Gojko Šušak

Gojko Šušak (16. ožujka 1945 – 3. svibnja 1998) bio je hrvatski nacionalistički političar, najpoznatiji kao ministar obrane i najutjecajnijih ličnosti, odnosno vođa tzv. "tvrde" desne struje u vladi predsjednika Franje Tuđmana, kao i ključnoj ulozi koju je imao u Domovinskom i ratu u Bosni i Hercegovini, ali i kontroverzama vezanih uz njih.

Gojko Šušak
5. ministar obrane Republike Hrvatske
Na dužnosti 18. septembar 1991 – 3. maj 1998
Predsjednik vlade	Franjo Gregurić Hrvoje Šarinić Nikica Valentić Zlatko Mateša
Prethodnik	Luka Bebić
Nasljednik	Andrija Hebrang
Rođen/a	(1945-03-16)16. 3. 1945. Široki Brijeg, DFJ (danas BiH)
Umro/la	3. 5. 1998. (dob: 53) Zagreb, Hrvatska
Politička stranka	Hrvatska demokratska zajednica

Životopis

Rodio se u Širokom Brijegu pred kraj Drugog svjetskog rata; njegov otac i brat su pripadali ustašama te su se pred nadiranjem partizana povukli u Zagreb gdje im se u svibnju 1945. izgubio svaki trag. Šušak je odrastao u Zapadnoj Hercegovini, koja je kao "ustaški kraj" u socijalističkoj Jugoslaviji bila marginalizirana, a njeni stanovnici hrvatske nacionalnosti pod stalnom sumnjom u odanost poretku. 1967. se preselio u Rijeku gdje je studirao u učiteljskoj školi. 1968. godine se, tražeći posao, preselio u Austriju, a sljedeće godine u Kanadu, gdje su već bila emigrirala njegova dva brata.

U Kanadi je za život zarađivao niz slabo plaćenih poslova, a sa vremenom je otvorio i piceriju. Godine 1973. se oženio za hrvatsku iseljenicu Đurđicu Gojmerac, koja će mu roditi troje djece, i s kojom će živjeti u Ottawi. S vremenom je postao jedna od najistaknutijih ličnosti tamošnje iseljeničke zajednice, sudjelujući u nizu sportskih i crkvenih događaja, ali i postavši aktivan u redovima političke emigracije, gdje se isticao svojim radikalnim antikomunizmom i zalaganjem za razbijanje tadašnje Jugoslavije i stvaranje nezavisne hrvatske države. 1979. je sudjelovao u simboličkoj prosvjednoj akciji ispred tadašnje jugoslavenske ambasade u Ottawi gdje je pokušao postaviti lijes sa svinjom i natpisom "Tito"; s obzirom da je svinja bila živa, cijeli je slučaj doveo do istrage zbog kršenja zakona o okrutnosti prema životinjama. Ključan događaj u Šuškovoj emigraciji se zbio krajem 1980-ih kada je Kanadu došao posjetiti bivši partizanski general, a sada antijugoslavenski disident, Tuđman kako bi stupio u kontakt sa emigracijom. Šušak, koji je bio član tzv. norvalske grupe, vezane uz franjevačku misiju u kanadskom gradu Norval, se sa njim tada sprijateljio.

Tako stvorene veze su kasnije imale značajan kada su 1990. godine, tijekom procesa pada komunizma i početkom raspada Jugoslavije, u tadašnjoj SR Hrvatskoj uvedeno višestranačje. To je najbolje iskoristila novoosnovana Hrvatska demokratska zajednica na čelu sa Tuđmanom, koja je zahvaljujući financijskim prilozima dovedenim iz dijaspore stekla značajnu prednost u odnosu na sve druge opozicijske stranke. Šušak je bio među najistaknutijim pripadnicima političke emigracije koji se tada vratio u domovinu i imao je istaknutu ulogu na Prvem općem saboru HDZ. Dva mjeseca kasnije su održani prvi slobodni višestranački izbori na kojima je HDZ trijumfirao te 30. svibnja 1990. sastavio novu vladu.

