Wikipedia

Demokracija

(Preusmjereno sa stranice Demokratija)

Demokracija ili demokratija (grč. δημοϰρατία: vladavina naroda), oblik vladavine u kojem se političke odluke donose voljom većine, najčešće kroz izbore ili referendume, u kojima sudjeluju svi građani."[1][2] U posljednjim desetljećima demokracija se koristi kao sinonim za (zapadnu) liberalnu demokraciju, ali je također priznato i postojanje tzv. ne-liberalne demokracije. "Liberalna demokracija" se obično odnosi na liberalno shvaćanje ustava i ljudskih, odnosno građanskih prava, ali se također koristi i za opisivanje nekih drugih aspekata društvenog života. Definicija demokracije se s vremenom proširila i na aspekte društva i političke kulture koji se direktno ne odnose na oblik vladavine. Većina liberalnih demokracija su parlamentarne, odnosno predstavničke demokracije, ali postoje mnoge varijacije demokracije, neke čisto hipotetičke. Izraz "demokratski" odnosno demokracija se u širem smislu koristi kako bi se opisao način odlučivanja u različitim društvenim organizacijama.[3][4][5]

Porijeklo riječiUredi

Riječ demokracija dolazi iz grčke riječi δημοκρατíα, koja pak dolazi od δημος, što znači "narod", i κρατειν, što znači "vladati", te sufiksa íα. Dakle, doslovno "vladavina naroda".[6]

Značenje i definicija u praksiUredi

Razvitak demokracijeUredi

Pojam 'demokracija'—ili, točnije, izvorna (starogrčka) varijanta te riječi —skovan je u staroj Ateni u 5. stoljeću prije Krista. Atenska se država općenito smatra prvim primjerom sustava koji odgovara nekim današnjim predodžbama o demokratskoj vlasti. Ipak, mnogi ne smatraju staru Atenu demokracijom, s obzirom da je samo mali dio pučanstva smio glasovati, dok žene, robovi i stranci nisu imali to pravo. Samo je oko 16% ukupnog stanovništva imao pravo glasa. Glasovanjem su se u staroj Ateni donosile odluke izravno, umjesto da se biraju zastupnici kao u današnjoj demokraciji.

S vremenom se značenje 'demokracije' promijenilo, a suvremena se definicija jako mijenjala od 18. stoljeća, otkad su se uvodili razni "demokratski" sustavi u mnogim državama.[7]

Prva savremena demokratija je bila ta Sjedinjenih Američkih Država uspostavljena 1789. godine na osnovi filozofije doba razuma.

Francuski filozof Montesquieu (1689-1755) jeste veoma uticao na promoviranje i utemeljenje ideja o demokratskoj vlasti u periodu Francuske buržoaske revolucije i stvaranja SAD. Montesquieu je vjerovao da je najbolji način da se osigura da vlast služi općoj dobrobiti ako se učine sljedeći koraci:

  • Razdijeliti vlast na različite ogranke i dijelove, tako da nijedan ogranak nema svu vlast.
  • Izbalansirati autoritet između ovih ogranaka tako da ni jedan ne može kontrolirati ostale ogranke.
  • Omogućiti svakome ogranku da provjerava načine na koje se drugi ogranci koriste vlašću.

Montesquieu je, kao i mnogi drugi, vjerovao da, ukoliko je vlast podijeljena, izbalansirana i provjeravana, nijedan od ogranaka ne može kontrolirati cijelu vlast. U tom slučaju nijedan ogranak ne može koristiti vlast za svoje osobne i sebične interese. Rezultat takve situacije bi bio da vlast djeluje u cilju unapređivanja zajedničke dobrobiti. Zajednička dobrobit znači da je nešto za dobro zajednice kao cjeline.

Postoje dvije vrste demokratija: direktna demokratija i reprezentativna demokratija. Direktna demokratija je bila u staroj Atini kada su svi slobodni ljudi izlazili na gradski trg i odlučivali o raznim stvarima. Pošto je tako nešto nemoguće postići danas (sam New York ima 20 miliona stanovnika) nastala je reprezentativna (predstavnička) demokratija. Tu ljudi na izborima biraju svoje predstavnike u parlamentu i daju im autoritet da donose odluke u njihovo ime.

