Sarajevski atentat
Za ostala značenja, vidi Sarajevski atentat (razvrstavanje).
Sarajevski atentat je naziv za niz napada u kojima je 28. juna 1914. u Sarajevu, glavnom gradu tada okupirane Bosne i Hercegovine, mladi pobunjenik Gavrilo Princip ubio austrougarskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda i njegovu suprugu vojvotkinju Sofiju Čotek.
| Sarajevski atentat | |
|---|---|
 Ilustracija atentata na nadvojvodu Franju Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju Čotek u Sarajevu. (Achille Beltrame, La Domenica del Corriere, 12. jula 1914.) . | |
| Lokacija |  SarajevoAustro-Ugarska (danas BiH) |
| Datum | 28. lipnja 1914. |
| Meta | Nadvojvoda Franjo Ferdinand |
| Vrsta napada | politički motivirani atentat |
| Oružje | pištolj |
| Mrtvih | 2 |
| Počinitelj | Gavrilo Princip |
| Osumnjičeni počinitelj(i) | Mlada Bosna |
| Broj suučesnika | 7 |
Ovaj događaj se smatra jednim od ključnim u svjetskoj povijesti jer je poslužio Austrougarskoj kao povod za objavu rata Srbiji koja je odbila ultimatum iste što je kumuliralo izbijanjem Prvog svjetskog rata.
Atentat je planirala i pripremila skupina mladića iz revolucionarne organizacije Mlada Bosna koji su imali za cilj oslobađanje Bosne i Hercegovine od austrougarske vlasti i uspostavljanje zajedničke južnoslovenske odnosno jugoslovenske države. Među njima bio je i Gavrilo Princip, izvršitelj atentata. Urotnike je predvodio šef srpske obavještajne službe Dragutin Dimitrijević, njegova desna ruka major Vojislav Tankosić i špijun Rade Malobabić. Tankosić je naoružavao i obučavao izvršioce napada, a Malobabić im je omogućavao pristup tajnim rutama i mrežom sigurnih kuća koje su srpski agenti koristili za ubacivanje špijuna i oružja u Austrougarsku.
Atentatorima i ključnim članovima tajne mreže suđeno je u oktobru 1914. u Sarajevu. Optuženo je ukupno 25 osoba. Svih šest atentatora, osim Mehmedbašića, u trenutku atentata imalo je manje od 20 godina. Dok su članovi skupine pretežno bili Srbi, među optuženim bila su i četiri Hrvata, a svi su bili austrougarski državljani, nijedan nije imao državljanstvo Srbije. Princip je proglašen krivim za ubistvo i veleizdaju; premlad da bi bio pogubljen, osuđen je na 20 godina zatvora, dok su ostala četvorica atentatora takođe osuđena na zatvorske kazne. Petorica starijih optuženika je osuđena na smrt vješanjem. Veliki dio onoga što se zna o atentatu potječe iz informacija dobivenih na tim suđenjima.
Odnosi Beča i Beograda
uredi
Prvobitni uzroci za planiranje i izvođenje Sarajevskog atentata leže još u godini 1878., točnije u odlukama donešenim na Berlinskom kongresu kada se Austro-Ugarskoj nakon slabljenja Osmanskog carstva Rusko-turskim ratom dodjeluje pravo okupirati Bosnu i Hercegovinu na trideset godina protivno volji mnogih Srba ali i manjeg broja Bošnjaka i Hrvata u njoj te vanjskopolitičkim interesima Srbije i Crne Gore koji su imali namjeru pripojiti tu pokrajinu sebi. Formalno je Bosna i Hercegovina i dalje ostala Turska pokrajina, ali sada pod vojnom kontrolom Austro-Ugarske. Jedina potencijalna odšteta za očekivano teritorijalno širenje Srbiji postaje međunarodno priznanje nezavisnosti i pripojeno područje grada Niša i njegovog pokrajine.
Pogoršanju odnosa su prethodile godine suradnje između Austrougarske i Srbije koja je 1815. stekla službenu nezavisnost kao Kneževina Srbija. Tada se Srbija počinje u vanjskopolitičkim poslovima oslanjati na Beč i vrši pokušaje teritorijalnog širenja na istočni Balkan. Teški poraz Srbije u napadačkom ratu protiv Bugarske 1885-86. nije završio okupacijom i aneksijom Srbije samo zbog intervencije Austro-Ugarske koja tada spašava srpsku nezavisnost. Prijateljski odnosi između Beograda i Beča će trajati sve do završetka vladavine Obrenovića.
