile socijalne tenzije to jest pobune radnika tijekom "privatizacijskog procesa" i uništavanja radnih mjesta vlada donosi zakone kojima se olakšava na razne načine odlazak u penziju, ali efekat cijelog procesa u kojemu dolazi do ničim legitimiziranog bogaćenja elite koju većina naroda smatra pljačkom i grabežom dovodi do moralnog uništenja načela zajednice [36]. Kako bi osigurao ovaj proces privatizacije za koji će državna revizija pretvorbe i privatizacije reći da je bio u više od 90 % slučajeva protuzakonit Franjo Tuđman svog ministra privatizacije potom postavlja na poziciju ministra unutrašnjih poslova pa bi on u slučaju policijske istrage morao dati dopuštenje da se njega istražuje.

Poslednji dio tako postavljene ekonomije postaje stvaranje precjenjenog tečaja kune sa svojim pogubnim učinkom na još aktivne poslovne subjekte i po završetku rata 1995 kada Hrvatskoj postane dostupno zaduživanje krpanje državnog budžeta na taj način [37].

Spor oko NK Dinamo

Franjo Tuđman je smatrao ime NK Dinamo previše komunističkim.[notes 2] Zbog toga je ono promijenjeno najprije u HAŠK Građanski a potom u NK Croatia što je izazvalo bijes Dinamovih navijača - Bad Blue Boysa, ali i ostatka nogometne Hrvatske koja se pobunila zbog favoriziranja ovog kluba [38]. Tuđmanovo navijanje za Croatiju su kritičari smatrali neprimjerenim i nepotrebnim politiziranjem sporta u državi. Kao osvetu pripadnici Torcide su prošetali Splitom magarca s imenom Franjo. Tuđman je imao viziju NK Croatije kao velikog europskog kluba što se nije baš ostvarilo. Sukob je završio kad je krajem 1999. godine Tuđman umro, a HDZ izgubio izbore nakon čega je oko 70 dana nakon njegove smrti klub preimenovan u NK Dinamo što je izazvalo opće oduševljenje među njegovim navijačima [38]. Zlatko Canjuga, predsjednik NK Croatije iz Tuđmanova doba, izjavio je jednom prigodom da mu je sam Tuđman pred smrt rekao da bi trebalo vratiti ime Dinamo [38] ali drugih dokaza za to osim njegove riječi nema. Tuđman se aktivno zanimao i za nacionalnu nogometnu reprezentaciju a njegovi kritičari su mu predbacivali da se (kao i u slučaju NK Dinama) miješao čak i u odabir igrača. Za razliku od njegovih kritičara Miroslav Ćiro Blažević smatra Tuđmana najzaslužnijom osobom za osvajanje bronce na SP u Francuskoj.[39]

