Novi Zeland (kolonija)
| ||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
.svg){kind=small}
.svg)
Kolonija Novi Zeland (engleski: Colony of New Zealand) je bio naziv za britansku koloniju koja je od 1841. do 1907. godine postojala na teritoriju Novog Zelanda. Isprva krunska kolonija na čelu s guvernerom kojeg je imanovalo Ujedinjeno Kraljevstvo, Novi Zeland je 1853. godine dobio samoupravu, a 1907. godine je postao dominion.
Nakon što je kapetan William Hobson u siječnju 1840. godine iz Syndeyja proglasio suverenitet nad Novim Zelandom, uputio se na put iz Australije te je, 1. veljače iste godine, ponovio taj proglas na samom otoku. Nekoliko dana kasnije, točnije 6. veljače, potpisan je i sporazum iz Waitangija, a Hobson je u svibnju iste godine ponovo proglasio britansku kontrolu nad otokom. Isprva je Novi Zeland bio dio kolonije Novi Južni Wales, međutim Kruna je 16. studenog 1840. godine izdala Povelju o uspostavi kolonije Novi Zeland, koja je na snagu stupila 1. srpnja 1841., kada je Novi Zeland formalno postao samostalna krunska kolonija. Hobson je postao guverner, a došlo je i do uspostave Izvršnog (kojeg su sačinjavali državni odvjetnik, kolonijalni tajnik i kolonijalni rizničar) i Zakonodavnog vijeća (koje su sačinjavali guverner, Izvršno vijeće i tri suca mira koje je imenovao guverner), koji su asistirali guveneru. Krunska kolonija bila je podijeljena na tri provincije.
Razvojem kolonije i osnivanjem novih europskih naselja, jačali su zahtjevi za formiranjem samouprave na Novom Zelandu. Prvi Ustavni zakon o Novom Zelandu donesen je 1846. godine, međutim guverner George Grey se oštro usprotivio predloženoj podjeli na europske i maorske okruge tako da je taj zakon suspendiran na ukupno šest godine, prije nego je 1852. godine donesen novi; jedina odredba koja je stupila na snagu bila je ona o uspostavi provincija na Novom Zelandu. Donošenjem drugog Ustavnog zakona, Novi Zeland je konačno dobio centralni, ustavni zakon koji je regulirao kolonijalno uređenje; uspostavljena je Opća skupština, koja se sastojala od Zakonodavnog vijeća i Predstavničkog doma, a prvi saziv otvoren je 24. svibnja 1854. godine. Ubrzo je došlo do sve većih zahtjeva za formiranjem odgovorne vlade, što je konačno najavljeno 1855. godine. Guverner je Henryju Sewellu povjerio formiranje vlade, koja je 1856. godine konačno i potvrđena. Sewell je de facto postao prvi premijer (tada kolonijalni tajnik), međutim njegova vlada je brzo oborena, a njegovo je mjesto preuzeo William Fox.
Uz brojne promjene u izvršnoj vlasti, kolonijalni Novi Zeland je nastavio postojati sve do 26. rujna 1907. godine, kada je kralj Edward VII. istom dodijelio status dominiona. Iako je to bio put prema potpunoj nezavisnosti Novog Zelanda, promjena statusa iz kolonije u dominion bila je čisto simbolična, a puna nezavisnost ostvarena je tek nakon Drugog svjetskog rata.
Kolonija Novi Zeland je isprva koristila Union Jack kao svoju službenu zastavu, dok je službeni grb bio onaj britanski. Promjene su se počele odvijati nakon donošenja Zakona o kolonijalnoj mornarici 1865. godine, koji je zahtijevao da sve kolonijalne brodice viju mornaričke plave zastave s kolonijalnim grbom. Kako Novi Zeland nije imao nikakav grb, na zastavu su dodana crvena slova "NZ" kako bi se napravila distinkcija. Godine 1869., mornarički časnik Albert Hastings Markham je tadašnjem guverneru Bowenu predstavio prijedlog novozelandske zastave, koju su isprva koristili samo vladini brodovi, ali je nakon porasta nacionalne svijesti nakon Drugog burskog rata 1902. godine usvojena kao de facto državna zastava. Kako bi se razriješila situacija oko zastave, Edward VII. je 1902. godine potvrdio povelju kojom je Markhamov prijedlog postao službena zastava.