Državnim udarom u Srbiji i dolaskom na vlast bivšeg francuskog časnika Petra I. Karađorđevića 1903. godine politički ciljevi se naglo počinju mijenjati i jedan od najvažnijih ciljeva postaje oslobađanje Srba koji još uvijek žive pod tuđom vlasti. Vanjskopolitički oslonac za tu politiku se našao u novim prijateljskim, savezničkim odnosima s Rusijom i Francuskom, dok zahlađenje s Austro-Ugarskom dovodi do carinskog rata između 1906-1911., a jednostrana aneksija Bosne i Hercegovine 1908. godine od strane Austrougarske dovodi gotovo do pravog rata. Pobjeda Srbije u Balkanskim ratovima 1912. i 1913. te njeno oslobođenje Kosova i Makedonije dodatno jača pozive bosanskih Srba za slobodom.
S druge strane u balkanskim područjima Austro-Ugarske dolazi da jačanja ideje o stvaranju južnoslavenske državne zajednice u kojoj prava Srba, Hrvata i Slovenaca neće biti ugnjetavana od strane Njemaca i Mađara. To nezadovoljstvo Slavena je početkom dvadesetog stoljeća postalo očito i mlađoj generaciji državnih službenika u Beču čiji glavni predstavnik postaje prijestolonasljednik Franjo Ferdinand koji počinje zagovarati reformu dvojne Austrijsko-Mađarske unije u trojnu Austrijsko-Mađarsko-Slavensku uniju. Ta ideja je odbojna Mađarskim političarima koji bi tom reformom izgubili izlazak na more, ali ona je bila više nego odbojna Kraljevini Srbiji čiji premijer Nikola Pašić će kasnije izjaviti da se jedini put u životu uplašio kada je čuo za tu Ferdinandovu ideju.[nedostaje referenca]
Politička previranja pod Austrougarskom
urediVojni uspjesi Srbije i bijes zbog austrougarske aneksije Bosne potaknuli su mobilizaciju bosanskih i srpskih nacionalista oko "kulturnih" i omladinskih organizacija, koje su se suprotstavljale austrijskoj vlasti. U pet godina prije 1914. dogodio se niz pokušaja atentata na austrougarske vlasti u Hrvatskoj i Bosni, koje su uglavnom izveli Srbi koji su živjeli na područjima koja je Austro-Ugarska osvojila.
15. juna 1910. Bogdan Žerajić pokušao je ubiti generala Marijana Verešanina koji je kao guverner čeličnom rukom vladao Bosnom i Hercegovinom. Žerajić je bio dvadesetdvogodišnji pravoslavni Srbin iz Nevesinja, u Hercegovini, koji je često putovao u Beograd. Napad je naveo generala da oštro uguši posljednji bosanski seljački ustanak u drugoj polovici 1910. Pet metaka koje je Žerajić ispalio na Verešanina, kao i smrtonosni hitac koji je mladić ispalio sebi u glavu poslužili su kao inspiracija budućim srpskim i bosanskim aktivistima, uključujući Gavrilu Principu i njegovom saučesniku Nedeljku Čabrinoviću koji će počiniti atentat u Sarajevu. O Žerajiću je Princip izjavio: “On je bio moj prvi model. Kad sam imao sedamnaest godina, provodio sam cijele noći na njegovom grobu, razmišljajući o našem jadnom stanju i misleći na njega. Tada sam odlučio, prije ili kasnije, izvršiti napad.”
Ulogu u sarajevskom atentatu će odigrati i tajna srpska teroristička organizacija Crna ruka koja je službeno osnovana 10. lipnja 1910. godine iako su njeni članovi već ranije bili uključeni u terorističke operacije i politička ubistva kao na primjer u ubistvom srpskog kralja Aleksandra Obrenovića. Glavni zapovjednik Crne Ruke je bio ujedno i glavni zapovjednik Srpske vojne obavještajne službe pukovnik Dragutin Dimitrijević Apis.