Politička jednakostUredi

U principu, to asimiliramo sa sistemom "jedna osoba jednako jedan glas". Taj princip je općenito smatran kao fundamentalan za demokratiju. Ipak iako je u teoriji ovaj sistem priznat i prihvaćen u stvarnosti situacija je drugačija, rijetko se primjenjuje jer njegova upotreba za jedne je veoma neefikasna, naprimjer tehnički i ekonomski je izvodivo da se čitava populacija jedne zemlje konsultuje (recimo referendumom) oko gradnje bazena u jednom gradu te zemlje ali su male šanse da to bude za opće dobro populacije. Isto tako ovaj sistem predstavlja opasnost za manje etničke ili nacionalne grupe.

Jednakost se može također mjeriti važnošću koju objekt političke odluke realno ima za glasače. Da bi se riješili problemi a zadržao se sistem "jedna osoba jednako jedan glas" rješenje uobičajeno korišteno jeste njegova implikacija na geografski podijeljenim dijelovima. Teoretski gledano postoji još jedna loša strana sistema "jedna osoba jednako jedan glas", a to je da prakticirajući isti sistem dolazimo do (po definiciji) konačne odluke koja za sobom povlači konstataciju da oni koji su bili protiv te odluke ustvari su dio sistema "jedna osoba jednako nula glasova" jer je naprimjer njihov prijedlog odbačen a usvojen drugi. Slobodni izbori su isto jedan od uvijeta demokratije.

Izbori kao obredUredi

Izbori sami po sebi nisu dovoljan uvjet za postojanje demokracije.

Izbore su često zlorabili autoritativni režimi ili diktature da ostave lažan dojam demokracije. Za to postoji više metoda:

  • ograničenje profila kandidata
  • ograničenje stvarne vlasti koju smiju imati izabrani zastupnici ili politike koju smiju voditi dok su na vlasti
  • glasovanje koje zapravo nije slobodno ni pošteno (npr. kroz zastrašivanje onih koji žele glasovati za određene kandidate)
  • ili, najizravnije, krivotvorenje rezultata izbora

Neki povijesni primjeri iz svijeta su SSSR pod komunističkom partijom prije njegova raspada 1991, Irak pod Sadamom Huseinom i Filipini pod Marcosom.

Liberalna demokracijaUredi

Glavni članak: Liberalna demokracija
 
u Bangladešu

Kako se obično koristi, riječ demokracija često znači isto što i liberalna demokracija. Dok je sama demokracija sustav vladavine koji definiraju i legitimiraju izbori, liberalna demokracija može uključivati ustavni liberalizam, gdje se određena kulturno subjektivna prava pojedinaca štite od pukog glasa većine; s druge strane, u neliberalnim demokracijama takva ograničenja ne postoje. Ovo su neke osobine mnogih liberalnih demokracija:

 
Demonstracija stranke u Indiji

Ova definicija obično ima neke ograde. Odluke koje se donose putem izbora ne donose svi građani nego samo oni koji žele sudjelovati glasovanjem. Osim toga, pravo glasa obično nemaju svi građani. Većina demokratskih zemalja daje pravo glasa onima koji su stariji od određene dobi, obično iznad 18. godine. Neke zemlje imaju i druge kategorije ljudi koji ne smiju glasovati (npr. zatvorenici ili bivši zatvorenici).

Ponekad je sustav vlasti liberalna demokracija, ali formalno se zove drugačije: na primjer, Kanada je kraljevstvo, ali zapravo zemljom vlada demokratski izabran parlament.

Neki ukratko definiraju demokraciju kao "vladavina većine uz prava manjine."

Socijalistička demokracijaUredi

Anarhizam i komunizam (kao posljednji stupanj društvenog razvitka prema teoriji marksizma) jesu politička učenja koja teoretski koriste jednu vrstu izravne demokracije, a država postoji samo kao narod.

Međutim, sve države u kojima je vladala komunistička partija postale su diktature i ostale takve dokle god je partija ostala na vlasti. Neki socijalistički teoretičari, kao što je Tony Cliff, tvrde da se to dogodilo zato što zemlje u kojima je komunistička partija došla na vlast nisu imale dovoljno visoku razinu proizvodnih snaga da izdrže socijalizam.

