Bosanski sabor

Historija Bosne i Hercegovine

Hronološki

Do 958 958–1463 (Srednjovjekovna Bosna) 1463–1878 (BiH u Osmanskom Carstvu) 1878–1918 (BiH u Austrougarskoj) 1918–1941 (BiH u Kraljevini Jugoslaviji) 1941–1945 (BiH u Drugom svjetskom ratu) 1945–1992 (BiH u SFR Jugoslaviji) 1992–1995 (Rat u Bosni i Hercegovini) 1995–sadašnjost (BiH danas)

Po temama

Vladari Predsjednici Privredna historija Vojna historija Židovi Romi

Bosanski sabor je bila institucija u Bosni i Hercegovini, osnovana 1910. godine. Saboru je pripalo pravo nadzora nad upravom i pravo zakonodavstva i kontrole u svim predmetima, koji se tiču uprave i sudstva samo u Bosni i Hercegovini. To područije nije bilo beznačajno, ali saboru ipak nije data prava zakonodavna vlast, jer njegov zaključak postaje zakon samo ako vrhovni vladar (Car) to odobri.

Okupacija BiH od stranke Austro-Ugarske

Na Berlinskom kongresu, održanom 1878. godine, Austro-Ugarska, po 25. tački dogovora, dobija dozvolu da okupira Bosnu i Hercegovinu. Bosanskohercegovačkom narodu ponuđeno je da se dobrovoljno preda, te da nova vlast dođe bez upotrebe oružja. Međutim, muslimanske vođe su to kategorički odbile, što je dovelo do vojne okupacije Bosne i Hercegovine. Okupacionu vojsku vodio je baron Josip Filipović, kome je muslimansko (bošnjačko) stanovništvo pružio žestok otpor, ali ipak nije uspio zaustaviti daleko moćniju i moderniju austro-ugarsku vojsku.

Bosna i Hercegovina po dolasku Austro-Ugarske

Cjelokupno vrijeme vladavine Austro-Ugarske nad Bosnom podijeljeno je u više perioda:

Anton von Werner - Berlinski kongres.

1. Okupacioni period (1878. – 1908.)
   1. Period vojne uprave (1878. – 1882.)
   2. Period civilne uprave (1882. – 1908.)
2. Aneksiona kriza (1908. – 1910.)
3. Postaneksioni period (1910. – 1914.)
4. Prvi svjetski rat (1914. – 1918.)

Za Bosnu i Hercegovinu, uslovno rečeno, najvažniji je bio postaneksioni period, jer je Austro-Ugarska već tada vršila posljednje pripreme za uvođenje ustavnog stanja u Bosni i Hercegovini, što se i desilo 20. februara 1910. godine, kada je službeno proglašena ustavnost, koja je bila regulisana sa 6 zakona:

• Zemaljski statut (Ustav)
• Izborni red (Izborni zakon)
• Saborski poslovni red (Poslovnik o radu sabora)
• Zakon o društvima u BiH (Zakon o strankama, itd.)
• Zakon sakupljanja u BiH (Zakon o načinu udruživanja)
• Zakon o kotarskim vijećima (Zakon kontrolisanja rada kotarskih vijeća)

Bez obzira na sva ograničenja u pogledu zakonodavstva i uprave, koji su bili nametnuti bosanskohercegovačkoj autonomiji, Ustav i njegovi prateći zakoni uveli su u politički život zemlje tri nove institucije:

• Bosanski sabor
• Zemaljski savjet
• Kotarsko vijeće

Uz to je bilo neophodno zakonski garantirati osnovna građanska prava i regulisati javno udruživanje i sakupljanje, jer se bez toga ne bi mogao ostvariti ni minimum parlamentarnog života.

Bosna i Hercegovina prije prvih saborskih izbora

Ustavna anketa

Nakon što je aneksija prošla bez velikih političkih posljedica, a diplomatska kriza se smirivala, vlada je počela pripreme za donošenje Ustava početkom 1909. godine. Kako bi umirili javno mnijenje, vlada je za 8. februar 1909. godine sazvala ustavnu anketu u Sarajevu, koju je otvorio civilni adlatus baron Benko, koji je dužim govorom pred prisutnim izložio glavne principe budućeg Ustava. U istom govoru je pričao o sastavu Bosanskog sabora i o njegovoj nadležnosti.