Atentat
uredi
Sam atentat nije bio usmjeren da značajno oslabi Monarhiju i namjerno pokrene rat, nijedan od atentatora nije bio dovoljno politički obrazovan da bi mogao tako nešto iskovati. Svi sudionici u atentatu su bili studenti ili maloljetna lica. Ovome u prilog ide još i činjenica da su ta vremena bila obilježena atentatima (npr. atentat na austrijsku caricu Elizabetu, 10. rujna 1898. godine u njenoj posjeti Italiji, kao i to da nadvojvoda Franjo Ferdinand nije bio mnogo utjecajan u carstvu i da se zalagao za ideju da Monarhija bude uređena kao trovlašće, tj. da slavenske zemlje dobiju isti status kao Mađari, tj. da dobiju veća prava čime je htio da očuva mir u Monarhiji. Sam atentat nije u početku bio usmjeren na prijestolonasljednika, već na guvernera Bosne i Hercegovine, Oskara Poćoreka. Planovi za njegovo ubojstvo počeli su da se kuju tek pošto se tajnim kanalima u Srpskoj obavještajnoj službi na čelu sa D.D. Apisom saznalo da austro-ugarski prijestolonasljednik dolazi u Sarajevo da nadgleda vojne vježbe.Planovi za ubojstvo Franje Ferdinanda počeli su se stvarati tek pošto se tajnim kanalima u Srpskoj obavještajnoj službi na čelu sa D.D. Apisom saznalo da austro-ugarski prijestolonasljednik dolazi u Sarajevo da nadgleda vojne vježbe. Aktivnostima na granici, prebacivanju trojice mladića sa oružjem u Bosnu bio je obaviješten srpski premijer Nikola Pašić koji je navodno srpskom ambasadoru u Monarhiji naredio da vijesti prenese državnom vrhu međutim, on je to prenio previše diskretno, govoreći da su vježbe i pokazivanje moći na srpski vjerski praznik možda previše provokativni.
Povorku automobila u kojoj je bio Franjo Ferdinand su pri prelasku mosta Ćumurija, očekivali Muhamed Mehmedbašić i Nedjeljko Čabrinović sa spremnim bombama, no samo je Nedjeljko Čabrinović bacio bombu ali je prijestolonasljednik odgurnuo bombu koja je ranila nekoliko lica u sljedećem automobilu u koloni. Nakon kraćeg zadržavanja u gradskoj vijećnici, povorka je nastavila sa kretanjem. Gavrilo Princip kao i ostali atentatori niz ulicu su čuli eksploziju bombe i napustili svoja mjesta. Neobičnim spletom slučajnosti, nadvojvodin automobil je u trenutku prošao pored Gavrila Principa koji je iskoristio priliku i potegao revolver. Prvim hicem je pogodio nadvojvodu a drugim, namijenjenim Oskaru Poćoreku, vojvotkinju Sofiju. Princip i Čabrinović su progutali kapsule cijanida, no one nisu djelovale i uhvaćeni su živi, no izdržali su policijsku torturu ne odavši svoje saučesnike.
U samom atentatu sudjelovalo je sedam osoba raspoređenih po ruti do Gradske vijećnice:
Antisrpske demonstracije
urediUvečer 28. lipnja 1914. izbile su u Sarajevu protusrpske demonstracije i izgredi, pri čemu su uništeni srpski dućani i kuće. Novi reis-ul-ulema Džemaludin Čaušević javno je prosvjedovao protiv tog pogroma i osobno uzeo u zaštitu nekoliko Srba.[1]
Antisrpskih nemira je bilo i u drugim delovima Bosne, u Beču i drugim austrijskim gradovima.[2] U danima nakon sarajevskog atentata antisrpska osećanja su se veoma proširila Habsburškim carstvom.[3]
Početak Prvog svjetskog rata
uredi
Situacija za Austro-Ugarsku nakon atentata je bila prilično jednostavna. Prijestolonasljednik je bio ubijen od strane pripadnika udruženja Mlada Bosna koji su bili obučavani i naoružani u Beogradu. Također Austro-Ugarska policija je našla dokument o organizaciji atentara potpisan od Nikole Pašića 5. lipnja 1914 (23 dana prije atentata) u kojem je napisan i nadimak jednog od atentatora. Srbija će 1917 godine izvesti pred sud sada nepoželjnog Dragutin Dimitrijević Apisa zbog zločina nevezanih s ovim Sarajevskim atentatom i on će tada priznati da ga je organizirao u svojstvu "Glavnog zapovjednika Srpske vojne tajne službe". Na kraju zbog drugih zločina koje nije ni počinio Apis je 1917 osuđen i strijeljan. Vrhovni sud Srbije će ga 1953. godine proglasiti nevinim za zločine zbog kojih je 1917 pogubljen.