Djela

  • "Rat protiv rata", (Zagreb, 1957., 2. izd. 1969., slovensko izd. "Vojna proti vojni" Ljubljana, 1961.)
  • "Stvaranje socijalističke Jugoslavije", (Zagreb, 1960., slovensko izd. Rojstvo socijalističke Jugoslavije Ljubljana, 1961.)
  • "NOR u Hrvatskoj", (Vojna enciklopedija, III, 1960.)
  • "Okupacija i revolucija", (Zagreb, 1963.)
  • "Uvod u historiju socijalističke Jugoslavije", (1964.)
  • "Uzroci krize monarhističke Jugoslavije od ujedinjenja 1918. do sloma 1941.", disertacija, knj. I. - II. (Zagreb, 1965.)
  • "Jugoslavenski odbor i stvaranje zajedničke države jugoslavenskih naroda", (1966.)
  • "Velike ideje i mali narodi", (Zagreb, 1969., 2. izd. 1970., 3. izd. 1996.)
  • "Nacionalno pitanje u suvremenoj Europi", (München-Barcelona, 1981., engl. izd. Nationalism in Contemporary Europe New York, 1981., 2. izd. 1982., njem. izd. Die Nationalitaetenfrage im heutigen Europa, Lidingo, 1986.)
  • "Croatia on trial: the case of the Croatian historian dr. F. Tudjman", (London, 1981.)
  • "Na braniku povijesne istine: dokumenti sa suđenja 17-20. veljače 1981. u Zagrebu", (bez godine izdanja)
  • "Na suđenju dr. Tuđmanu sudilo se Hrvatskoj", (London, 1981.)
  • "Stirbt Kroatien?", (Hamburg, 1981.)
  • "Državnost nacija - ključ mira Europe", (Lidingo, 1982.)
  • "O povijesti rješavanja hrvatskog pitanja i samoodređenja naroda u svijetu", (Toronto, 1987.)
  • "Stjepan Radić u hrvatskoj povijesti", (Sudbury, 1988.)
  • "Bespuća povijesne zbiljnosti", (Zagreb, 1989., 2. izd. 1989., 3. i 4. izd. 1990., njemačko izd. Irrwege der Geschichtswirklichkeit, Zagreb 1993., 5. izd. 1994., englesko izd. Horrors of War: Historical Reality and Philosophy, Washington, 1996. kinesko izd. Peking, 1998.)
  • "Izabrana djela Franje Tuđmana", (knj. I. - III: Velike ideje i mali narodi, Nacionalno pitanje u suvremenoj Europi, Državnost nacija ključ - mira Europe, Bespuća povijesne zbiljnosti), (Zagreb, 1990.)
  • "Zna se. HDZ u borbi za samostalnost Hrvatske", knj. I. (Zagreb, 1992.), knj. II. (Zagreb, 1993.), knj III. (Zagreb, 1995.), knj. IV. (Zagreb, 1998.)
  • "Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji 1918.-1941.", knj. I. - II., (Zagreb, 1993.)
  • "Izvješće predsjednika Republike dr. Franje Tuđmana od stanju države i nacije" na zajedničkoj sjednici oba doma Hrvatskog sabora, (Sabor, Zagreb, 1994.)
  • "Stanje hrvatske države i nacije" (izvješće predsjednika Republike i vrhovnog zapovijednika oružanih snaga Republike Hrvatske Hrvatskom saboru), (Ministarstvo obrane Republike Hrvatske - politička uprava, Zagreb 1995.)
  • "S vjerom u samostalnu Hrvatsku", (Zagreb, 1995.)
  • "Usudbene povjestice", (Zagreb, 1995.)
  • "Izvješće predsjednika Republike dr. Franje Tuđmana o stanju Hrvatske države i nacije u 1995. godini", na zajedničkoj sjednici oba doma Hrvatskoga sabora, (Zagreb, 1996.)
  • "Vlak slobode", (Zagreb, 1996.)
  • "Povijesna sudba naroda, Izabrani tekstovi", (Zagreb, 1996., njemačko izd. Das historische Schicksal des Volkes, Bonn, 1997., mađarsko izd. Népek történelmi sorsa Velagatott irasok (kézirat gyanánt), Budimpešta, 1997., bugarsko izd. Istoričeskata s'dba na narodite: Izabrani trudove, Sofija, 1997., češko izd. Dejinny udel národu, Vybrané texty, Prag, 1997., makedonsko izd. Istoriskata sudba na narodite, Izabrani tekstovi, Skoplje, 1998.)
  • "Misao hrvatske slobode - od nacionalne ugroženosti do državne samostalnosti (fragmenti misli i pogleda)", Narodne novine, (Zagreb, 1997.)
  • "Izvješće predsjednika Republike dr. Franje Tuđmana o stanju hrvatske države i nacije u 1997. godini", na zajedničkoj sjednici oba doma Hrvatskog državnog sabora, (Zagreb, 1998.)
  • "HDZ stožerna stranka demokratske Hrvatske", (Zagreb, 1998.)
  • "Izvješće predsjednika Republike dr. Franje Tuđmana o stanju hrvatske države i nacije u 1998. godini", na zajedničkoj sjednici oba doma Hrvatskog državnog sabora, (Zagreb, 1999.)

Posmrtno

  • "Petrinjska 18: Zatvorski dnevnik iz 1972.", (Zagreb, 2003.)
  • "Franjo Tuđman - Osobni dnevnik", knj. 1, 1973.-1978., knj. 2, 1979.-1983., knj. 3, 1984.-1989., (Urednik: Zvonimir Despot, Zagreb, 2011.)