Prvi princip se već nalazio u Carevom pismu, kao sastavnom dijelu čina aneksije, koji je govorio kako će budući sabor biti konstituiran po posebnim kurijama. Pošto je Ustav trebao garantirati osnovna ljudska prava, baron Benko je odredio područije djelovanja sabora. Iz njegove nadležnosti su izuzeti zajednički poslovi u Austro-Ugarskoj, koji se uređuju na temelju sporazuma obiju država Monarhije. Prema Ausgleichu iz 1867. godine, to su bili diplomatsko-vojni, carinski i monopolni poslovi. Ovo je dovelo Bosnu i Hercegovinu, kao treću državu u Monarhiji, u neravnopravan položaj u odnosu na druge dvije države, Austriju i Ugarsku.

Nakon barona Benka, dr. Nikola Stojanović je rekao da on i njegovi drugovi ne mogu sudjelovati u anketi, jer nisu pozvani kao predstavnici SNO-a , nego kao pojedinci. On je odbacio primjedbu barona Benka, da SNO nije formalno priznata od strane vlade, te je odbacio i predložene ustavne odredbe, zahtjevajući autonomiju Bosne i Hercegovine. Članovi SNO-a su se na kraju povukli iz rada ustavne ankete, jer njihovi zahtjevi nisu bili ispunjeni. Dr. Stojanović je svoj govor štampao u Zagrebu, sa obrazloženjem da ga objavljuje, kako se kasnije ne bi moglo reći, da se za zahtjeve njegove stranke nije znalo.

Predstavnici MNO-a , Firdus, Karabeg i Miralem, odlučno su odbili učestvovati u anketi, te nisu došli ni na prvu sjednicu ustavne ankete. Tako su u radu ankete su učestvovali, kao pojedinci, predstavnici svih stranaka, osim MNO-a, SNO-a i Socijal-demokratske stranke za BiH. Pored HNZ-a i Stadlerove klerikalne stranke, učestvovali su i predstavnici MNS-a , dok je Srbe predstavljao dr. Lazar Dimitrijević, koji je bio vođa male prorežimske SNSS-a . Bez obzira na brojne razlike, u anketi je ispoljeno određeno jedinstvo svih političkih i etničko-konfesionalnih grupa, prvenstveno po pitanju zaštite i bržeg ekonomskog razvoja domaćeg građanstva. Predstavnici svih političkih grupa su kritikovali vladinu željezničku i tarifnu politiku, a posebno su zahtjevali da pitanje carina, indirektnih poreza i monopola bude u nadležnosti Bosanskog sabora. Na sve ove mnogobrojne i argumentirane zahtjeve civilni adlatus Benko i šef pravosudnog odjela Zemaljske vlade, Adalbert Schek (Adalbert Šek), su samo odgovarali da će Bosanski sabor imati pravo adrese, te da će tako moći istaći sve svoje želje.

Tokom rada ankete dolazilo je do oštrih sukoba oko agrarnog pitanja između pripadnika MNS-a (u čije ime je o tome istupao dr. Halid-beg Hrasnica) i dr. Lazar Dimitrijević, koji je tražio radikalno rješenje ovog pitanja potpunim oslobađanjem seljaštva od feudalnih i drugih ugovornih obaveza prema zemljoposjednicima. HNZ se po ovom pitanju držala neutralno, jer su bili svjesni da su Hrvati u Bosni i Hercegovini u manjini, te da svoje državno-pravne ciljeve mogu ostvariti jedino ako za sebe pridobiju Bošnjake.

Izrada Ustava Bosne i Hercegovine

Nakon što je anketa završena, MNO je od 4. maja 1909. godine izašla u Musavatu sa više natpisa pod naslovom Naše ustavno uređenje, gdje su formulisali stav svoje stranke po pitanju novog Ustava. MNO je zahtjevala od vlade, da se pozovu narodni predstavnici svih političkih grupa, kako bi se raspravljalo o Ustavu. Uslov za ovu raspravu, a kojeg je postavila MNO, bio je taj, da vlada, u sporazumu sa narodnim predstavnicima, izda zakon o slobodi izbora i dogovora i zakon o političkom udruživanju i organizovanju. Ova dva zakona morala bi predhoditi Ustavu, inače je apsurdno da se stupa u borbu za izbor narodnih poslanika, a da narod ne smije formirati političku stranku, jer u to vrijeme u zemlji ne postoji sloboda održavanja zborova, skupština i udruživanja. MNO se posebno zalagala za uvođenje punog parlamentizma i za državno-pravnu autonomiju Bosne i Hercegovine. MNO je istakla da će i dalje sarađivati sa Srbima, jer i oni zahtjevaju da se Bosnom i Hercegovinom upravlja prvenstveno preko zemaljskog sabora (parlamenta), koji bi se sastojao od 31 pravoslavnog, 24 muslimanska i 16 katoličkih predstavnika, a ne preko zagrebačkog sabora, u kojem je bilo 116 katoličkih, 69 pravoslavna i samo 24 muslimanska predstavnika. Zbog svog liberalizma, uredništvo Musavata je kažnjeno sa 1.500 kruna. Međutim, nakon što je Gligorije Jeftanović u maju 1909. godine priznao aneksiju, pod pritiskom Beograda, od zajedničke borbe za autonomiju nije bilo ništa, te se bošnjačko-srpski savez brzo raspao.