 
Izborni kandidat u Britaniji

Kultura demokracijeUredi

U zemljama koje nemaju jaku tradiciju demokratske vladavine većine, uvođenje slobodnih izbora rijetko je dovoljno da se ostvari prijelaz s diktature u demokraciju, sve dok se ne ostvari i šira promjena političke kulture i postupna izgradnja ustanova demokratske vlasti. Ima raznih primjera, kao što su Francuska u doba revolucije ili današnja Uganda i Irak, gdje zemlje mogu održati demokraciju samo u ograničenom obliku dok se ne dogode šire kulturne promjene koje omogućuju stvarnu vladavinu većine.

Jedan od ključnih vidova kulture demokracije jest suradnja opozicije. Taj je kulturni prijelaz posebno teško ostvariti u zemljama gdje je uobičajeno da se vlast mijenja nasilnim putem. U biti, suradnja opozicije znači da se u demokraciji različite strane zalažu za iste osnovne demokratske vrijednosti. Iako se politički suparnici ne slažu, trebaju prihvaćati jedan drugoga i biti svjesni legitimne i važne uloge koju igraju protivnici. Temeljna pravila društva moraju poticati snošljivost i uljudnost u javnim raspravama. U takvom društvu gubitnici prihvaćaju odluku glasača na izborima i mirno prenose vlast. Gubitnici su sigurni da neće izgubiti život ni slobodu, nego da će i dalje sudjelovati u javnom životu. Opozicija ne mora odobravati politiku vlade, ali mora poštivati temeljnu legitimnost države i samog demokratskog procesa.

Proporcionalni i većinski sustavUredi

Neki izborni sustavi, kao što su razni oblici proporcionalnih sustava, nastoje osigurati da sve političke skupine (kao i manjinske skupine koje glasuju za male stranke) budu "pošteno" zastupljene u zakonodavnim tijelima države, u skladu s udjelom ukupnih glasova, a ne udjelom izbornih jedinica gdje mogu dobiti regionalnu većinu (većinski sustav izbora).

Pitanje odnosa između proporcionalnog i većinskog sustava nije samo teoretsko, s obzirom da su oba oblika izbornog sustava raširena u svijetu, a svaki stvara vrlo različitu vrstu vlasti. Jedan od glavnih prijepora je pitanje hoćete li imati nekoga tko izravno zastupa vaše malo područje u vašoj državi, ili će se vaš glas brojiti zajedno sa svima ostalima, bez obzira gdje živite u državi. Neke zemlje, kao što su Njemačka i Novi Zeland, nastoje imati i većinski i proporcionalni sustav, kako bi imale koristi od oba.

Tiranija većineUredi

Bez obzira da li u nekoj državi građani imaju dosta široko pravo glasa, vladavina većine može dovesti i do tzv. tiranije većine. Ovo znači da postoji mogućnost da, u demokratskom sistemu, većina građana da autoritet zastupnicima, koji bi zastupali mišljenje te većine građana, i možda radili protiv manjine. Ovo, naravno, potkopava mišljenje da demokratija predstavlja sve ljude. Naprimjer, teorijski je moguće da u liberalnoj demokratiji većina građana izabere zastupnike koji bi odlučili da neku manjinu (religijsku, etničku i druge) kriminaliziraju (direktno ili indirektno).

Predlagači demokratije, na nekoliko načina, pokušavaju da ovu tvrdnju opovrgnu. Oni tvrde da u mogim demokratskim zemljama postoji ustav koji štiti građane od tiranije većine. Ustav (nebitno da li je pisani ili ne) može prepoznati da li je neka mjera, koja je provedena kroz zakonodavstvo i izvršnu vlast, ustavna ili protiv ustavna , i ako je protiv ustavna ona prvo mora proći kroz nezavisno sudstvo da bi bila prihvaćena (dok sudstvo, kao ne zavisno, može vidjeti da je ta mjera ne ustavna i poništiti je). Još jedan argument je taj da je, i pored rizika, većinska vlast najpoželjniji sistem, i da je tiranija većine, ako postoji, ipak poboljšanje od tiranije manjine. U praksi, historija je puna primjera gdje je vladajuća manjina tlačila većinu (koja nije imala pravo glasa), ali također, i primjere gdje je društvo tlačilo manjinu (koja je imala pravo glasa). Jedan od zaključaka koji možemo vidjeti iz hisitrije je taj da pravo glasa ne mora značiti odbranu od ugnjetavanja ili tlačenja, ali da je ipak bolje imati pravo glasa nego ga nemati nikako.