Šušak je u njoj dobio mjesto ministra useljeništva, te je formalno bio zadužen za održavanje veza Hrvatske sa dijasporom. U stvarnosti su se njegove aktivnosti velikim dijelom odnosile na pripreme za predstojeći oružani sukob, koji je postao izgledan nakon Balvan revolucije. 4. ožujka 1991. je imenovan zamjenikom ministra obrane. U proljeće je, prema svjedočenju Josip Reichl-Kira, zajedno s još nekoliko istaknutih dužnosnika, sudjelovao u incidentu kada su ispaljeni projektili Armbrust na barikade koje su bili postavili pobunjeni Srbi u Borovom selu kraj Vukovara, a koji je prethodio krvavom sukobu koji će znatno pridonijeti eskalaciji rata.

Šušak je na mjesto ministra obrane imenovan u rujnu 1991. godine, kada je trajala tzv. Bitka za vojarne, odnosno kada se novoosnovana Hrvatska vojska otvoreno sukobila sa JNA. Iako je Hrvatska uspjela očuvati novoproglašenu nezavisnost, veliki dio njenog teritorija je ostao pod okupacijom koja će potrajati sve do operacije Oluja 1995. godine. Šušak je tih godina, s obzirom da je bio zadužen za najvažniji resor vlasti, odnosno raspolagao s najvećim kadrovskim i materijalnim resursima, akumulirao izuzetan politički kapital te imao snažan utjecaj na Tuđmana i njegovu politiku, prije svega u odnosu na BiH i tamošnju krizu koja je 1992. godine eskalirala u novi rat. Često se navodi da je upravo Šušak bio glavni zagovornik stvaranja Hrvatske republike Herceg-Bosne i separatističke politike HDZ BiH pod vodstvom Mate Bobana koja će eskalirati u bošnjačko-hrvatski sukob. U samoj Hrvatskoj je Šušak, iako osobno nije bio vezan uz eskcese tzv. tajkunske privatizacije i u privatnom životu pokazivao za tadašnje hrvatske političare neuobičajenu skromnost, bio predmetom optužbi za nepotizam i korupciju, odnosno tvrdnji da predstavlja vođu tzv. "hercegovačkog lobija" koji je preko stranačkih, ali rodbinskih i drugih veza omogućio kadrovima iz njegovog zavičaja da tih godina počnu dominirati hrvatskim gospodarstvom, politikom, kulturom i medijskim establishmentom.

Šušak je 1994. godine došao u sukob s dvojicom tadašnjih Mesićevih bliskih suradnika - Josipom Manolićem i Stjepanom Mesićem - a koji je također imao i ideološku komponentu, s obzirom da njih dvojica nisu dijelili njegove revizionističke stavove prema ustaštvu i NDH. To je dovelo do prvog ozbiljnijeg raskola u povijesti HDZ, a na kome se Tuđman stavio na Šuškovu stranu. Šušak je, pak, sa svoje strane slijedio Tuđmanov zaokret u odnosu prema BiH, te je tada ostvario izuzetno bliske odnose sa američkom vladom predsjednika Billa Clintona, koja je upravo u Šuškovoj Hrvatskoj vojsci vidjela sredstvo za okončanje jugoslavenskih ratova. To se posebno odnosilo na ministra obrane Billa Perryja, koji je postao Šuškov osobni prijatelj. Nakon Operacije Oluja i srpskih poraza u BiH Šušak je bio član hrvatske delegacije u Daytonu koja je 1995. sudjelovala u sklapanju Daytonskog mira.

Šušak je svoj politički utjecaj zadržao i u prvim poslijeratnim godinama, ali mu je već u ožujku 1996. godine dijagnosticiran rak grla, te se, slično kao i Tuđman, liječio u američkoj vojnoj bolnici Walter Reed Army Medical Center. Dvije godine kasnije je, uslijed komplikacija, umro u KBC Dubrava, te je nekoliko dana kasnije sahranjen uz najviše državne počasti.

Po njemu danas nosi ime Avenija Gojka Šuška u Zagrebu, nekadašnja Aleja izviđača.

Političke funkcije
Prethodi: Luka Bebić	0000ministar obrane0000 1991–1998	Slijedi: Andrija Hebrang