Nakon proglasa aneksije, kada je MNO bila u opoziciji, MNS je vidjela mogućnost da se nametne kao politički predstavnik bošnjačkog naroda. Oni su se jako zanimali za obećani Ustav, još od Carevog proglasa. U vezi s tim, oni su u svom poluslužbenom glasilu Muslimanska svijest zagovarali pripajanje Bosne i Hercegovine Hrvatskoj, u čemu su vidjeli način rješavanja ustavnog pitanja. Pored toga, tražili su zaštitu jezika domaćeg stanovništva Bosne i Hercegovine od kolonizacije favorizovanih narodnosti u Monarhiji, u pravom redu Nijemaca.

Predstavnici Muslimanske napredne stranke (MNS) su već na prvoj sjednici ankete predali baronu Benku svoju deklaraciju o Ustavu, koja se svodila na četiri tačke:

• Zaštita bošnjačkog stanovništva od konverzije, prije svega od katoličkog prozelitizma
• Nepovredivost privatnog vlasništva i održanje agrarnih odnosa u skladu sa ozakonjenom Seferskom naredbom iz 1859. godine
• Bosna i Hercegovina kao jedinstveno i nerazdvojivo tijelo
• Zaštita muslimanskog bračnog, porodičnog i nasljednog prava

Rad na Ustavu tekao je veoma sporo. Tek nakon godinu i po dana rada, kada se pripremalo proglašenje Ustva, MNO je 8. februara 1910. godine priznala aneksiju i izrazila lojalnost prema dinastiji. Međutim, MNO je tražila povećanje broja bošnjačkih mandata u saboru, jer su prije toga isto tražile srpske i hrvatske stranke. Takođe su tražili veći broj birilnih mjesta u saboru, jer Bošnjacima praktično ne pripada ni jedan od svjetovnih birilnih mandata. MNS je, takođe, tražila veći broj mandata za Bošnjake u kuriji intelektualaca i gradskoj kuriji. Zahtjevi ovih stranaka bili su odbijeni.

Ustav i za njega vezane zakone Car je sankcionirao 17. februara 1910. godine, a svečano proglašenje desilo se u velikoj dvorani Zemaljske vlade 20. februara 1910. godine. Svečanosti su prisustvovali sve članovi vlade, viši činovnici, predstavnici civilnih i vojnih vlasti, poglavari svih vjerskih zajednica, predstavnici gradske općine, autonomnih oblasti i korporacija, kao i drugi ugledni građani. Svečani proglas izvršio je zemaljski poglavar Marjan Varešanin, koji je skupu kratko saopćio nastale promjene u državi, te na kraju pročitao Carevo rješenje o uvođenju Ustava.

Sastav i struktura Bosanskog sabora

Proglasom ustavnosti 20. februara 1910. godine, otpočeo je sa radom i Bosanski sabor, koji je bio sastavljen kombinacijom socijalnog, konfesionalno i birilističko-kurijalnog sistema (u sabor, pored izabranih članova, ulaze i birilistički članovi, koji su, zbog svog položaja, automatski smatrani članovima sabora). Za razliku od drugih anahronih predstavničkih institucija u Monarhiji, Bosanski sabor se nije zasnivao ni na nekoj posebnoj domaćoj tradiciji. Prema izbornom saborskom redu, građani su po konfesionalnoj pripadnosti bili podijeljeni u tri kurije, tako da je svakoj etničko-vjerskoj grupi osiguravan određeni broj zastupničkih mjesta. Unutar konfesionalnog izbornog tijela postojale su posebne kurije na socijalnoj bazi:

1. Kurija veleposjednika i intelektualaca
2. Gradska kurija
3. Kurija seoskih općina

Zemaljska vlada je predložila da se na 25.000 stanovnika bira jedan poslanik. Popis iz aprila 1895. godine govorio je, da je u Bosni i Hercegovini tada ukupno bilo 1.568.092 stanovnika, od čega 673.246 pravoslavca, 548.632 muslimana, te 334.142 katolika. U sabor su, na osnovu ovih brojki, birana 72 zastupnika, tako da je katolicima pripadalo 16, muslimanima 24, pravoslavcima 31 mandat, dok je jevrejima pripao samo jedan. Aktivno biračko pravo imali su svi bosanskohercegovački pripadnici muškog spola, koji su na dan izbora navršili 24 godine, koji su samovlasni i koji u zemlji žive barem jednu godinu. Jedino su žene veleposjednice, ukoliko plaćaju 140 kruna zemljarine, imale aktivno biračko pravo u veleposjedničkoj kuriji. Pasivno biračko pravo imali su muškarci sa navršenih 30 godina, ukoliko uživaju sva građanska prava.

U stvarnosti je situacija bila potpuno drugačija i zavisila je od kurije i konfesije. U svakoj kuriji bila je favorizovana jedna od tri konfesije, ali uzeto sve zajedno, prosjek birača za sve konfesije bio je prilično uravnotežen: jedan pravoslavni mandat dolazio je na 33.714 stanovnika, muslimanski na 33.335, a katolički na 33.373 stanovnika. Ovim se željela održati ravnoteža i paritet između etničko-konfesionalnih grupa, što je bio jedan od osnovnih principa austro-ugarske vlasti u Bosni i Hercegovini. Zbog toga je Car bio obavezan da pazi da na položaj predsjednika i potpredsjednika naizmjenično nalaze pripadnici sve tri konfesije.

Mandat zastupnika trajao je pet godina, bez prava birača na njihov opoziv. Predsjednika i potpredsjednika sabora nisu birali poslanici, nego ih je na početku svakog zasjedanja imenovao Car, pazeći na konfesionalnu ravnotežu i redoslijed. Pored izabranih zastupnika u sabor su ulazili već pomenuti birilisti. Takvih je bilo ukupno dvadeset:

• Pravoslavci – četiri mitropolita i predsjednik pravoslavne zajednice
• Muslimani – Reisu-l-ulema, direktor vakufsko-mearifske uprave, sarajevski i mostarski muftija i po imenovanju najstariji muftija
• Katolici – nadbiskup i dva provincijala franjevačkog reda
• Jevreji – sefardski nadrabin
• Predsjednik Vrhovnog suda, predsjednik Advokatske komore u Sarajevu, načelnik zemaljskog glavnog grada Sarajeva i predsjednik Trgovačke i obrtničke komore u Sarajevu

Ovakvom strukturom vlada je željela osigurati jedan konzervativan sabor. Vlada se za svaki slučaj obezbijedila članom 35. Ustava, po kojem sabor ne smije općiti sa drugima predstavništima, niti smije izdavati ikakve objave. Na saborsku sjednicu se ne smiju pustiti nikakve deputacije , a sam sabor smije slati odaslanstva na carski dvor samo onda, kada se isposluje prethodno previšnje odobrenje.

Po Ustavu, Bosna i Hercegovina ostala je jedinstveno područje sa jedinstvenim položajem u Monarhiji i predstavljala je posebnu upravnu jedinicu – corpus separatum (odvojeno tijelo), jer se dvije države, koje čine Monarhiju (Austrija i Ugarska) nisu mogle dogovoriti oko uprave. Ovakav pravni subjektivitet djelimično se izražavao i kroz sabor. BiH ni poslije aneksije i ustavnosti nije mogla neposredno participirati u zajedničkim poslovima na nivou Austro-Ugarske. Zemaljski savjet je bila institucija koja je trebala u budućnosti da osigura bolji pravno-politički život BiH u okviru Monarhije. Ali bez obzira na sva ograničenja, Bosanski sabor je bio pozornica i okvir novih formi građanskog i političkog života u Bosni i Hercegovini.

Prvi saborski izbori

Zemaljska vlada je prve saborske izbore raspisala za period od 18.-28. maja 1910. godine. Tada su MNO i MSS pregovarali o zajedničkom istupanju na izborima, te podijeli mandata. MNO je MSS-u ponudio 6 mandata, što su ovi odbili, tako prekinuvši pregovore. Na istim izborima SNO je osvojila sve pravoslavne mandate, njih ukupno 31, kao MNO, koja je dobila svih 24 muslimanska mandata. Od 16 katoličkih mandata, HNZ je dobila 12, a "stadlerovci" (pristalice nadbiskupa Josipa Stadlera, koji je vodio HKZ – Hrvatska katolička zajednica) samo 4 mandata.