Ovdje su neki primjeri gdje je većina radila protiv želja manjine u vezi nekih pitanja:

  • U Francuskoj, neki smatraju da je zabrana nošenja religijskih simbola, u javnim školama, povreda ljudskih prava.
  • U Sjedinjenim Američkim Državama:
    • Distribucija pornografije postaje ilegalna ako materija krši društvene standarde o dostojanstvu.
    • Grupe koje se bore protiv pobačaja su okarakterisale nerođenu dijecu kao ugnjetavanu, nemoćnu manjinu bez prava glasa.
  • Većina često stavlja veće poreze bogatoj manjini
  • Konzumenti droga se često vide kao manjina koja je tlačena od većine. Često pobornici legalizacije droge nemaju pravo glasa.
  • Društveno tretiranje homoseksualaca je također u ovom kontekstu. Tokom većine 19. i 20. vijeka vlasti u Britaniji su procesuirali homoseksualce, i ovo je postalo poznato kada su procesuirani Oscar Wilde i Alan Turing.
  • U Sjevernoj Irskoj katolici se predstavljaju kao manjina koja je terorizirana od protestantske većine.
  • Poznati filozof Sokrat, je osuđen na smrt zato što je bio bezbožan i što se protivio vladajučoj demokratiji.

Neki teoretičari se protive korištenju pojma tiranija većine za društva 19. vijeka i ranije. Oni tvrde da je malo zemalja u to vrijeme, uključujući demokratije, imalo u svojoj osnovi pravo glasa za sve. Međutim, drugi debatuju da je termin pogodan, jer opisuje stanje koje se može dogoditi u društvu sa pravom glasa, čak i ako to društvo ne čini čitavu populaciju države.

Za i protivUredi

Tradicionalno, svrha demokratije je da zaustavi preveliko gomilanje moći u rukama jednog pojedinca ili nekoliko njih. Ona treba da stvori ravnotežu koja bi dala dovoljno moći za ono što Alexandar Hamilton naziva snažnom i energetičnom vladom i da izbjegne davanje previše moći tako da se ona zloupotrijebi. Neki, kao Winston Churchill, smatraju demokratiju najmanje lošim od svih oblika vladavine (demokratija je najgori oblik vladavine osim svih ostalih koji su bili isprobani sa vremena na vrijeme V. Čerčil). Stvarajući sistem gdje građani mog smjenjivati vladajuću grupu, bez promijene legalnog temelja vladavine, demokratija smanjuje političku nesigurnost i nestabilnost, i uvjerava građane da koliko se god oni ne slagali sa postoječim mjerama, imat će šansu da promijene one na vlasti, ili mjere sa kojima se ne slažu. Demokratija je, također, vezana za ideju ustavne vladavine, stavljajući granicu koju vladajuća većina u vladi ne može priječi.

Ipak, neki vjeruju da ne postoji sistem koji može idealno upravljati društvom i da demokratija nije moralno idealna. Zastupnici ove tvrdnje govore da je u srcu demokratije vjerovanje da, ako se većina slaže, da je legitimno povrijediti manjinu. Oni koji se ne slažu sa ovom tvrdnjom vjeruju da u liberalnim demokratijama gdje su manjinske grupe zaštićene, manjine i većine se, ustvari, stvaraju gotovo sa svakim različitim pitanjem.

Moć većinskog glasa je još uvijek najveći problem. Historijski primjer je Hitler u eri koja je predhodila nacističkoj Njemačkoj, koji je bio izabran 1933. od strane manjine njemačkog naroda sa najvećim brojem glasova. Iz tog razloga, neke države su stvorile ustave - zakone koji brane neka pitanja od većinskog odlučivanja (u njemačkom ustavu je donešena stavka koja govori da se demokratski sistem u toj državi ne može više mijenjati). Generalno, da bi se ustav promijenio potrebna je jako velika većina izabranih zastupnika, ili zahtjeva da sudija i porota odluče da su proceduralni standardi ispunjeni od strane države, ili, jako rijetko, referendum određuje promijenu.