Austro-Ugarska će nakon zvršetke preliminarne istrage atentat uputiti takozvani Srpanjski ultimatum Srbiji koji će na početku Srbija više manje prihvatiti, da bi ga nakon dobijene podrške od Rusije potom odbila. S druge strane bez obzira na dokaze koji povezuju Srbiju s ubojstvom Franje Ferdinanda, Austro-Ugarski car Franjo Josip se žestoko protivio objavi rata. Bez obzira na narodnu želju za osvetom, vlastito ministarstvo vanjskih poslova (u liku ministra grofa Leopolda Bertholda), zapovjedništvo vojske koje zahtjeva rat od 1913 (nakon Balkanskih ratova) i punu podršku Njemačke on je odbijao potpisati objavu rata. U tom trenutku najveće moguće napetosti dio srpskih vojnika se "greškom" iskrcao na Austro-Ugarskoj obali na što su tamošnji vojnici pucali u zrak. To je bio završni "mirnodopski" akt krize stvorene atentatom u Sarajevu i Austro-Ugarska 28. srpnja 1914 objavljuje rat Srbiji. Navodne riječi Franje Josipa nakon potpisivanja mobilizacije su bile: "Ja sam sve uradio najbolje što sam mogao, ali sada je sve gotovo" [4].Ubrzo potom Rusija objavljuje rat Austro-Ugarskoj, a Njemačka Rusiji i Francuskoj s čime počinje Prvi svjetski rat.
Tumačenja
urediSrpski patrijarh Gavrilo Dožić je tumačio atentat kao nužnost, odnosno da su Srbi "bili prisiljeni" da ubiju Franca Ferdinanda:
...još jedan drugi Vidovdan, 28. juna 1914. godine kada su Srbi bili prisiljeni uslovima svoga nacionalnoga opstanka da ubiju Franca Ferdinanda u Sarajevu, da bi na taj način osudili Austro-Ugarsku i njene ropske lance, koji su stezali Srbe u Bosni i Hercegovini. Radi svega ovoga pobuđeni svojim patriotizmom, Srbi su upalili eksploziv u nezadovoljstvu i svojim mecima izazvali vatru koja je obuhvatila celu Evropu.[5]
Nasuprot patrijarhu, srpski socijaldemokrati su za atentat krivili "bezumlje neodgovornih šovinista u mundiru i civilu":
Eto u kakav ambis nas je gurnulo bezumlje neodgovornih šovinista u mundiru i civilu, ako je istina ono što austrijska vlada tvrdi: ako je istina da su oni ovde u Beogradu skovali atentat na Franca Ferdinanda! Nisu ta gospoda iz takozvane Narodne Odbrane i oko Narodne Odbrane, iz Crne Ruke i oko Ruke izvršili samo atentat na Franca Ferdinanda: izvršili su oni jedan mnogo crnji i strasniji atentat, atentat na srpski narod, koji sad ima da ispašta za njihovo bezumlje![6]
Britanski povjesničar Noel Malcolm smatra da je nesporno da su atentatori primili stanovitu pomoć od jednog člana organizacije "Narodna odbrana" koji je radio i za pukovnika Apisa, šefa srpske obavještajne službe, ali se "mirne duše može odbaciti pretpostavka da je atentat isplanirala sama srpska vlada".[7]
Izvori
uredi- ↑ Purivatra, Nacionalni i politicki razvitak, str. 134.
- ↑ Beginning the twentieth century: a history of the generation that made the war, by Joseph Ward Swain
- ↑ Yugoslavia's bloody collapse: causes, course and consequences, by Christopher Bennett
- ↑ Alan Palmer:Twilight of the Habsburgs stranica 331
- ↑ MEMOARI PATRIJARHA SPRSKOG GAVRILA II
- ↑ "Rezultati šovinističke politike", Radničke novine, 14. jul 1914.
- ↑ Povijest Bosne - Noel Malcolm[mrtav link]