Odaziv birača bio je ogroman. Od ukupno 105.734 upisana Bošnjaka u seoskoj kuriji, glasalo je 88.205 ili 83%, Srba 85%, a najmanji odziv u seoskoj kuriji bio je među Hrvatima, gdje je glasalo samo 61% stanovnika. Bez mandata su ostali ljudi iz MSS-a, kao i demokrati, koji su isticali Osmana Đikića, kao kandidata u trećoj kuriji. Međutim, uticaj MNO-a je bio tako jak, da su seljaci odbijali slušati njegove govore, kao i one od Smail-age Ćemalovića.

Mada je sabor u početku radio sporazumno, skoro sva zasjedanja, kojih je bilo ukupno četiri, karakterizirala je nacionalistička obojenost istupa sprskih i hrvatskih zastupnika, koji su u svakoj prilici isticali svoje zahtjeve nad Bosnom i Hercegovinom. Prvi sukobi počeli su već kod rasprave o nacrtu zakona o poštanskoj štedionici. Sve to, a posebno sarajevski atentat 28. juna 1914. godine na austrijskog prijestolonasljednika Franza Ferdinanda i njegovu ženu Sofiju, uticali su da Car već 6. februara 1915. godine raspusti sabor, jer su predhodno van snage stavljene najbitnije odredbe bosanskog Ustava iz 1910. godine. U međuvremenu počinje i Prvi svjetski rat.

Predsjednici sabora

1. Ali-beg Firdus - od 1910 (umro je iste godine)
2. Safvet-beg Bašagić - do 1910. do raspuštanja sabora 1915. godine

Bosna i Hercegovina nakon raspuštanja sabora

Do izbijanja Prvog svjetskog rata, prema Ustavu Bosne i Hercegovine iz 1910. godine, Bosna i Hercegovina je predstavljala posebno upravno tijelo u strukturi Habsburške monarhije, sa posebnim pravnim sistemom i posebnim statusom svojih građana, koji nisu tretirani ni kao Austrijanci ni kao Ugari. Taj politički subjiktivitet, kako je već u gornjem tekstu navedeno, se posebno izražavao kroz Bosanski sabor. Njegovim raspuštanjem Bosna i Hercegovina je i dalje zadržala svoj poseban položaj u Monarhiji, u čijem se vrhu mnogo raspravljalo oko njenog državno-pravnog statusa.

Zemaljski poglavar Stjepan Sarkotić je predlagao da se umjesto raspuštenog sabora formira administrativni savjet, kao neka vrsta predstavničkog tijela. Zajednička vlada u Beču je to odbila, a obrazloženje je bilo to, da Bosanski sabor nije raspušten, te da će se ponovo sazvati, čim to okolnosti dopuste.

Kombinacije oko državno-pravnog položaja Bosne i Hercegovine pravljene su sa ciljem da se priječi eventualni raspad Austro-Ugarske, te da se onemogući rješenje jugoslavenskog pitanja. Austrija je insistirala da se Bosna i Hercegovina pripoji Austriji, dok je Ugarska tražila pripojenje Bosne i Hercegovine Ugarskoj. Takođe su postojali razni planovi o podjeli Bosne i Hercegovine između ove dvije države; Ugarskoj bi pripali banjalučki i bihaćki okruzi, a ostala četiri okruga (sarajevski, travnički, tuzlanski i mostarski) bi pripali Austriji.

Predsjednik ugarske vlade grof, István Tisza, je smatrao, da bi politička ravnoteža u Monarhiji jedino mogla uspostaviti priključenjem Bosne i Hercegovine Ugarskoj, pošto je ista bila poremećena priključenjem Poljske Austriji. Od ove ideje je odustao kada su mu jugoslavenski orijentirani sprski i hrvatski bosanskohercegovački političari predali 20. septembra 1918. godine memorandum u kome se traži rješenje bosanskog pitanja na principu samoopredjeljenja naroda. Sa druge strane je tekao proces rješavanja jugoslavenskog pitanja u vidu stvaranja jedne zajedničke jugoslavenske države, kraljevine SHS.

Povezano

• Austro-Ugarska
• Berlinski kongres
• Prvi svjetski rat
• Bogdan Žerajić