Pored zaštita koje garantuje ustav za ljudska prava, neki izborni sistemi uvode proporcionalno zastupništvo da bi svi bili fer zastupljeni.

Demokratija i civilno društvoUredi

Literatura koja govori više o vezama civilnog društva i demokratije ima svoje korijene u ranim liberalnim pisanjima poput onih od Tocquevillea. Inače je govor o civilnom društvu uzeo jačeg maha kod teoretičara 20. vijeka kao što su Gabriel Almond and Sidney Verba koji su identificirali ulogu civilnog društva u demokratskom poretku kao jednu od vitalnih funkcija.

Ovi teoretičari su tvrdnje da svi oblici organizacija civilnog društva unapređuju upućenost i bolju informiranost kod građanstva, tj. civila, koji potom poduzimaju korisnije korake u procesu izbornih glasanja, participiraju u politici i usmjeravanju djelovanje vlade na viši stepen odgovornosti. Statuti ovih civilnih organizacija se često mogu uzimati u mikro-konstitucijskom smislu zbog toga što upućuju građanima-participantima instrukcije o formalnostima demokratskog donošenja odluka.

U novije vrijeme je Robert Putnam izjavio kako su čak i ne-političke organizacije civilnog društva od vitalnog značaja za demokratiju jer tvore društveni kapital, povjerenje i zajedničke vrijednosti, koje kad se prenesu u političku sferu doprinose održavanju zajedništva u društvu, unapređujući tako razumijevanje i međupovezanost društva i interesa koji u njemu obitavaju.

Također kod nekih postoje i dileme kroz postavljanje pitanja koliko je civilno društvo ustvari demokratično. Postoje i primjedbe da akteri u civilnom društvu sada dolaze do značajne političke moći bez toga da je neko za njih direktno glasao ili ih birao. Na kraju, neki analitičari su došli do zaključaka da pošto je koncept civilnog društva u bliskoj vezi s demokratijom i pojavljivanjem na političkoj sceni tako se mogu vrlo lahko povezati s idejama nacionalnosti i nacionalizma.

Vidite jošUredi

ReferenceUredi

  1. ↑ Oxford English Dictionary: Democracy.
  2. ↑ Democracy - Definition and More from the Free Merriam-Webster Dictionary
  3. ↑ Diamond, L., Lecture at Hilla University for Humanistic Studies January 21, 2004: "What is Democracy"
  4. ↑ Liberty and justice for some at Economist.com
  5. ↑ O'Donnell, G., In Diamond, L.; Morlino, L., Assessing the Quality of Democracy, JHU Press, 2005, p. 3.
  6. ↑ δημοκρατία in Henry George Liddell, Robert Scott, "A Greek-English Lexicon", at Perseus
  7. ↑ Wilson, N. G. (2006). Encyclopedia of ancient Greece. New York: Routledge. p. 511. ISBN 0-415-97334-1.