Povezano

Napomene

  1. zaboravljajući pritom da mu je zet po nacionalnosti Srbin
  2. Ime Dinamo su odabrali zagrebački komunisti nakon drugog svjetskog rat po uzoru na Dinamo Kijev, Dinamo Moskva, Dinamo Bukurešt što navijači suparničkih klubova rado ističu

Izvori

  1. „Bešker: Agnostik Josipović u zagrljaju klera”. Jutarnji list. 7. augusta 2010. Arhivirano iz originala na datum 2016-03-07. Pristupljeno 13 mart-ожујак 2015. 
  2. „Tuđmanov sprovod”. Arhivirano iz originala na datum 2016-03-05. Pristupljeno 2011-06-17. 
  3. 3,0 3,1 3,2 Hudelist, Darko (2004). Tuđman-biografija. Zagreb: Profil.. str. 11. ISBN 9531200386. 
  4. 4,0 4,1 Hudelist,Childhood and education in Veliko Trgovišće,str. 14
  5. Hudelist str. 14
  6. Hudelist str 23
  7. Hudelist str 2
  8. 8,0 8,1 8,2 8,3 Franjo Tuđman
  9. 32. zagorska divizija NOVJ
  10. 10,0 10,1 „Franjo Tuđman biografija na sajtu HDZa”. Arhivirano iz originala na datum 2011-05-22. Pristupljeno 2011-03-10. 
  11. 11,0 11,1 11,2 11,3 11,4 11,5 11,6 „Franjo Tuđman biografija na moljac.hr”. Arhivirano iz originala na datum 2013-05-08. Pristupljeno 2011-03-10. 
  12. 12,0 12,1 Hudelist str 211
  13. Arhiv Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske
  14. Tuđmana je za posjeta Americi 1987. trebao ubiti srpski vojni likvidator
  15. „Uloga Gojka Šuška u stvaranju Hrvatske”. Arhivirano iz originala na datum 2007-07-28. Pristupljeno 2011-03-27. 
  16. „Vojna policija je izbacivala i obitelji s bebama”. Arhivirano iz originala na datum 2011-03-20. Pristupljeno 2011-03-27. 
  17. Hrvatska: Bedem ili vrata prema Balkanu[mrtav link]
  18. Hrvatsko proljeće
  19. National Security Decision Directive number 54 from 1982 and NSDD 133 from 1984.
  20. 20,0 20,1 „Gojko Šušak”. Arhivirano iz originala na datum 2011-07-25. Pristupljeno 2011-06-07. 
  21. Benkovački atentat na Franju Tuđmana velika je obmana
  22. Zaključci sjednice:Hrvatska i Slovenija žele konfederaciju, Makedonija zajedno s Bosnom i Hercegovinom federaciju, ali pod uvjetom da prve dvije ostanu u njoj dok Crna Gora zajedno sa Srbijom dopuštaju raspad SFRJ, ali pod uvjetom da se teritorij onih koji odlazi podijeli po nacionalnom ključu
  23. Borislav Jović:Posljednji dani SFRJ, str 317.
  24. Mate Boban životopis[mrtav link]
  25. Carving Up Bosnia[mrtav link]
  26. THE NATO SUMMIT; Croats and Bosnians Battle
  27. Bosnians Storm Area, Sending Thousands of Croats Fleeing
  28. THE NATO SUMMIT; Croats and Bosnians Battle
  29. Croatian Leader Backs Pact by Bosnia's Muslims and Croats
  30. 30,0 30,1 Mesić: Tuđman je precijenjen, svatko je mogao biti predsjednik
  31. Novi List 14.1.2012
  32. ZAKON o pretvorbi društvenih poduzeća
  33. „Ivica Todorić biografija”. Arhivirano iz originala na datum 2011-07-25. Pristupljeno 2011-07-14. 
  34. „KAD GUCIC KUPUJE”. Arhivirano iz originala na datum 2016-03-05. Pristupljeno 2011-07-14. 
  35. „Miroslav Kutle biografija”. Arhivirano iz originala na datum 2012-08-01. Pristupljeno 2012-05-11. 
  36. Josip Županov:"Poslije potopa" izdano 1995. godine
  37. „Javni i inozemni dug RH”. Arhivirano iz originala na datum 2011-12-29. Pristupljeno 2012-05-10. 
  38. 38,0 38,1 38,2 „Valentinovo je veliki dan za sve navijače Dinama, članak na dalje.com”. Arhivirano iz originala na datum 2012-02-16. Pristupljeno 2012-02-20. 
  39. Miroslav Ćiro Blažević, trener stoljeća, str. 39, Večernji list, 2012, ISBN 978-953-280-125-5