LiteraturaUredi

  • Appleby, Joyce. (1992). Liberalism and Republicanism in the Historical Imagination. Harvard University Press.
  • Daniele Archibugi, The Global Commonwealth of Citizens. Toward Cosmopolitan Democracy, Princeton University Press ISBN 978-0-691-13490-1
  • Becker, Peter, Heideking, Juergen, & Henretta, James A. (2002). Republicanism and Liberalism in America and the German States, 1750–1850. Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-80066-2
  • Benhabib, Seyla. (1996). Democracy and Difference: Contesting the Boundaries of the Political. Princeton University Press. ISBN 978-0-691-04478-1
  • Charles Blattberg. (2000). From Pluralist to Patriotic Politics: Putting Practice First, Oxford University Press, ISBN 978-0-19-829688-1.
  • Birch, Anthony H. (1993). The Concepts and Theories of Modern Democracy. London: Routledge. ISBN 978-0-415-41463-0
  • Castiglione, Dario. (2005). "Republicanism and its Legacy." European Journal of Political Theory. pp 453–65.
  • Copp, David, Jean Hampton, & John E. Roemer. (1993). The Idea of Democracy. Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-43254-2
  • Caputo, Nicholas. (2005). America's Bible of Democracy: Returning to the Constitution. SterlingHouse Publisher, Inc. ISBN 978-1-58501-092-9
  • Dahl, Robert A. (1991). Democracy and its Critics. Yale University Press. ISBN 978-0-300-04938-1
  • Dahl, Robert A. (2000). On Democracy. Yale University Press. ISBN 978-0-300-08455-9
  • Dahl, Robert A. Ian Shapiro & Jose Antonio Cheibub. (2003). The Democracy Sourcebook. MIT Press. ISBN 978-0-262-54147-3
  • Dahl, Robert A. (1963). A Preface to Democratic Theory. University of Chicago Press. ISBN 978-0-226-13426-0
  • Davenport, Christian. (2007). State Repression and the Domestic Democratic Peace. Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-86490-9
  • Diamond, Larry & Marc Plattner. (1996). The Global Resurgence of Democracy. Johns Hopkins University Press. ISBN 978-0-8018-5304-3
  • Diamond, Larry & Richard Gunther. (2001). Political Parties and Democracy. JHU Press. ISBN 978-0-8018-6863-4
  • Diamond, Larry & Leonardo Morlino. (2005). Assessing the Quality of Democracy. JHU Press. ISBN 978-0-8018-8287-6
  • Diamond, Larry, Marc F. Plattner & Philip J. Costopoulos. (2005). World Religions and Democracy. JHU Press. ISBN 978-0-8018-8080-3
  • Diamond, Larry, Marc F. Plattner & Daniel Brumberg. (2003). Islam and Democracy in the Middle East. JHU Press. ISBN 978-0-8018-7847-3
  • Elster, Jon. (1998). Deliberative Democracy. Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-59696-1
  • Emerson, Peter (2007) "Designing an All-Inclusive Democracy." Springer. ISBN 978-3-540-33163-6
  • Emerson, Peter (2012) "Defining Democracy." Springer. ISBN 978-3-642-20903-1
  • Takis Fotopoulos. (2006). "Liberal and Socialist "Democracies" versus Inclusive Democracy", The International Journal Of Inclusive Democracy. 2(2)
  • Takis Fotopoulos. (1992). "Direct and Economic Democracy in Ancient Athens and its Significance Today", Democracy & Nature, 1(1)
  • Gabardi, Wayne. (2001). Contemporary Models of Democracy. Polity.
  • Griswold, Daniel. (2007). „Trade, Democracy and Peace: The Virtuous Cycle”. Arhivirano iz originala na datum 2007-09-28. Pristupljeno 2015-05-02. 
  • Gutmann, Amy, and Dennis Thompson. (1996). Democracy and Disagreement. Princeton University Press. ISBN 978-0-674-19766-4
  • Gutmann, Amy, and Dennis Thompson. (2002). Why Deliberative Democracy? Princeton University Press. ISBN 978-0-691-12019-5
  • Haldane, Robert Burdone (1918). The future of democracy. London: Headley Bros. Publishers Ltd.. 
  • Halperin, M. H., Siegle, J. T. & Weinstein, M. M. (2005). The Democracy Advantage: How Democracies Promote Prosperity and Peace. Routledge. ISBN 978-0-415-95052-7
  • Mogens Herman Hansen. (1991). The Athenian Democracy in the Age of Demosthenes. Oxford: Blackwell. ISBN 978-0-631-18017-3
  • Held, David. (2006). Models of Democracy. Stanford University Press. ISBN 978-0-8047-5472-9
  • Inglehart, Ronald. (1997). Modernisation and Postmodernisation. Cultural, Economic, and Political Change in 43 Societies. Princeton University Press. ISBN 978-0-691-01180-6
  • Isakhan, Ben and Stockwell, Stephen (co-editors). (2011) The Secret History of Democracy. Palgrave MacMillan. ISBN 978-0-230-24421-4
  • Jarvie, I. C.; Milford, K. (2006). Karl Popper: Life and time, and values in a world of facts Volume 1 of Karl Popper: A Centenary Assessment, Karl Milford. Ashgate Publishing, Ltd.. ISBN 978-0-7546-5375-2. 
  • Khan, L. Ali. (2003). A Theory of Universal Democracy: Beyond the End of History. Martinus Nijhoff Publishers. ISBN 978-90-411-2003-8
  • Hans Köchler. (1987). The Crisis of Representative Democracy. Peter Lang. ISBN 978-3-8204-8843-2
  • Lijphart, Arend. (1999). Patterns of Democracy: Government Forms and Performance in Thirty-Six Countries. Yale University Press. ISBN 978-0-300-07893-0
  • Lipset, Seymour Martin. (1959). „Some Social Requisites of Democracy: Economic Development and Political Legitimacy”. American Political Science Review 53 (1): 69–105. DOI:10.2307/1951731. JSTOR 1951731. 
  • Macpherson, C. B. (1977). The Life and Times of Liberal Democracy. Oxford University Press. ISBN 978-0-19-289106-8
  • Morgan, Edmund. (1989). Inventing the People: The Rise of Popular Sovereignty in England and America. Norton. ISBN 978-0-393-30623-1
  • Ober, J.; Hedrick, C. W. (1996). Dēmokratia: a conversation on democracies, ancient and modern. Princeton University Press. ISBN 0-691-01108-7. 
  • Plattner, Marc F. & Aleksander Smolar. (2000). Globalisation, Power, and Democracy. JHU Press. ISBN 978-0-8018-6568-8
  • Plattner, Marc F. & João Carlos Espada. (2000). The Democratic Invention. Johns Hopkins University Press. ISBN 978-0-8018-6419-3
  • Putnam, Robert. (2001). Making Democracy Work. Princeton University Press. ISBN 978-5-551-09103-5
  • Raaflaub, Kurt A.; Ober, Josiah; Wallace, Robert W (2007). Origins of Democracy in Ancient Greece. University of California Press. ISBN 978-0-520-24562-4. 
  • William H. Riker. (1962). The Theory of Political Coalitions. Yale University Press.
  • Sen, Amartya K. (1999). „Democracy as a Universal Value”. Journal of Democracy 10 (3): 3–17. DOI:10.1353/jod.1999.0055. 
  • Tannsjo, Torbjorn. (2008). Global Democracy: The Case for a World Government. Edinburgh University Press. ISBN 978-0-7486-3499-6. Argues that not only is world government necessary if we want to deal successfully with global problems it is also, pace Kant and Rawls, desirable in its own right.
  • Thompson, Dennis (1970). The Democratic Citizen: Social Science and Democratic Theory in the 20th Century. Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-13173-5
  • Volk, Kyle G. (2014). Moral Minorities and the Making of American Democracy. New York: Oxford University Press.
  • Weingast, Barry. (1997). „The Political Foundations of the Rule of Law and Democracy”. American Political Science Review 91 (2): 245–263. DOI:10.2307/2952354. JSTOR 2952354. 
  • Weatherford, Jack. (1990). Indian Givers: How the Indians Transformed the World. New York: Fawcett Columbine. ISBN 978-0-449-90496-1
  • Whitehead, Laurence. (2002). Emerging Market Democracies: East Asia and Latin America. JHU Press. ISBN 978-0-8018-7219-8
  • Willard, Charles Arthur. (1996). Liberalism and the Problem of Knowledge: A New Rhetoric for Modern Democracy. University of Chicago Press. ISBN 978-0-226-89845-2
  • Wood, E. M. (1995). Democracy Against Capitalism: Renewing historical materialism. Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-47682-9
  • Wood, Gordon S. (1991). The Radicalism of the American Revolution. Vintage Books. ISBN 978-0-679-73688-2 examines democratic dimensions of republicanism

Vanjske vezeUredi

Kritike
Oblici i stilovi vodstva: v. također Oblici vladavine

Ateokracija | Anarhija | Demokracija | Geniokracija | Gerontokracija | Meritokracija | Matrijarhat | Ohlokracija | Panarhizam | Patrijarhat | Plutokracija | Teokracija | Tehnokracija

Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Demokracija&oldid=41403580